Nešto kao loša veza...

[čokolada]

ja namjerno nigdje nisam spomenula onu kraticu na A jer je već pomalo zlorabljena, a i treba ispuniti uvjete za nju i dokazati je.
samo napominjem da je ovo neučenje iz posljedice (dakle da zaboravi da je već jednom ili stoput bio u toj situaciji i da je ne treba ponavljati) jedna od tipičnih karakteristika takve djece. oni se NE MOGU u datom trenutku prisjetiti posljedice, odnosno "zov impulsa" je jači. mozak im nije u stanju na vrijeme reagirati i spriječiti "nevolju" u koju upadnu opet i opet.

isto je i s pospremanjem, zadaćama, dogovorima...i kad su u mirnoj fazi i iskreno žele napraviti rečeno, počnu, za sekundu ih okupira nešto drugo i zaborave. I poslije budu ljuti sami na sebe jer su htjeli, ali zaboravili su i posljedica je opet stigla (ovo sad govorim za stariju djecu koja su već svjesna svog "felera" i frustrirani su jer su "pogriješili" iako im je put bio popločan najboljim namjerama.

[cvijeta73]

pa napisala sam da se odnosi na ovakvu djecu koju opisuje pulinka, impulzivnu.

[cvijeta73]

bubici odgovaram

[bubica27]

Izvukla si se

[šafran]

i to je ono što je - pozitivno.
jer naravno da kćer od pulinke, impulzivna il razmažena, ne bi urlala da je odgojena npr u strahu od batina il kazne ako urla. hbg, ne bi. ako s te strane gledaš, onda i možeš upor+trijebiti izraz - razmažen. no, onda takva impulzivna djeca u stvari pate. stalno se susprežu. a ovako pate njihovi roditelji što je ipak bolja varijanta

Pa jbg sad, to jeste pozitivno, ne mogu tu sad ići protiv sebe, osim kimnut glavom, pošto sam i sama zahebano čeljade, impulzivna do bola, mene ni batine nisu mogle ukrotiti
Da, da, kod mene kuhača stvarno nije palila, kad malo bolje razmislim, kod mene ništa nije palilo, ja sam uvijek bila onkraj razumnoga

[šafran]

ja namjerno nigdje nisam spomenula onu kraticu na A jer je već pomalo zlorabljena, a i treba ispuniti uvjete za nju i dokazati je.
samo napominjem da je ovo neučenje iz posljedice (dakle da zaboravi da je već jednom ili stoput bio u toj situaciji i da je ne treba ponavljati) jedna od tipičnih karakteristika takve djece. oni se NE MOGU u datom trenutku prisjetiti posljedice, odnosno "zov impulsa" je jači. mozak im nije u stanju na vrijeme reagirati i spriječiti "nevolju" u koju upadnu opet i opet.

isto je i s pospremanjem, zadaćama, dogovorima...i kad su u mirnoj fazi i iskreno žele napraviti rečeno, počnu, za sekundu ih okupira nešto drugo i zaborave. I poslije budu ljuti sami na sebe jer su htjeli, ali zaboravili su i posljedica je opet stigla (ovo sad govorim za stariju djecu koja su već svjesna svog "felera" i frustrirani su jer su "pogriješili" iako im je put bio popločan najboljim namjerama.

S ovim se slažem, od prijatelja mali ima tu dijagnozu i njima je zbiljam trebala stručna pomoć. On je sad veliki dečko, 16 godina.
Ali ja tako nešto nisam prepoznala u postu od Mami2, ali naravno nisam stručanjak na tom polju, da bi mogla donositi stručne ocijene, tek neko osobno mišljenje na temelju jednog posta.

[cvijeta73]

mozak im nije u stanju na vrijeme reagirati i spriječiti "nevolju" u koju upadnu opet i opet.

.

e, ali pretpostavljam da ta djeca u nevolje upadaju svugdje. i doma i u vrtiću i u školi i na treningu i među vršnjacima... a ne samo kad im se može

[šafran]

čisto mi je palo na pamet da poznajem ljude koji nikako da preuzmu odgovornost za svoje postupke.

Dobar point, ima dosta i takvih slučajeva. Za sve su krivi starci i djetinjstvo.

[MAMI 2]

S ovim se slažem, od prijatelja mali ima tu dijagnozu i njima je zbiljam trebala stručna pomoć. On je sad veliki dečko, 16 godina.
Ali ja tako nešto nisam prepoznala u postu od Mami2, ali naravno nisam stručanjak na tom polju, da bi mogla donositi stručne ocijene, tek neko osobno mišljenje na temelju jednog posta.

Nije da nisam razmišljla o tome da ima ADHD, čitajući o tome a isčitala sam šta se dalo isčitat, ima pola od navedenih simptoma, ali vrlo se često pogotovo u zadnje vrijeme vrlo lako djecu etiketira s tima iako su ustvari razmaženost i "neodgoj" u pitanju.
Ne mislim da je razmažena, naprotiv prebacujem vrlo često sebi šta je nisam više mazila, više ju puštala da radi neke stvari koje meni nisu ok, tipa skakanje po krevetima do besvjesti jer joj je to gušt, nego sam se držala svojih granica to se može to se ne može i točka.
Ustvri je najveći problem ta impulzivnost i osjetljivost, i to je ono što nas je najviše muči.
Bila je ona kažnjena, nakon scene kod odlaska znali smo je ostaviti doma a mi otići, ali nije urodlio plodom,kazne tipa nema laptopa i sl, uredno čeka da termin istekne, vrlo dobro zna da takvo ponašanje je nedopustivo ali opet se ponavlja.
I ta njena osjetljivost i plač ta svaku sitnicu, i potreba da od miiša radi slona stvarno zamara, npr. jutros ja na poslu ona me zove i plače, gledala je prognozu i za sutra najavljuju promjenjivo mogućnost kiše i ona plače jer smo trebali ići na bazene, omg pa ne mogu promjenit prognozu.

[pulinka]

Pa jbg sad, to jeste pozitivno, ne mogu tu sad ići protiv sebe, osim kimnut glavom, pošto sam i sama zahebano čeljade, impulzivna do bola, mene ni batine nisu mogle ukrotiti
Da, da, kod mene kuhača stvarno nije palila, kad malo bolje razmislim, kod mene ništa nije palilo, ja sam uvijek bila onkraj razumnoga

LOL pa šta se onda čudiš !

I ja sam bila slična, pa se ne čudim na koga je dete, a i cela familija mi je puna, hm, osobenih ličnosti...

Ne urla mi dete više, ili bar vrlo retko, ali se mršti, kezi, lupa nogom, puhće, uzdiše, kao tinejdžer, na recimo ljubaznim glasom izrečeno: "Obuci se!"
I mogu ja nju utrenirati da ne radi ni to, da ne odaje nikakav znak ljutnje u tom momentu, ali će ona, šta ja znam, gristi nokte, ili štipnuti brata, ili već na nešto istresti agresiju, JER SE ONA I DALJE OSEĆA FRUSTRIRANO. A to je ono što je meni bizarno, jer ona umela da se kompletno obuče i svuče negde pre trećeg rođendana. Ali nju i dalje mrzi da se sama obuče, nakon toliko vremena!
Tj. nemam ja problem sa vaspitanjem ćerke, nego upravo sa time kako će ona da živi sama sa sobom.

[pulinka]

Hoću reći, neko je već napisao slično-da mi je dete kratkovido, ne bih slegla ramenima nego mu nabavila naočare.
Tako je i sa ovim, ja vidim, i ne samo ja, da mi dete ne uči na posledicama, da joj je vrlo lako skrenuti pažnju, da često ljude ne sluša i totalno ih pogrešno razume. Da radi gomilu gluposti iz čistog impulsa. Iako napamet može da izrecituje saobraćajna pravila, izleteće pred auto ako je pozove drugarica sa druge strane ulice.
I ja bih volela da pomognem i njoj i sebi, jer sam bez ideja u nekim situacijama. Psiholozi sa kojima sam pričala mahom ne priznaju dijagnoze na A, nego insistiraju na doslednosti, i doslednosti, i još malo doslednosti. Što je sasvim u redu, ali meni ne daje rezultate.

