ijuu, a daj ih bar pustite da se dignu. makar gladni
siiiriiius, jel još jadan sjedi?
 |
|||
|
|
|||
ijuu, a daj ih bar pustite da se dignu. makar gladni
siiiriiius, jel još jadan sjedi?
moja sestra ko klinka nije htjela jest povrće, i bilo je nekoliko sjedenja za stolom po dva sata, i bezbroj rasprava
moj stari danas kaže da jedino za tim žali kao roditelj. just sayin
al ja sam isto sa svojim zaključila da sam ja kriva što toliko toga ne jede i frkće na svašta, jer mu prelako puštam, pa sam počela malo više inzistirati na određenom broju kašika svega. Da mu se nešto baš gadi, pustila bih ga, ali za mnoge stvari ispada da je to bilo dovoljno
Ne, otisao je van.cvijeta73 prvotno napisa
ijuu, a daj ih bar pustite da se dignu. makar gladni
siiiriiius, jel još jadan sjedi?
ogladnio je nakon dva sata.
dobra mu je snicla bila.
Napisala poduzi post pa mi ga forum izbrisao...moja sestra ko klinka nije htjela jest povrće, i bilo je nekoliko sjedenja za stolom po dva sata, i bezbroj rasprava
moj stari danas kaže da jedino za tim žali kao roditelj. just sayin
al ja sam isto sa svojim zaključila da sam ja kriva što toliko toga ne jede i frkće na svašta, jer mu prelako puštam, pa sam počela malo više inzistirati na određenom broju kašika svega. Da mu se nešto baš gadi, pustila bih ga, ali za mnoge stvari ispada da je to bilo dovoljno
uglavnom , preventivno sjedi za stolom jednom ili dvaput godisnje, kad pretjera jako.
Povrce u pravilu ne jede. Niti inzistiram .
Ali kad odbije obrok koji inace jede jer je od dana ranije, ili nije prave boje, ili mu se cini da ima grudice , ili sto vec...
to je onda previse i za nas super fleksibilne.
Nazalost, ekstremno je izbirljiv vec godinama , to uopce nije usporedivo sa normalno izbirljivom djecom.
Hocu reci, jasno da nece iz ovoga nista nauciti.
sigurno ce ponoviti stvar .
ali MI roditelji imamo granice, koje moramo obraniti.
Ja ne tjeram da sjede, samo azto što sam ja sama prosjeeedila. I ne jedu sve, i s mlađom dvojicom se ne brinem, s najstarijim nikako da se riješim ptsp od pothranjenosti, pa nagovaram, pregovaram, i pretjerano se angažiram. I ne mogu protiv sebe, znam da bih trebala pustiti uzde, da je već veeeeliki, da više nije pothranjen, da samo odmažem, da previše razgovaramo o hrani, da to nije takav problem, da preuveličavam, ali ne mogu protiv sebe. Samo da kažem kako znanje nije dovoljno da se promijeni ponašanje. Često se baš toga sjetim kad trogodišnjaku petstoti put objašnjavam kako ne mogu nositi bicikl jer mi je težak na putu do kuće po uzbrdici i slično. Kako često mislimo da ako djeci nešto argumentirano objasnimo, ako oni to shvate, da će to i prihvatiti. A samu sebe lovim u puno ponašanja gdje mi je jasno objašnjeno, gdje ja shvaćam, a opet ne mijenjam ponašanje, ne jer sam nesuradljiva, nego ne mogu protiv sebe.
Iskreno, mislim da bi za mog sina bilo dobro da cesce i vise inzistiram da pojede ( cak niti da pojede, vec da samo proba) pripremljeni obrok. Ali ja radije biram odrzavanje dobrog odnosa roditelj-dijete i odnos bez pritiska prema hrani, iako sa takvim stavom hranim njegove fiks ideje koje bas i nisu dobre ( fizicki i psihicki).
Ovo mi je jučer promaklo u onoj brzini, također smatram isto! I u tome sam samo mrvicu manje usamljena, nego u razmišljanju o današnjim shemama rada i privređivanja bilo na razini kolektiva, društva, države koje su i dalje ništa drugo nego moderno ropstvo. Princip je isti, kupus tebi, sarmu šarcu daješ. I još su nas sofisticirano uvjerili da to tako mora biti, pošto je povijest pokazala da bič i vješanje dugoročno ne daju željene rezultate.Slažem se, ali i naučiti mehanizme demokratskih promjena unutar sustava.
Ja drvim po tome jer mislim da su svi sustavi skrbi o djeci jako loše organizirani i neprijateljski prema djeci ili bar zastarjeli u odnosu na potrebe današnje djece. Zato i jesam u Rodi.
