I meni je davno teta u vrtiću rekla kako će me djeca iscrpiti..bila je u pravu.
Ja sam iz svega izvukla dvije ključne stvari: (ali kažem, samo izvukla..još ih nisam uspjela provest u djelo...)

1. gledanje djeteta kao prijateljicu - velika greška koju i sama često radim i onda pucam kad ne bih trebala pa dobivam nesigurno dijete...
2. pretjerano tumačenje - već mi stotinu ljudi reklo da previše obrazlažem, govorim i sama se uzrujam i uspušem i dijete se u svemu tome izgubi

a uz sve to sklona sam i vikanju...zbog kojeg sam opet izrazito ljuta pak na sebe i eto samo se vrtim u krug...

Kad bih sama za sebe trebala reći u koju vrstu roditelja spadam, zaista ne bih znala...sve mi se čini da idem iz krajnosti u krajnost...s jedne sam strane previše popustljiva, a onda s druge prestroga- i to često u krivim stvarima..(MM kaže da sam navikla da bude sve po mom i kad nije tako gubim se, drugim riječima- imam problem sa samokontrolom)

Svih tih svojih pogrešaka svjesna sam odavno, a još nisam uspjela drugačije, muž koji je isto energičan i temperamentan u razgovoru s djecom se uspije iskontrolirati, a ja to još nisam uspjela...i onda tražim od svoje djece da to uspiju....
Bitan je primjer kakav im pružamo, ne puste riječi..

S obzirom na sadržaj mog posta, ovo bi očigledno trebala biti druga tema koja bi služila kritiziranju roditelja, ne djeteta...