Obiteljsko nasljeđe

[Trina]

A ne mislim na materijalno. Te stvari su više izražene po selima i malim mjestima a odnose se na obiteljske crte. Npr ovdje je uobičajeno da se kaže za određenu obitelj da je takva i takva, bilo da su dobrice, zločesti, lijeni, tvrdoglavi..bilo kakvi. Ali za svakoga se gleda porijeklo i odmah ga se etiketira kao kavog. Nije mi se to sviđalo i smatrala sam da je to glupo jer svatko je osoba za sebe. Ali ispostavilo se da ipak ima nešto u tome. Jeste li to primjetili, što mislite o tome? Da li, ako se npr radi o sinu ljudi koji su neradnici, i sin ispadne isti takav, se radi o naučenom obrascu ponašanja ili o genima? Ili mislite da su to seoske priče bez pokrića?

[Bubica]

Vjerujem da se u većini slučajeva radi o predrasudama, naravno. I. kada se ne radi o ekstremnim osobinama, ja imam dojam da je često upravo suprotno: od flegma mame anksiozno dijete i sl. (Što, naravno, opet nije nikakvo pravilo).

[pulinka]

Pošto živim celog života u ovom ili onom selu, znam o čemu govoriš.
I bilo mi je sve to vrlo smešno dok sam bila mala, kad baba počne da nabraja ko je kakav, pa na kraju niko ne ostane "ispravan".
Kasnije sam videla da često ima nešto u tome, tj. stvarno su mnogi iz te i te familije takvi ili onakvi.
Nemam pojma da li je u pitanju nasleđe ili vaspitanje, verovatno kombinacija oba faktora.
Samo znam da to ume da bude strašno opterećujuće, ono, svi tvoji su lopovi, pa si sigurno i ti, i možeš ti biti najispravniji na svetu, opet ćeš imati za sobom "rep".
Ali možeš dobiti i nezaslužen respekt, pošto su svi tvoji npr. pošteni i vredni, svi će biti ljubazni prema tebi čak i ako si ti sam pomalo lenština.
Sve u svemu, jedna od "radosti sela" koja mi obično užasno ide na živce, tj. dođe korisno kada ti to nasleđe obezbedi finiji komad mesa u mesari ili zrelije voće sa tezge, ali ja lično se osećam malo-ne znam ni sama-prazno, glupo-kada znam da tu ljubaznost nisam dobila jer sam sama tako fina i krasna osoba, već, u mom specifičnom slučaju, jer mi je muž gospodin profesor u seoskoj školi (više bi volela da mu država pokaže respekt kroz platu...).

[pulinka]

Da dodam, verujem da se to ljudima iz grada čini smešno i simpatično, i meni je bilo u studentskim danima, dok sam većinu vremena provodila u gradu.
Otkako ređe idem u grad a vezana sam puno životom za selo, sve više vidim koliko su takve ružne trivijalnosti nekad bitne, nažalost.

[jelena.O]

a što ak u familiji ima više dece, jedno dobrica, drugi čista zloća treći ......, nikak na zajednički nazivnik

[Trina]

Pošto živim celog života u ovom ili onom selu, znam o čemu govoriš.
I bilo mi je sve to vrlo smešno dok sam bila mala, kad baba počne da nabraja ko je kakav, pa na kraju niko ne ostane "ispravan".
Kasnije sam videla da često ima nešto u tome, tj. stvarno su mnogi iz te i te familije takvi ili onakvi.
Nemam pojma da li je u pitanju nasleđe ili vaspitanje, verovatno kombinacija oba faktora.
Samo znam da to ume da bude strašno opterećujuće, ono, svi tvoji su lopovi, pa si sigurno i ti, i možeš ti biti najispravniji na svetu, opet ćeš imati za sobom "rep".
Ali možeš dobiti i nezaslužen respekt, pošto su svi tvoji npr. pošteni i vredni, svi će biti ljubazni prema tebi čak i ako si ti sam pomalo lenština.
Sve u svemu, jedna od "radosti sela" koja mi obično užasno ide na živce, tj. dođe korisno kada ti to nasleđe obezbedi finiji komad mesa u mesari ili zrelije voće sa tezge, ali ja lično se osećam malo-ne znam ni sama-prazno, glupo-kada znam da tu ljubaznost nisam dobila jer sam sama tako fina i krasna osoba, već, u mom specifičnom slučaju, jer mi je muž gospodin profesor u seoskoj školi (više bi volela da mu država pokaže respekt kroz platu...).