Čitava Europa ima zastarijele sustave skrbi o djeci, a školski sustav uopće da niti ne spominjem. Polagano se primjećuje, da se sve veći postotak djece sve teže uklapa u takve sustave, iako imaju kapacitete dati izvrsne rezultate. Naravno taj postotak se kreće oko 2-3%, pa ljudi misle da je to malo ili ništa, ali na čitavu populaciju školaraca to jeste jako puno. Na recimo 500 000 školaraca to je 10 000 - 15 000 djece, sa tedencijom rasta, što opet ovisi o roditeljima i čitavom sustavu koji i koče taj rast, jer prije svega žele da im se djeca uklope, a ne odskaču. Zatvoreni krug, gdje uspijevaju odskočiti evo tek pojedinci poput tvoje dijece.
Tu je recimo USA na vrijeme prepoznala problem i kapacitet novih generacija, a korisnost prakse i žive riječi, stvarnih primjera iz života, ispred biflanja teorije iz knjige. Pa recimo studirati pravo negdje na USA sveučilištu, i ovdje u Europi uopće nije za usporediti, niti u jednom segmentu. Dok mi ovdje deremo po knjigama od 1000 i više stranica, tako reči morajući ih znati napamet do ispita, a nakon ispita više to ne koristiš, pa jasno da zaboraviš, jer te čeka novi predmet opet od 1000 stranica sa sasvim drugom materijom itako redom, u USA od prve godine uče pravo tako da rade od prve godine na konkretnim slučajevima, pa naravno da onda nije nimalo čudno da klinac sa, ne znam, druge godine pravnog faksa, kopanjem po arhivama naleti na neriješen slučaj i pogrešno presuđen, pa pokrene čitavu lavinu zbivanja da bi se zadovoljila pravda. Europskim studentima prava je to onemogućeno u startu.
Osim toga čitava Europska društva, sustavi, strukture su spore, trome i zatvorene za nove ideje i promjene. Izuzev gore par Nordijaca.
Problema tu ima više. Samo od nekih su recimo piramida ustoličenih autoriteta koji ne žele promjene jer bi vjerojatno izgubile pozicije.
Jedan od problema je što se ne zna od kuda početi, pa tako i dalje iz škola (recimo odgajateljice) i sveučiišta (učiteljice) izlazi kadar koji se u svom radu nije puno pomaknuo od onoga kako se radilo prije 50 godina.
Pa onda treći problem financije. Takve promjene koštaju, a kod recimo u Bavarskoj, koja je ujedno i najbogatija!!, nisu u stanju izdvojiti novac da se izgradi dostatan broj jaslica i vrtića, kojih kronično nedostaje. Dogovoraju se već 15 godina i još uvijek ništa i onda umjesto toga su zaključili da im je manje novaca iz kase ukoliko narodu (da ne kažem ofcama) zamažu oči i ponude im u zamjenu 150 eu mjesečno (zakon od ove godine stupio na snagu) za svako dijete koje ne ide u jaslice i vrtić, ali samo do 3 godineI tako dalje...
istekao mi edit:
A gdje su tek tako velike promjene, koje znače promjenu čitavu zastarijelog sustava, što znači automatski daleko više pumpanja novaca u čitav sustav oko djece, nego do sada, od tehničkog moderniziranja (klinci u usa školama imaju na stolovima laptope, školske!) pa do edukacije čitavog kadra, a nisu u stanju izdvojiti novac za gradnju nekoliko zgrada.
I onda donesu zakon od januara ove godine - Svako dijete od 3 godine MORA dobiti mjesto u vrtiću, tkone dobije ima pravo tužiti grad! I to je sve. Bez dodatnih objašnjenja, i pragrafa. i onda tu nastupa društvo i čitav sustav, jer je zakon pun naravno rupa.
Pa tako zaposleni roditelji donesu potvrdu da od tog i tog datuma počinju raditi i puni nade očekuju mjesto u vrtiću, ali mjesta nema. I onda nemaju izbora, nego daju dijete u privatni vrtić čija cijena nadmšuje skoro jednu prosječnu plaću jedne frizerke! Naravno cijenu diktira slobodno tržište, i ponuda i potražnja. I onda roditelji pkušavaju utužiti grad da im plati razliku između cijene gradskog katoličkog itd..i privatnog i onda sudac donese negativnu presudu po roditelje, jer su prilikom traženja mjesta zatražili mjesto i u gradskom i u privatnom, što opravdava time da roditelji mogu platiti mjsto u privatnom kada su već zatražili mjesto! Oni su naravno treabli zatražiti mjsto samo u graskom i onda kada ne dobiju mjesto, a izlišno je da neće, što onda, kako početi raditi, to suca ne zanima. Ili donese presudu u drugom slučaju i dodijeli djetetu mjesto u vrtiću na drugom kraju grada, čak i drugom mjestu van grada, gdje u špici roditelj mora voziti dijete sat vremena tamo i još sat vremena nazad do mjesta gdje radi i tako dakle 4 sata dnevno gubiti na transport djeteta do jaslica ili vrtića, i po njemu je to sasvim u redu. I tako, paradoks za paradoksom.
I kakave to sad veze ima sa odgojem djece. Pa ima. Jer djecu ne odgajaju samo roditelji, već društvo i sustav također. I da, pravo pitanje je, ne kako odgajamo, nego koga odgajamo.
