Nešto kao loša veza...

[sonata]

Sve sam vas procitala i puno ste toga pametnog napisale Mos mislit, sad sam ja tu neki lik da ocjenjujem

Nego...sve vi koje pisete da je bilo losih perioda pa ste citale knjige ili slusali svoje instinkte ili bilo sto drugo...i stvari su se preokrenule...Nasa curka je 6g a braco 15mj. Upali smo u neki dugi period stalnog svadjanja s njom, stalno ponavljamo iste stvari, vise ne znamo da li nam prkosi ili zaboravi...Uglavnom, stalno je nezadovoljna, cak i kada ju se odvede negdje gdje voli biti, kada to zavrsi ili je ljuta ili je samo faca "mrzim cijeli svijet". Netko je par stranica ranije napisao da kada dobijes drugu bebu, ovo starije dijete ti postane napornije. Definitivna istina! Ja zapravo ne znam sto bih od nje s pravom trebala ocekivati da je u stanju sa svojih 6 god. napraviti ili se ponasati. Recimo, cesto se svadja s prijateljicama i uvijek je netko drugi kriv. Opcenito tesko priznaje krivnju i uvijek je ali...Bracu obozava ali joj je tesko pala cinjenica da vise nije u centru paznje. No nije li 15 mj.dovoljno da se vec privikla na "novi" zivot? Milijun svakodnevnih sitnica u kojima se kacimo me dovodi do ludila...do tog smisla da vise uopce ne osjecam neku dragost i milinu kada ju vidim nego samo cekam gdje cemo se opet zakaciti. Joj grozno mi je kada to napisem

Znam, tesko je sad ovako preko slova predociti situaciju i ima tu sigurno puno toga sto bih jos trebala objasniti. Cinjenica je samo da imam dojam da unosi neku losu vibru u kucu i da smo vec i mi pozivcanili od stalnih sukoba. Ja bih samo voljela vidjeti osmijeh zadovoljstva na njezinom licu...a rijetko ga vidim...

[casa]

Moji ne nose papuče, kao ni ja, i nemaju ih. I često hodaju bosi po ulici kad se vraćamo s plaže, beat that! Naime, ja mislim da je topla tekuća voda tako veliko postignuće čovječanstva, da je red da u njemu uživamo svom puninom.
Ovo sa zadovoljstvom djeteta i mene jako muči s najmlađim. I sve knjige, teorije, spoznaje i psiholozi mi ne mogu pomoći. Jednostavno jako je teško biti zadovoljan i osjećati se ugodno kao roditelj, ako dijete gotovo nikad ne pokazuje da mu je lijepo u njegovoj koži. I treba ustrajati da se situacija promijeni koliko je to moguće. Iz iskustva vidim kako je svaka mala promjena, toliko ohrabrenje mojem roditeljstvu. Nekako čini mi se da smo zadnji mjeseci otkako je problem kod najmlađeg prepoznat od strane stručnjaka i otkako smo dobili neke prave vježbe i savjete, uglavnom čini mi se da smo svi, i najmlađi i starija dva sina i mm i ja procvali. S jedne strane jer je najmlađi ipak nešto zadovoljniji, s druge strane jer smo svi kroz taj proces osvijestili da nije naše da brinemo o unutarnjem zadovoljstvu djece. Još da sam ja to i prihvatila... Ne bih više pisala po roditeljskom forumu...

[sonata]

Mozes malo bolje objasniti kako nije nase da brinemo o unutarnjem zadovoljstvu djece?

[casa]

Pa, meni je ovo otkrilo par psihologa i negdje sam na forumu već o ovom razgovarala, ali stvarno ne znam ni s kim ni na kojoj temi. Uglavnom, na nama je da brinemo da u sve potreba djeteta zadovoljene, i poneke želje koje smo u mogućnosto zadovoljiti, a to kako će se dijete osjećati je djetetova stvar. Dijete ima pravo biti nezadovoljno, s da time nikakav signal ne šalje nama, već je jednostavno nezadovoljno bez obzira na roditelje. Jednako tako, roditelj nije tu da osigura unutarnje zadovoljstvo već preduvjete za to, a unutarnje zadovoljstvo svakog od nas je individualna briga pojedinca, Recimo, može mm i ručak skuhat, i djecu hendlat, i stavit robu sušit, i podružit se samnom u krevetu, i mailat sve koje treba za mene, ali sve mu to ništa ne vrijedi ako sam u pms-u. Ja opet na kraju dana, nezadovoljna... I što bi on sad trebao, osjećati se odgovornim što nije robu i opeglao? Pa ne, nego reći: Srećo, ja više od ovog ne mogu i neću!

[Bubilo Bubich]

Kužim to casa, meni to posebno smeta jer moja mama meni cijeli život govori "nisam ja tebe rodila da bi ti meni bila nesretna". Nisam nikad "smjela" plakati zbog dečka, ispita, posla... jer je njoj teško što je meni teško. Tako se sad ponaša i s mojoj djecom, i malcu govori one stvari tipa "ne smiješ biti tužan, onda sam ja tužna". Ja poludim.

I opet kažem, kužim što hoćeš reći, ali nisam ni ja bolja od svoje matere. Ne bih djeci nikad rekla ili "predbacivala" jer su jadni/nezadovoljni/tužni, no ne mogu si pomoći da se ne osjećam loše ako mu je loše. Ali ne samo loše, nego bome i odgovorno.

Nego sonata...

Bracu obozava ali joj je tesko pala cinjenica da vise nije u centru paznje. No nije li 15 mj.dovoljno da se vec privikla na "novi" zivot? Milijun svakodnevnih sitnica u kojima se kacimo me dovodi do ludila...do tog smisla da vise uopce ne osjecam neku dragost i milinu kada ju vidim nego samo cekam gdje cemo se opet zakaciti. Joj grozno mi je kada to napisem

Evo napisat ću i ja da ti bude malo manje grozno . Još kad je ona tako mekana, bucmasta i gura se uz mene, a on me samo gura od sebe, stišće šake i stišće zube na mene. Ona je 14 mj., on 4 god. i mislim da mu tek sad slijedi navikavanje, kad ona više nije beba nego neki gnjavež koji stalno ulazi u njegov prostor.