[čokolada]

e, ali pretpostavljam da ta djeca u nevolje upadaju svugdje. i doma i u vrtiću i u školi i na treningu i među vršnjacima... a ne samo kad im se može

aha, trebaš vidjeti moju...u školi učiteljica ne može naći dovoljno hvale za nju - motivirana, aktivna, ljubazna, poslušna, podučava druge asertivnom ponašanju, trudi se, stalo joj je, natjecateljski tip (ajde, ljulja se na stolcu, svaka muha je omete, pola škol.rada bude naopako, ali ulaže ogroman trud da zadrži pažnju i dovrši.....)
čim dođe doma u sigurnost, opušta se i natrag zašarafi kućni mozak: bude je od poda do plafona, štoooo opet moram pod tuš, nećuuuu, zašto baš saaad, kozo/glupačo/kravo (sestri), opet ta juha/varivo/meso/tijesto/pečenje, neću jestiii..., neka padnem razred, ne zanima me školaaaa.... aaaa!


Inače, uvijek mi je zanimljivo kako ljudi reagiraju na spomen adhd-a kao da je to neka teška dijagnoza koja se može sasvim precizno potvrditi krvnim testom (ako je > 130 mg/mol onda je adhd!) i koja zahtijeva neku specijalnu terapiju (ok, ima vrlo teških slučajeva, nije riječ o njima).
Kod većine to bude ono....raspitali smo se o tome, ali fala Bogu, čini nam se da nije to TO pa možemo mirno nastaviti po starom.

A postoji čitav spektar "simptoma" (namjerno pišem u navodnicima) koja zahtijevaju prepoznavanje i time automatski korekciju roditeljskog ponašanja i rada s djetetom, preispitivanje odgojnih metoda i samoedukaciju ukoliko neki konkretniji problem postoji (škola npr.).
Kao da je važno zove li se add, adhd ili tek neposlušno, teškoodgojivo, neodgojeno ili, pak, bezimeno...ali jest naopako jer si primijetio i teško se nosiš s time. Pa probaš sam nabadati po uzrocima i tražiti rješenje, čitaš, probaš se mijenjati, a ako ne ide, onda potražiš pomoć i savjet.

Ako je nešto na A, onda SIGURNO otpočetka postoji poremećaj pažnje (to se mora primijetiti, ako ne prije, onda svakako već u 1.r.) i otud treba krenuti. Ne u trajno rješenje jer rješenja nema, nego u olakšavanje svakodnevice svim članovima obitelji, a osobito djetetu, dakle opet- korekcija ponašanja.

Postoje roditelji koji će djetetove simptome nula/kvarat/polu/cijelog adhd-a instinktivno prepoznati i bez da znaju da to ima ime, naučit će se nositi s njima, organizirat će život tako da svima bude lakše, preuzet će na sebe kontrolu i organizaciju i sve će uz više ili manje živciranja i žrtvovanja lijepo štimati.
Drugi će se manje uspješno nositi s urnebes djetetom, okrivljavati sebe i odgoj (u tome će im obilato pomoći okolina!) i na kraju potražiti pomoć.
Treći će reći - ha, takvo se rodilo, što ja tu mogu, dijete je, (dečko je!) svi su oni živi kad su mali i tu bude kraj priče, dijete ostane na čistini - roditelji dignu ruke, a obrazovni sustav ne zna s takvima (niti može bez pomoći roditelja).

[čokolada]

Pulinka, da, činjenica je da NEMA rješenja ni lijeka. Dobar psiholog te nauči kako prihvatiti dijete koje imaš, kako naći modus vivendi koji svima najbolje odgovara, kako ne izgubiti živce, kako pomoći sebi i djetetu i kako naći i vidjeti njegove dobre osobine. Sve se to ne može kroz jedan susret, meni je puno značila stalna psihološka podrška kroz 3 godine jer ne treba dijete psihologa, nego roditelji.

[pulinka]

Da, svesna sam da nema rešenja ni leka, jer bih se za neke svoje odrasle članove familije zaklela da su tipični ADHD-ovci .
Zapravo, ovaj forum mi je puno pomogao da "neobičnostima" u karakterima koje odavno znam dam pravo ime, i objašnjenje zašto su neki ljudi, iako odgajani po vrlo strogim uzorima, "ispali" ovakvi ili onakvi.
Baš zato bih i volela da nađem neka nova rešenja za svoje dete, za konkretne situacije. Jer, recimo, meni većina ljudi ne veruje da moje dete ne uči, ili užasno sporo uči, na svojim greškama. Sva sam se ozarila, zapravo, kada sam pročitala ovde da je to tipična karakteristika ADHD-a. I sad se osećam puno bolje, jer imam potvrdu da je besmisleno puštati je da "uči" na taj način. I da treba raditi nekako drugačije.
Jer nije problem pustiti je da 28 puta zapne za istu rupu na igralištu i nadati se da će 29. put ipak usporiti na tom mestu, ali ne mogu je učiti ponašanju u saobraćaju metodom pokušaja i pogreške. Što, recimo, moji roditelji ne razumeju, zašto se bojim kada je to već veliko dete, koje bi "trebalo da zna.." kako se ponaša na ulici. I dete to i zna, do momenta kada cikne i jurne ka drugarici kao puštena sa lanca, apsolutno nesvesna bilo čega drugog.
Bilo bi lepo naći dobrog psihologa, ali s obzirom da živim na selu, izbor mi je ograničen na "snađi se sama" varijante. Nije mi teško da imam uvek u vidu njene dobre osobine, nije mi ni problem da prihvatim da je ona takva i da će ostati takva, više su mi problem konkretna, svakodnevna rešenja. Jer u nekim stvarima sam iscrpela sve ideje, u nečemu se pokazalo da nema pomoći dok dete samo ne odraste, u puno toga sam uspela i ponosim se njom, a u nekim stvarima prosto pribegnem gvozdenoj doslednosti i kažnjavanju-ali zaista mi ne deluje da to ima efekta, osim negativnog.
A inače, i moje dete, van kuće, na par sati, ostavlja utisak divnog, vaspitanog, veselog i saradljivog deteta - do momenta kada i drugi zaključe da joj je pažnja često vrlo kratka za uzrast, da je nestrpljiva i da često, čak i kad hoće, ima problema da sledi pravila. Za sad se to ne vidi jako jer ona uči lako i brzo, i uspeva da kompenzuje ono u čemu je slabija, ali kasnije, bojim se da neće svi baš imati razumevanja za njeno "Tom Sojer" ponašanje.

[Peterlin]

A mene bi zanimalo što ste još od psihologinje čuli na ovu temu?
Znam što znači odrastati uz takvu osobu, ima to svojih posljedica i na okolinu, neke slične karakterne crte vidim i kod svojeg sina, ali na sreću u blažem obliku, pa se nadam da neće izrasti u vječito nezadovoljnu osobu, ali nekad ni sama nisam sigurna radim li u dobrom smjeru...

Pa sad... ima tu više stvari.... trampolina je isto pitala kako izlazimo na kraj.

Psiholozi - ovako: bili smo na dva mjesta, u Suvagu i u PCM. Na oba mjesta čuli smo isto - dijete je intelektualno napredno (izbjegavam riječ "darovito" jer nekako mi se čini da se tu ne radi o onoj iznimnoj darovitosti kakvu imaju tek rijetki, nego samo "običnoj" iznadprosječnosti koja nije rijetka, ali ni dobrodošla u našem školskom sustavu.

Ali da krenemo od početka - još kao beba moj mlađi je bio izrazito osjetljiv i naporan, sve dok nisam prokužila da mu je tolerancija niske razine šećera nikakva: na prvi nagovještaj gladi krenulo je urlikanje jer on nije prepoznavao glad (ni žeđ) nego samo nelagodu i to je izražavao mrgudnim ponašanjem. Sama sam otkrila da nikako ne smijem zakasniti s obrokom, da moram JA nuditi piće jer se on ne sjeti da bi ga glava mogla boljeti zbog žeđi (i danas s tim ima problem, ali je naučio da treba piti vodu, razumom kad već ne prepoznaje tjelesne signale). To je bilo u ranom djetinjstvu i potrajalo do negdje.... ma nemam pojma... valjda do škole. Psihologinja je rekla da on to ne prepoznaje (glad i žeđ) jer mu je to gubitak vremena kad ima oko njega toliko puno drugih zanimljivih stvari... Istina je - i danas se lako zanese i zaboravi na vrijeme i prostor.