He he he, ovo mi je poznato... Moji su trenutno kod bake i dede, a kad se vrate, očekujem istu sliku (jer kod bake i dede ih se tretira kao da su trogodišnjaci i tolerira im se puno više nego doma).Eto samo javljam da moj stariji upravo trpi kaznu koju mu je odredio otac.
Nakon visesatnog boravka u on line igricama pozvan je za stol na rucak.
apetita mu je naglo nestalo kada je vidio da su za rucak njegove omiljene snicle u umaku , ali od jucer.
jasno bile su podgrijane i riza je bila od danas.
i tako sad sjedi za stolom dok ne ogladni.
nitko mu nije nagrabio kolicinu , niti ga tjera da jede, ali bas bezobrazno frktati nosom na koji se netko potrudio staviti na stol nije bas pozeljno.
Kao sto rekoh, ne ocekujem da ista od toga nauci , ali nekad mora dobiti i "kozmeticku "kaznu.
Od ove godine ja sam pokušala doskočiti ovako - ja skuham gulaš ili paprikaš, a vi skuhajte sami prilog (njoke, tjesteninu, pire iz vrećice - to obično radi stariji) i napravite salatu (to obično radi mlađi). Teška srca sam s tim počela prošle godine, a ove nastavila. Ide kako ide - stvari koje vole jesti vole i pripremati, ostalo kako kada - ponekad eskiviraju, ponekad me ugodno iznenade. Iz višegodišnjeg iskustva znam da se moram potruditi da je prazna špajza jer inače pljačkaju (jedu kekse i čokolade umjesto ručka). Lani sam ih ulovila da su grašak bacili u wc (nisu stigli pojesti, trebali su se igrati) pa sam napravila gadnu scenu. Sad se to više ne događa, ili barem bolje paze da ih ne ulovim.
Zbog frkanja nosom za stolom moj mlađi je nekoliko puta potjeran od stola (pa je kasnije morao jesti sam i pospremati iza sebe) i sad koliko toliko pazi da se to ne događa. Ja se previše ne uzrujavam, samo kažem da ne može jesti s nama i da zaboravi na pristup računalu i mobitelu dok se ne sjeti kako izgleda pristojno ponašanje.
Online igrice su limitirane koliko se može, a budući da ih za vrijeme ljetnih praznika ne možemo kontrolirati, gledam da ih zaposlim nečim drugim: dobiju popis radnih zadataka koje moraju obaviti u toku dana dok mene i mm-a nema doma. Znam da nije nešto jer imaju puno sati slobodnog vremena, ali ako moraju štajaznam odnijeti smeće, donijeti kruh, otići na plac po kajmak (ne pišem tu o pospremanju kreveta, pražnjenju suđerice i slično jer to moraju uvijek, bili ljetni praznici ili ne). I tako... Krpamo se nekako. Uostalom, sjećam se da je moja mama šizila na to koliko vremena ja provodim pred televizorom za vrijeme ljetnih praznika, bez kraja i konca. Kad bolje razmislim, sve se mijenja, a opet puno toga ostaje isto...
Ako to naprave, puštam ih na miru. Ako ne naprave, nema pristupa elektronici kad god sam u prilici da ih onemogućim. Nije nešto, ali opet - pola dana manje. Bitna je pouka: niste u hotelu, živite ovdje i dijelimo poslove (njihov udio raste s godinama). Ali sad kad mogu više, manje su raspoloženi za pomaganje, a pogotovo za inicijativu. Tja, vjerojatno je tako kod većine roditelja.
naši isto povremeno znaju zafrktati nosom na hranu, igrati se s njom, odugovlačiti s obrokom.
dođu sebi kad ih potjeramo sa stola i kažemo da ne toleriramo takvo ponašanje i da ne moraju jesti ako neće.
onda se uglavnom predomisle i pojedu po 3 zalogaja od svakog obroka - meni dosta.
inače, uopće mi nije panika da odu sa stola gladni i da čekaju idući obrok.
Drage curke...evo mene nema već danima..vidim da se tema pravo razvila i ima svačega pametnoga za pročitati.
U ovih par dana što nas nije bilo doživjeli smo prosvjetljenje od svoje drage i mile kćerkice...
Stigla nam baka iz Austrije koju naša curka naprosto obožava..bila je kod bake 4 dana..
Jedno večer su se prošetale do nas i naravno čim su ušle na vrata počelo je njeno divljanje,otresanje...baka sjedi,gleda i ne vjeruje..kaže kako je to dijete kod nje jako dobro,sluša,igra se po cijele dane,nema vrištanja,deranja i da ona nju uopće ne zna ovakvu. Posjedne nju baka ispred sebe i pita ju da kakvo je to ponašanje,zašto tako ružno priča s mamom i tatom i kako to da si kod mene jako dobra i slušaš,a kod kuće se tako ponašaš....a ona njoj lijepo odgovori PA KAD MAMA I TATA NISU OPASNI KAO TI,TEBE MORAM SLUŠATI A NJIH NE MORAM..........i tako je ona nama svima lijepo odbrusila,a ja sam skovala plan koji evo provodimo već 3. dan i za sada nam super ide..
