Imam troje, svakakve dobi.
Prvi je ko plastelin, sve mu se moglo objasniti i sve se moglo dogovoriti. I dobro da je bio takav, ja sam bila mlada i neobrazovana po pitanju pedagogije, vjerujem da bi ga po kratkom postupku sprašila po guzici da nije bio lako odgojiv.
Druga je zid. Mogućnosti nagovaranja nje na bilo što su NULA! Sva sreća da je takva uglavnom doma, u socijalnim kontaktima (vrtić, škola) odlično funkcionira. Na nama se ispucava. Da se ona kojim slučajem rodila umjesto sina prvijenca vjerujem da bi joj slomila kuhaču na guzici. Za nju odgajat treba ući u zen fazu.
Treći je, na moju sreću, isto obično dijete s elementima ponašanja dvogodišnjaka. Ali on ko dvogodišnjak nije ništa u usporedbi sa srednjom. Ona me iscrpljuje do daske.

Moj zaključak, nije sve u odgoju.
Možete vi odgajati koliko hoćete, pitanje je koga odgajate.
A rezultati... Pa vidjet ćemo za 20-ak godina.