E, sad, škola... U početku je bilo sve divno i krasno i super, ali moj E. je ljevak u svijetu za dešnjake i unatoč učiteljičinom okretanju očiju, ja sam rano prokužila da njegovo usvajanje čitanja debelo kaska za vršnjacima. Uffff..... kako je to njemu bilo teško i frustrirajuće... Dijete koje ima brzu pamet našlo se pred kineskim zidom hijeroglifa koji se zovu slova i brojevi. Odvukla ga u Suvag - ustanovljena je vizualna disleksija odmah, iz cipela. Nije me iznenadilo. (NIsam ja tak pametna, ali je moj stariji odradio duge godine logopedske terapije, a mlađi je od pete godine pisao zrcalno - samo sam zbrojila dva i dva).

On je godinama grizao zglobove na jednoj ruci do krvi (još ima ožiljke i još ponekad to radi) i to nije popuštalo. PCM - znate, mama, on vam je jako bistar i za njega u školi nema dovoljno izazova... Suvag: višemanje isto, ali su rekli bitnu stvar da ga smetnje čitanja čine nervoznim. Pratila sam dugo što se zbivalo.... Fućkalo se njemu što u školi ne može zapisati gradivo, ali ga je izluđivalo što recimo ne može čitati titlove filmova. Hodao je mjesecima kod prof. Čović u Suvag - žena je zapravo puno pomogla da mu osvijesti što ga to smeta i kako da prihvati sebe takvog kakav jest.

Kako smo mi pomagali? Paa, ja sam godinama sustavno tražila načine kako da mu olakšam čitanje i to je na kraju uspjelo. Ne kažem da sam zaslužna - takva djeca (bistra, ali s teškoćama) vrlo često sama sebi nađu strategije koje im pomažu. MM i ja smo mu u početnim razredima OŠ čitali titlove filmova - jednom, dvaput, triput...a onda bi ga pustili da gleda sam, dok nije naučio prepoznavati slova. No, ovo nije topic o disleksiji nego o prihvaćanju sebe. Što je još pomoglo - glazbena škola. Tamo je bio vrlo uspješan i to bez puno muke (taman dovoljno da shvati kako mora vježbati da uspije) i to je sve. Rekla bih - jako je bitno da roditelj pomogne djetetu naći nešto u čemu će ovaj biti uspješan i uživati. Nama se baš to pokazalo kao najbolja terapija. Nekome to može biti štajaznam nogomet, ples ili šah - ovom mom je bila glazbena škola. I tako...

Uglavnom, sad je to sasvim običan pubertetlija sa svojim uobičajenim mušicama. Trudimo se i dalje da nauči sam sebe učiniti zadovoljnim (dok se samo sjetim koliko je plakao kad nešto ne bi mogao odsvirati... koliko je bilo natezanja i urlikanja, ufff...). Po mogućnosti to treba biti neka aktivnost gdje se treba potruditi - ne samo gledanje serija ili igranje Minecrafta. Svakako, i za to treba osigurati prostor i vrijeme, ali to ne može biti pretežna aktivnost....

Eto, sad je na pragu sedmog razreda. U školi se situacija zaista popravila s petim razredom. Uspjeh u školi došao je kad smo ga uvjerili da počne SLUŠATI na satu. On je izraziti auditivac i polako smo ga usmjeravali da uči naglas, da čita zadatke iz matematike naglas itd. Pisanje i čitanje isto je sad sasvim zadovoljavajuće. Potkrade se malo slovo gdje ne treba, krivi predznak i slično, ali sad on zna kako se zove njegov problem i ako iz pismenog testa dobije lošiju ocjenu, odmah diže ruku i traži da odgovara usmeno. Našlo se još aktivnosti u školi u kojima uživa, tako da je sve bolje. Nadam se da će tako i ostati, jer odgoj nije linearna funkcija - tko zna što mu nosi pubertet... Stariji brat prolazi to izuzetno mirno i staloženo uz tek poneke emocionalne bure koje su normalne i očekivane. No, bumo vidli.... Eto, daleko smo se odmakli od dobne skupine 3-6, ali nema veze - teško je ljude utrpati u kućice.

[Peterlin]

Eh, zaboravih napisati što smo radili da nauči podnositi sam sebe dok je bio predškolac - mislim da bih mogla otvoriti animatorsku firmu za djecu ili barem napisati knjigu.

Danas mislim da to baš nije bilo pametno jer smo ga servisirali malo pretjerano, a tek kad smo se dočepali psihologinje, rekla je da mu moramo pomoći da SAM otkrije što ga veseli, da SAM mora sebe zabavljati.

Pa se otkrilo da je to dijete kojem je potrebna samoća, bar pol sata dnevno - izaći van, biti sam u sobi ili slično.... da si sredi misli, da se ispuše, da se prošeta. To djeluje i danas. Ako mu to nije osigurano (razina tjelesne aktivnosti i mali maaali komadić samoće), sklon je pokazivati zube, biti naporan sebi i ostalima.

[trampolina]

Hvala ti Peterlin. Ne znam zašto sam očekivala recept

Na dobrom sam putu (valjda, dosta nam je slično, i borim se protiv tog servisiranja), ali bit će da je potrebno vrijeme.

Jedino me brine taj njegov emocionalni aspekt, očito se ne mogu dovoljno dobro nositi s nedostatkom samopouzdanja i emocionalnom zatvorenosti.

[šafran]

Nije da nisam razmišljla o tome da ima ADHD, čitajući o tome a isčitala sam šta se dalo isčitat, ima pola od navedenih simptoma, ali vrlo se često pogotovo u zadnje vrijeme vrlo lako djecu etiketira s tima iako su ustvari razmaženost i "neodgoj" u pitanju.
Ne mislim da je razmažena, naprotiv prebacujem vrlo često sebi šta je nisam više mazila, više ju puštala da radi neke stvari koje meni nisu ok, tipa skakanje po krevetima do besvjesti jer joj je to gušt, nego sam se držala svojih granica to se može to se ne može i točka.
Ustvri je najveći problem ta impulzivnost i osjetljivost, i to je ono što nas je najviše muči.
Bila je ona kažnjena, nakon scene kod odlaska znali smo je ostaviti doma a mi otići, ali nije urodlio plodom,kazne tipa nema laptopa i sl, uredno čeka da termin istekne, vrlo dobro zna da takvo ponašanje je nedopustivo ali opet se ponavlja.
I ta njena osjetljivost i plač ta svaku sitnicu, i potreba da od miiša radi slona stvarno zamara, npr. jutros ja na poslu ona me zove i plače, gledala je prognozu i za sutra najavljuju promjenjivo mogućnost kiše i ona plače jer smo trebali ići na bazene, omg pa ne mogu promjenit prognozu.

Znam, i mene to muči, ali to se vidi i iz mojih postova kako razmišljam o djeci, ali i o općenito o svijetu, (ponekad nekom sa strane djeluje malo zbrčkano, znam), meni je općenito sve povezano, a opet odvojeno, i da se pjesnički izrazim.. svi smo mi od istih zrnca prašine sazdani...a opet toliko različiti i posebni...

I svi mi imamo svoje felere (ili kako pulinka ljepše kaže, osebujnosti) i koliko god se mi trudili danas sa našom djecom, imat će ih i oni, ne možda takve kakve danas imaju ime i dijagnozu, ali one neke druge. Ja volim svoje felere, volim ih i kod svog muža (manje više) i voljet ću ih i kod svoje djece. Jer koliko god se ja, odnosno mi trudili kao roditelji, neće ni oni kroz život proći neokrznuti, i to je dobro, za njih, jer nitko nije pusti otok.

Nekad čovjek jednostavno treba samo malo da se istrese, da izmjeni misli sa onima u sličnom kupusu, čuje tuđe mišljenje, pa nek je i potpuno laičko, pa si kroz to već možda i sutradan, oblikuje i sredi malo zbrku u glavi i krene ispočetka, kao neki reset. Sreća ili nesreća, da danas imamo tu mogućnost, opet zavisi kroz koju prizmu se gleda na to.

