Prolazim kroz slično s mojim sinom trenutno, tj ima mi dvije krajnosti, ili okrivljava druge ili predramatično preuzme krivnju na sebe "za sve sam ja kriv". I baš sam zaključila kako je to jedan vrlo složen životni zadatak i da poznajem dosta odraslih ljudi koji to u biti nisu svladali: preuzeti krivnju i odgovornost, ali istovremeno i držati u svijesti da je ljudski pogriješiti, da nismo "loša osoba" ako smo za nešto krivi, i da ne treba nad tim i nad sobom očajavati nego popravit što se može, naučit što se da, i nastavit dalje.sonata prvotno napisa
ovo sa casom se slažem da mi kao roditelji ne možemo biti odgovorni za djetetovo zadovoljstvo, kao ni ičije drugo osim svoje vlastito. ali kužim kao roditelj da je to suludo teško prihvatiti.
mi bismo htjeli da im se nikad ništa loše ne dogodi, i srce nam se para kad se posvađaju s najboljom prijateljicom, ostavi ih dečko ili dožive neku nepravdu, a istovremeno svoja vlastita takva iskustva smatramo dragocjenim dijelom izgradnje vlastitog karaktera.
 |
|||
Odgovori s citatom