Ja svoju djecu ucim da ponekad moraju pricekati kada mi nesto zele reci.
Ako razgovaram s Mm-om ili s nekim drugim, neka pricekaju da zavrsim razgovor/ dio razgovora pa mi onda kazu. Ako sam na salteru ili placam na blagajni, neka malo pricekaju da to obavim, pa mi onda kazu. Ako pricam na telefon, neka pricekaju da zavrsim razgovor, pa mi onda kazu i slicno.
Naravno, mislim na one djecje stvari koje nam klinci stalno govore, a ne o nekim hitnocama. I UVIJEK ih nakon sto pricekaju saslusam.
Nekako mi se cini da je to kulturno, i s njihove strane, a i prema mom sugovorniku s moje strane (da ga ne prekidam svako malo jer moja djeca nemaju strpljenja)
Jedna druga mama radi suprotno. Sve ce stati ako njoj njena djeca nesto zele reci, jer, kako je ona meni rekla, njoj su djeca na prvom mjestu i ona zeli da oni to znaju. Oni su njoj uvijek i u svakoj situaciji najvazniji.
Hmmmm........
Ostajem pri svome, ali malo, malo sam se zamislila.......
Sto vi mislite? Kako vi radite?