Baka otišla,a ja si sama rekla e pa biti ću i ja opasna
napravile smo tablice za smješke i plačke..napisali i odredili obaveze koje mora obavljati svaki dan i ponašati se onako kako se očekuje od nje,postavili smo joj jasne granice i objasnili joj šta očekujemo od nje. Za početak smo krenuli malim koracima..-spremanje kreveta,svojih igrački...ponašanje prema mami,tati,sestri...
Svako večer prije spavanja prolazimo rubrike koje ima i stavlja si plačka ili smješka...za sada nam ide dobro ali tek je 3 dana prošlo tako da bumo još vidjele.
super, blazer
već sam se prepala da smo te potjerale sa vlastite teme silnim filozofijama
Samo nemoj pretjerati sa zahtjevima i obavezama za pocetak.
Ma dajjjjjj, mi ?!super, blazer
već sam se prepala da smo te potjerale sa vlastite teme silnim filozofijama
filozofiramo ?!?
Ma kao da mi ne kuhamo ono što volimo, gazda od teče bira jelovnik.
S druge strane, afiniteti se mijenjaju, i to je ono što pokušavam naučiti djecu-ako ti se breskva lani nije sviđala, probaj opet, možda ti se svidi. I kod mene je pravilo "tri žlice", ali ako vidim da im je gadljivo ne inzistiram. Ne znam je li do karaktera ili do odgoja, ali svo troje jede skoro sve. S naglaskom na sve vrste variva, to obožavaju, kao i svo lešo povrće.
Eh, sad, što se kućanskih obveza tiče još sam uvijek podijeljenog gledišta. Neću nikad zaboraviti svoju dvanaestigodišnju prijateljicu koja je ribala lonce od večeri prije. Svakodnevno. Ne radi odgoja nego radi matere kojoj se to nije dalo. Pater familias naravno nije radio ženske poslove
Ja, opet, nisam imala nikakvih kućanskih obveza. Pomogla bih kad je trebalo ili kad bi me netko zamolio i to je to. Unatoč svemu, prilično sam odgovorna osoba.
I tako dok ja promišljam i dvoumim se oko pristupa vrijeme prolazi a djeca mi ne stiču radne navike. Pomažu oni, čak i sami od sebe, ali nemaju zaduženja. Toplo se nadam da se odgovornost uči na drugim razinama, a za radne navike me zapravo nije briga(i nisam niti sigurna bi li me trebalo biti briga).
Tablica je super ideja,neznam kako sam zaboravila na to kad je meni puno pomogla. Smješki su bili veliki rozi,a plački maleni smeđi i imala je nakradu za neki omjer smješkića. Baš mi je drago da je krenulo na bolje
lol blazer... mala je baš faca
baš sam mislila što je s tobom,
na početku teme sam se htjela javiti, ali kako da pametujem kad je moje dijete negdje na drugom kraju spektra - ponekad mi se čini i previše poslušna i obzirna
to onako u globalu, ima i ona svoje ispade, pa se nekad osjećam krivom što je tada dovodim u red i što sam oštra kad se ona konačno malo opustila
opet imamo i mi faza napornog durenja kad treba ostati priseban i reagirati normalno
moj moto je da pazim i na sebe, da jasno kažem kako ja to ne mogu izdržati, tako i izrazim ljutnju - tu je teško naći mjeru ali treba ostati negdje na sredini, ni previše popustljivosti na štetu ostalih ukućana naravno nije dobro, kao ni slamanje djeteta
kasnije kad se smirimo dobro je racionalno porazgovarati, tu se ponekad i ispričam ako sam pretjerala u ljutnji i vikanju, ali i kažem zašto me nešto smetalo, zašto ne može dobiti to što je htjela
to treba naravno prilagoditi dobi djeteta, s godinama postaje lakše
ti imaš dijete koje se zna izboriti za sebe, a to ima i svoje pozitivne strane
treba je naučiti još da poštuje integritet drugih dok se bori za sebe, ali uz dovoljno ljubavi, koju od vas svakako dobiva, i uz granice koje se morate naučiti postaviti, to će izaći na dobro
dok djeca koja su po prirodi tiha i samozatajna imaju više šanse da svoje probleme ne riješe do odrasle dobi
