Nešto kao loša veza...

[Bubilo Bubich]

Kužim to casa, meni to posebno smeta jer moja mama meni cijeli život govori "nisam ja tebe rodila da bi ti meni bila nesretna". Nisam nikad "smjela" plakati zbog dečka, ispita, posla... jer je njoj teško što je meni teško. Tako se sad ponaša i s mojoj djecom, i malcu govori one stvari tipa "ne smiješ biti tužan, onda sam ja tužna". Ja poludim.

I opet kažem, kužim što hoćeš reći, ali nisam ni ja bolja od svoje matere. Ne bih djeci nikad rekla ili "predbacivala" jer su jadni/nezadovoljni/tužni, no ne mogu si pomoći da se ne osjećam loše ako mu je loše. Ali ne samo loše, nego bome i odgovorno.

Nego sonata...

Bracu obozava ali joj je tesko pala cinjenica da vise nije u centru paznje. No nije li 15 mj.dovoljno da se vec privikla na "novi" zivot? Milijun svakodnevnih sitnica u kojima se kacimo me dovodi do ludila...do tog smisla da vise uopce ne osjecam neku dragost i milinu kada ju vidim nego samo cekam gdje cemo se opet zakaciti. Joj grozno mi je kada to napisem

Evo napisat ću i ja da ti bude malo manje grozno . Još kad je ona tako mekana, bucmasta i gura se uz mene, a on me samo gura od sebe, stišće šake i stišće zube na mene. Ona je 14 mj., on 4 god. i mislim da mu tek sad slijedi navikavanje, kad ona više nije beba nego neki gnjavež koji stalno ulazi u njegov prostor.

A onda kad tad atmosfera sukoba postane too much, probam se malo maknut sa strane s njim, zagrlit ga, pomazit, iako mi ne da uvijek, da izvučem bar malo dragosti i miline koje nigdje na vidiku dok se natežemo. Bar na 5 minuta .

[Bubilo Bubich]

Ne bih djeci nikad rekla ili "predbacivala" jer su jadni/nezadovoljni/tužni, no ne mogu si pomoći da se ne osjećam loše ako mu je loše. Ali ne samo loše, nego bome i odgovorno.

Ne odgovornom što je on nezadovoljan, nego odgovornom da mu pomognem da bude zadovoljniji.
No ako kažeš da ne trebam, počinjem raditi na tome .

[šafran]

Evo napisat ću i ja da ti bude malo manje grozno . Još kad je ona tako mekana, bucmasta i gura se uz mene, a on me samo gura od sebe, stišće šake i stišće zube na mene. Ona je 14 mj., on 4 god. i mislim da mu tek sad slijedi navikavanje, kad ona više nije beba nego neki gnjavež koji stalno ulazi u njegov prostor.

A onda kad tad atmosfera sukoba postane too much, probam se malo maknut sa strane s njim, zagrlit ga, pomazit, iako mi ne da uvijek, da izvučem bar malo dragosti i miline koje nigdje na vidiku dok se natežemo. Bar na 5 minuta .

Mene je ovoga bilo prilično strah, ljubomore i odbacivanje brata, jer je već tada bila strahovito vezana, bolje reći prikovana uz mamu, a nelak karakter. Njemu je sad 18 mj., njoj 4,5 g. Od trenutka kad sam ostala trudna do poroda sam je pripremala na bebu, odmah je već prvi dan nakon poroda došla u bolnicu, uletila ko vjetar i odmah braci. Kad se on rodio imala je točno 3 godine. Kad smo došli doma, odmah sam skužila, badava sve, sad me tek čeka muka s njom. Od iscrpljenosti i prije poroda i nakon, nisam mogla ni stajat ni hodat, bolovi su bili poprilični, bio je velika beba. Mala hoće meni i hoće meni, tatu ni pogledati, a kako je živa, brza i ko uragan, tu količinu energije i najvaljivanja friško nakon poroda prevalit preko mene, a ona ni sek mira, taman počela govoriti kako spada, pa milijun pitanja uz sve to i još kao šlag na kraju ljubomora. Točno se sjećam još i danas kad sam joj u očima ulovila bljesak bijesa, srdžbe, tvrdoće, prkosa, kad je krenula prema braci kao da će ga zagrliti, a uštipnula ga je iz sve snage.

