Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
Kcer sam pocela stavljati na trbuh od neka tri mjeseca zivota, cisto da bolje spava po noci. I bas je bila spavalica.

Sina stavljam da spava na trbuhu od rodjenja jer mu je gornji dio tijela zaostajao, glavicu je slabo drzao, pa mi je receno da spavanje na trbuhu jaca vrat i glavicu jer ih beba pridize i okrece u snu. I stvarno je ojacao i dosta motoricki napredovao.
Krenula guglati i istrazivati i naletim na samu sebe.

Elem, u ova nesto manje od dva mjeseca, napatismo se sa trecom bebom (a navodno se trece odgaja samo).

Od patnji s dojenjem opisanih na drugoj temi, do patnji sa nervozom, sto dnevnom sto vecernjom. Ono kad ne pomaze niti dojenje (stovise, pocne urlati cim vidi da skidam majicu), do toga da spava na nama u nosiljci (ali prije toga odreči 5-10 minuta, dakle, po meni cista cry out metoda, pusti ti i nosenje i mazenje i blizinu, on urla).

Upregnuli i bijele šumove, i pjesmice i ninanje i sve zivo.

Kad, primijetim zadnjih par dana, ako ga stavim na trbuh dok je tako nervozan i place, smiri se i gotovo da zaspi.

Jutros nakon bezbrojnih nocnih podoja i plakanja, slucajno je nekako sa boka zavrsio na trbuhu ("spava" ili na nama ili na boku cvrsto uza me) i zaspao ko top. Vise od sat vremena cvrstog spavanja dok smo sin i ja oko njega klapali, pricali, hodali, spremali se.

Danas popodne sam otisla i korak dalje - po podoju ga spustila na trbuh u krevetac i evo ga vec vise od sat i pol vremena cvrsto i mirno spava.

Dosta je cvrst, glavicu podize i okrece lijevo desno, i pri jutarnjem spavanju ju je okrenuo uspjesno s jedne strane na drugu.

A ja premirem od straha od SIDS-a i citam samu sebe od prije nekoliko godina i pitam se gdje mi je nestala ta hladnokrvnost i nepodnosljiva lakoca postojanja.

Ne znam ni sta cu sada sa slobodom dok nitko ne visi na meni/na sisi, nista ne sumi i ne kenjka. Cisti zen, a ja tipkam na Rodi i buljim u monitor od babyphonea i gledam mu u glavu.

A kako vi?