Nešto kao loša veza...

[tangerina]

Recimo, cesto se svadja s prijateljicama i uvijek je netko drugi kriv. Opcenito tesko priznaje krivnju i uvijek je ali...

Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv". I baš sam zaključila kako je to jedan vrlo složen životni zadatak i da poznajem dosta odraslih ljudi koji to u biti nisu svladali: preuzeti krivnju i odgovornost, ali istovremeno i držati u svijesti da je ljudski pogriješiti, da nismo "loša osoba" ako smo za nešto krivi, i da ne treba nad tim i nad sobom očajavati nego popravit što se može, naučit što se da, i nastavit dalje.

ovo sa casom se slažem da mi kao roditelji ne možemo biti odgovorni za djetetovo zadovoljstvo, kao ni ičije drugo osim svoje vlastito. ali kužim kao roditelj da je to suludo teško prihvatiti.
mi bismo htjeli da im se nikad ništa loše ne dogodi, i srce nam se para kad se posvađaju s najboljom prijateljicom, ostavi ih dečko ili dožive neku nepravdu, a istovremeno svoja vlastita takva iskustva smatramo dragocjenim dijelom izgradnje vlastitog karaktera.

[sonata]

Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv

O da! Upravo to! Kad joj je valjda dosta naseg prigovaranja, onda kaze "da, ja sam glupa (nikad joj to nismo rekli), ja sam za sveee kriva, ne zelim vise razgovarati s tobom!?"

Ja sam skuzila da je ona zapravo mene pocela zivcirati sa svojim ponasanjem, valjda jer su mi se zivci stanjili do neprepoznatljivosti. Najvise me zivcira kreveljenje i divljanje. Ok, svaki klinac voli ludiranje i glupiranje ali imam dojam da ona ne zna stati...Tako je bilo kad je bila cca 3 god, ne zna kada je dosta, ako se s njom skace, ako ju muz baca onako u zrak ili sl., umorimo se i onda krene durenje sto vise ne mozemo. Koliko smo puta komentirali da ponekad ne bi ni nesto zapoceli jer vec znamo kako ce zavrsiti. No ajde bila je mala. Ali halo, imas sad 6 godina, nagodinu u skolu, pa koliko nerazumljivo ti govorim i objaaaasnjavam. I ona ce "da, ali..."

A o divljanju da ne govorim no to nekako vidim u dosta vrticke djece, sve mi je to nekako uvijek na rubu da ce se neko onako fest ozbiljno ozlijediti, istrcati na cestu. Ne znam jesam li realna ali ja ne vidim bas puno situacija da se djeca lijepo, mirno igraju. Govorim o ovim predskolcima

[casa]

Moji ne nose papuče, kao ni ja, i nemaju ih. I često hodaju bosi po ulici kad se vraćamo s plaže, beat that! Naime, ja mislim da je topla tekuća voda tako veliko postignuće čovječanstva, da je red da u njemu uživamo svom puninom.
Ovo sa zadovoljstvom djeteta i mene jako muči s najmlađim. I sve knjige, teorije, spoznaje i psiholozi mi ne mogu pomoći. Jednostavno jako je teško biti zadovoljan i osjećati se ugodno kao roditelj, ako dijete gotovo nikad ne pokazuje da mu je lijepo u njegovoj koži. I treba ustrajati da se situacija promijeni koliko je to moguće. Iz iskustva vidim kako je svaka mala promjena, toliko ohrabrenje mojem roditeljstvu. Nekako čini mi se da smo zadnji mjeseci otkako je problem kod najmlađeg prepoznat od strane stručnjaka i otkako smo dobili neke prave vježbe i savjete, uglavnom čini mi se da smo svi, i najmlađi i starija dva sina i mm i ja procvali. S jedne strane jer je najmlađi ipak nešto zadovoljniji, s druge strane jer smo svi kroz taj proces osvijestili da nije naše da brinemo o unutarnjem zadovoljstvu djece. Još da sam ja to i prihvatila... Ne bih više pisala po roditeljskom forumu...

[sonata]

Mozes malo bolje objasniti kako nije nase da brinemo o unutarnjem zadovoljstvu djece?

[casa]

Pa, meni je ovo otkrilo par psihologa i negdje sam na forumu već o ovom razgovarala, ali stvarno ne znam ni s kim ni na kojoj temi. Uglavnom, na nama je da brinemo da u sve potreba djeteta zadovoljene, i poneke želje koje smo u mogućnosto zadovoljiti, a to kako će se dijete osjećati je djetetova stvar. Dijete ima pravo biti nezadovoljno, s da time nikakav signal ne šalje nama, već je jednostavno nezadovoljno bez obzira na roditelje. Jednako tako, roditelj nije tu da osigura unutarnje zadovoljstvo već preduvjete za to, a unutarnje zadovoljstvo svakog od nas je individualna briga pojedinca, Recimo, može mm i ručak skuhat, i djecu hendlat, i stavit robu sušit, i podružit se samnom u krevetu, i mailat sve koje treba za mene, ali sve mu to ništa ne vrijedi ako sam u pms-u. Ja opet na kraju dana, nezadovoljna... I što bi on sad trebao, osjećati se odgovornim što nije robu i opeglao? Pa ne, nego reći: Srećo, ja više od ovog ne mogu i neću!

[casa]

I zato je jako važno puštat djecu da griješe, griješe i griješe, da okrivljuju druge ili svoje postojanje za svaki jad koji ih zadesi. I nakon što tisućiti put pogriješe, i optuže druge ili sebe, opet smisleno vodit razgovore, analizirati jad koji ih trenutno muči, predlagati alternative i ponovo ih puštat da griješe pa da opet budu jadni i tako dok jednog dana sami ne vide kojim putem ići. A to je teško, i zato mnogi od nas odlučuju i tamo gdje bi djeca trebala odlučivati.

[sonata]

Ne mislim mirno, da poslusno sjede na dekici i imaju cajanku, stajaznam, ali i da to vijanje ili nesto sl. ne mora doci do granice ozljede.