A onda kad tad atmosfera sukoba postane too much, probam se malo maknut sa strane s njim, zagrlit ga, pomazit, iako mi ne da uvijek, da izvučem bar malo dragosti i miline koje nigdje na vidiku dok se natežemo. Bar na 5 minuta .

[Bubilo Bubich]

Ne bih djeci nikad rekla ili "predbacivala" jer su jadni/nezadovoljni/tužni, no ne mogu si pomoći da se ne osjećam loše ako mu je loše. Ali ne samo loše, nego bome i odgovorno.

Ne odgovornom što je on nezadovoljan, nego odgovornom da mu pomognem da bude zadovoljniji.
No ako kažeš da ne trebam, počinjem raditi na tome .

[tangerina]

Recimo, cesto se svadja s prijateljicama i uvijek je netko drugi kriv. Opcenito tesko priznaje krivnju i uvijek je ali...

Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv". I baš sam zaključila kako je to jedan vrlo složen životni zadatak i da poznajem dosta odraslih ljudi koji to u biti nisu svladali: preuzeti krivnju i odgovornost, ali istovremeno i držati u svijesti da je ljudski pogriješiti, da nismo "loša osoba" ako smo za nešto krivi, i da ne treba nad tim i nad sobom očajavati nego popravit što se može, naučit što se da, i nastavit dalje.

ovo sa casom se slažem da mi kao roditelji ne možemo biti odgovorni za djetetovo zadovoljstvo, kao ni ičije drugo osim svoje vlastito. ali kužim kao roditelj da je to suludo teško prihvatiti.
mi bismo htjeli da im se nikad ništa loše ne dogodi, i srce nam se para kad se posvađaju s najboljom prijateljicom, ostavi ih dečko ili dožive neku nepravdu, a istovremeno svoja vlastita takva iskustva smatramo dragocjenim dijelom izgradnje vlastitog karaktera.

[casa]

I zato je jako važno puštat djecu da griješe, griješe i griješe, da okrivljuju druge ili svoje postojanje za svaki jad koji ih zadesi. I nakon što tisućiti put pogriješe, i optuže druge ili sebe, opet smisleno vodit razgovore, analizirati jad koji ih trenutno muči, predlagati alternative i ponovo ih puštat da griješe pa da opet budu jadni i tako dok jednog dana sami ne vide kojim putem ići. A to je teško, i zato mnogi od nas odlučuju i tamo gdje bi djeca trebala odlučivati.

[sonata]

Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv

O da! Upravo to! Kad joj je valjda dosta naseg prigovaranja, onda kaze "da, ja sam glupa (nikad joj to nismo rekli), ja sam za sveee kriva, ne zelim vise razgovarati s tobom!?"

Ja sam skuzila da je ona zapravo mene pocela zivcirati sa svojim ponasanjem, valjda jer su mi se zivci stanjili do neprepoznatljivosti. Najvise me zivcira kreveljenje i divljanje. Ok, svaki klinac voli ludiranje i glupiranje ali imam dojam da ona ne zna stati...Tako je bilo kad je bila cca 3 god, ne zna kada je dosta, ako se s njom skace, ako ju muz baca onako u zrak ili sl., umorimo se i onda krene durenje sto vise ne mozemo. Koliko smo puta komentirali da ponekad ne bi ni nesto zapoceli jer vec znamo kako ce zavrsiti. No ajde bila je mala. Ali halo, imas sad 6 godina, nagodinu u skolu, pa koliko nerazumljivo ti govorim i objaaaasnjavam. I ona ce "da, ali..."

A o divljanju da ne govorim no to nekako vidim u dosta vrticke djece, sve mi je to nekako uvijek na rubu da ce se neko onako fest ozbiljno ozlijediti, istrcati na cestu. Ne znam jesam li realna ali ja ne vidim bas puno situacija da se djeca lijepo, mirno igraju. Govorim o ovim predskolcima

[sonata]

Ne mislim mirno, da poslusno sjede na dekici i imaju cajanku, stajaznam, ali i da to vijanje ili nesto sl. ne mora doci do granice ozljede.

[KrisZg]

To svaljivanje krivnje na sebe je metoda ciste manipulacije, vidam to i kod starije djece a i kod odraslih.

[šafran]

Evo napisat ću i ja da ti bude malo manje grozno . Još kad je ona tako mekana, bucmasta i gura se uz mene, a on me samo gura od sebe, stišće šake i stišće zube na mene. Ona je 14 mj., on 4 god. i mislim da mu tek sad slijedi navikavanje, kad ona više nije beba nego neki gnjavež koji stalno ulazi u njegov prostor.

A onda kad tad atmosfera sukoba postane too much, probam se malo maknut sa strane s njim, zagrlit ga, pomazit, iako mi ne da uvijek, da izvučem bar malo dragosti i miline koje nigdje na vidiku dok se natežemo. Bar na 5 minuta .

Mene je ovoga bilo prilično strah, ljubomore i odbacivanje brata, jer je već tada bila strahovito vezana, bolje reći prikovana uz mamu, a nelak karakter. Njemu je sad 18 mj., njoj 4,5 g. Od trenutka kad sam ostala trudna do poroda sam je pripremala na bebu, odmah je već prvi dan nakon poroda došla u bolnicu, uletila ko vjetar i odmah braci. Kad se on rodio imala je točno 3 godine. Kad smo došli doma, odmah sam skužila, badava sve, sad me tek čeka muka s njom. Od iscrpljenosti i prije poroda i nakon, nisam mogla ni stajat ni hodat, bolovi su bili poprilični, bio je velika beba. Mala hoće meni i hoće meni, tatu ni pogledati, a kako je živa, brza i ko uragan, tu količinu energije i najvaljivanja friško nakon poroda prevalit preko mene, a ona ni sek mira, taman počela govoriti kako spada, pa milijun pitanja uz sve to i još kao šlag na kraju ljubomora. Točno se sjećam još i danas kad sam joj u očima ulovila bljesak bijesa, srdžbe, tvrdoće, prkosa, kad je krenula prema braci kao da će ga zagrliti, a uštipnula ga je iz sve snage.