Uglavnom da skratim priču, tu nisam nikoga pitala za nikakav savjet, a nisam imala ni vremena puno mozgati, visiti na telefonima itd..morala sam dijelovati odmah, kao i kod pasa, nema tu puno premišljanja, kada se radi o tako jakim emocijama, one se ustoliče jako brzo i kod dijece i kod pasa, bilo negativne bilo pozitivne, i početak je najbitnije od svega, jer ispravljati i dokazivati je puno teže, nekad i nemoguće, a nekog iskustva iz tuđih crtica i žitovnih priča o tim famoznim bratskim odnosima imam, a meni je jedan od bitnijih zadataka da se njih dvoje vole, poštuju, drže skupa, i jednom u životu kao odrasli ljudi da si budu uvijek tu jedan za drugoga bez obzira na sve što ih čeka svakog pojedinačno, a od mene, tj. nas će za to dobiti temelje. Naravno da taj bratski odnos nekad ovisi i do kemije, ali ni roditeljski utjecaj nije za zanemariti, u nekim slučajevima zna biti i presudan.

Tako da sam na samom početku vrlo često namjerno zanemarivala maloga, davala sam ga tati, da bi njoj oslobodila njen prostor kod mene koji je imala do sada samo za sebe . Izbjegaval sam ga previše ljubiti i maziti pred njom, a kada sam to radila, uvijek sam istovremeno ljubila i njega i nju, i pričala i pričala o nama kao obitelji, o našem malom braci, o tome kako su oni jednom najbliži, kako smo mi obitelj sa 4 čalana, kako se svi volimo, brinemo i pazimo jedni na druge i tako u nedogled, a pričam još i danas, samo prilagođeno uzrastu, jer sada je i on već stariji, a i ona puno bolje razumije neke stvari i riječima, a ne samo pokazivanjem i intuicijom. Trajalo je usporkos tome skoro godinu dana, da se konačno uvjeri da ih i volimo i tretiramo jednako. Nema više ispada bijesa, nema više pokušaja štipanja, a i ugriza, još i sada mali ima mali ožiljak na trbuhu gdje ga je ugrizla dok ga je kao ljubila po trbuhu. Nikad jadan nije tako plakao kao tada...bilo je, o da, bilo je gadnih situacija i ispada s njene strane.I tu me je spasio vrtić. Jer u vrijeme kad je ona bila u vrtiću, mogla sam se potpuno posvetiti njemu, imao je mamu samo za sebe, a kad sam podigla nju, onda sam se posvečivala samo njoj. Kako su rasli, i kako je situacija postajala stablinija, taj omjer sam smanjivala, odnosno dijelila ga na jednake dijelove.

Praktički mi je ušlo u naviku kad pomazim jednoga po glavici napravim odmah i drugom, kad pomilujem obraz jednom, napravim i drugom, kad poljubim jednog poljubim i drugog, i to na isto mjesto, čak je i to važno, ah, i dan danas je ulovim kako jako budno prati moje ponašanje prema braci i ponekad kad njemu napavim nešto prvo, recimo dotaknem mu nosić, nisam još ni maknila ruku, već ona brzo viče i mene i mene isto tako! Ili kad se nasmijem nečemu što je braco napravio, nekad i ona brzo to kopira i viče vidi, mama vidi mene, pa se onda naravno moram nasmijati i njoj. Provjera i testira svoj status kod mene još i dalje, za svaki slučaj, iako sve rijeđe i puno manje prodorno.

U međuvremenu sam pravo malo odahnula i to evo baš negdje nedavno, konačno, njih dvoje se za tako malu djecu i toliku razliku, mogu slobodno reći, jako dobro slažu, lijepo se igraju, čak su već sad počeli sklapati male urote protiv nas, a on još niti ne govori iako još uvijek naravno da moram paziti, na nju, jer nije od onih djevojčica niti onih karaktera, kao recimo kćer moje prijateljice koja se prirodno nježno i zaštitinički postavila prema bratu kad se rodio, a imala je tek dvije i pol, i ona, za razliku od mene, nikad nije imala sa njom takvih problema, niti ljubomornih ispada. No, ona ima svoju borbu sa sinom, njemu pak treba potpuno drugačiji pristup nego njenoj maloj, ali oni su već veći i to je druga tema.

I sigurno da sve to još ni približno nije gotovo, tek kasnije kad će oboje jako dobro razumjeti svijet, mora ću paziti sve kako jednom, tako i drugom. Ali mislim da su temelji dobro postavljeni, pa će nadogradnja biti lakša. Nadam se naravno, predvijeti ne mogu što me još sve čeka.

I naravno, ovo nije recepet za nikoga, samo naša priča, kako je to bilo kod nas, jer podsjetilo na nešto što je meni recimo jedna od jako bitnih stvari, iako nemam tu nikakve traume iz vlastitog djetinjstva, pošto sam jedinica.