Znam, i mene to muči, ali to se vidi i iz mojih postova kako razmišljam o djeci, ali i o općenito o svijetu, (ponekad nekom sa strane djeluje malo zbrčkano, znam

), meni je općenito sve povezano, a opet odvojeno, i da se pjesnički izrazim.. svi smo mi od istih zrnca prašine sazdani...a opet toliko različiti i posebni...
I svi mi imamo svoje felere (ili kako pulinka ljepše kaže, osebujnosti) i koliko god se mi trudili danas sa našom djecom, imat će ih i oni, ne možda takve kakve danas imaju ime i dijagnozu, ali one neke druge. Ja volim svoje felere, volim ih i kod svog muža (manje više

) i voljet ću ih i kod svoje djece. Jer koliko god se ja, odnosno mi trudili kao roditelji, neće ni oni kroz život proći neokrznuti, i to je dobro, za njih, jer nitko nije pusti otok.
Nekad čovjek jednostavno treba samo malo da se istrese, da izmjeni misli sa onima u sličnom kupusu, čuje tuđe mišljenje, pa nek je i potpuno laičko, pa si kroz to već možda i sutradan, oblikuje i sredi malo zbrku u glavi i krene ispočetka, kao neki reset. Sreća ili nesreća, da danas imamo tu mogućnost, opet zavisi kroz koju prizmu se gleda na to.Ja sam recimo svojoj dopustila skakanje po krevetu, i to se sjećam točno kada, u onom trenutku kad sam samu sebe zapitala, a dobro zašto ne bi to smijela raditi? Krevet je čvrst, ne može se slomiti. Ona je malo dijete, eksperimetira, iskušava svoje vlastitie mogučnosti i granice, a mala djeca to ponajprije rade sa vlastitim tijelom, manje sa mozgom, to dolazi tek kasnije (osim kod lumena

), pa neće i sa 18 skakati po vražjem krevetu. Je li joj ne dam jer i moja mater meni nije dala, i jer moja prijateljica ne da ni svojima ni mojoj? Ma daa, taman posla, i tako sam joj dupustila.
Ali crtanje po zidovima recimo ipak nisam, za to nisam mogla ipak naći dovoljno opravdan razlog, da crta po zidovima, a ne po papiru
Ja sam svoju pak mazila puno, mazim je još uvijek, ali to maženje sa njom izgleda poptuno drugačije nego sa sinom! Općenito fizički kontakt i prisnost je kod nas doma nešto kao udahni i izdahni, a što je najbolje od svega ona uopće nije maza, a nisam ni ja, ne u tom smislu beskrajnog ušuškavanja, glađenja itd, ja za to nemam vremena, uvijek su mi misli nemirne i uvijek imam nešto još u planu ili nedovršeno itd..nemiran duh jednostavno.. dok sin recimo je velika maza, i muž. On se obožava maziti i zašuškati, moja to nije voljela ni kad joj je bilo godinu dana, a ni danas, grubijanka mala. Ona kad da je puse, zaleti se svom snagom, baci se na tebe, usput te negdje i udari, naravno, i onda ti stisne tu pusu da ti se zavrti u glavi, samo što te ne ugirze, a bilo je i toga, samo što danas zna da ne ne smije. Amazonka

Sin ne voli tako, pa je stalno moramo kočiti da se tako ne baci i na njega, iako jadan htio ne htio mora brzo učiti uz nju, pa se jadan sav stisne i ne viče više, dok nalet vjetra ne prođe, pa on nju sa rukicom ide podragati po glavi, ili je nježno zagrli, naravno ukoliko je uspije uloviti.
I šta sam ti sad sa ovim htjela reći, u biti ne znam više, vjerojatno ništa, samo pričam kako je to kod nas i kako pojma nemam jel to dobro, nije dobro, ali ne smatram to nekom velikom i važnom stvari da bi previše čačkala po tome, u tim nekim sitnicama, meni su to sitnice u našoj konkretnoj situaciji, vodim se čistim instiktom i ravnam se prema njima, i prema nama, tko smo mi i što i kako možemo dati, i tko su oni što i kako mogu primiti. I da li uvijek nađem pravi omjer, sigurna sam da ne, ali to ne znači da će im od toga ostati traume iz djetinjstva.
A ova plačimačak faza kod tvoje male, tu mi je palo na pamet da je moguće da malo preintezivno proživljava sazrijevanje ženskih hormona u tijelu. Kod nekih curica je to više, kod nekih manje izraženo, koliko se sjećam imala sam i ja tu neku jako kenjkavu fazu u osnovnjaku, i bila je prilično intezivna. Ne mogu još ništa po tom pitanju reći, zaključiti iz iskustva sa svojom djecom, ali znam da mene recimo uvijek sve puca (pre)intezivno i negativni i pozitivni osjećaji. Naravno da sam sad sa skoro četiri banke na leđima to naučila kontrolirati, ali mislim da je to ipak dio mene i moje kemije, a ne ostaci prošlosti i nekih propusta u odgoju.