Uglavnom da skratim priču, tu nisam nikoga pitala za nikakav savjet, a nisam imala ni vremena puno mozgati, visiti na telefonima itd..morala sam dijelovati odmah, kao i kod pasa, nema tu puno premišljanja, kada se radi o tako jakim emocijama, one se ustoliče jako brzo i kod dijece i kod pasa, bilo negativne bilo pozitivne, i početak je najbitnije od svega, jer ispravljati i dokazivati je puno teže, nekad i nemoguće, a nekog iskustva iz tuđih crtica i žitovnih priča o tim famoznim bratskim odnosima imam, a meni je jedan od bitnijih zadataka da se njih dvoje vole, poštuju, drže skupa, i jednom u životu kao odrasli ljudi da si budu uvijek tu jedan za drugoga bez obzira na sve što ih čeka svakog pojedinačno, a od mene, tj. nas će za to dobiti temelje. Naravno da taj bratski odnos nekad ovisi i do kemije, ali ni roditeljski utjecaj nije za zanemariti, u nekim slučajevima zna biti i presudan.

Tako da sam na samom početku vrlo često namjerno zanemarivala maloga, davala sam ga tati, da bi njoj oslobodila njen prostor kod mene koji je imala do sada samo za sebe . Izbjegaval sam ga previše ljubiti i maziti pred njom, a kada sam to radila, uvijek sam istovremeno ljubila i njega i nju, i pričala i pričala o nama kao obitelji, o našem malom braci, o tome kako su oni jednom najbliži, kako smo mi obitelj sa 4 čalana, kako se svi volimo, brinemo i pazimo jedni na druge i tako u nedogled, a pričam još i danas, samo prilagođeno uzrastu, jer sada je i on već stariji, a i ona puno bolje razumije neke stvari i riječima, a ne samo pokazivanjem i intuicijom. Trajalo je usporkos tome skoro godinu dana, da se konačno uvjeri da ih i volimo i tretiramo jednako. Nema više ispada bijesa, nema više pokušaja štipanja, a i ugriza, još i sada mali ima mali ožiljak na trbuhu gdje ga je ugrizla dok ga je kao ljubila po trbuhu. Nikad jadan nije tako plakao kao tada...bilo je, o da, bilo je gadnih situacija i ispada s njene strane.I tu me je spasio vrtić. Jer u vrijeme kad je ona bila u vrtiću, mogla sam se potpuno posvetiti njemu, imao je mamu samo za sebe, a kad sam podigla nju, onda sam se posvečivala samo njoj. Kako su rasli, i kako je situacija postajala stablinija, taj omjer sam smanjivala, odnosno dijelila ga na jednake dijelove.

Praktički mi je ušlo u naviku kad pomazim jednoga po glavici napravim odmah i drugom, kad pomilujem obraz jednom, napravim i drugom, kad poljubim jednog poljubim i drugog, i to na isto mjesto, čak je i to važno, ah, i dan danas je ulovim kako jako budno prati moje ponašanje prema braci i ponekad kad njemu napavim nešto prvo, recimo dotaknem mu nosić, nisam još ni maknila ruku, već ona brzo viče i mene i mene isto tako! Ili kad se nasmijem nečemu što je braco napravio, nekad i ona brzo to kopira i viče vidi, mama vidi mene, pa se onda naravno moram nasmijati i njoj. Provjera i testira svoj status kod mene još i dalje, za svaki slučaj, iako sve rijeđe i puno manje prodorno.

U međuvremenu sam pravo malo odahnula i to evo baš negdje nedavno, konačno, njih dvoje se za tako malu djecu i toliku razliku, mogu slobodno reći, jako dobro slažu, lijepo se igraju, čak su već sad počeli sklapati male urote protiv nas, a on još niti ne govori iako još uvijek naravno da moram paziti, na nju, jer nije od onih djevojčica niti onih karaktera, kao recimo kćer moje prijateljice koja se prirodno nježno i zaštitinički postavila prema bratu kad se rodio, a imala je tek dvije i pol, i ona, za razliku od mene, nikad nije imala sa njom takvih problema, niti ljubomornih ispada. No, ona ima svoju borbu sa sinom, njemu pak treba potpuno drugačiji pristup nego njenoj maloj, ali oni su već veći i to je druga tema.

I sigurno da sve to još ni približno nije gotovo, tek kasnije kad će oboje jako dobro razumjeti svijet, mora ću paziti sve kako jednom, tako i drugom. Ali mislim da su temelji dobro postavljeni, pa će nadogradnja biti lakša. Nadam se naravno, predvijeti ne mogu što me još sve čeka.

I naravno, ovo nije recepet za nikoga, samo naša priča, kako je to bilo kod nas, jer podsjetilo na nešto što je meni recimo jedna od jako bitnih stvari, iako nemam tu nikakve traume iz vlastitog djetinjstva, pošto sam jedinica.

[šafran]

A sjetilo me, slično sam prošla i sa psom i kada se curka rodila. Njemu je bilo 9 godina i naravno naučio je biti "sin jedinac" i sad je najednom dobio konkurenciju. Privikavanje je išlo sporije i teže i iako je ona od malena naučila se lijepo odnositi prema njemu, iako divlja, brzo je ukapirala da se sa njim mora nježno, možda i instikti, on je bio tele, njegova glava je bila ko ona cijela kad se rodila. Prihvatio ju je s vremenom, ali ipak mislim da ne u potpunosti, kao da je bilo obrnuto, da je on došao kao štene naknadno. Ipak sam morala uvijek budno paziti, posebno kad je propuzala i kasnije prohodala. Ne mogu reći, bio je pažljiv prema njoj, ali ipak primječivalo se da mu ide na živce i da oduševljenje nije baš obostrano.

[šafran]

A ovo me sjetilo Jedna poznanica imala je tri starije kuje doma koje su sve već imale leglo, jedna od njih je kad joj se rodilo treće dijete, dolazila svaki put po nju kad se beba ukakala, javljala joj i navaljivala čak je da sama počisti govanca Htjela ga je lizati, njegovati, ponašala se kao prema svom štencu.