Ja sam recimo svojoj dopustila skakanje po krevetu, i to se sjećam točno kada, u onom trenutku kad sam samu sebe zapitala, a dobro zašto ne bi to smijela raditi? Krevet je čvrst, ne može se slomiti. Ona je malo dijete, eksperimetira, iskušava svoje vlastitie mogučnosti i granice, a mala djeca to ponajprije rade sa vlastitim tijelom, manje sa mozgom, to dolazi tek kasnije (osim kod lumena), pa neće i sa 18 skakati po vražjem krevetu. Je li joj ne dam jer i moja mater meni nije dala, i jer moja prijateljica ne da ni svojima ni mojoj? Ma daa, taman posla, i tako sam joj dupustila.
Ali crtanje po zidovima recimo ipak nisam, za to nisam mogla ipak naći dovoljno opravdan razlog, da crta po zidovima, a ne po papiru

Ja sam svoju pak mazila puno, mazim je još uvijek, ali to maženje sa njom izgleda poptuno drugačije nego sa sinom! Općenito fizički kontakt i prisnost je kod nas doma nešto kao udahni i izdahni, a što je najbolje od svega ona uopće nije maza, a nisam ni ja, ne u tom smislu beskrajnog ušuškavanja, glađenja itd, ja za to nemam vremena, uvijek su mi misli nemirne i uvijek imam nešto još u planu ili nedovršeno itd..nemiran duh jednostavno.. dok sin recimo je velika maza, i muž. On se obožava maziti i zašuškati, moja to nije voljela ni kad joj je bilo godinu dana, a ni danas, grubijanka mala. Ona kad da je puse, zaleti se svom snagom, baci se na tebe, usput te negdje i udari, naravno, i onda ti stisne tu pusu da ti se zavrti u glavi, samo što te ne ugirze, a bilo je i toga, samo što danas zna da ne ne smije. Amazonka Sin ne voli tako, pa je stalno moramo kočiti da se tako ne baci i na njega, iako jadan htio ne htio mora brzo učiti uz nju, pa se jadan sav stisne i ne viče više, dok nalet vjetra ne prođe, pa on nju sa rukicom ide podragati po glavi, ili je nježno zagrli, naravno ukoliko je uspije uloviti.

I šta sam ti sad sa ovim htjela reći, u biti ne znam više, vjerojatno ništa, samo pričam kako je to kod nas i kako pojma nemam jel to dobro, nije dobro, ali ne smatram to nekom velikom i važnom stvari da bi previše čačkala po tome, u tim nekim sitnicama, meni su to sitnice u našoj konkretnoj situaciji, vodim se čistim instiktom i ravnam se prema njima, i prema nama, tko smo mi i što i kako možemo dati, i tko su oni što i kako mogu primiti. I da li uvijek nađem pravi omjer, sigurna sam da ne, ali to ne znači da će im od toga ostati traume iz djetinjstva.

A ova plačimačak faza kod tvoje male, tu mi je palo na pamet da je moguće da malo preintezivno proživljava sazrijevanje ženskih hormona u tijelu. Kod nekih curica je to više, kod nekih manje izraženo, koliko se sjećam imala sam i ja tu neku jako kenjkavu fazu u osnovnjaku, i bila je prilično intezivna. Ne mogu još ništa po tom pitanju reći, zaključiti iz iskustva sa svojom djecom, ali znam da mene recimo uvijek sve puca (pre)intezivno i negativni i pozitivni osjećaji. Naravno da sam sad sa skoro četiri banke na leđima to naučila kontrolirati, ali mislim da je to ipak dio mene i moje kemije, a ne ostaci prošlosti i nekih propusta u odgoju.

[šafran]

A inače, i moje dete, van kuće, na par sati, ostavlja utisak divnog, vaspitanog, veselog i saradljivog deteta - do momenta kada i drugi zaključe da joj je pažnja često vrlo kratka za uzrast, da je nestrpljiva i da često, čak i kad hoće, ima problema da sledi pravila. Za sad se to ne vidi jako jer ona uči lako i brzo, i uspeva da kompenzuje ono u čemu je slabija, ali kasnije, bojim se da neće svi baš imati razumevanja za njeno "Tom Sojer" ponašanje.

Zanimljivo mi je ovo, Kad malo razmislim možda i ja imam taj poremećaj, ne zezam se ovo, niti mislim ironično, mislim ozbiljno. Prilično sam neobuzdana, tvrda, impulzivna i mrzim pravila postavljenih od nekog drugog, roditelja, okoline, društva. Oduvijek sam ih propitivala i racionalizirala, radim to i danas. Imam problema i sa granicama, vidiš ovdje ti je granica, crta, preko njih ne smiješ ići. Meni veliki problem.
I nestrpljiva sam, meni najgora kazna, čekanje.

[šafran]

Mislim da je za takvu djecu idealan rad sa životinjama, koja uključuje ne samo zabavu i brigu o njima. Recimo konjima ili radnim psima. Ja svoju vodim na jahanje, a krenula je nedavno i mama, dođe kao prirodna terapija
Samo prijedlog, naravno.

[cipelica]

Carmina406:
'čisto mi je palo na pamet da poznajem ljude koji nikako da preuzmu odgovornost za svoje postupke.'
safran:
'Dobar point, ima dosta i takvih slučajeva. Za sve su krivi starci i djetinjstvo.'
teško nam je razumjeti druge ljude jer gledamo svojim očima i sudimo svojim iskustvom.
ne radi se samo o odgoju temeljenom na poslušnosti i kaznama. postoje i neke druge okolnosti života.
moja mama je bila siroče i imala jako težak život. moj tata je alkoholičar. a ja, zlatna, savršena, 5.0, uspješna u svemu što taknem, nikad plakala, nikad zanovjetala, nikad se svađala, što je to pubertet?, uvijek primjer svima, beskrajno sposobna ugađati drugima..... svojoj mami ja sam donosila samo sreću.
da imam problema shvatila sam tek kad sam djecu rodila. željela sam nastaviti niz. ali moj predivni sin je vrištao sve dok se nisam suočila sa svojom 'savršenošću'. danas, kad razmišljam o svom djetinjstvu ne mogu zaustaviti suze. ne krivim nikoga. to samo izlazi ono što je godinama bilo zakopano.
trebamo razumjeti da smo različiti. prečesto uočavamo samo djecu koja ne mogu kontrolirati svoje reakcije. neki od njih su razmaženi a neki imaju dijagnozu. isti tako, neka 'savršena' djeca dok okolina uživa gledajuć ih, razvijaju dijagnozu

[Carmina406]

Cipelica...uvijek čast iznimkama. Kako u ovome što sam ja navela za primjer odrasle ljude,iznimke kao ti su vjerujem ipak manjina. Nečije su rane veće,nečije manje. Isto tako ova naša "živa i temperamentna" djeca ipak mislim da je manje onih sa nekim poteškoćama (Adhd i sl) a više onih drugih bez. U pravu si da svi govorimo iz svojih cipela. Savršeno ne postoji,ni kod odraslih ni kod djece..kao što sam već navela u mom slučaju draže mi je da mi se dijete pobuni i baci na pod nego da me svaki put slijepo posluša. To sam samo je i moje mišljenje. Nema ni savršenog roditelja,nisu bili ni moji,nit sam ja. Upravo ova tvoja zadnja rečenica je za mene ključ. Upravo je onima koji pretjerano teže savršenstvu najteže, djeci i odraslima,jer taj ideal nikada neće dohvatiti i ostati će nezadovoljni duboko u sebi.

