Pa da!mishekica prvotno napisa
Sebi vjerujem odavno, a TRAŽILA sam takvog partnera koji je vrijedan mog povjerenja. Za to mi je trebalo dosta vremena. Nije da se nismo prilagodili, nije da nismo imali kriza, nije da se baš uvijek slažemo, ali pašemo si, poštujemo se i možemo živjeti jedno s drugim dulje vrijeme. Baš tako - uobličili smo se jedan prema drugome. Klinci nam se uvijek smiju kako znamo uglas reći istu stvar (naročito kad je u pitanju odluka o tome koliko oni smiju visiti na računalima ili kad trebaju doći doma).
Ja sam dijete roditelja čiji je 50+ godišnji brak i još bar deset godina dulja veza ispresijecana bjesomučnim strastima vrsta raznih. Jako se vole, ali se vječito sukobljavaju. Sve je to divno i krasno, ali ne za moju kuću.... ja ne bih mogla živjeti sa stalnim svađama i mirenjima jer iz blizine znam da se meni to ne sviđa. Nemam živaca za to i više cijenim mir u kući. A opet - tko mi garantira da moja djeca neće sebi tražiti partnerice koje su strastvenije i opuštenije od nas dvoje? (mm je izrazito miroljubiv, a ja imam noge ne na zemlji nego ukopane do gležnja - nema tu prostora za divljarije, nama je najluđa stvar koju smo učinili u braku bila kupovina vikendice za keškad smo ispucali svu ušteđevinu do dječjih kasica prasica, a tu je negdje bila crta). Offt. i danas smatramo da je to bila dobra odluka.
Sigurna sam da mm-a nerviraju neke moje osobine (brz i oštar jezik kad su klinci u pitanju, crvi u guzici) ali isto je i kod mene (nervira me pretjerivanje s kupovinom elektronike, ali i tu sam popustila jer su sada trojica protiv mene jedne, nervira me povremena inercija) ali sve su to sitnice. Oko bitnih stvari se ne razilazimo.
 |
|||
Odgovori s citatom