Pa valjda sam ja jednostavno netolerantna prema teoriji :Jedan joint je put u narkomaniju. Postaju li udarci naš stil života, odlučuješ svaki dan. Je li prvi put najteže? Ali, uistinu vjerujem da oni koji ne udaraju djecu kako im to ne bi posato stil roditeljstva, imaju krivu motivaciju. Jednako kao što oni koji ne piju vino, kako ne bi postali alkoholičari, ili pak oni koji ne prevare ženu kako im ne bi postalo stilom života imati ljubavnicu. Meni je to sve odlučivanje iz straha, to je sloboda od, a ne sloboda za.
Vole li svoju djecu, žele li im dobro i vjeruju li u njih uistinu ljudi koji udaraju djecu kao dio roditeljskog stila? Vjerujem da su uvjereni da ih vole, da im žele dobro i da vjeruju u njih, a da će ih udarcima osloboditi od potencijalnih ovisnosti, od neprimjerenih prijatelja, od propadanaj u školi, od ...