Kod djeteta poput mog, ja nemam vremena zastati, počešati se poglavi i razmisliti koju varijatnu odabrati. Situacija nastane, eksalira iz ničegai, a i inače je brza u svemu, misli brzo, pjeva brzo, govori brzo, kreće se brzo, složi situaciju u stotinki, da ju je nekad nemoguče pratiti, ne samo nama odraslima, nego i njenim vršnjacima. Pa tako odluku najčešće moram donijeti i ja u stotinki jer u protivnom ode voz. A unaprijed predvijedti neke buduće sitacije, također je često nemoguće.