[šafran]

Carmina406:
'čisto mi je palo na pamet da poznajem ljude koji nikako da preuzmu odgovornost za svoje postupke.'
safran:
'Dobar point, ima dosta i takvih slučajeva. Za sve su krivi starci i djetinjstvo.'
teško nam je razumjeti druge ljude jer gledamo svojim očima i sudimo svojim iskustvom.
ne radi se samo o odgoju temeljenom na poslušnosti i kaznama. postoje i neke druge okolnosti života.
moja mama je bila siroče i imala jako težak život. moj tata je alkoholičar. a ja, zlatna, savršena, 5.0, uspješna u svemu što taknem, nikad plakala, nikad zanovjetala, nikad se svađala, što je to pubertet?, uvijek primjer svima, beskrajno sposobna ugađati drugima..... svojoj mami ja sam donosila samo sreću.
da imam problema shvatila sam tek kad sam djecu rodila. željela sam nastaviti niz. ali moj predivni sin je vrištao sve dok se nisam suočila sa svojom 'savršenošću'. danas, kad razmišljam o svom djetinjstvu ne mogu zaustaviti suze. ne krivim nikoga. to samo izlazi ono što je godinama bilo zakopano.
trebamo razumjeti da smo različiti. prečesto uočavamo samo djecu koja ne mogu kontrolirati svoje reakcije. neki od njih su razmaženi a neki imaju dijagnozu. isti tako, neka 'savršena' djeca dok okolina uživa gledajuć ih, razvijaju dijagnozu

Da, to je ono o čemu sam govorila stranicu, dvije, prije. Jasno da se ovdje nije mislilo na djecu iz takvih okolnosti,nego recimo više na one koji su imali dobro djetinjstvo, ali recimo krive roditelje što ne sviraju niti jedan instument, jer im roditelji nisu bili dovoljno uporni kad su samoinicjativno prekinuli glazbenu, i tako, tome slično.
A ljudi poput tebe su snažni, možda nekad i više nego se usude pomisliti da jesu, usprkos tim suzama. Više manje svi imamo svoje neke dublje rane ili iz djetinjstva, ili iz kasnijeg života, uglavnom emocionalne prirode koje smo manje ili više uspiješno zalizali. Dobro, ne svi, ali ima nas.

[pulinka]

Mislim da je za takvu djecu idealan rad sa životinjama, koja uključuje ne samo zabavu i brigu o njima. Recimo konjima ili radnim psima. Ja svoju vodim na jahanje, a krenula je nedavno i mama, dođe kao prirodna terapija
Samo prijedlog, naravno.

Uronjeni smo u životinje, takoreći .
U dvorištu su slobodna (bez boksa) dva psa (jedan jazavičar, jedan hrvatski ovčar=pulin ), mačka sa dva mačeta, kokoške, plus sva seoska fauna vrabaca, grlica, golubova, miševa koje mačka dovlači mačićima , nekoliko košnica sa pčelama, kod rođaka par ulica dalje su i teža kategorija: svinje, konji i krave. Ako uračunaš da nam je na kraju ulice reka i da smo MM i ja dipl. biolozi, hobi pčelari i cvećari, mislim da je slika još jasnija. Najesen planiramo da ponovo aktiviramo i akvarijum.
I mislim da je to bavljenje životinjama neprocenjivo i za decu i za nas. Oboje klinaca hrane životinje, znaju pravila ponašanja i zapravo se odlično snalaze sa njima. Začudo, ta pravila ponašanja prilično striktno poštuju. Higijena je izazov, ali postižemo.
ALI moja princeza i diva želi i ponija. I papagaja . Htela bi verovatno i mamuta, samo da ih još kojom srećom ima...
Naravno, koliko god ona volela životinje i bila u načelu pažljiva prema njima, neće propustiti da ama baš svaki božji put kada ga vidi cimne zaspalo mače za brk, ili pospe glavu psu prašinom iz čiste igre. Što su sve bezazleni nestašluci u globalu, ali mogla bi smisliti nešto korisnije od buđenja mačke i prašenja psa 15 puta na dan...
Nekad mislim da je ono starinsko dečje čuvanje gusaka bilo fantastična zabava za decu, ali ipak moje selo više nije dovoljno ruralno za tako nešto-a ne verujem ni da bi se socijalna služba oduševila .

Cipelica, zanimljivo mi je to što si napisala.

[šafran]

Pa to je u ljudskoj prirodi, to je ono što nas i pokreće uvijek na viši nivo igre, kad nemaš kruh, sretan si kad dobiješ kruh, kad nemaš salamu onda si sretan kad dobiješ i salamu, a kad imaš i kruh i salamu, e onda hoćeš i odojak
A isto se može promatrati i kod životinja.

[Carmina406]

I ja se slažem da su ljudi poput tebe Cipelica snažni,ali netreba uvijek ni biti presnažan. Moja je mama jedna snažna žena, zna to nekada puknuti,eksplodirati.

Što je napisala šafran svi imamo neke rane iz svog djetinjstva,emocionalne. Neki prenesu tuđe rane na sebe,rane svojih roditelja. Primjetila sam to kod sebe, odavno sam već u težnji da budem snažna kao vlastita majka,sposobna,samostalna. Dobro je to,ali netreba pretjerivati. Nismo savršeni i s time se treba pomiriti. Ja kad sam si to spoznala i utuvila u glavu,lakše mi je u braku,s dijecom, s prijateljima. Totalna transformacija svijesti. Puno se lakše nosim s temperamentnim djetetom i lakše prihvaćam da nemsm lijek za sve. Nek vrišti da se ne želi obuti,tko zna što joj je u glavici. Kad prestane obut će se, reći će što je muči valjda. Mislim,meni je promjena vlastitog stava učinila mnogo dobra,teško je to prenijeti drugome

[Carmina406]

I usporedba s drugima katkada zna potplesti nogu i stvoriti frustraciju. Natjecateljski duh je dobar,ali treba imati u vidu da nešto što nama djeluje idealno (nečiji brak,odgoj) iza zatvorenih vrata može biti itekako ružno,može i nemora. Nemojte propadati u zemlju od srama ako vam djete od tri god vrišti u trgovini a do vas stoji mama čiji trogodišnjak mirno sluša svoju mamu,možda se taj isti još jučer bacao po podu a vi to niste vidjeli. Možda i nije,nije ni bitno. Možda to dijete vrišti u sebi. Ostanite smirene,sve prolazi. Nije moje dijete prvo izmislilo bacanje po podu,neće biti ni zadnje. Idemo dalje. Držite se vi koji ste u "fazi" mi polako izlazimo iz nje

[šafran]

Opet ću ja, isto dobar point! Tome me podučila vertex, na jednom drugom topicu

Pulinka, moja je vrlo rano svladala lekciju respektiranja životinja Ali na respekitranju ljudi tj. odraslih, još radimo

[Ana i mamino zlato]

Negdje sam pročitala da nije naravno moguće, ali niti dobro - biti savršen roditelj. Zato jer niti naša djeca nisu savršena, i moguće savršenstvo roditelja bi ih smetalo. Zato sam ja sasvim ok s činjenicom da nisam savršena.

[Trina]

Negdje sam pročitala da nije naravno moguće, ali niti dobro - biti savršen roditelj. Zato jer niti naša djeca nisu savršena, i moguće savršenstvo roditelja bi ih smetalo. Zato sam ja sasvim ok s činjenicom da nisam savršena.

moja mater je bila skoro savršena. I to te shebe u zdrav mozak. kako to objasniti? Pa recimo da od svojih roditelja očekuješ da budu ljudska bića. Iritantno je kad je sve presavršeno. Doviaš ideju da ti budeš skroz kontra svega toga.

[Bubilo Bubich]

moja mater je bila skoro savršena.

Kako, po čemu? Možeš li malo objasniti?
I nisam skužila jesi li ju "ti tako vidjela", ili "se ona tako predstavljala". Ili oboje?
Ovaj drugi dio sam razumijela.

Pitam, jer ja baš imam obrnutu tendenciju, mojoj svašta zamjeram, pa činim stvari "bolje" (drugačije) od nje, ali me brine da mi se (tj. djeci) ne dogodi ovo što si ti napisala .
Iako, ako još malo razmislim, mislim da to nema isključivo veze s njom i kako je radila stvari, nego s našim karakterima. Nas dvije smo zbilja u puno toga različite i različito gledamo na stvari. I ona je rodila s 18, a ja s 32.

