Ponovo potpis na BB i Cvijetu.

Nema savršenih roditelja, naravno. Bez obzira na sve knjige o djeci i odgoju koje sam pročitala, a čitam ih zato što mi se ta tematika sviđa, najviše sam naučila od primjera ovdje na forumu, pozitivnih i negativnih. I, naravno, slijedeći nekakav svoj osjećaj želucu koji mi kaže da su kazne, pogotovo fizičke, dugoročno neučinkovite i kontraproduktivne. Uostalom, sjećam ih se iz svog djetinjstva, moji su roditelji bauljali između vrtlarenja i kazni, bogme i batina, i ne mislim da sam iz njih išta naučila ili da su mi time išta dokazali, sjećam se jedino bijesa i nemoći koje je to u meni izazivalo.

Svakom se roditelju mođe dogoditi da pukne i iz vlastite nemoći opali dijete, ali ovdje se, čini mi se, povela rasprava o načinu odgoja koji sustavno uključuje kažnjavanje, pa tako i fizičko, ili ga se opravdava.
Kratkoročno, naravno da je roditelju tako lakše, teže je ponavljati po 200 puta, razgovarati, ostati smirenim...pa opet ponavljati i tako svakoga dana.
Ja se vrlo često, bez obzira na to je li toga dana moja curka bila suradljiva ili nije, navečer osjećam ko iscijeđena krpa, isisanog mozga od tog silnog pričanja, pregovaranja, objašnjavanja.
Ima dana kad pomislim kako je divno ispala i kako se, eto, sve isplatilo...a onda krene razdoblje u kojem ponovo posumnjam u sve postulate našeg odgoja i krenem tražiti gdje je pošlo krivo... Onda shvatim da su to sve te famozne faze, i da idemo iz jedne u drugu, da se ona mijenja i da niti jedan dan ne može biti isti. Ponekad vodimo iste borbe, ponekad nove, ali u principu, drago mi je da kroz život idemo ovako kako idemo bez kazni koje kod nje ionako ne pale, ono malo što smo pokušali.
Promijenila bih jedino sebe, dala bih si više strpljenja, pogodi me kad izgubim strpljene i viknem na nju, a ona se strese, tada bih sebe opalila.
Strpljenja, daj mi više strpljenja, živote