[cipelica]

i tako oni rastu. s vremenom se treba prestati bojati reakcija i panično davati svima jednako.
ljubim ja danas svoju osmogodišnjakinju i u sobu uđe petogodišnjakinja koja želi odmah u prvi plan. pa mi kaže: 'mene mama ne voli jer me sad ne ljubi'. ja: ' ne pričaj gluposti i čekaj reda' ona: počne se smijati i kaže' šalila sam se, čekat ću'
al da je malo osjetila straha u meni...još bi ponavljala isto

cijenim iskustvo sa životinjama al nekako ne leže mi usporedbe sa ljudima. u konačnici, poslušan pas je ideal dok čovjek treba biti razuman

[cipelica]

ovo moram napisati:
'razgovaramo u iluziji da smo rekli što smo i mislili kazati,da je drugi čuo i razumio što smo mu rekli i da će takvu poruku prihvatiti! ne razmišljamo , da smo rekli ono što nismo mislili, da je drugi čuo ono što mu nismo rekli i da drugi prihvaća ne ono što smo mi mislili i što smo mu rekli nego ono što je čuo i kako je shvatio! pavao brajša

hebate, meni je juul otvorio oči
.shvatila sam da prije nego svom djetetu postavim granice sama moram spoznati koje su moje granice i toga se držati.odnosi se i na djecu i na muža. poslije je sve postalo puuno lakše.

[MAMI 2]

Kako ovu temu nisam pije primjetila, isčitala sam sve, jesam li pametnija, nisam, ali mi je lakše jer nisam jedina koja ima isti problem.
Ne spadamo u skupinu 3-6, ali se ništa bitno nije promjenilo,i ludi smo, mm ne toliko ali ja sam na rubu.
Curka je sada 8,5 god. i vodimo rat godinama, baš kao loša veza.
Jesam li negdje pogriješila, sigurno jesam, a gdje nemam pojma, do sada sam mislila da sam bila prestroga, kad se uspoređujm s roditeljima u mojoj okolini. Čitajući šta ste pisale mislim da i nisam jer sam samo postavljala granice, ali nije da se vidi neka promjena. Ona još uvjek ne doživljava kad ja kažem NE, npr. nemoj ležati na vrh trosjeda, na naslonjaču, i ja to ponovim cca 5 puta dnevno i opet isto, djete jednostavno ne doživljava, nemoj punit balone vodom u kući i nosit kroz cjelu kuću jer je sve onda mokro, ja se okrenem ona nastavi, i to tako da ga napuni sa 3l vode i on pukne i zalije cijelu kupaonu i onda ja gubim razum i urlam. E sad jel normalno da me to smeta i da ne želim da se to radi, jer po nekima je to ok i ja ispadam nenormalna, možda jesam.
Ne pamtim kad smo negdje išli da nije napravila scenu prije izlaska iz kuće, ili zbog češljanja, ili zato što sam već 3 puta rekla da opere zube, da se obuče, jer je ona zamislila sebi nešto drugo i sl, ali stvarno od 50 izlazaka 3 prođu mirno. I onda je to deranje do besvjeti, histeriziranje i sl.
Zašto nemam pojma, šta da radim niti to znam.
Sve joj mora biti u rukama, i nikako joj objasnit da se neke stvari ne diraju, ok djete je, ali nije malo djete koje ne može znati da se viličar u dućanu ne smije dirati, ne ona mora stisnuti one gumbiće na njemu.
Oduvjek je glasna, sklona dramatiziranju, za nju ne postoji mogućnost da ju je netko slučajno udario, i onda je to deranje da ljudi pomisle da ju neko kolje.
Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.
Sve to skupa me toliko deprimira, ne zbog mene, ja ću lako, ali ne znam kako njoj olakšati, jer i druga djeca padaju pa ne urlaju tim intezitetom, ok, neko plače manje netko više, ali to ima za posljedicu da joj se onda drugi rugaju, da nije vska zezancija napad na nju, da je "normalno" da joj netko kaže da se zaljubila u nekoga, ida ne treba onda plakati, jer time izaziva daljnju zezanciju.
Želim joj pomoći da bude sretno djete a ne znam kako.

[šafran]

cijenim iskustvo sa životinjama al nekako ne leže mi usporedbe sa ljudima. u konačnici, poslušan pas je ideal dok čovjek treba biti razuman

Poslušan pas nije ideal, ne više danas, kao ni poslušna djeca. Ako se zapitamo, koje je zapravo definicija poslušnosti?

Kako bi moj dragi prijatelj rekao:
"Pas je najhrabrije stvorenje, jer pustio je čovjeku da ga veže oko vrata."

[šafran]

I djeca i psi trebaju odgoj i trebaju moći respektirati, uvažiti i poslušati, samo je nekad problem razlučiti govorimo li o poslušnosti ili podložnosti.

[MAMI 2]

I djeca i psi trebaju odgoj i trebaju moći respektirati, uvažiti i poslušati, samo je nekad problem razlučiti govorimo li o poslušnosti ili podložnosti.

E to je baš ono o čemu razmišljam neko vrijeme, i nekako nisam na čisto sama sa sobom u nekim treucima šta tražim.
A i mm i ja smo neku veče imali raspravu na sl. temu. Imali smo nedavno u vrtiću roditeljski/radionicu rješavanje problema.
Vodilja svega je razlučiti jeli to što me trenutno muči moj ili djetetov problem!!
Dakle ako uporno skida japanke na sred boravka i ja pizdim zbog toga, to je moj problem, jero meni smeta a ne djetetu iu toj situaciji ja imam problem, a s druge strane kad dođem u vrtić teta fino kaže, ajde vrati igračku na mjesto i možeš ići, pa tko je tu lud.

[Peterlin]