[Peterlin]

I usporedba s drugima katkada zna potplesti nogu i stvoriti frustraciju. Natjecateljski duh je dobar,ali treba imati u vidu da nešto što nama djeluje idealno (nečiji brak,odgoj) iza zatvorenih vrata može biti itekako ružno,može i nemora. Nemojte propadati u zemlju od srama ako vam djete od tri god vrišti u trgovini a do vas stoji mama čiji trogodišnjak mirno sluša svoju mamu,možda se taj isti još jučer bacao po podu a vi to niste vidjeli. Možda i nije,nije ni bitno. Možda to dijete vrišti u sebi. Ostanite smirene,sve prolazi. Nije moje dijete prvo izmislilo bacanje po podu,neće biti ni zadnje. Idemo dalje. Držite se vi koji ste u "fazi" mi polako izlazimo iz nje

Te usporedbe su neizbježne. Koga ne snađe u obitelji, snaći će ga u vrtiću, školi, studiju, poslu.... životu.... Pa nema ništa loše u tome dok čovjek (ili dijete) ne zabrazdi u depresiju. Uostalom, kako recimo motivirati dijete da nauči štajaznam vezati cipele, ako ne vidi da drugi to znaju a on(ili ona) ne zna? Sve je to dobro. Nekad mi se čini da tu svoju dječurliju prečesto tapšamo po ramenu kad to ne zaslužuju + preuzimamo odgovornost za njihovo ponašanje koja nije u svakom trenutku samo naša.

[Carmina406]

Peterlin sve si u pravu,ali nije to bila moja misao

Više sam pisala o uspoređivanju nas mama npr djete ti plače za nekom igračkom,a pored tebe stoji druga mama sa savršeno mirnim djetetom. Situacija je frustrirajuća,ali ako u tom trenutku razmišljaš kako je to drugo dijete mirno,a tvoje nije. Pa zašto? Pa kako? Pa se još dodatno izludimo,pa povlačimo krive poteze,govorimo krive riječi,gubimo kontrolu nad situacijom. Mi same sebi trebamo u glavi postaviti granice,ostati hladne glave. Tada će i nama i djetetu biti lakše riješiti ovakav problem. Bar je meni tako bilo puno lakše prevladati krize

[šafran]

Čari forumske komunikacije!

Petrlin potpis, posebno na zadnju rečenicu!

Slažem se, kompeticija je i inače jako dobra stvar, a i sveprisutna, neizbježna, nema gdje je nema, ali problem je samo što je nekad ima i previše, i tamo gdje je ne bi trebalo biti, barem ne bi trebala biti centar ili smisao života. To je onaj dio koji se odnosi na nas odrasle, već formirane ličnosti.

Ona je jedan od kotačića u sistemu koji nas pokreće i goni naprijed, djeca trebaju kompeticiju, neophodna je za rezultate.
A trebamo je u konačnici i mi odrasli, i dalje, samo ipak sa mjerom i razumom, gdje je Carmina u pravu, tj. ja isto gledam na to tako.

[MAMI 2]

Znam, i mene to muči, ali to se vidi i iz mojih postova kako razmišljam o djeci, ali i o općenito o svijetu, (ponekad nekom sa strane djeluje malo zbrčkano, znam), meni je općenito sve povezano, a opet odvojeno, i da se pjesnički izrazim.. svi smo mi od istih zrnca prašine sazdani...a opet toliko različiti i posebni...

I svi mi imamo svoje felere (ili kako pulinka ljepše kaže, osebujnosti) i koliko god se mi trudili danas sa našom djecom, imat će ih i oni, ne možda takve kakve danas imaju ime i dijagnozu, ali one neke druge. Ja volim svoje felere, volim ih i kod svog muža (manje više) i voljet ću ih i kod svoje djece. Jer koliko god se ja, odnosno mi trudili kao roditelji, neće ni oni kroz život proći neokrznuti, i to je dobro, za njih, jer nitko nije pusti otok.

Nekad čovjek jednostavno treba samo malo da se istrese, da izmjeni misli sa onima u sličnom kupusu, čuje tuđe mišljenje, pa nek je i potpuno laičko, pa si kroz to već možda i sutradan, oblikuje i sredi malo zbrku u glavi i krene ispočetka, kao neki reset. Sreća ili nesreća, da danas imamo tu mogućnost, opet zavisi kroz koju prizmu se gleda na to.Ja sam recimo svojoj dopustila skakanje po krevetu, i to se sjećam točno kada, u onom trenutku kad sam samu sebe zapitala, a dobro zašto ne bi to smijela raditi? Krevet je čvrst, ne može se slomiti. Ona je malo dijete, eksperimetira, iskušava svoje vlastitie mogučnosti i granice, a mala djeca to ponajprije rade sa vlastitim tijelom, manje sa mozgom, to dolazi tek kasnije (osim kod lumena), pa neće i sa 18 skakati po vražjem krevetu. Je li joj ne dam jer i moja mater meni nije dala, i jer moja prijateljica ne da ni svojima ni mojoj? Ma daa, taman posla, i tako sam joj dupustila.
Ali crtanje po zidovima recimo ipak nisam, za to nisam mogla ipak naći dovoljno opravdan razlog, da crta po zidovima, a ne po papiru

Ja sam svoju pak mazila puno, mazim je još uvijek, ali to maženje sa njom izgleda poptuno drugačije nego sa sinom! Općenito fizički kontakt i prisnost je kod nas doma nešto kao udahni i izdahni, a što je najbolje od svega ona uopće nije maza, a nisam ni ja, ne u tom smislu beskrajnog ušuškavanja, glađenja itd, ja za to nemam vremena, uvijek su mi misli nemirne i uvijek imam nešto još u planu ili nedovršeno itd..nemiran duh jednostavno.. dok sin recimo je velika maza, i muž. On se obožava maziti i zašuškati, moja to nije voljela ni kad joj je bilo godinu dana, a ni danas, grubijanka mala. Ona kad da je puse, zaleti se svom snagom, baci se na tebe, usput te negdje i udari, naravno, i onda ti stisne tu pusu da ti se zavrti u glavi, samo što te ne ugirze, a bilo je i toga, samo što danas zna da ne ne smije. Amazonka Sin ne voli tako, pa je stalno moramo kočiti da se tako ne baci i na njega, iako jadan htio ne htio mora brzo učiti uz nju, pa se jadan sav stisne i ne viče više, dok nalet vjetra ne prođe, pa on nju sa rukicom ide podragati po glavi, ili je nježno zagrli, naravno ukoliko je uspije uloviti.

I šta sam ti sad sa ovim htjela reći, u biti ne znam više, vjerojatno ništa, samo pričam kako je to kod nas i kako pojma nemam jel to dobro, nije dobro, ali ne smatram to nekom velikom i važnom stvari da bi previše čačkala po tome, u tim nekim sitnicama, meni su to sitnice u našoj konkretnoj situaciji, vodim se čistim instiktom i ravnam se prema njima, i prema nama, tko smo mi i što i kako možemo dati, i tko su oni što i kako mogu primiti. I da li uvijek nađem pravi omjer, sigurna sam da ne, ali to ne znači da će im od toga ostati traume iz djetinjstva.

A ova plačimačak faza kod tvoje male, tu mi je palo na pamet da je moguće da malo preintezivno proživljava sazrijevanje ženskih hormona u tijelu. Kod nekih curica je to više, kod nekih manje izraženo, koliko se sjećam imala sam i ja tu neku jako kenjkavu fazu u osnovnjaku, i bila je prilično intezivna. Ne mogu još ništa po tom pitanju reći, zaključiti iz iskustva sa svojom djecom, ali znam da mene recimo uvijek sve puca (pre)intezivno i negativni i pozitivni osjećaji. Naravno da sam sad sa skoro četiri banke na leđima to naučila kontrolirati, ali mislim da je to ipak dio mene i moje kemije, a ne ostaci prošlosti i nekih propusta u odgoju.

Slažem se, HB na ovoj mogućnosti razmjene mišljenja, nisam pametnija ali sam svakako smirenija.

A maženje jekod nas upravo kako je Šafran napisala, identčno.

I da, uza sve još su i hormoni u pitanju, nažalost stvarno prerano.

[cipelica]

usporedbe su neizbježne. ali..
jeste li znali da u švedskoj i norveškoj u školama nema ocjena do osmog razreda?
kako je moguće bez ocjena disciplinirati, poticati, naučiti?

[Peterlin]

usporedbe su neizbježne. ali..
jeste li znali da u švedskoj i norveškoj u školama nema ocjena do osmog razreda?
kako je moguće bez ocjena disciplinirati, poticati, naučiti?

Moguće je. To je stvar kulture i kućnog odgoja. A mi smo tu tanki.

[sonata]

Tanki, i pretanki...kad vidim kako se neki ponasaju u prometu, stvarno mi dodje da se izadjem van tuci i psovati (al samo onda), do toga da neki moraju ostaviti auto bas pred bankomatom ili zauzeti 2 mjesta jer im se ne da napraviti jos 1 potez vise. Ili o biciklistima koji voze po cesti a metar dalje im je biciklisticka...