[KrisZg]

To svaljivanje krivnje na sebe je metoda ciste manipulacije, vidam to i kod starije djece a i kod odraslih.

[šafran]

A sjetilo me, slično sam prošla i sa psom i kada se curka rodila. Njemu je bilo 9 godina i naravno naučio je biti "sin jedinac" i sad je najednom dobio konkurenciju. Privikavanje je išlo sporije i teže i iako je ona od malena naučila se lijepo odnositi prema njemu, iako divlja, brzo je ukapirala da se sa njim mora nježno, možda i instikti, on je bio tele, njegova glava je bila ko ona cijela kad se rodila. Prihvatio ju je s vremenom, ali ipak mislim da ne u potpunosti, kao da je bilo obrnuto, da je on došao kao štene naknadno. Ipak sam morala uvijek budno paziti, posebno kad je propuzala i kasnije prohodala. Ne mogu reći, bio je pažljiv prema njoj, ali ipak primječivalo se da mu ide na živce i da oduševljenje nije baš obostrano.

[šafran]

A ovo me sjetilo Jedna poznanica imala je tri starije kuje doma koje su sve već imale leglo, jedna od njih je kad joj se rodilo treće dijete, dolazila svaki put po nju kad se beba ukakala, javljala joj i navaljivala čak je da sama počisti govanca Htjela ga je lizati, njegovati, ponašala se kao prema svom štencu.

[cipelica]

ovo moram napisati:
'razgovaramo u iluziji da smo rekli što smo i mislili kazati,da je drugi čuo i razumio što smo mu rekli i da će takvu poruku prihvatiti! ne razmišljamo , da smo rekli ono što nismo mislili, da je drugi čuo ono što mu nismo rekli i da drugi prihvaća ne ono što smo mi mislili i što smo mu rekli nego ono što je čuo i kako je shvatio! pavao brajša

hebate, meni je juul otvorio oči
.shvatila sam da prije nego svom djetetu postavim granice sama moram spoznati koje su moje granice i toga se držati.odnosi se i na djecu i na muža. poslije je sve postalo puuno lakše.

[mikka]

shvatila sam da prije nego svom djetetu postavim granice sama moram spoznati koje su moje granice i toga se držati.odnosi se i na djecu i na muža.

ovo je poanta svega, a meni najteze, jer sam odgajana da svacije potrebe pratim prije nego svoje. i sad kao odrasla moram tek nauciti tko sam ustvari ja i sta ja ustvari zelim

i onda se s tim saznanjima poceti odnositi prema drugima. zvuci jednostavno a meni najteze. nesto sto drugima dolazi prirodno kao disanje, kod mene iziskuje ogroman psihicki napor i koncentraciju.

[bubica27]

ovo je poanta svega, a meni najteze, jer sam odgajana da svacije potrebe pratim prije nego svoje. i sad kao odrasla moram tek nauciti tko sam ustvari ja i sta ja ustvari zelim

i onda se s tim saznanjima poceti odnositi prema drugima. zvuci jednostavno a meni najteze. nesto sto drugima dolazi prirodno kao disanje, kod mene iziskuje ogroman psihicki napor i koncentraciju.

I ja sam tako odgajana.. obzirnost prije svega..
..i sad se ulovim da to činim svojoj djeci..a teško protiv sebe..

[cipelica]

i tako oni rastu. s vremenom se treba prestati bojati reakcija i panično davati svima jednako.
ljubim ja danas svoju osmogodišnjakinju i u sobu uđe petogodišnjakinja koja želi odmah u prvi plan. pa mi kaže: 'mene mama ne voli jer me sad ne ljubi'. ja: ' ne pričaj gluposti i čekaj reda' ona: počne se smijati i kaže' šalila sam se, čekat ću'
al da je malo osjetila straha u meni...još bi ponavljala isto

cijenim iskustvo sa životinjama al nekako ne leže mi usporedbe sa ljudima. u konačnici, poslušan pas je ideal dok čovjek treba biti razuman

[šafran]

cijenim iskustvo sa životinjama al nekako ne leže mi usporedbe sa ljudima. u konačnici, poslušan pas je ideal dok čovjek treba biti razuman

Poslušan pas nije ideal, ne više danas, kao ni poslušna djeca. Ako se zapitamo, koje je zapravo definicija poslušnosti?

Kako bi moj dragi prijatelj rekao:
"Pas je najhrabrije stvorenje, jer pustio je čovjeku da ga veže oko vrata."

[MAMI 2]

Kako ovu temu nisam pije primjetila, isčitala sam sve, jesam li pametnija, nisam, ali mi je lakše jer nisam jedina koja ima isti problem.
Ne spadamo u skupinu 3-6, ali se ništa bitno nije promjenilo,i ludi smo, mm ne toliko ali ja sam na rubu.
Curka je sada 8,5 god. i vodimo rat godinama, baš kao loša veza.
Jesam li negdje pogriješila, sigurno jesam, a gdje nemam pojma, do sada sam mislila da sam bila prestroga, kad se uspoređujm s roditeljima u mojoj okolini. Čitajući šta ste pisale mislim da i nisam jer sam samo postavljala granice, ali nije da se vidi neka promjena. Ona još uvjek ne doživljava kad ja kažem NE, npr. nemoj ležati na vrh trosjeda, na naslonjaču, i ja to ponovim cca 5 puta dnevno i opet isto, djete jednostavno ne doživljava, nemoj punit balone vodom u kući i nosit kroz cjelu kuću jer je sve onda mokro, ja se okrenem ona nastavi, i to tako da ga napuni sa 3l vode i on pukne i zalije cijelu kupaonu i onda ja gubim razum i urlam. E sad jel normalno da me to smeta i da ne želim da se to radi, jer po nekima je to ok i ja ispadam nenormalna, možda jesam.
Ne pamtim kad smo negdje išli da nije napravila scenu prije izlaska iz kuće, ili zbog češljanja, ili zato što sam već 3 puta rekla da opere zube, da se obuče, jer je ona zamislila sebi nešto drugo i sl, ali stvarno od 50 izlazaka 3 prođu mirno. I onda je to deranje do besvjeti, histeriziranje i sl.
Zašto nemam pojma, šta da radim niti to znam.
Sve joj mora biti u rukama, i nikako joj objasnit da se neke stvari ne diraju, ok djete je, ali nije malo djete koje ne može znati da se viličar u dućanu ne smije dirati, ne ona mora stisnuti one gumbiće na njemu.
Oduvjek je glasna, sklona dramatiziranju, za nju ne postoji mogućnost da ju je netko slučajno udario, i onda je to deranje da ljudi pomisle da ju neko kolje.
Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.
Sve to skupa me toliko deprimira, ne zbog mene, ja ću lako, ali ne znam kako njoj olakšati, jer i druga djeca padaju pa ne urlaju tim intezitetom, ok, neko plače manje netko više, ali to ima za posljedicu da joj se onda drugi rugaju, da nije vska zezancija napad na nju, da je "normalno" da joj netko kaže da se zaljubila u nekoga, ida ne treba onda plakati, jer time izaziva daljnju zezanciju.
Želim joj pomoći da bude sretno djete a ne znam kako.