Kako ovu temu nisam pije primjetila, isčitala sam sve, jesam li pametnija, nisam, ali mi je lakše jer nisam jedina koja ima isti problem.
Ne spadamo u skupinu 3-6, ali se ništa bitno nije promjenilo,i ludi smo, mm ne toliko ali ja sam na rubu.
Curka je sada 8,5 god. i vodimo rat godinama, baš kao loša veza.
Jesam li negdje pogriješila, sigurno jesam, a gdje nemam pojma, do sada sam mislila da sam bila prestroga, kad se uspoređujm s roditeljima u mojoj okolini. Čitajući šta ste pisale mislim da i nisam jer sam samo postavljala granice, ali nije da se vidi neka promjena. Ona još uvjek ne doživljava kad ja kažem NE, npr. nemoj ležati na vrh trosjeda, na naslonjaču, i ja to ponovim cca 5 puta dnevno i opet isto, djete jednostavno ne doživljava, nemoj punit balone vodom u kući i nosit kroz cjelu kuću jer je sve onda mokro, ja se okrenem ona nastavi, i to tako da ga napuni sa 3l vode i on pukne i zalije cijelu kupaonu i onda ja gubim razum i urlam. E sad jel normalno da me to smeta i da ne želim da se to radi, jer po nekima je to ok i ja ispadam nenormalna, možda jesam.
Ne pamtim kad smo negdje išli da nije napravila scenu prije izlaska iz kuće, ili zbog češljanja, ili zato što sam već 3 puta rekla da opere zube, da se obuče, jer je ona zamislila sebi nešto drugo i sl, ali stvarno od 50 izlazaka 3 prođu mirno. I onda je to deranje do besvjeti, histeriziranje i sl.
Zašto nemam pojma, šta da radim niti to znam.
Sve joj mora biti u rukama, i nikako joj objasnit da se neke stvari ne diraju, ok djete je, ali nije malo djete koje ne može znati da se viličar u dućanu ne smije dirati, ne ona mora stisnuti one gumbiće na njemu.
Oduvjek je glasna, sklona dramatiziranju, za nju ne postoji mogućnost da ju je netko slučajno udario, i onda je to deranje da ljudi pomisle da ju neko kolje.
Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.
Sve to skupa me toliko deprimira, ne zbog mene, ja ću lako, ali ne znam kako njoj olakšati, jer i druga djeca padaju pa ne urlaju tim intezitetom, ok, neko plače manje netko više, ali to ima za posljedicu da joj se onda drugi rugaju, da nije vska zezancija napad na nju, da je "normalno" da joj netko kaže da se zaljubila u nekoga, ida ne treba onda plakati, jer time izaziva daljnju zezanciju.
Želim joj pomoći da bude sretno djete a ne znam kako.

Suosjećam....i razumijem. Ali puno toga je do karaktera,bez obzira na dobnu skupinu. Moj mlađi je iz ove vreće - vječito nezadovoljan, vječito frustriran...Tek mi je psihologinja otvorila oči i rekla da nismo mi, roditelji, odgovorni za to ako se dijete osjeća nezadovoljno. Ja sam stvarno puno toga pokušala, ali ovo moje dijete jednostavno mora naučiti kako da sam sa sobom izađe na kraj. To nije lako, trudimo se i mm i ja da mu u tome pomognemo, ali kao i ti, ponekad izgubim živce pa graknem, ali bratemili, i on mora naučiti da i drugi ljudi imaju svoje osjećaje i granice. Stvari su se popravile negdje od petog razreda na dalje, ali i sad češće ima te svoje "faze" kad je težak sam sebi, a onda i svima ostalima. Uostalom, kad se sjetim sebe, mislim da nisam bila baš puno drugačija...

[Bubica]

tko čisti kupaonu nakon što ona razlije tu vodu? jer, ako sama mora i počistiti, možda bi drugi put ipak promislila...

Kako je u školi, ima li i tamo poteškoća sa slijeđenjem pravila?

[čokolada]

MAMI 2, govoriš li o mojoj starijoj kćeri?

[sirius]

MAMI 2, govoriš li o mojoj starijoj kćeri?

Hahaha
sad citam onaj dugi post , i mislim pise o M. , ali zenskom rodu.

[čokolada]

Razgovor i obrada kod dobrog psihologa može vam puno pomoći da (obje) shvatite zbog čega se tako impulzivno ponaša. Vrlo mi je poznata ta potreba da sve prokomentira, sve dodiruje, da stalno bude protiv, da ne nauči iz posljedice, da ne predvidi da će se stvari ponavljati, da šizi na sebe jer je pošizila, a osobito su frustrirajuće te pripreme za izlazak i puknuće netom prije otvaranja vrata stana. Nekad pomislim da ispod parketa u ulaznom hodniku teku jako problematične podzemne vode i račvaju se Hartmannovi čvorovi...
Ne neka standardna, nego željezna disciplina i dosljednost, kako Peterlin zna reći "roditeljski terorizam" te bivanje 10 koraka ispred nje u svemu (planirati, na vrijeme najaviti, preduhitriti), osnova je relativno mirne svakodnevice.

[trampolina]

De Peterlin, piši malo o tome na koji način mu pomažete kako da izađe na kraj sam sa sobom ako ti se da.

Ja sam danas lupila o zid kad je moj sedmogodišnjak verbalizirao da se osjeća loše u svojoj koži, da ne voli sebe i tražio me odgovor zašto ne voli sam sebe i kako da to promijeni.

Bojim se da ću mu biti loš pajdaš u igri jer još i sama nisam skroz u dobre s tim područjem.

Naravno da na pitanje "zašto?" ne zna odgovor, ja sam u stvari presretna da je došao do toga već sad (mnogi ne dođu ni cijeli život) ali i dalje ne znam kako mu pomoći. Ne znam u kom smjeru uopće voditi razgovor, kakvu muuporišnu točku ponuditi da se uhvati za nju i krene dalje.

Ukratko, traži da mu pomognem "otvoriti srce", a ja nemam pojma kako

[MAMI 2]

tko čisti kupaonu nakon što ona razlije tu vodu? jer, ako sama mora i počistiti, možda bi drugi put ipak promislila...

Kako je u školi, ima li i tamo poteškoća sa slijeđenjem pravila?

Očistila je to ona da ja ne bi vidjela i pokušala sakriti ali nije skužila da je voda ušla i u ormarić

U školi je uglavnom ok,prošla je 5,0 ali zna odlutati i onda kad je učiteljica nešto pita a ona nema pojma onda je problem, doduše manje nego prije, al bilo je da se rasplače, puše, ljuti se, histerizira. Ako joj nešto neide od prve isto histerizira iako je to više doma, npr. ako nije nacrtala od prve onak kako je ona zamislila, i vječita rasprava oko zadaće jer ja nisam dobra mama i njoj nikada ne pomažem sa zadaćom, uglavnom su tu sastavci u pitanju, a druge mame pišu svojoj djeci, i onda je rasprava, iživcira i sebe i mene, i onda sjedne i napiše.

