Morala sam ići pročitati još jednom što sam to napisala da svjedoči mom lošem odgoju.

Citiraj cvijeta73 prvotno napisa Vidi poruku
vidiš, ja bih ovo gledala ipak kao svoju grešku u odgoju (inače sam sklona samokritici). praktički, pola života provode - odrađujući. jer se tako mora. to mi zvuči baš depresivno. vršnjaci njihove dobi u principu vole školu. i vole vrtić.
Zašto bi netko morao voljeti vrtić ili školu? I zašto bi to, zaboga, bio pokazatelj (ne)uspjeha u odgoju?
Starija je sad savršeno prilagodljiva, odlično odrađuje obaveze (kod kuće komentira i propituje (be)smislenost metoda ili sadržaja pojedinih predmeta, često se pita na glas koji će joj klinac nešto u životu, i kad primjećuje nepravde, loše profe, nije joj jasno kako sustav može jednako tretirati odlične profe i one koji uništavaju djecu .. sve su to izvanredne prilike za učenje, ako dozvoliš djetetu razmišljati i komentiraš s njim), mijenja sustav gdje joj je dozvoljeno i može (svojim prijedlozima i inicijativom obogaćuje vannastavni sadržaj, npr. uvela je školske novine, pokrenula i iznijela peticiju među višim razredima da se za školski dan ide u prirodu na sportske terene, a ne u susjednu školu u školsku dvoranu), dobro se snašla u društvu vršnjaka, zna kako se uklopiti, zna kako "sustav" šljaka, ali da može odabrati, ne bi bila dio njega.
Malac bi svaki dan odabrao radije ostati kod kuće jer nam je kod kuće najčešće zabavno. To ne znači da se u vrtiću nije uklopio ili da plače kad odlazi tamo, on tamo sudjeluje aktivno u svemu, ima prijatelje, druže se i van vrtića. Ali, on se jednako dobro uklapa svugdje. Dođemo u park, bez treptaja i oklijevanja pridružuje se djeci s kojom se želi igrati, uključi se u igru, stilta se samo ako doživi da je netko prema njemu bezobrazan ili grub.
Ja sam totalno ponosna na takve crtice iz života svoje djece.
Uostalom, čemu opravdavati crticu iz vlastitog života. Stav moje djece prema institucijama koje djecu guraju u odraslima prihvatljive i podnošljive okvire, sasvim sigurno nije pokazatelj nekakve greške u odgoju ili njihov karakteru.

Na žalost, ili na sreću, družim se i s ljudima koji svoj život ne provode odrađujući ga.
I svoje odgajam svjesno s porukom da život ne mora biti posao u korporaciji od 8 do 16 ili 9 do 17 i otplaćivanje kredita za stvari u kojima ne stigneš uživati jer rintaš da otplatiš te kredite. Učim ih da ima različitih izbora (uostalom, mi ih živimo, drugačije živote od onih korporativnih) i da svaki izbor nosi prednosti i mane. (I na koncu ću ih poslati u svijet s porukom da budu hrabri odabrati ono što osjećaju da će njih usrećiti.)