[Peterlin]

Kako ovu temu nisam pije primjetila, isčitala sam sve, jesam li pametnija, nisam, ali mi je lakše jer nisam jedina koja ima isti problem.
Ne spadamo u skupinu 3-6, ali se ništa bitno nije promjenilo,i ludi smo, mm ne toliko ali ja sam na rubu.
Curka je sada 8,5 god. i vodimo rat godinama, baš kao loša veza.
Jesam li negdje pogriješila, sigurno jesam, a gdje nemam pojma, do sada sam mislila da sam bila prestroga, kad se uspoređujm s roditeljima u mojoj okolini. Čitajući šta ste pisale mislim da i nisam jer sam samo postavljala granice, ali nije da se vidi neka promjena. Ona još uvjek ne doživljava kad ja kažem NE, npr. nemoj ležati na vrh trosjeda, na naslonjaču, i ja to ponovim cca 5 puta dnevno i opet isto, djete jednostavno ne doživljava, nemoj punit balone vodom u kući i nosit kroz cjelu kuću jer je sve onda mokro, ja se okrenem ona nastavi, i to tako da ga napuni sa 3l vode i on pukne i zalije cijelu kupaonu i onda ja gubim razum i urlam. E sad jel normalno da me to smeta i da ne želim da se to radi, jer po nekima je to ok i ja ispadam nenormalna, možda jesam.
Ne pamtim kad smo negdje išli da nije napravila scenu prije izlaska iz kuće, ili zbog češljanja, ili zato što sam već 3 puta rekla da opere zube, da se obuče, jer je ona zamislila sebi nešto drugo i sl, ali stvarno od 50 izlazaka 3 prođu mirno. I onda je to deranje do besvjeti, histeriziranje i sl.
Zašto nemam pojma, šta da radim niti to znam.
Sve joj mora biti u rukama, i nikako joj objasnit da se neke stvari ne diraju, ok djete je, ali nije malo djete koje ne može znati da se viličar u dućanu ne smije dirati, ne ona mora stisnuti one gumbiće na njemu.
Oduvjek je glasna, sklona dramatiziranju, za nju ne postoji mogućnost da ju je netko slučajno udario, i onda je to deranje da ljudi pomisle da ju neko kolje.
Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.
Sve to skupa me toliko deprimira, ne zbog mene, ja ću lako, ali ne znam kako njoj olakšati, jer i druga djeca padaju pa ne urlaju tim intezitetom, ok, neko plače manje netko više, ali to ima za posljedicu da joj se onda drugi rugaju, da nije vska zezancija napad na nju, da je "normalno" da joj netko kaže da se zaljubila u nekoga, ida ne treba onda plakati, jer time izaziva daljnju zezanciju.
Želim joj pomoći da bude sretno djete a ne znam kako.

Suosjećam....i razumijem. Ali puno toga je do karaktera,bez obzira na dobnu skupinu. Moj mlađi je iz ove vreće - vječito nezadovoljan, vječito frustriran...Tek mi je psihologinja otvorila oči i rekla da nismo mi, roditelji, odgovorni za to ako se dijete osjeća nezadovoljno. Ja sam stvarno puno toga pokušala, ali ovo moje dijete jednostavno mora naučiti kako da sam sa sobom izađe na kraj. To nije lako, trudimo se i mm i ja da mu u tome pomognemo, ali kao i ti, ponekad izgubim živce pa graknem, ali bratemili, i on mora naučiti da i drugi ljudi imaju svoje osjećaje i granice. Stvari su se popravile negdje od petog razreda na dalje, ali i sad češće ima te svoje "faze" kad je težak sam sebi, a onda i svima ostalima. Uostalom, kad se sjetim sebe, mislim da nisam bila baš puno drugačija...

[tanja_b]

Moj mlađi je iz ove vreće - vječito nezadovoljan, vječito frustriran...Tek mi je psihologinja otvorila oči i rekla da nismo mi, roditelji, odgovorni za to ako se dijete osjeća nezadovoljno. Ja sam stvarno puno toga pokušala, ali ovo moje dijete jednostavno mora naučiti kako da sam sa sobom izađe na kraj.

A mene bi zanimalo što ste još od psihologinje čuli na ovu temu?
Znam što znači odrastati uz takvu osobu, ima to svojih posljedica i na okolinu, neke slične karakterne crte vidim i kod svojeg sina, ali na sreću u blažem obliku, pa se nadam da neće izrasti u vječito nezadovoljnu osobu, ali nekad ni sama nisam sigurna radim li u dobrom smjeru...

