Citiraj mamitzi prvotno napisa Vidi poruku
nešto mi je palo napamet, iako nije u potpunosti za usporedbu.
između moje osamnaeste i dvadesetosme godine imala sam nekoliko dugačkih veza u kojima sam varala svoje dečke. i bilo mi je silno uzbudljiv, ludo, zabavno, osjećala sam se kao kingkong- ne mogu objasniti kako, ali jako dobro. bila sam povremeno zaljubljena u dvojicu, nekad su znali, nekad nisu, ali nakraju bi uvijek svi troje plakali.
mislim da to nisam prošla, recimo da sam se udala mlada ( prije tridesete) vjerojatno bi to učinila u braku i s djecom pa bi opet svi plakali- samo što bi nas bilo više i bili bi nesretniji.
znam da branim varače, uglavnom zato jer hoću reći da nevjerni nisu zle nemani nego obični ljudi. kao npr. nekeod nas nisu nikad nikad nije popile i vozile a netko jesu (iako sve znamo kakve posljedice mogu biti).
O zavodnice jedna! Od sad te zovem femme fatale

Nisu svi nevjerni nemani, ne, sve je to za ljude, i svi smo krvavi ispod kože. Sigurna sam da nesnosno boli i peće, pogotovo ako je ljubav friškija, ti duboki osjećaji novijeg datuma. Nekako imam osjećaj da mi sa 20+ godina zajedništva sa istom osobom bi možda neke stvari brže zalizali, a možda imam krivi osjećaj, rekla sam već, ne znam.
Iako teško mogu zamisliti da se sad najednom naon toliko godina bezglavo kao tinejđeri zaljubimo u nekog drugog ili on ili ja, da bi sve što smo stvarali i gradili, ne samo materijalno, stavili na kocku, i još malu djecu, ali kako je već negdje, mislim Carmina rekla, u ništa se ipak ne bih mogla zakleti u životu, osim u trenutne, sadašnje osjećaje, sadašnje stanje. Već sutra jbg može biti drugačije.

Da vam idem sada malo prepričati moje djetinjstvo, brakove, veze, međusobne korelacije moje obitelji, situacije, jedno vrijeme stanje općeg ludila koje je trajalo dobro desetljeće, ne bi mi vjerovali, rekli bi da fantaziram, pa zato neću Ali sličilo je skoro pa hollywoodskom uratku the Godfather, možda zato toliko i volim tu trilogiju
Nije da me nije okrznulo to sve što se događalo, ali iz današnje perspektive zrele i odrasle žene, za svakog od tih likova mogu pronaći opravdanje, čak i za svoju majku, a koja je ipak ostavila najdublji rez, ta emocionalna hladnoća nekog koga obožavaš, ali i to razumijem, previše sam sličila ocu, a on joj je slomio i dušu i srce, nekoliko puta za redom, a opet daleko je bio od đubreta, jednostavno po prirodi nije bio monogamist,, a možda i je, samo je bio onaj tip muškaraca kojemu se žene same nude, pa ajd sad da ribica ne bučne u vodu, i hebeš ga. A moja stara teški tradicionalist po uvjerenju, navodno. A u duši zapravo divljakuša koja vrišti za slobodom i eksperimentiranjem, no, to sam tek saznala puno godina kasnije, slučajno od bake, a što je najbolje od svega i moji baka i deda, sušte suprotnosti od nje, rušitelji granica, a možda ju je baš to natjeralo da se postavi drugačije od njih prema životu, jer je mislila da će njen život tako biti bolji, tko to zna. Kad samo pokušam zamisliti sliku, divlje 70-te, a ona stoji sa strane i glumi da je se sve to ne tiče, a najradije bi bila dio svega toga, i onda prvo dijete pobaci namjerno, stari doživio freak out, a opet nije joj zamjeriti, već je i tu imao afere na samom početku i kakav onda freak out, osgurno se on ne bi brinuo o tom djetetu, peeviše je suknjica letalo oko njega. Pa onda sa mnom, bi li ili ne bi, pa se odluči da ipak bi, pa kad se rodim sjetila se da ipak ne bi, sreća pa su baka i dida bili tu, pa se opet sjetila da ipak bi svoje dijete nazad, ma mislim

I šta sam ono htjela reći Uglavnom sve je to za ljude. A ja, pa ja ne osjećam nikakvu gorčinu danas, možda imam jako visok prag tolerancije na pizdarije, šta ja znam. Čak mi dođe žao, najviše moje majke, ona ni ne zna da ja znam, sve ono što znam, a ja sam još kao dijete znala već naći svoje puteve, ali to sam ja, i sreća njena da jesam, jel na nekog iole emocionalno labilnijeg i osjetljivijeg je takvo djetinjstvo moglo ostaviti dublje posljedice, pa bi još i za to morala biti odgovorna, a ovako se njena odgovornost srećom svela samo za njen vlastiti život i vlastitu (ne)sreću.

Ali, ipak ima i jedan ali. Da li bi danas na to sve tako smireno i sa takvom lakoćom gledala, a da su se recimo meni u životu malo drugačije posložile karte, i da je moja životna priča kojim slučajem ličila onoj mojih roditelja, e to je pitanje. Vjerojatnost je prilično velika da ne bi.