Vjerojatno si u pravu, ali djeca samo trebaju dovoljno izazova i prilike da uvježbaju samopouzdanje - kako doma, tako i izvan kuće. Moje iskustvo sa samozatajnim djetetom je baš dobro: moj stariji, pitom, poslušan i lako odgojiv, jako me iznenadio u petom razredu kad je dobio novog profesora iz tjelesnog. Naime, njemu je to najteži predmet jer nema savršenu koordinaciju pokreta, baš ne voli nogomet, trčanje itd. ALI kad se pokazalo da iz svih ostalih predmeta ima odlične ocjene, osim iz tjelesnog, dijete je diglo ruku i pitalo profesora "Mogu li ja ODGOVARATI gradivo tjelesne kulture za odličan?" I sve je riješio - taj zna i dimenzije igrališta i broj igrača i pravila (blabla)... Meni na kraj pameti nije palo da će to učiniti, ali sin nije bedast iako je samozatajan... Pitam ja njega "kako si se tome dosjetio?" a dijete kaže - "Pa ako drugi mogu žicati da odgovaraju matematiku ili povijest, zašto ja ne bih mogao to isto s tjelesnim?" I dobio je tu peticu!lol blazer... mala je baš faca
baš sam mislila što je s tobom,
na početku teme sam se htjela javiti, ali kako da pametujem kad je moje dijete negdje na drugom kraju spektra - ponekad mi se čini i previše poslušna i obzirna
to onako u globalu, ima i ona svoje ispade, pa se nekad osjećam krivom što je tada dovodim u red i što sam oštra kad se ona konačno malo opustila
opet imamo i mi faza napornog durenja kad treba ostati priseban i reagirati normalno
moj moto je da pazim i na sebe, da jasno kažem kako ja to ne mogu izdržati, tako i izrazim ljutnju - tu je teško naći mjeru ali treba ostati negdje na sredini, ni previše popustljivosti na štetu ostalih ukućana naravno nije dobro, kao ni slamanje djeteta
kasnije kad se smirimo dobro je racionalno porazgovarati, tu se ponekad i ispričam ako sam pretjerala u ljutnji i vikanju, ali i kažem zašto me nešto smetalo, zašto ne može dobiti to što je htjela
to treba naravno prilagoditi dobi djeteta, s godinama postaje lakše
ti imaš dijete koje se zna izboriti za sebe, a to ima i svoje pozitivne strane
treba je naučiti još da poštuje integritet drugih dok se bori za sebe, ali uz dovoljno ljubavi, koju od vas svakako dobiva, i uz granice koje se morate naučiti postaviti, to će izaći na dobro
dok djeca koja su po prirodi tiha i samozatajna imaju više šanse da svoje probleme ne riješe do odrasle dobi
Ja znam da su se moje odgojne metode od prvog do četvrtog djeteta izmijenile za milijun stupnjeva. Znači, isčitala sam petsto knjiga o odgoju, sve moguće metode i stvorila nekakav stav o odgoju. Onda sam dobila djecu. S prvim sam bila totalno izgubljena i sve je to ličilo na odgajanje cara i tlačenje sebe i svojih potreba. S vremenom sam se opametila i stekla iskustvo a i živci mi nisu više tanki kao na početku, pa je sad sve drugačije. Moja odgojna metoda je-živi, stvori ozračje u kojem svi mogu disati i biti zadovoljni ali poštuju se svi karakteri i svačije želje, u granicama. Znači, zna se tko je glavni, zna se da oni slušaju mene a ne ja njih. Isto tako zna se da ih volim najviše na svijetu i da su mi na prvom mjestu po nekakvom rasporedu. Ali postigla sam i to da oni shvaćaju da ja nisam samo mater, nego sam ja i prijateljica svojim prijateljima, žena svom mužu i divljaka kad me uhvati moje ludilo. Da ujutro dok ne popijem dvije, tri kave, ja ne poštujem nikoga i ništa i me ostavljaju na miru dok ne obavim svoje rituale. Da će dobiti sve samo ako se pridržavaju mojih pravila. Da cijenim pamet a boja laka za nokte nije moja tema, tu me zaobilaze. Danas su stigle dvije pohvalnice od njih troje i jedna više nego čvrsta četvorka od mog budućeg osmaša i znaju da je to ono što tražim. Baziram se na nekakvu kulturu i znanje, to baš zahtijevam od njih i uspjela sam (van kuće doduše, kući je kaotično po pitanju međusobne kulture). Jučer je moja 2,5-godišnjakinja sama izgovarala duge riječi i rastavljala ih na slogove. I ja padam na takve stvari. Pa se tako treba uhvatiti svojih prioriteta i to gurkati. Svako malo neko kiksne ali hebeš ga, neš ti stvari, zeznem i ja tisuću puta. Meni bitno da idemo prema onom mom zacrtanom cilju, a to je da su oni sretni mali ljudi, pametni, sposobni, jasni i glasni u izražavanju svojih stavova i ciljeva, otvoreni prema svemu. Jedino nisam uspjela u tome da rade i pomažu svojevoljno.
Ima jedna ona: Prije braka imao sam 6 teorija o odgoju djece, sada imam 6-toro djece i niti jednu teoriju.