[Peterlin]

A mene bi zanimalo što ste još od psihologinje čuli na ovu temu?
Znam što znači odrastati uz takvu osobu, ima to svojih posljedica i na okolinu, neke slične karakterne crte vidim i kod svojeg sina, ali na sreću u blažem obliku, pa se nadam da neće izrasti u vječito nezadovoljnu osobu, ali nekad ni sama nisam sigurna radim li u dobrom smjeru...

Pa sad... ima tu više stvari.... trampolina je isto pitala kako izlazimo na kraj.

Psiholozi - ovako: bili smo na dva mjesta, u Suvagu i u PCM. Na oba mjesta čuli smo isto - dijete je intelektualno napredno (izbjegavam riječ "darovito" jer nekako mi se čini da se tu ne radi o onoj iznimnoj darovitosti kakvu imaju tek rijetki, nego samo "običnoj" iznadprosječnosti koja nije rijetka, ali ni dobrodošla u našem školskom sustavu.

Ali da krenemo od početka - još kao beba moj mlađi je bio izrazito osjetljiv i naporan, sve dok nisam prokužila da mu je tolerancija niske razine šećera nikakva: na prvi nagovještaj gladi krenulo je urlikanje jer on nije prepoznavao glad (ni žeđ) nego samo nelagodu i to je izražavao mrgudnim ponašanjem. Sama sam otkrila da nikako ne smijem zakasniti s obrokom, da moram JA nuditi piće jer se on ne sjeti da bi ga glava mogla boljeti zbog žeđi (i danas s tim ima problem, ali je naučio da treba piti vodu, razumom kad već ne prepoznaje tjelesne signale). To je bilo u ranom djetinjstvu i potrajalo do negdje.... ma nemam pojma... valjda do škole. Psihologinja je rekla da on to ne prepoznaje (glad i žeđ) jer mu je to gubitak vremena kad ima oko njega toliko puno drugih zanimljivih stvari... Istina je - i danas se lako zanese i zaboravi na vrijeme i prostor.

E, sad, škola... U početku je bilo sve divno i krasno i super, ali moj E. je ljevak u svijetu za dešnjake i unatoč učiteljičinom okretanju očiju, ja sam rano prokužila da njegovo usvajanje čitanja debelo kaska za vršnjacima. Uffff..... kako je to njemu bilo teško i frustrirajuće... Dijete koje ima brzu pamet našlo se pred kineskim zidom hijeroglifa koji se zovu slova i brojevi. Odvukla ga u Suvag - ustanovljena je vizualna disleksija odmah, iz cipela. Nije me iznenadilo. (NIsam ja tak pametna, ali je moj stariji odradio duge godine logopedske terapije, a mlađi je od pete godine pisao zrcalno - samo sam zbrojila dva i dva).

On je godinama grizao zglobove na jednoj ruci do krvi (još ima ožiljke i još ponekad to radi) i to nije popuštalo. PCM - znate, mama, on vam je jako bistar i za njega u školi nema dovoljno izazova... Suvag: višemanje isto, ali su rekli bitnu stvar da ga smetnje čitanja čine nervoznim. Pratila sam dugo što se zbivalo.... Fućkalo se njemu što u školi ne može zapisati gradivo, ali ga je izluđivalo što recimo ne može čitati titlove filmova. Hodao je mjesecima kod prof. Čović u Suvag - žena je zapravo puno pomogla da mu osvijesti što ga to smeta i kako da prihvati sebe takvog kakav jest.

Kako smo mi pomagali? Paa, ja sam godinama sustavno tražila načine kako da mu olakšam čitanje i to je na kraju uspjelo. Ne kažem da sam zaslužna - takva djeca (bistra, ali s teškoćama) vrlo često sama sebi nađu strategije koje im pomažu. MM i ja smo mu u početnim razredima OŠ čitali titlove filmova - jednom, dvaput, triput...a onda bi ga pustili da gleda sam, dok nije naučio prepoznavati slova. No, ovo nije topic o disleksiji nego o prihvaćanju sebe. Što je još pomoglo - glazbena škola. Tamo je bio vrlo uspješan i to bez puno muke (taman dovoljno da shvati kako mora vježbati da uspije) i to je sve. Rekla bih - jako je bitno da roditelj pomogne djetetu naći nešto u čemu će ovaj biti uspješan i uživati. Nama se baš to pokazalo kao najbolja terapija. Nekome to može biti štajaznam nogomet, ples ili šah - ovom mom je bila glazbena škola. I tako...

Uglavnom, sad je to sasvim običan pubertetlija sa svojim uobičajenim mušicama. Trudimo se i dalje da nauči sam sebe učiniti zadovoljnim (dok se samo sjetim koliko je plakao kad nešto ne bi mogao odsvirati... koliko je bilo natezanja i urlikanja, ufff...). Po mogućnosti to treba biti neka aktivnost gdje se treba potruditi - ne samo gledanje serija ili igranje Minecrafta. Svakako, i za to treba osigurati prostor i vrijeme, ali to ne može biti pretežna aktivnost....

Eto, sad je na pragu sedmog razreda. U školi se situacija zaista popravila s petim razredom. Uspjeh u školi došao je kad smo ga uvjerili da počne SLUŠATI na satu. On je izraziti auditivac i polako smo ga usmjeravali da uči naglas, da čita zadatke iz matematike naglas itd. Pisanje i čitanje isto je sad sasvim zadovoljavajuće. Potkrade se malo slovo gdje ne treba, krivi predznak i slično, ali sad on zna kako se zove njegov problem i ako iz pismenog testa dobije lošiju ocjenu, odmah diže ruku i traži da odgovara usmeno. Našlo se još aktivnosti u školi u kojima uživa, tako da je sve bolje. Nadam se da će tako i ostati, jer odgoj nije linearna funkcija - tko zna što mu nosi pubertet... Stariji brat prolazi to izuzetno mirno i staloženo uz tek poneke emocionalne bure koje su normalne i očekivane. No, bumo vidli.... Eto, daleko smo se odmakli od dobne skupine 3-6, ali nema veze - teško je ljude utrpati u kućice.