[šafran]

Kako ovu temu nisam pije primjetila, isčitala sam sve, jesam li pametnija, nisam, ali mi je lakše jer nisam jedina koja ima isti problem.
Ne spadamo u skupinu 3-6, ali se ništa bitno nije promjenilo,i ludi smo, mm ne toliko ali ja sam na rubu.
Curka je sada 8,5 god. i vodimo rat godinama, baš kao loša veza.
Jesam li negdje pogriješila, sigurno jesam, a gdje nemam pojma, do sada sam mislila da sam bila prestroga, kad se uspoređujm s roditeljima u mojoj okolini. Čitajući šta ste pisale mislim da i nisam jer sam samo postavljala granice, ali nije da se vidi neka promjena. Ona još uvjek ne doživljava kad ja kažem NE, npr. nemoj ležati na vrh trosjeda, na naslonjaču, i ja to ponovim cca 5 puta dnevno i opet isto, djete jednostavno ne doživljava, nemoj punit balone vodom u kući i nosit kroz cjelu kuću jer je sve onda mokro, ja se okrenem ona nastavi, i to tako da ga napuni sa 3l vode i on pukne i zalije cijelu kupaonu i onda ja gubim razum i urlam. E sad jel normalno da me to smeta i da ne želim da se to radi, jer po nekima je to ok i ja ispadam nenormalna, možda jesam.
Ne pamtim kad smo negdje išli da nije napravila scenu prije izlaska iz kuće, ili zbog češljanja, ili zato što sam već 3 puta rekla da opere zube, da se obuče, jer je ona zamislila sebi nešto drugo i sl, ali stvarno od 50 izlazaka 3 prođu mirno. I onda je to deranje do besvjeti, histeriziranje i sl.
Zašto nemam pojma, šta da radim niti to znam.
Sve joj mora biti u rukama, i nikako joj objasnit da se neke stvari ne diraju, ok djete je, ali nije malo djete koje ne može znati da se viličar u dućanu ne smije dirati, ne ona mora stisnuti one gumbiće na njemu.
Oduvjek je glasna, sklona dramatiziranju, za nju ne postoji mogućnost da ju je netko slučajno udario, i onda je to deranje da ljudi pomisle da ju neko kolje.
Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.
Sve to skupa me toliko deprimira, ne zbog mene, ja ću lako, ali ne znam kako njoj olakšati, jer i druga djeca padaju pa ne urlaju tim intezitetom, ok, neko plače manje netko više, ali to ima za posljedicu da joj se onda drugi rugaju, da nije vska zezancija napad na nju, da je "normalno" da joj netko kaže da se zaljubila u nekoga, ida ne treba onda plakati, jer time izaziva daljnju zezanciju.
Želim joj pomoći da bude sretno djete a ne znam kako.

Ja bi ukratko rekla da si ti premekana, a da maloj fali malo stege i discipline, i da vas lagano terorizira svojim ponašanjem, jer joj može biti. Ništa drugo iz ovog posta ne mogu iščitati.

Tvoje urlanje je zabadava, ono što mala treba je autoritet, kad zarežiš i pogledaš, da zna da misliš ozbiljno, bez da uopće glasa pustiš. I zbog toga joj neće spasti niti kruna sa glave, niti će to značiti da je podložna i da joj lomiš duh!

Pojednostavnit ću još više, jer mi takvo razmaženo ponašanje naše današnje djece dođe kao udarac u pleksus gdje se prelomim od boli kad samo pomislim koliko nesretne, i unesrećene djece ima na ovom planetu, ali nesretne sa dobrim razlogom. Ne znaju ovi naši šta je nesreća u životu, pojma blagog nemaju.
Imaju previše svega (ne mislim ovdje samo na meterijalno!), zato i ne prepoznaju sreću i zadovoljstvo i da im ih natakneš na nos.

[šafran]

A njen rezultat od 5,0 u školi mi to samo potvrđuje, da nema ona nikakvih problema, već vi, ali bi to jednom mogli početi biti i njeni problemi, ako tome jednostavno ne stanete na kraj.

Eto, draga moja, to je ono kako ja vidim stvari.
Ne zamjeri!

[šafran]

Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.

Ovo mi je promaklo. Po meni, draga, nema ovo veze sa karakterom. Ali to sam ja. Ovo ne dopuštam ja ni mojoj četverogodišnjakinji. Jer da joj dopustim i to i mnoga druga ponašnja i ispade, ne bi se ništa sredilo samo od sebe, eto zato što je narasla, i nije više dijete.

Ne bi vjerojatno više kao žena histerizirala na svaku, i imala takve ispade, kakve imaju djeca, ali bi uz veliku vjerojatnost jednog dana dobila egoistično, isfrustrirano, i tada zbiljam nesretno stvorenje koje bi gazlo sve pred sobom da nahrani svoje unutarnje potrebe, a pritom bi i dalje ostajala gladna.

[šafran]

Ali ovo vrijedi za moju kćer! Sin mi je već sada sušta suprotnost od nje, već sada sa svojih godnu i pol, i njemu je već sada potreban drugačiji pristup. Puno mekši recimo, nego njoj. I opet, koliko god mozgala, sebe preispitivala, i opet se nađem povremeno kako se ono kaže, u čorsokaku ili slijepoj ulici, pa onda ajd vraćaj se u rikverc, da bi pronašla put koji tražim, koji u našem slučaju vodi k cilju. I to mi se obično događa kada mi ciljevi nisu jasno definirani, i kad nisam sa sobom na čisto, što točno želim postići i zašto.

[sirius]

Safran , u krivu si.
Sve navedeno MOZE imati veze sa djetetom , a ne samo sa lose postavljenim granicama.

[sirius]

To sto je dijete 5.0 u prvom razredu ne znaci bas puno. Ali cinjenica da uciteljica primjecuje da cesto odluta, mogla bi biti vazna ( uz potrebu da se dotakne sve i svasta , i sve ostalo navedeno).
svade i nezadovoljstvo ( sa samom sobom) vjerojatno su samo unutarnje frustracije i visoka ocekivanja ( koja ona sama od sebe ocekuje , pa je ljuta kad ih ne moze ispuniti).

[sonata]

Ja mislim da su takva djeca zapravo sklona perfekcionizmu a ono itekako moze postati lose ako se ne drzi u granicama. Barem se meni tako cini kod moje kceri

[šafran]

Safran , u krivu si.
Sve navedeno MOZE imati veze sa djetetom , a ne samo sa lose postavljenim granicama.