Ma tu se vidi nasa kultura kako vozacka tako i ona druga. I kak ce sad dijete od nekog takvog bit nesto bolje...cast iznimkama...

[pulinka]

Pa to je u ljudskoj prirodi, to je ono što nas i pokreće uvijek na viši nivo igre, kad nemaš kruh, sretan si kad dobiješ kruh, kad nemaš salamu onda si sretan kad dobiješ i salamu, a kad imaš i kruh i salamu, e onda hoćeš i odojak
A isto se može promatrati i kod životinja.

Hahah, promašila sam ovo sinoć.
Pa da, jeste to u ljudskoj prirodi, ali često je smisao vaspitanja u obuzdavanju nezgodnijih delova ljudske prirode, zar ne?
Mislim, ako mi dete želi ponija- super, neka joj to i bude ideja vodilja kad odraste, ali od mene ga ne može dobiti i sigurno ne želim da mi to bude svakodnevna tema razgovora. Niti me potresa da li će joj to ostaviti neku životnu traumu.
Mislim da će moje dete celog života savladavati lekciju "ne dosađuj", dok je mlađe dete, avaj, jedno od onih koje treba u svemu gurkati napred. A totalno je konfuzno, bar meni, vaspitavati dva tako suprotna karaktera.
Tj. rekla bih da za starije dete stalno granice treba i držati i prenaglašavati, a to mi konstantno obeshrabruje ono mlađe dete .

[trampolina]

Ma nije poanta da nauči vezivati cipele zato što Marko zna a on ne, nego zato što dobro dođe znati ih zavezati.

Možda ovo zvuči kao nije g..no nego pas se p.sr.o, ali ja zaista vjerujem da nije bitan samo dolazak do cilja nego i put, odnosno motiv. To nas izgrađuje kao osobe.
A što se tiče motiviranja ocjenama to mi otpriliike isto dođe kao i ovo "vidi kako on, sad ću i ja".
O discipliniranju ocjenama ne bih, to mi je posebno bolna tema.

[cipelica]

ne razumijem što si promašila. ne možeš/želiš kupiti ponija. po meni, promašaj bi bio da ismijavaš njenu želju, da ne smije reći ono što želi i sl. promašaj bi bio i dozvoliti joj da vas svakodnevno maltretira dernjavom na tu temu.
ako se tako nekako postavljamo kod većine želja, da smiju željeti drugačije, misliti drugačije, izreći mišljene ali ne uvijek i dobiti- meni je to dobra škola i za ono mlađe, povučenije dijete

[cipelica]

trampolina, i ja tako mislim

[Trina]

Kako, po čemu? Možeš li malo objasniti?
I nisam skužila jesi li ju "ti tako vidjela", ili "se ona tako predstavljala". Ili oboje?
Ovaj drugi dio sam razumijela.

Pitam, jer ja baš imam obrnutu tendenciju, mojoj svašta zamjeram, pa činim stvari "bolje" (drugačije) od nje, ali me brine da mi se (tj. djeci) ne dogodi ovo što si ti napisala .
Iako, ako još malo razmislim, mislim da to nema isključivo veze s njom i kako je radila stvari, nego s našim karakterima. Nas dvije smo zbilja u puno toga različite i različito gledamo na stvari. I ona je rodila s 18, a ja s 32.

Pa sve je radila po pravilima, sad bi ona recimo bila kraljica AP-a. Mi smo joj bili najbitniji, naše želje su se jako poštivale, imali smo slobodu jer je u nas imala beskrajno povjerenje, nije nas tukla (nekad, jako rijetko, ni ne sjećam se), puuuno je razgovarala s nama, smirenim tonom, sve blago i nježno..A uz to što je bila super mama, izgledala je ko zmaj (i sad izgleda), uvijek dotjerana, skockana, a vrijedna i radišna..Ma ono, sve pet. I toliko mi je išla na živce zbog toga da smo uvijek izmišljali nekakve nepostojeće mane. Kad sam ušla u pubertet, prvo je bilo-"e kad mi toliko vjeruješ, sad ću ja što je mene volja". Sad mi je jasno da sam žudila za pravilima. Koja su bila postavljena ali vrlo blaga. Eto.

[pulinka]

ne razumijem što si promašila.

Ma promašila sam da pročitam sinoć komentar od šafran LOL, ne znam kako ga nisam videla na vreme. Na to se odnosilo ovo "promašila" .
Problem je sa dva različita karaktera-ilustracija: kad u šetnji kažem ćerki "Uspori i stišaj se", jer ona juri bezglavo i urla, onda sin, koji hoda i mirno priča, stane i počne da šapuće-da bi ugodio meni. I niz tako tragikomičnih situacija jer je on i preposlušan, a tek sad sa skoro tri mu polako dopire do svesti da nekad od njih dvoje ne tražim istu stvar.

[šafran]

usporedbe su neizbježne. ali..
jeste li znali da u švedskoj i norveškoj u školama nema ocjena do osmog razreda?
kako je moguće bez ocjena disciplinirati, poticati, naučiti?

Jako je teško ekstrahirati jednu činjenicu, kao što je na primjer nepostojanje ocijena do 6. razreda (u Švedskoj je do 6. razreda) i raspravljati o tome, bez da se uzme u obzir cijelokupna slika jednog društva i kako ono funkcionira. Njihov cijelokupni sistem je drugačiji, pa iz toga i školski sistem, koji je daleko od toga da je bez mana.
Inače, u 3. 6. i 9. razredu se ipak putem gradskih klauzura provjerava koliko su učenici ispuniti maksimum zahtjeva zacrtanog nastavnim planovima.

Mnoge škole u Švedskoj su privatne tj. slobodne škole, a na tu ideju su došl upravo zbog toga da bi se povečala kompeticija tj. konkurencija, a time kvaliteta školskog sistema i postizali bolji razultati, i da bi državne škole konkurirale sa privatnima i privatne međusobno. Tamo se dakle može otvoriti privatna škola bez velikih problema, osim toga dopušteno im je ostvarivati zaradu sa kojom mogu slobodno raspolagati, dakle nisu je dužni zakonom ponovno upucati u školu!
I naravno što se događa, škole preferiraju upis učenika sa boljom finacijskom pozadinom, od onih sa lošijom, a tu vrlo često, između ostalih, spadaju stranci i doseljenici, što recimo u njemačkom sistemu nije moguće, pošto je u potpunosti napravljen tako da onemogući pojavu geta.

Rezultat čitave situacije u Švedskoj je pojava sagregacije usred jedne najhumanije i najciviliziranije zemlje Europe - kako Švedi sami sebe vole nazivati. Osim toga došlo je i do opće pojave porasta "dobrih ocijena" u čitavoj zemlji, čime škole žele privuči učenike u svoju školu.

Drugim riječima, ni Švedi nisu ništa više cijepljeni od korupcija, prijevara, muljanja, ukoliko im zakoni to omoguće. Inače i državne i privatne škole se finaciraju iz kase poreznih obveznika, pri čemu svaka škola dobija lovu po učeniku. Bio je slučaj, velika afera u Švedskoj (doku na telki) gdje je jedna od tih navodno najboljih, najjačih, naj naj slobodnih škola u Švedkoj propala, pa su tokom konkursa otkrili da su, između ostaloga, sa novcem poreznih obveznika umjesto škola i materijal za školu, financirane uplate za kamate na dugovanja. Tako da, njihova krvna zrnca ipak nisu ništa drugačija od onih germanskih ili balkanskih, niti pojedinačno, niti na nivou švedskog društva kao cjeline.