[šafran]

Kako ovu temu nisam pije primjetila, isčitala sam sve, jesam li pametnija, nisam, ali mi je lakše jer nisam jedina koja ima isti problem.
Ne spadamo u skupinu 3-6, ali se ništa bitno nije promjenilo,i ludi smo, mm ne toliko ali ja sam na rubu.
Curka je sada 8,5 god. i vodimo rat godinama, baš kao loša veza.
Jesam li negdje pogriješila, sigurno jesam, a gdje nemam pojma, do sada sam mislila da sam bila prestroga, kad se uspoređujm s roditeljima u mojoj okolini. Čitajući šta ste pisale mislim da i nisam jer sam samo postavljala granice, ali nije da se vidi neka promjena. Ona još uvjek ne doživljava kad ja kažem NE, npr. nemoj ležati na vrh trosjeda, na naslonjaču, i ja to ponovim cca 5 puta dnevno i opet isto, djete jednostavno ne doživljava, nemoj punit balone vodom u kući i nosit kroz cjelu kuću jer je sve onda mokro, ja se okrenem ona nastavi, i to tako da ga napuni sa 3l vode i on pukne i zalije cijelu kupaonu i onda ja gubim razum i urlam. E sad jel normalno da me to smeta i da ne želim da se to radi, jer po nekima je to ok i ja ispadam nenormalna, možda jesam.
Ne pamtim kad smo negdje išli da nije napravila scenu prije izlaska iz kuće, ili zbog češljanja, ili zato što sam već 3 puta rekla da opere zube, da se obuče, jer je ona zamislila sebi nešto drugo i sl, ali stvarno od 50 izlazaka 3 prođu mirno. I onda je to deranje do besvjeti, histeriziranje i sl.
Zašto nemam pojma, šta da radim niti to znam.
Sve joj mora biti u rukama, i nikako joj objasnit da se neke stvari ne diraju, ok djete je, ali nije malo djete koje ne može znati da se viličar u dućanu ne smije dirati, ne ona mora stisnuti one gumbiće na njemu.
Oduvjek je glasna, sklona dramatiziranju, za nju ne postoji mogućnost da ju je netko slučajno udario, i onda je to deranje da ljudi pomisle da ju neko kolje.
Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.
Sve to skupa me toliko deprimira, ne zbog mene, ja ću lako, ali ne znam kako njoj olakšati, jer i druga djeca padaju pa ne urlaju tim intezitetom, ok, neko plače manje netko više, ali to ima za posljedicu da joj se onda drugi rugaju, da nije vska zezancija napad na nju, da je "normalno" da joj netko kaže da se zaljubila u nekoga, ida ne treba onda plakati, jer time izaziva daljnju zezanciju.
Želim joj pomoći da bude sretno djete a ne znam kako.

Ja bi ukratko rekla da si ti premekana, a da maloj fali malo stege i discipline, i da vas lagano terorizira svojim ponašanjem, jer joj može biti. Ništa drugo iz ovog posta ne mogu iščitati.

Tvoje urlanje je zabadava, ono što mala treba je autoritet, kad zarežiš i pogledaš, da zna da misliš ozbiljno, bez da uopće glasa pustiš. I zbog toga joj neće spasti niti kruna sa glave, niti će to značiti da je podložna i da joj lomiš duh!

Pojednostavnit ću još više, jer mi takvo razmaženo ponašanje naše današnje djece dođe kao udarac u pleksus gdje se prelomim od boli kad samo pomislim koliko nesretne, i unesrećene djece ima na ovom planetu, ali nesretne sa dobrim razlogom. Ne znaju ovi naši šta je nesreća u životu, pojma blagog nemaju.
Imaju previše svega (ne mislim ovdje samo na meterijalno!), zato i ne prepoznaju sreću i zadovoljstvo i da im ih natakneš na nos.

[šafran]

Sada uza sve to, je li to karakter ili greška odgoja počeo ju je lupati i pubertet, preuranjeni, svađa se bez pardona s nama u kući.

Ovo mi je promaklo. Po meni, draga, nema ovo veze sa karakterom. Ali to sam ja. Ovo ne dopuštam ja ni mojoj četverogodišnjakinji. Jer da joj dopustim i to i mnoga druga ponašnja i ispade, ne bi se ništa sredilo samo od sebe, eto zato što je narasla, i nije više dijete.

Ne bi vjerojatno više kao žena histerizirala na svaku, i imala takve ispade, kakve imaju djeca, ali bi uz veliku vjerojatnost jednog dana dobila egoistično, isfrustrirano, i tada zbiljam nesretno stvorenje koje bi gazlo sve pred sobom da nahrani svoje unutarnje potrebe, a pritom bi i dalje ostajala gladna.

[šafran]

I djeca i psi trebaju odgoj i trebaju moći respektirati, uvažiti i poslušati, samo je nekad problem razlučiti govorimo li o poslušnosti ili podložnosti.

[MAMI 2]

I djeca i psi trebaju odgoj i trebaju moći respektirati, uvažiti i poslušati, samo je nekad problem razlučiti govorimo li o poslušnosti ili podložnosti.

E to je baš ono o čemu razmišljam neko vrijeme, i nekako nisam na čisto sama sa sobom u nekim treucima šta tražim.
A i mm i ja smo neku veče imali raspravu na sl. temu. Imali smo nedavno u vrtiću roditeljski/radionicu rješavanje problema.
Vodilja svega je razlučiti jeli to što me trenutno muči moj ili djetetov problem!!
Dakle ako uporno skida japanke na sred boravka i ja pizdim zbog toga, to je moj problem, jero meni smeta a ne djetetu iu toj situaciji ja imam problem, a s druge strane kad dođem u vrtić teta fino kaže, ajde vrati igračku na mjesto i možeš ići, pa tko je tu lud.

[Bubica]

tko čisti kupaonu nakon što ona razlije tu vodu? jer, ako sama mora i počistiti, možda bi drugi put ipak promislila...