Posljednje uređivanje od KrisZg : 02.07.2014. at 14:28
Pa to i je tako. Ja sam npr prolazila kroz raznorazne faze a sve su se vrtile oko mene kao loše matere. Jer sam bila neuspješna u svemu. Meni su se ti naučeni tekstovi duboko urezali u pamćenje i nikako se nisam uspjela toga osloboditi. I kad bi promijenila taktiku i došla do cilja koji sam htjela ispuniti, negdje u podsvjesti me je uvijek proganjalo da to nije to jer nije ispravno. Tek kad je stiglo drugo dijete, pa možda čak i treće, shvatila sam da su to sve, da prostite, pizdarije. Premalo se spominju karakteri djece, sve je previše uštogljeno i po receptu. Iako se tu stalno spominje da nema originalnog i točnog recepta za odgoj, u puno knjiga opissne su metode kojima bi se trebalo služiti zbog tog i tog razloga. Moraš ovako jer u suprotnom dijete osjeća to ili ono. Pa sam stalno imala grižnju savjesti da ja to ne znam i točka. Imala sam znanja iz dječje psihologije i konstantno osjećala grižnju savjesti da ću shebati vlastito dijete svojom nesposobnošću. Teško se osloboditi nečega što ti je duboko urezano u podsvijesti. Ali kažem, iskustvo me je skroz promijenilo i shvatila sam da iste metode ne možeš primjeniti niti na svojoj djeci, jer su toliko različiti, pogotovo na tisuću djece od dvije tisuće roditelja. Samo se treba opustiti, ne zamarati detaljima i prilagođavati se svakom djetetu po njegovom karakteru.
Drugim riječima, ne filozofiraš previše, već živiš život skupa sa tom djecom, ne pored njih, i trudiš se kao roditelj dati najbolje što možeš, zadržavajući pravo i na malo vlastitog prostora.
Nikad nisam doduše bila izgubljena kad je došlo prvo dijete, ali razlog tome je sigurno iskustvo stečeno kroz rad sa životinjama, i to prilično zahebanim, ali pralo me filozofiranje, o da, sa prvim. Sa drugim već puno puno manje, ali zaletim se još uvijek. A da dobijemo još i treće, iskreno mislim da mi više ne bi ni padalo na pamet.
E da, to, tako nekako.
ono što sam ja brzo shvatila je da od grižnje savjesti može biti samo štete. Propitivanje je bitno, ali ne da završava nesigurnošću i slomom roditelja pred djecom. Oni trebaju sretne i samopouzdane roditelje.
Često vidim teme na roditeljskim forumima s naslovima "ne znam što da radim", kao dijete je svakakvo, ja sam ga udarila i izvikala se, nakon toga sam plakala i molila da mi oprosti
Pa naravno, svi radimo greške, ispričati se je poželjno, ali slomiti se i histerizirati pred djetetom koje je već pod stresom zbog sukoba i staviti ga u poziciju da još mora tješiti roditelje je zbilja previše.
S druge strane, u bliskoj okolini imam primjer obitelji gdje se djeca odgajaju kako su to činili naši stari, i za sve imaju odgovor. Batine su iz raja izašle, televizija i igrice (provukle su se nekako u taj mentalni sklop za razliku od Juula) su dušu dale da se ima mira od djece, kritiziranje, vikanje, predbacivanje, kritika, npr. kad dijete nacrta nešto poželjno je reći mu da je to ružno i loše nacrtano, jer kako će inače naučiti. Ne volim popovati i nametati svoje mišljenje, eventualno natuknem nešto izokola, recimo taj primjer s crtežom me ipak potaknuo da kažem kako djeci više treba pohvala da bi napredovala, tako nešto. Ma kakvi, rečeno mi je kako njihovi veći klinci još dan danas ne znaju crtati kako treba, moramo im reći kako se to radi. Nema veze što tehnika ne pali
Isto tako curice se odgajaju da slušaju muške i općenito da ne prkose, jer kad se ožene, netko će morati popustiti. Isto kao s crtanjem, ne primjećuje se da sve žene u obitelji imaju velikih problema s izborom partenra, pa da se proba nešto promijeniti na mlađim generacijama. Tu nema grižnje savjesti ali ni propitivanja. Ima li još koga ovdje da se i dalje osjeća kao loš roditelj
Što se tiče teorija iz literature i Juula, već sam ranije pisala - meni su bile vrlo korisne. Nikad nisam bila u napasti da se ijedne držim kao svetog pisma, ali zašto ne zaposliti malo moždane vijuge. Čitajući sam shvatila neke greške koje su činili moji roditelji, vjerojatno uz najbolju namjeru, ali ja bi ih sigurno ponovila.
Naravno, mi se trudimo da je potaknemo na komunikaciju u raznim situacijama, a samosvijest joj je prilično visoka, premda se ne bi na prvi pogled reklo.
Ali htjela sam reći da u većini obitelji takvo dijete ne bude prepoznato kao dijete kojem treba pomoći - naprotiv, roditelji su često ponosni što im je dijete "tako fino odgojeno", a svaka pobuna se brzo i lako uguši, poslušnosti nikad dosta.