Moguće, makar iskreno sumnjam, danas djecu previše stavljamo pod povečalo, a kad uporno tražiš i želiš naći, onda i nađeš.
Inače, ja ne govorim samo o postavljanju granica. Da se odgoj svodi samo na to, ne bi bilo toliko teško. Barem ja to tako vidim.

[šafran]

To sto je dijete 5.0 u prvom razredu ne znaci bas puno. Ali cinjenica da uciteljica primjecuje da cesto odluta, mogla bi biti vazna ( uz potrebu da se dotakne sve i svasta , i sve ostalo navedeno).
svade i nezadovoljstvo ( sa samom sobom) vjerojatno su samo unutarnje frustracije i visoka ocekivanja ( koja ona sama od sebe ocekuje , pa je ljuta kad ih ne moze ispuniti).

Iz posta nisam stekla dojam da odluta često, nego da se zna desiti kako je i napisano, a ispadi, da su češći doma, nego u školi.

I mislim da se radi o drugom osnovnjaka, dakle onda već dvije godine za redom.

[tanja_b]

Moj mlađi je iz ove vreće - vječito nezadovoljan, vječito frustriran...Tek mi je psihologinja otvorila oči i rekla da nismo mi, roditelji, odgovorni za to ako se dijete osjeća nezadovoljno. Ja sam stvarno puno toga pokušala, ali ovo moje dijete jednostavno mora naučiti kako da sam sa sobom izađe na kraj.

A mene bi zanimalo što ste još od psihologinje čuli na ovu temu?
Znam što znači odrastati uz takvu osobu, ima to svojih posljedica i na okolinu, neke slične karakterne crte vidim i kod svojeg sina, ali na sreću u blažem obliku, pa se nadam da neće izrasti u vječito nezadovoljnu osobu, ali nekad ni sama nisam sigurna radim li u dobrom smjeru...

[šafran]

Ja mislim da su takva djeca zapravo sklona perfekcionizmu a ono itekako moze postati lose ako se ne drzi u granicama. Barem se meni tako cini kod moje kceri

Je, i ja mislim, pefekcionizam se zna omaći kontroli i onda više nije baš ni ugodan ni koristan, isprobano na vlastioj koži

[šafran]

A ime vjerojatno nešto i u onoj, ne govorimo istim jezikom, ne razumijemo se, recimo danas kad odvrtim film, nije moja majka vjerojatno ni razmišljala krivo kod nekih poteza, ali nismo se razumijele nikako i danas je tako, ne znam, ona kao da priča mačjim, ja psečim, pa nastane krivi spoj, a moža nekad i mislimo na isto.
Jednostavno nije, u svakom slučaju, nekad biti niti sa jedne strane.

[sirius]

Moguće, makar iskreno sumnjam, danas djecu previše stavljamo pod povečalo, a kad uporno tražiš i želiš naći, onda i nađeš.
Inače, ja ne govorim samo o postavljanju granica. Da se odgoj svodi samo na to, ne bi bilo toliko teško. Barem ja to tako vidim.

Ne mozes naci ono cega nema.
Barem kod ozbiljnih strucnjaka.
a kad se tocno zna zasto ovakvo ili onakvo ponasanje, lakse se nositi sa tim ili postaviti u odgoju na optimalan nacin.

[cvijeta73]

Ne neka standardna, nego željezna disciplina i dosljednost, kako Peterlin zna reći "roditeljski terorizam" te bivanje 10 koraka ispred nje u svemu (planirati, na vrijeme najaviti, preduhitriti), osnova je relativno mirne svakodnevice.

eh, vjerojatno mi ovo i meni pomoglo s m. al ja za to jednostavno nisam sposobna. pa onda ništa od mirne svakodnevice. i to te isto frustrira - znaš rješenje, a ne ide pa ne ide.

naročito prije par godina. to su ti zahebani karakteri. s kojima nije lako. moja nije ni nesretna ni nezadovoljna, ni frustrirana, al brate mili što je naporna. i može te bez problema nekoliko puta na dan dovesti do pucanja svih živaca koji postoje. kad ti skače po kauču non stop. nemoj. skače. nemoj. i dalje skače. nemoj. još skače. i onda kad zaurlam - prestane. i tako je bilo sa svim, operi ruke - neću. operi zube - neću. majko moja. ili oblačenje, pa se osamsto puta ujutro presvuče jer joj ništa ne valja. pa hoće nešto iz šporkog veša. ne može. alii hooću i žeeelim. ne može, prljavo je. i opet kad puknem, onda odustane. a kad ju čekaju frendice vani u parku, onda prvo što nađe u ormaru stavi na sebe i trk van.

ili ovo diranje, ta isto sve mora dirati. prije nekih godinu dana je u zari upalila alarm. i mogu vam reći da je to na kraju bila najbolja škola vezano uz diranje po dućanima. toliko se uplašila kad je ovo počelo zavijati (kao i svi kupci trenutno u zari, inače je scena bila, iskreno totalno smiješna i susprezala sam se da ne puknem od smijeha kad sam vidjela kako ljudi u panici izlaze i njenu pokajničko-uplašenu facu) da joj više na pamet nije palo prčkanje po gumbima. nigdje.

e, još jedan savjet. ove koje bi stalno skakali, divljali, trčali - treba umoriti. prije je išla na neki ples, bezveze, više kao igra. e od kad ide na sinhro plivanje, tri puta tjedno imamo mirnu svakodnevicu.

[MAMI 2]

A Eto, draga moja, to je ono kako ja vidim stvari.
Ne zamjeri!

Ma šta bi zamjerila, dapače, svaki savjet dobro dođe, svatko od nas drugačije vidi neku situaciju i volim čuti tuđe mišljenje, hvala vam.

[mikka]

shvatila sam da prije nego svom djetetu postavim granice sama moram spoznati koje su moje granice i toga se držati.odnosi se i na djecu i na muža.

ovo je poanta svega, a meni najteze, jer sam odgajana da svacije potrebe pratim prije nego svoje. i sad kao odrasla moram tek nauciti tko sam ustvari ja i sta ja ustvari zelim

i onda se s tim saznanjima poceti odnositi prema drugima. zvuci jednostavno a meni najteze. nesto sto drugima dolazi prirodno kao disanje, kod mene iziskuje ogroman psihicki napor i koncentraciju.