Kako je u školi, ima li i tamo poteškoća sa slijeđenjem pravila?

[MAMI 2]

tko čisti kupaonu nakon što ona razlije tu vodu? jer, ako sama mora i počistiti, možda bi drugi put ipak promislila...

Kako je u školi, ima li i tamo poteškoća sa slijeđenjem pravila?

Očistila je to ona da ja ne bi vidjela i pokušala sakriti ali nije skužila da je voda ušla i u ormarić

U školi je uglavnom ok,prošla je 5,0 ali zna odlutati i onda kad je učiteljica nešto pita a ona nema pojma onda je problem, doduše manje nego prije, al bilo je da se rasplače, puše, ljuti se, histerizira. Ako joj nešto neide od prve isto histerizira iako je to više doma, npr. ako nije nacrtala od prve onak kako je ona zamislila, i vječita rasprava oko zadaće jer ja nisam dobra mama i njoj nikada ne pomažem sa zadaćom, uglavnom su tu sastavci u pitanju, a druge mame pišu svojoj djeci, i onda je rasprava, iživcira i sebe i mene, i onda sjedne i napiše.

[čokolada]

MAMI 2, govoriš li o mojoj starijoj kćeri?

[sirius]

MAMI 2, govoriš li o mojoj starijoj kćeri?

Hahaha
sad citam onaj dugi post , i mislim pise o M. , ali zenskom rodu.

[čokolada]

Razgovor i obrada kod dobrog psihologa može vam puno pomoći da (obje) shvatite zbog čega se tako impulzivno ponaša. Vrlo mi je poznata ta potreba da sve prokomentira, sve dodiruje, da stalno bude protiv, da ne nauči iz posljedice, da ne predvidi da će se stvari ponavljati, da šizi na sebe jer je pošizila, a osobito su frustrirajuće te pripreme za izlazak i puknuće netom prije otvaranja vrata stana. Nekad pomislim da ispod parketa u ulaznom hodniku teku jako problematične podzemne vode i račvaju se Hartmannovi čvorovi...
Ne neka standardna, nego željezna disciplina i dosljednost, kako Peterlin zna reći "roditeljski terorizam" te bivanje 10 koraka ispred nje u svemu (planirati, na vrijeme najaviti, preduhitriti), osnova je relativno mirne svakodnevice.

[cvijeta73]

Ne neka standardna, nego željezna disciplina i dosljednost, kako Peterlin zna reći "roditeljski terorizam" te bivanje 10 koraka ispred nje u svemu (planirati, na vrijeme najaviti, preduhitriti), osnova je relativno mirne svakodnevice.

eh, vjerojatno mi ovo i meni pomoglo s m. al ja za to jednostavno nisam sposobna. pa onda ništa od mirne svakodnevice. i to te isto frustrira - znaš rješenje, a ne ide pa ne ide.

naročito prije par godina. to su ti zahebani karakteri. s kojima nije lako. moja nije ni nesretna ni nezadovoljna, ni frustrirana, al brate mili što je naporna. i može te bez problema nekoliko puta na dan dovesti do pucanja svih živaca koji postoje. kad ti skače po kauču non stop. nemoj. skače. nemoj. i dalje skače. nemoj. još skače. i onda kad zaurlam - prestane. i tako je bilo sa svim, operi ruke - neću. operi zube - neću. majko moja. ili oblačenje, pa se osamsto puta ujutro presvuče jer joj ništa ne valja. pa hoće nešto iz šporkog veša. ne može. alii hooću i žeeelim. ne može, prljavo je. i opet kad puknem, onda odustane. a kad ju čekaju frendice vani u parku, onda prvo što nađe u ormaru stavi na sebe i trk van.

ili ovo diranje, ta isto sve mora dirati. prije nekih godinu dana je u zari upalila alarm. i mogu vam reći da je to na kraju bila najbolja škola vezano uz diranje po dućanima. toliko se uplašila kad je ovo počelo zavijati (kao i svi kupci trenutno u zari, inače je scena bila, iskreno totalno smiješna i susprezala sam se da ne puknem od smijeha kad sam vidjela kako ljudi u panici izlaze i njenu pokajničko-uplašenu facu) da joj više na pamet nije palo prčkanje po gumbima. nigdje.

e, još jedan savjet. ove koje bi stalno skakali, divljali, trčali - treba umoriti. prije je išla na neki ples, bezveze, više kao igra. e od kad ide na sinhro plivanje, tri puta tjedno imamo mirnu svakodnevicu.

[pulinka]

Razgovor i obrada kod dobrog psihologa može vam puno pomoći da (obje) shvatite zbog čega se tako impulzivno ponaša. Vrlo mi je poznata ta potreba da sve prokomentira, sve dodiruje, da stalno bude protiv, da ne nauči iz posljedice, da ne predvidi da će se stvari ponavljati, da šizi na sebe jer je pošizila, a osobito su frustrirajuće te pripreme za izlazak i puknuće netom prije otvaranja vrata stana.
Ne neka standardna, nego željezna disciplina i dosljednost, kako Peterlin zna reći "roditeljski terorizam" te bivanje 10 koraka ispred nje u svemu (planirati, na vrijeme najaviti, preduhitriti), osnova je relativno mirne svakodnevice.

Ovo podebljano sam pročitala već na nekoliko tema i jaaako mi je bolna tačka kod moje ćerke.
KAKO takva deca uopšte uče? KAKO se postigne da čuju?
Jer ja imam utisak da moja uči samo ako HOĆE da nauči. Za svaki nauk joj treba neki klik u glavi. Ili neka užasno drastična posledica (a ni to često nije dovoljno).
Pri tome, ako HOĆE da nešto nauči, naučiće za tren ili, ako je teže, opsesivno će vežbati dok ne nauči.