Ima, jaIsto tako curice se odgajaju da slušaju muške i općenito da ne prkose, jer kad se ožene, netko će morati popustiti. Isto kao s crtanjem, ne primjećuje se da sve žene u obitelji imaju velikih problema s izborom partenra, pa da se proba nešto promijeniti na mlađim generacijama. Tu nema grižnje savjesti ali ni propitivanja. Ima li još koga ovdje da se i dalje osjeća kao loš roditelj
Ma ne, šalim se, ali neke critce iz vlasititog djetinjstva neminovno ipak ostaju, ako ništa kao podsjetnik na koji malo više paziš. Filozofija moje majke je bila ta, podložnost muškarcima, nikad neću zaboraviti kad mi je objašnjvala da kad muškarac kaže crno je, da ti kažeš je dragi crno je, iako je bijelo. Mislila sam da ću poludjeti, čitava utroba mi se bunila protiv toga, a bilo mi je nekih 12 godina ili tako nešto.
Njena mater, moja baka je bila sušta suprotnost, dakle nije bilo do odgoja, to je ona sama negdje pokupila. Njen brak, nije bio dobar. Moj je, hvala nebesima, dobar i normalan. Kroz dveist godina smo poršli sito i rešeto, sami smo se borili i probijali i još smo čitavi i kompaktni. Ali ima valjda i do gena, kod nekog drugog djeteta bi takva filozofija možda i pala na plodno tlo i evo ti onoga što govoriš.
Moje se odgoj i nije previše izmijenio. Doživio je nešto lutanja i vratio se više manje na početne postavke. Naravno, iskustvom smo puno profitirali, i djelujemo jasnije i sigurnije, ali filozofiram sa zadnjom koliko i s prvim.
ja isto i dalje filozofiram
jednostavno treba prihvatiti činjenicu da nismo i ne možemo biti savršeni, ali uvijek možemo napredovati
bitno je da sebi znamo oprostiti i poneku grešku.
upravo tako. Nemogu ni djeca uvijek biti "savršena" šta je to uopće savršeno.
Moja se cura uvijek pobuni i traži svoje. Jučer je ona trenirala "ja poruke" na nama. Iako mi je ponekad taj njen "jaki" karakter težak shvatila sam da mi je to ipak draže nego da me bespogovorno posluša u svemu. I da to njeno "izražavanje svojih želja i emocija nije prkos niti znak lošeg odgoja. Odkad sam shvatila sve je puno lakše i lijepše.
Uvijek se preispitujem,ali se ne izluđujem više.
Drage moje ma kakvi...zadnjih smo 10-ak dana stalno u nekakvoj akciji pa sam bila malo više zauzeta.
Je,pazila sam da ne odem iz krajnosti u krajnost..bar mislim da joj nisam previše stvari natovarila...-spremanje kreveta,svojih igrački,nošenje papuča (s kojima se borimo svakodnevno) i pranje zubi prije spavanja (i oko toga se natežemo svako večer...ALIIII NEKIIIIII DANNNN SAMMMM OPRALAAAAA ZUBEEEEE)...
imam osjećaj kao da je nekakav crni oblak nestao iznad njene glave...nemojte me krivo shvatiti, to je tek 4-5 dana da to provodimo i nije da nismo imali prepirki ali sve je nekako puno lakše,bar se meni čini..nema natezanja,moljakanja...ili obuj papuče ili idi upiši plačka..naravno da se obuku papuče,a to je do sada bilo- evo sad ću,čekaj malo,samo sekundu...
nema savršenoga roditelja,savršenoga djeteta,muža,žene...bitno je spoznati svoje greške,raditi na sebi i pokušavati ispraviti ono što mislimo da možemo i trebamo...i naravno da imamo ovakva mjesta gdje možemo doći,potražiti savjet i ovakve krasne osobe koje će ti dati savjet,podjeliti s tobom svoje iskustvo..bez osude i omalovažavanja.
još su joj plački zabavni, ček do skuži da niš od tih plačka
šalim se malo, držim fige da su plački i smješci dobitna kombinacija!
Juju mi se malo odmaramo od filozofiranja, pa jedno od drugih. Klinci su na moru i bilo mi je tesko par dana ali sada je supeeeerrr.
Samo uporno i hrabro dalje, naravno da je sretnija, nije pogubljena
Ah papuče
Ako joj ne kažem bar 20ak puta u danu da se obuje dan mi bude isprazan,ko kad ti nešto fali a neznaš šta
Omg to je stvarno nešto na što nikad ne bih trošila živce i energiju, ako neće papuče nek ih ne nosi, što će bilo kome papuče.
i ja mislimjoš su joj plački zabavni, ček do skuži da niš od tih plačka
šalim se malo, držim fige da su plački i smješci dobitna kombinacija!
super dok plački pale, ali budite spremni da će se navići, i čuvajte rezervne asove u rukavu
a što se tiče papuča... pa i ja bih pustila sad u ljeti (treba birati bitke), ali u zimi, uz grijanje na jednu peć u cijelom stanu, ipak moram inzistirati
Baš tako, he he he...još su joj plački zabavni, ček do skuži da niš od tih plačka
šalim se malo, držim fige da su plački i smješci dobitna kombinacija!
To je odlična metoda baš za ovu dob, kasnije to klinci prerastu pa moraš tražiti nove udice i tako.... do iznemoglosti.