U PISA studiji su i švedski i norveški učenici rezultatima redovito ispod njemačkih. Nijemci se intezivno bave sa tom problematikom školskog sistema i usporedbom sa drugim državama, makar se još uvijek ništa nije pomaknulo sa mrtve točke, a vjerojatno i ne bude tako skoro. I naravno da i PISA studija ima svojih kritičara, ali neka mjerna jedinica mora postojati da bi se i rad, i sistem i rezultati mogli usporediti, bez toga teško da bi ikoje društvo moglo funkcionirati, kritika je ono što nas vodi na preispitivanje, a kroz preispitivanje da dođemo do što je moguće boljeg riješenja. Imati slobodu na otvorenu kritiku društva je osim toga jedna od postulata demokracije. Osobno mi se ne sviđa ni njemački školski sistem, ali sa tim imam općeniti problem na nivou čitavog ovog našeg starog kontinenta. Moj pogled na čitav geo-politčki-socijalno-porezni-društveni-školski sistem današnjeg zapadnog svijeta je ionako kritičan, vjerojatno i previše, ali svejedno mislim da bi se moglo bolje, ali to je neka druga tema.

Još 80-tih je bilo govora da Švedska, zemlja koja služi kao primjer drugima u Europi, naginje lagano u ekstrem koji pomalo sliči na totalitarizam. Već tada u doba rane kompjuterizacije Švedi su težili odmah umrežiti sve kompjutere u zemlji, da svatko svugdje u svakom trenutku može doći do bilo kojeg podatka bilo kojeg građana. Već tada su planirali jednu centralnu kompjutersku sabirnicu, što njemcima, još i danas nije palo na pamet, a balkancima nadam se nikad niti neće. Zakone su štancali nemilice u to vrijeme, 80-tih je Švrdska bila zemlja rekorder po količni izdanih zakona ne godišnje, već dnevno!

Tako da, nadgledanje kamerama, sve je zakonom uređeno do u tančine, malte ne, koliko puta smiješ udahnuti i izdahnuti tokom dana. Hvala, ali ipak ne hvala. To su možda oni ostaci prošlosti, geni kameni, balkanski u meni, ali radije bih se odselila na Grenland, nego živjela u takvom društvu. Čak mi je i Njemačka malo (pre)procijepljena, ali gura se, mnogo je nacija, i različitih kultura ovdje koje se isprepliću i strujaju skupa, hoće neće, pa se još ipak dade disati. Ustupci i kompromisi su relativno veliki, čemu vjerojatno zaslužna ta šarolikost. I drago mi je da je tako.

Drago mi je da Nijemci ipak ne pokazuju velike simaptije za švedski sitem. I Bavarska je nekoć bila policijska država u državi, na kraju su ipak odsutali od toga. Jedan poznanik Šveđanin, naš susjed, dvoje djece, ovdje je nešto kao i mi, petnaestak godina, i ne mirše mu previše vratiti se uskoro u Švedsku, kaže on, ovdje se lakše diše. Iako je opet prilično velik odlijev njemačke srednje klase baš tamo. Ali to je opet neka druga priča i neki drugi razlozi. Tamo, za razliku od Njemačke, srednja klasa još uvijek može normalnije živjeti od svojih plaća.

Tako da, evo tek jedan pogled na Švedsku i njihove sisteme "uspijeha", iz malo drugačijeg ugla i kroz nešto drugačiju prizmu.

[blazer]

Drage moje i ja se uključim svaki deseti dan..počeli stizati "rođaci iz inostranstva" pa stalno puna kuća i nikako uhvatiti vremena.
Mi smo ovih dana i bolesni,upala grla uhvatila moju fajtericu,ali ne da se..
Ovaj vikend je bila rodbina iz Zagreba,veliko obiteljsko okupljanje kod bake i djeda..bilo ih je starijih,ali i bratića, koji su naših godina, sa obitelji i djecom..i zamislite svi su oduševljeni sa mojom curkom. Bila je cijeli dan kod bake,igrala se sa bratićevom curkom koja ima 2 godine..-jedan dio dana nas nije bilo i kada smo se vratili..hvalospjevi-kako je dobra,kako se prekrasno igra,kako je pažljiva prema maloj curki,kako se vidi da je lijepo odgojena...
I mislim si ja sebi ovdje ili je netko lud ili su mi dijete zamjenili ili ja jedina gledam i vidim samo njene mane i sve njene lijepe osobine sam negdje zgurala u stranu i zaboravila na njih...
Meni je neki dan palo na pamet da se možda ti PRVOROĐENCI tlače od samoga početka pa skroz dok ne pobjegnu od nas...-palo mi je na pamet to radi vječne teme PAPUČA ))
Velim ja njoj neki dan ..jesi ti opet bosa??-i u istoj sekundi okrenem glavu i pogledam svoju curku od 10 mjeseci kako u bodyu i kratkim hlačicama puže/leži na laminatu i to mi niti u jednom trenu nije zasmetalu kao bose noge moje starije princeze...i kod nje sve primjetim,ali baš sve..a kad je ova manja u pitanju,glavna je uzrečica MA PUSTI JU,ŠTA ĆE JOJ BITI... možda stvarno ovoj starijoj idemo na živce...i da,od kad je došla ova druga curka,kao da sve te njene stvari koje je uvijek radila sada još više dolaze do izražaja,još više smetaju..

SONATA-O da! Upravo to! Kad joj je valjda dosta naseg prigovaranja, onda kaze "da, ja sam glupa (nikad joj to nismo rekli), ja sam za sveee kriva, ne zelim vise razgovarati s tobom!?"
-ovo je rečenica koju izgovori 10 puta na dan

Ali stvarno vam mogu reći da se,od kad sam prvi post napisala,do sada, dosta toga promjenilo...imam osjećaj da sam i ja dosta olabavila sa glupim i nebitnim stvarima
Fokusirali smo se na neke bitne stvari (one koje smo napisali na papir gdje stavljamo plačke i smješke) a za sve ostalo smo olabavili..imam osjećaj da se i ona nekako opustila.
Evo večeras sam morala ići po nju kod bake (bake koja nije tu sa nama i koju ona obožava,ako baka bude 10 dana ona neće 10 dana da čuje niti za mene niti za MM)..a večeras se raspekmezila da hoće svojoj kući (koju je do jučer mrzila) i svojoj mami jer me se jako poželila (jutros smo se vidjele)...
Uglavnom ne znam niti sama više u čemu je sve kvaka...u nama,njima,odgoju, NE odgoju..genima...ali da je teško i naporno JE...

[Bubilo Bubich]

Kad sam ušla u pubertet, prvo je bilo-"e kad mi toliko vjeruješ, sad ću ja što je mene volja". Sad mi je jasno da sam žudila za pravilima. Koja su bila postavljena ali vrlo blaga. Eto.

Onda ipak nije bila savršena jer nije postavila strukturu .
(Zuska je negdje na prvoj stranici spomenula kao jedan od 4 stupa roditeljstva).

[Bubilo Bubich]

Ali stvarno vam mogu reći da se,od kad sam prvi post napisala,do sada, dosta toga promjenilo...

Uglavnom ne znam niti sama više u čemu je sve kvaka...u nama,njima,odgoju, NE odgoju..genima...

U svemu .

[Peterlin]

Drage moje i ja se uključim svaki deseti dan..počeli stizati "rođaci iz inostranstva" pa stalno puna kuća i nikako uhvatiti vremena.
Mi smo ovih dana i bolesni,upala grla uhvatila moju fajtericu,ali ne da se..
Ovaj vikend je bila rodbina iz Zagreba,veliko obiteljsko okupljanje kod bake i djeda..bilo ih je starijih,ali i bratića, koji su naših godina, sa obitelji i djecom..i zamislite svi su oduševljeni sa mojom curkom. Bila je cijeli dan kod bake,igrala se sa bratićevom curkom koja ima 2 godine..-jedan dio dana nas nije bilo i kada smo se vratili..hvalospjevi-kako je dobra,kako se prekrasno igra,kako je pažljiva prema maloj curki,kako se vidi da je lijepo odgojena...
...
Uglavnom ne znam niti sama više u čemu je sve kvaka...u nama,njima,odgoju, NE odgoju..genima...ali da je teško i naporno JE...

Sve u svemu - sasvim obična obitelj s običnom djecom, nekad su dragi i mili, a drugi put me izbacuju iz cipela i lansiraju na Mars... Sve je to normalno. Radosti roditeljstva! I sa svakim danom sve više vjerujem da su mala djeca mala briga, a velika....paaaa....malo veća.

[sonata]

Ma namirisu oni kad smo 0,1% zivcani i krenu peri-deri po nama..to ti je to! A kad mi olabavimo, olabave i oni...I moja je "bolja" od kada sam se ja izjadala na forumu. Ma ne moze bit slucajno