Šafran, postoji jasna razlika između deteta koje je "razmaženo" i onog koje je impulsivno.
Razmaženo dete će da urla-jer mu je dopušteno. I jednom kad se granice postave jasno i dosledno promeniće ponašanje.
Impulsivno dete će da urla-jer mu je prag frustracije nenormalno nizak i ono oseća POTREBU da zaurla za svaku sitnicu.
I ti možeš takvo dete kažnjavati zbog urlanja dosledno i utrenirati ga puno drastičnijim metodama od proseka da u jednom momentu prestane da urla-ali će to dete svaki put i dalje osetiti POTREBU da urla u situacijama u kojima drugo dete uopšte ne oseća taj nivo frustracije. I ispoljavaće svoju frustraciju na neki način i dalje, a roditelj će neminovno primetiti da mu se dete razlikuje od druge dece.
Bar do toga sam ja došla sa svojom ćerkom.
Jer ja mogu svakoga dana sa gvozdenim strpljenjem kažnjavati ćerkin bes kada joj kažem da je vreme da se obuče ili jede, ali duboko u sebi, jedino što mogu da primetim je da je krajnje neobično da dete od pet godina uopšte oseća bes na običnu životnu činjenicu da se treba obući?

[šafran]

ali duboko u sebi, jedino što mogu da primetim je da je krajnje neobično da dete od pet godina uopšte oseća bes na običnu životnu činjenicu da se treba obući?

Da, upravo o tome govorim, i danas je takve djece, što ja ne mogu da ne primjetim, neobično puno.

[cvijeta73]

Da, upravo o tome govorim, i danas je takve djece, što ja ne mogu da ne primjetim, neobično puno.

i to je ono što je - pozitivno.
jer naravno da kćer od pulinke, impulzivna il razmažena, ne bi urlala da je odgojena npr u strahu od batina il kazne ako urla. hbg, ne bi. ako s te strane gledaš, onda i možeš upor+trijebiti izraz - razmažen. no, onda takva impulzivna djeca u stvari pate. stalno se susprežu. a ovako pate njihovi roditelji što je ipak bolja varijanta

[šafran]

i to je ono što je - pozitivno.
jer naravno da kćer od pulinke, impulzivna il razmažena, ne bi urlala da je odgojena npr u strahu od batina il kazne ako urla. hbg, ne bi. ako s te strane gledaš, onda i možeš upor+trijebiti izraz - razmažen. no, onda takva impulzivna djeca u stvari pate. stalno se susprežu. a ovako pate njihovi roditelji što je ipak bolja varijanta

Pa jbg sad, to jeste pozitivno, ne mogu tu sad ići protiv sebe, osim kimnut glavom, pošto sam i sama zahebano čeljade, impulzivna do bola, mene ni batine nisu mogle ukrotiti
Da, da, kod mene kuhača stvarno nije palila, kad malo bolje razmislim, kod mene ništa nije palilo, ja sam uvijek bila onkraj razumnoga

[šafran]

Šafran, postoji jasna razlika između deteta koje je "razmaženo" i onog koje je impulsivno.
Razmaženo dete će da urla-jer mu je dopušteno. I jednom kad se granice postave jasno i dosledno promeniće ponašanje.
Impulsivno dete će da urla-jer mu je prag frustracije nenormalno nizak i ono oseća POTREBU da zaurla za svaku sitnicu.

Zar nismo svi mi ponekad manje ili više impulzivni? Život jednostavno nije ravna cesta, i djeca, to jest i ove nove generacije, usprkos manjoj ili većoj osviješentosti današnjih roditelja to također moraju naučiti. Nije naša dužnost da hodamo sa metlom u ruci ispred njih.

Naravno da ima i djece i roditelja kojima je potrebna stručna pomoć, i sreća je da je danas mogu i dobiti, lakše nego nekada, ali ipak čini mi se da se ponekad nehotično odlazi u tu drugu krajnost, jednostavno zato što si to danas možemo priuštiti.

[trampolina]

De Peterlin, piši malo o tome na koji način mu pomažete kako da izađe na kraj sam sa sobom ako ti se da.

Ja sam danas lupila o zid kad je moj sedmogodišnjak verbalizirao da se osjeća loše u svojoj koži, da ne voli sebe i tražio me odgovor zašto ne voli sam sebe i kako da to promijeni.

Bojim se da ću mu biti loš pajdaš u igri jer još i sama nisam skroz u dobre s tim područjem.

Naravno da na pitanje "zašto?" ne zna odgovor, ja sam u stvari presretna da je došao do toga već sad (mnogi ne dođu ni cijeli život) ali i dalje ne znam kako mu pomoći. Ne znam u kom smjeru uopće voditi razgovor, kakvu muuporišnu točku ponuditi da se uhvati za nju i krene dalje.

Ukratko, traži da mu pomognem "otvoriti srce", a ja nemam pojma kako

[šafran]

A njen rezultat od 5,0 u školi mi to samo potvrđuje, da nema ona nikakvih problema, već vi, ali bi to jednom mogli početi biti i njeni problemi, ako tome jednostavno ne stanete na kraj.

Eto, draga moja, to je ono kako ja vidim stvari.
Ne zamjeri!

[MAMI 2]

A Eto, draga moja, to je ono kako ja vidim stvari.
Ne zamjeri!

Ma šta bi zamjerila, dapače, svaki savjet dobro dođe, svatko od nas drugačije vidi neku situaciju i volim čuti tuđe mišljenje, hvala vam.

[šafran]

Ali ovo vrijedi za moju kćer! Sin mi je već sada sušta suprotnost od nje, već sada sa svojih godnu i pol, i njemu je već sada potreban drugačiji pristup. Puno mekši recimo, nego njoj. I opet, koliko god mozgala, sebe preispitivala, i opet se nađem povremeno kako se ono kaže, u čorsokaku ili slijepoj ulici, pa onda ajd vraćaj se u rikverc, da bi pronašla put koji tražim, koji u našem slučaju vodi k cilju. I to mi se obično događa kada mi ciljevi nisu jasno definirani, i kad nisam sa sobom na čisto, što točno želim postići i zašto.