[bubica27]

ovo je poanta svega, a meni najteze, jer sam odgajana da svacije potrebe pratim prije nego svoje. i sad kao odrasla moram tek nauciti tko sam ustvari ja i sta ja ustvari zelim

i onda se s tim saznanjima poceti odnositi prema drugima. zvuci jednostavno a meni najteze. nesto sto drugima dolazi prirodno kao disanje, kod mene iziskuje ogroman psihicki napor i koncentraciju.

I ja sam tako odgajana.. obzirnost prije svega..
..i sad se ulovim da to činim svojoj djeci..a teško protiv sebe..

[Carmina406]

Pa i ja sam tako odgajana,ali negdje usput sam naučila i svoje potrebe pratiti. I koliko god su me roditelji odgajali jedan veliki dio mene su oblikovali prijatelji iz susjedstva,škole. Suživot s njima. Tako da nisam neki tip osobe koja se vraća na odgoj vlastitih roditelja,nisu me baš cijelu isklesali,samo su započeli rad. Nadam se da neće ni moji se vra©ati na moj odgoj i tražiti nekakve traume i isprike u djetinjstvu. Ne mislim ovdje na nikoga od vas...čisto mi je palo na pamet da poznajem ljude koji nikako da preuzmu odgovornost za svoje postupke. Svi se mogu promjeniti. Od svoje djece očekujem da kad odrastu da donesu svoje zaključke i rade na sebi i svojim promjenama. Ja sam ko dijete bila ona koja nikada nije znala vratiti udarac,obraniti se ni fizički ni emocionalno. Jednoga dana sam naučila posve sama. Bio je super osjećaj. Osjećaj pobjede

[pulinka]

Razgovor i obrada kod dobrog psihologa može vam puno pomoći da (obje) shvatite zbog čega se tako impulzivno ponaša. Vrlo mi je poznata ta potreba da sve prokomentira, sve dodiruje, da stalno bude protiv, da ne nauči iz posljedice, da ne predvidi da će se stvari ponavljati, da šizi na sebe jer je pošizila, a osobito su frustrirajuće te pripreme za izlazak i puknuće netom prije otvaranja vrata stana.
Ne neka standardna, nego željezna disciplina i dosljednost, kako Peterlin zna reći "roditeljski terorizam" te bivanje 10 koraka ispred nje u svemu (planirati, na vrijeme najaviti, preduhitriti), osnova je relativno mirne svakodnevice.

Ovo podebljano sam pročitala već na nekoliko tema i jaaako mi je bolna tačka kod moje ćerke.
KAKO takva deca uopšte uče? KAKO se postigne da čuju?
Jer ja imam utisak da moja uči samo ako HOĆE da nauči. Za svaki nauk joj treba neki klik u glavi. Ili neka užasno drastična posledica (a ni to često nije dovoljno).
Pri tome, ako HOĆE da nešto nauči, naučiće za tren ili, ako je teže, opsesivno će vežbati dok ne nauči.

Šafran, postoji jasna razlika između deteta koje je "razmaženo" i onog koje je impulsivno.
Razmaženo dete će da urla-jer mu je dopušteno. I jednom kad se granice postave jasno i dosledno promeniće ponašanje.
Impulsivno dete će da urla-jer mu je prag frustracije nenormalno nizak i ono oseća POTREBU da zaurla za svaku sitnicu.
I ti možeš takvo dete kažnjavati zbog urlanja dosledno i utrenirati ga puno drastičnijim metodama od proseka da u jednom momentu prestane da urla-ali će to dete svaki put i dalje osetiti POTREBU da urla u situacijama u kojima drugo dete uopšte ne oseća taj nivo frustracije. I ispoljavaće svoju frustraciju na neki način i dalje, a roditelj će neminovno primetiti da mu se dete razlikuje od druge dece.
Bar do toga sam ja došla sa svojom ćerkom.
Jer ja mogu svakoga dana sa gvozdenim strpljenjem kažnjavati ćerkin bes kada joj kažem da je vreme da se obuče ili jede, ali duboko u sebi, jedino što mogu da primetim je da je krajnje neobično da dete od pet godina uopšte oseća bes na običnu životnu činjenicu da se treba obući?

[šafran]

ali duboko u sebi, jedino što mogu da primetim je da je krajnje neobično da dete od pet godina uopšte oseća bes na običnu životnu činjenicu da se treba obući?

Da, upravo o tome govorim, i danas je takve djece, što ja ne mogu da ne primjetim, neobično puno.

[cvijeta73]

Da, upravo o tome govorim, i danas je takve djece, što ja ne mogu da ne primjetim, neobično puno.

i to je ono što je - pozitivno.
jer naravno da kćer od pulinke, impulzivna il razmažena, ne bi urlala da je odgojena npr u strahu od batina il kazne ako urla. hbg, ne bi. ako s te strane gledaš, onda i možeš upor+trijebiti izraz - razmažen. no, onda takva impulzivna djeca u stvari pate. stalno se susprežu. a ovako pate njihovi roditelji što je ipak bolja varijanta

[bubica27]

Ulažem prigovor.
Moje dijete ne urla sama po sebi.
I ne suspreže se pritom

[šafran]

Šafran, postoji jasna razlika između deteta koje je "razmaženo" i onog koje je impulsivno.
Razmaženo dete će da urla-jer mu je dopušteno. I jednom kad se granice postave jasno i dosledno promeniće ponašanje.
Impulsivno dete će da urla-jer mu je prag frustracije nenormalno nizak i ono oseća POTREBU da zaurla za svaku sitnicu.

Zar nismo svi mi ponekad manje ili više impulzivni? Život jednostavno nije ravna cesta, i djeca, to jest i ove nove generacije, usprkos manjoj ili većoj osviješentosti današnjih roditelja to također moraju naučiti. Nije naša dužnost da hodamo sa metlom u ruci ispred njih.

Naravno da ima i djece i roditelja kojima je potrebna stručna pomoć, i sreća je da je danas mogu i dobiti, lakše nego nekada, ali ipak čini mi se da se ponekad nehotično odlazi u tu drugu krajnost, jednostavno zato što si to danas možemo priuštiti.