Meni su tete na Unicefovim radionicama govorile da ne mogu ja postaviti granice kad ih ni sama nemam. Godinu dana nakon radionica smo imali jednu ponovoljenu radionicu, i tad mi je na moje "Ali vi ne razumijete koliko je on uporan i cviliiiiiiiiiiiii" rekla da ću ja morati ponovo na cijeli tečaj.
I onda kad je on imao nešto preko 3, a sestra mu 4-5 mj., i kad fizički (a bome ni psihički) više nisam mogla ispunjavati sve njegove želje, a bome ponekad ni potrebe... i kad sam se umorila od misli kako da se kloniram, lupilo me po glavi da mu samo trebam reći NE, i da se neće jadno malo moje prvorođeno biće srušit u nesvijest jer nešto ne može. Meni Juul je posložio neke stvari u glavi.
Uopće nije bilo lako napraviti taj prijelaz... ali došla sam u fazu da ga mirno pogledam i kažem:
JA (ja, ja, ja, samo ja) - Ja ne ŽELIM sad tamo ići jer sam umorna, ja želim ići doma. ...
Možemo sad odmah ići doma da se ja odmorim, a tamo otići popodne. ....
Ako ćemo se ovdje svađati, potrošit ćemo vrijeme. Pa ću se ja kasnije odmarati. Pa kasnije nećemo ići. ...
Odluči sam, idemo li se doma odmoriti, pa kasnije doći, ili ništa od toga. ...
Što si odlučio? ...
Ja sad želim oprati suđe da imamo čistu žlicu i čašu. Pričekaj me ili složi sam garažu. "Aliiiiiiiiiiiiiii mamaaaaaaaa cviiiiiiiiiiiiiiiii". Želim oprati suđe. Pričekaj ili sam složi. "cviiiiiiiiiiiiiiiiiiili". Ignore. "cviiiiiiiiiiiiiiil". Rekla sam ti već kad ću ti složiti garažu. "cviiiiiiiiiiiiil". Ne želim te slušati kako cviliš, to mi se ne sviđa. "cviiiiiiiiiiiil". Ako razgovaram s tobom, ne perem suđe, i još ćeš me duže čekati. ....
I tako to traje, pa se cviljenje skraćuje. Bitno je samo da se ne uzrujam, da ne ispilim (e da, da ne ispilim)... nego tupim svoje kratkim rečenicama.
Ja sam izbacila "moram/moraš"... kod mene je samo "ja želim".
I ja sam važna, i ja sam osoba, nisi sam na svijetu.
Vidim da ne želiš jesti povrće, ali ja želim da ga pojedeš jer se brinem za tebe i želim da budeš zdrav.
Pojede li ga uvijek? Ne uvijek, biram bitke.
"Ja VIDIM da si se ti jako uzrujala jer su se vrata zaključala (vidim te - prepoznajem što ti ne valja). Ali vrata su takva da se sama zaključavaju. ...
Možeš mirno pričekati da se baka vrati ili se ljutiti. ...
Meni se ne sviđa što vičeš, ja to NE ŽELIM slušati jer mi nije ugodno i lijepo".
Basta, i odem. I onda ponavljam ključne kratke rečenice, jednu po jednu, u sve dužim intervalima između urlanja, kao mantra. "Vrata će se otvoriti kad se baka vrati." / "Ne želim slušati vikanje jer mi nije lijepo".
Nemoj sebe nazivati ružnim riječima, roditeljstvo je tako teška stvar, sigurna sam da si predivna mama. Polako, malo mira (u svojoj glavi), strpljenja i dosljednosti, i posložit će se sve to.