[sirius]

To sto je dijete 5.0 u prvom razredu ne znaci bas puno. Ali cinjenica da uciteljica primjecuje da cesto odluta, mogla bi biti vazna ( uz potrebu da se dotakne sve i svasta , i sve ostalo navedeno).
svade i nezadovoljstvo ( sa samom sobom) vjerojatno su samo unutarnje frustracije i visoka ocekivanja ( koja ona sama od sebe ocekuje , pa je ljuta kad ih ne moze ispuniti).

[šafran]

To sto je dijete 5.0 u prvom razredu ne znaci bas puno. Ali cinjenica da uciteljica primjecuje da cesto odluta, mogla bi biti vazna ( uz potrebu da se dotakne sve i svasta , i sve ostalo navedeno).
svade i nezadovoljstvo ( sa samom sobom) vjerojatno su samo unutarnje frustracije i visoka ocekivanja ( koja ona sama od sebe ocekuje , pa je ljuta kad ih ne moze ispuniti).

Iz posta nisam stekla dojam da odluta često, nego da se zna desiti kako je i napisano, a ispadi, da su češći doma, nego u školi.

I mislim da se radi o drugom osnovnjaka, dakle onda već dvije godine za redom.

[sirius]

Safran , u krivu si.
Sve navedeno MOZE imati veze sa djetetom , a ne samo sa lose postavljenim granicama.

[šafran]

Safran , u krivu si.
Sve navedeno MOZE imati veze sa djetetom , a ne samo sa lose postavljenim granicama.

Moguće, makar iskreno sumnjam, danas djecu previše stavljamo pod povečalo, a kad uporno tražiš i želiš naći, onda i nađeš.
Inače, ja ne govorim samo o postavljanju granica. Da se odgoj svodi samo na to, ne bi bilo toliko teško. Barem ja to tako vidim.

[sirius]

Moguće, makar iskreno sumnjam, danas djecu previše stavljamo pod povečalo, a kad uporno tražiš i želiš naći, onda i nađeš.
Inače, ja ne govorim samo o postavljanju granica. Da se odgoj svodi samo na to, ne bi bilo toliko teško. Barem ja to tako vidim.

Ne mozes naci ono cega nema.
Barem kod ozbiljnih strucnjaka.
a kad se tocno zna zasto ovakvo ili onakvo ponasanje, lakse se nositi sa tim ili postaviti u odgoju na optimalan nacin.

[sonata]

Ja mislim da su takva djeca zapravo sklona perfekcionizmu a ono itekako moze postati lose ako se ne drzi u granicama. Barem se meni tako cini kod moje kceri

[šafran]

Ja mislim da su takva djeca zapravo sklona perfekcionizmu a ono itekako moze postati lose ako se ne drzi u granicama. Barem se meni tako cini kod moje kceri

Je, i ja mislim, pefekcionizam se zna omaći kontroli i onda više nije baš ni ugodan ni koristan, isprobano na vlastioj koži

[šafran]

A ime vjerojatno nešto i u onoj, ne govorimo istim jezikom, ne razumijemo se, recimo danas kad odvrtim film, nije moja majka vjerojatno ni razmišljala krivo kod nekih poteza, ali nismo se razumijele nikako i danas je tako, ne znam, ona kao da priča mačjim, ja psečim, pa nastane krivi spoj, a moža nekad i mislimo na isto.
Jednostavno nije, u svakom slučaju, nekad biti niti sa jedne strane.

[Carmina406]

Pa i ja sam tako odgajana,ali negdje usput sam naučila i svoje potrebe pratiti. I koliko god su me roditelji odgajali jedan veliki dio mene su oblikovali prijatelji iz susjedstva,škole. Suživot s njima. Tako da nisam neki tip osobe koja se vraća na odgoj vlastitih roditelja,nisu me baš cijelu isklesali,samo su započeli rad. Nadam se da neće ni moji se vra©ati na moj odgoj i tražiti nekakve traume i isprike u djetinjstvu. Ne mislim ovdje na nikoga od vas...čisto mi je palo na pamet da poznajem ljude koji nikako da preuzmu odgovornost za svoje postupke. Svi se mogu promjeniti. Od svoje djece očekujem da kad odrastu da donesu svoje zaključke i rade na sebi i svojim promjenama. Ja sam ko dijete bila ona koja nikada nije znala vratiti udarac,obraniti se ni fizički ni emocionalno. Jednoga dana sam naučila posve sama. Bio je super osjećaj. Osjećaj pobjede

[šafran]

čisto mi je palo na pamet da poznajem ljude koji nikako da preuzmu odgovornost za svoje postupke.

Dobar point, ima dosta i takvih slučajeva. Za sve su krivi starci i djetinjstvo.

[bubica27]

Ulažem prigovor.
Moje dijete ne urla sama po sebi.
I ne suspreže se pritom

[čokolada]

ja namjerno nigdje nisam spomenula onu kraticu na A jer je već pomalo zlorabljena, a i treba ispuniti uvjete za nju i dokazati je.
samo napominjem da je ovo neučenje iz posljedice (dakle da zaboravi da je već jednom ili stoput bio u toj situaciji i da je ne treba ponavljati) jedna od tipičnih karakteristika takve djece. oni se NE MOGU u datom trenutku prisjetiti posljedice, odnosno "zov impulsa" je jači. mozak im nije u stanju na vrijeme reagirati i spriječiti "nevolju" u koju upadnu opet i opet.

isto je i s pospremanjem, zadaćama, dogovorima...i kad su u mirnoj fazi i iskreno žele napraviti rečeno, počnu, za sekundu ih okupira nešto drugo i zaborave. I poslije budu ljuti sami na sebe jer su htjeli, ali zaboravili su i posljedica je opet stigla (ovo sad govorim za stariju djecu koja su već svjesna svog "felera" i frustrirani su jer su "pogriješili" iako im je put bio popločan najboljim namjerama.