Moji su sad već veliki, pa ONI traže udice koje ću ja zagristi kad žele nešto za što misle da im ne bih dopustila: Ako nas pustiš baki i dedi, SVAKI DAN ćemo ići u dućan, spremati krevet, guliti krumpir, prati suđe, he he he...
Sve je to naš život. I njihov.
Dobro jutro...obuj se
Marenda je na stolu...obuj se
Pokupi igračke...ne hodaj bosa
U tvojoj je sobi...obuj se
Ja sam skroz otupila na ovo,nekako mi je rutinski to izgovarati
Većinom imamo pločice i hladniji stan,ljeti je to super..ali ipak...nek se obuje...bar povremeno
De pusti dijete na miru, pleaseDobro jutro...obuj se
Marenda je na stolu...obuj se
Pokupi igračke...ne hodaj bosa
U tvojoj je sobi...obuj se
Ja sam skroz otupila na ovo,nekako mi je rutinski to izgovarati
Većinom imamo pločice i hladniji stan,ljeti je to super..ali ipak...nek se obuje...bar povremeno
I to sjedenje za stolom ne kužim, a mislila sam da sam stroga mama.
hahahah ma i mislim si stalno u glavi EEEE KOLIKO ĆE OVO DUGO TRAJATI...ali eto,prepustila sam se i uživam dok traje..kad ne bude pokušat ćemo nešto drugo..i da,baš kako je netko napisao-i tako u krug
jojjjjjjjjj papuče,toliko me to bode u oči..i ja se osjećam bolesno ako to ne spomenem 1000 puta na dan
Ja sam odustala od papuča.
Ne želim da ima traume od te mantre "obuj papuče". I uspomenu na grintavu mater koja samo traži da se obuju papuče. Hebo papuče...
mlađa je crtala te plačke (tuškiće) i sebi i bratu, sve po zaslugama (bez da mi išta kažemo).
odustali smo od njih.
kad se uhvatim da ponavljam nešto 3. puta dođem do njih i pobrinem se da to naprave, nema druge.
i moj mali je "težak" karakter. ja sam inače dosta popustljiva, kako po čijem ukusu, dosta se dogovaramo.
ali odnedavna sam shvatila da moram jasnije postaviti granice.
nema više ponavljanja sto puta, moljakanja i sl.
da se razumijemo, granice su mu dosta široke al kad je dosta dosta je, kažem mu jednostavno ;budeš li i dalje radio to i to, uzet ću ti to/idemo u kuću i sl. i nema prepirke, ako neće poslušat uzmem ga i odnesem od mjesta zločina. i bome nema tantruma ni plakanja i ridanja. zna da je to tako i gotovo.
druga stvar koju sam trebala češće rabiti od početka; najavljivanje radnji, znači ; još jedan crtić,idemo na tuširanje pa na spavanje, pružim mu ruku i kažem "dogovoreno?" (na to se malo nasmije) i on to ponovi za mnom, čisto da znam dal me je stvarno čuo i razumio.
poslije tuširanja odmah najavim; sad izaberi jednu slikovnicu, kad je pročitamo gasimo svjetlo i idemo spavati. on to ponovi i nema više moljakanja za drugu,treću ili petu slikovnicu.
i mogu reći da je puno mirniji i zadovoljniji, a najveći plus je što puno brže i mirnije zaspe, što nam je inače bio veliki problem oduvijek!
zapravo, kada on vidi da sam ja sigurna sama u sebe i da znam što hoću, onda je i on miran i puno lakše prihvaća što mu kažem.
ajde, i ja učim pomalo
De pusti dijete na miru, please
I to sjedenje za stolom ne kužim, a mislila sam da sam stroga mama.
je je, pustim je 36-58 puta bosu,a 20ak puta opomenem da se obuje
Ta sam, grintava. Ne bendan te traumeTo "obuj papuče" mi je must have svakog roditeljstva,osjećam se tako brižnom dok to izgovaram
ja uopće ne inzistiram na papučama jer ih ni sama ne nosim (nikad), mrzim papuče
a ne nosim ni potkošulje (od trauma iz djetinjstva)
Na temu nesretnih papuča: ja mojoj po zimi obučem dvoje čarape jer mi se inače preiladi kad hoda tam di nije tepih,u kuhinji i tak. A po ljeti nema šanse da je pilim za papuče,eventualno joj stavim lagane čarapice. Joj,neko je spomenuo sjedenje za stolom. Užas! Mislim si po sebi da mi je ponekad ljepše jesti uz tv,novine. Pa zašto nebi i djdeca pond?kad jela uz crtani,slikovnicu ili nešt drugo zabavno.
a u mene obratno
papuče nitko od nas ne nosi, ni ljeti ni zimi (imamo parket). al jedenje za stolom, e, to se mora.
uglavnom jedemo, što više i uvijek kad je moguće, svi zajedno - na lijepo postavljenom stolu.
ponekad, nekakav sendvič il nešto - ajd, onda za malim stolom u dnevnom. al neki stol mora biti
kad to nije tako, onda sam nesretna
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