Pa baš sam otvorila temu iz razloga što sam se uvjerila da je to stvarno tako. I ako obitelj koji slove za jako vrijedne, imaju npr troje djece, bar dvoje, ako ne i svi troje bit će vrijedni. Isto vrijedi i za obrnute slučajeve, di su roditelji teški neradnici, socijala po vlastitom izboru, jer ne žele raditi, i njihova djeca na kraju dođu na slično. Ali iopet, ima to svoju logiku-takva ista socijala rijetko će moći osigurati djetetu kvalitetno obrazovanje, ili uopće usaditi djetetu da je to važno. Pa onda jedno vodi drugom. Ili ovi vrijedni-ako ljudi rade konstatno, valjda djeci to bude normalno pa i oni izrastu u takve ljude. Ali baš me zanima jel samo to ili je i genetika. Ja isto imam tu sreću pa dolazim iz obitelji koje se cijene zbog rada, poštenje, ljubaznosti, i neki rade ili su radili na bitnim pozicijama, pa su me ljudi automatski prihvatili kao istu takvu

[Trina]

Ili npr vidim kod nekih ljudi s kojima sam dobra, koliko su se borili da ne postanu kao svoji roditelji jer su im neke njihove osobine trašno išle na živce. A sad kad su gotovi ljudi, postali su isti. Ustvari vidim i kod sebe da, što sam starija, to sam više svoja mater. A to je valjda ono-kruška ne pada daleko od stabla

[Bodulica]

meni je to gledanje čovjeka kroz obiteljsko nasljeđe jedan vid diskriminacije. i iskreno zazirem od toga.

konkretno, moji su u familiji svi bili fakultetski obrazovani te je valjda okolina očekivala da i ja završim barem neku višu. e pa šipak. doduše, podlegla ja tim očekivanjima i upisala ja pod "stare" dane fax te pred sami kraj odustala. jednostavno se nisam našla u tome i zaboli me pipa što ko misli o tome.

ne kažem da obitelj i odgoj nema utjecaj na potomke, ali nastojim upoznati čovjeka kroz njega samoga i pokušavam izbjeći to obiteljsko etiketiranje koliko god mogu.

[pulinka]

Pa mora tu biti bar deo genetike, kako da ne? Kažu da je kod mnogih karakternih osobina udeo nasleđa oko 60%. (dobro, sad sam jako generalizovala, ne važi to za sve).
Ali tu se i umeće vaspitanje i uticaj okoline, plus dodaj tome i nasumično kombinovanje majčinih i očevih, tj. svih predačkih gena koje oni nose, u jednu jedinstvenu osobu.
Pa onda dobiješ rezultat, recimo kombinacije genetike-svi iz familije Vrednić su vredni. Ali jedan od njih je npr. nasledio i gen za opsesivno-kompulzivni poremećaj pa opsesivno sakuplja i korisne i beskorisne stvari, drugi je dobio gen za sklonost zavisnostima i prokocka sve što zaradi, treći rođak je u kombinaciji nasledio fantastične sposobnosti komunikacije pa je daleko napredovao kao bogati menadžer, četvrti je "običan" vredni sitni trgovac, itd. itd. Ali ljudi vole generalizacije i kad ih pitaš za jednog od Vrednića, reći će-da, da, to su sve vredni ljudi. Pri tom će zanemariti sve pojedinačne osobine jedinstvene za svakog. Jer je ta jedna osobina, da su vredni, najduže prisutna u porodici, prisutna kod najvećeg broja članova porodice i zato najupečatljivija. Karikirala sam malo, naravno.

[pulinka]

Naravno, vaspitanje valjda isto utiče (nadam se...), pa može da oblikuje jednu istu osobinu na različite načine.
Eto, ako dete raste u vrednoj i radnoj porodici Vrednić, ali ima majku iz porodice-hm, Leptira, recimo , možda će pod uticajem majke odrasti u čoveka koji će uživati u stečenom novcu trošeći ga na egzotična putovanja, vožnje motorom ili velike fešte za prijatelje, pri tome i dalje ostajući vredan čovek koji hrani porodicu.
Dok će dete njegovih prvih rođaka biti možda vaspitano da se novac ne rasipa, i odrašće u sasvim drugačiji tip čoveka.
Znam da sad otkrivam toplu vodu, ali i ja se zapravo nadam da vaspitanje IMA dovoljan uticaj, jer i ja sebi sve više ličim na svoje roditelje u nečem što mi se ne sviđa.

[Bodulica]

po meni je to slično ko ono regionalno etiketiranje. pa će se recimo (trina pretpostavljam zna) za čovjeka iz bibinja odmah pomisliti da je neki desno orijentirani štemer. ili gledajući još šire, za dalmatince će reći da smo lijeni, za zagorce da su skloni čašici itd itd... nekako mi je to na razini toga.

ne kažem da nema ništa u tome samo ne volim donositi paušalne zaključke. al nije da mi je jednom došlo da se preselim npr u istru

[Trina]

A vidiš, nisam sklona tom općeseoskom etiketiranju jer npr imam puno prijatelja pakoštanaca Ali ovo obiteljsko mislim da i nije etiketiranje baš baš, neo kao što pulinka kaže, malo genetika, malo naučen obrazac ponašanja. Uvjerila sam se prekonekoliko puta da to nisu samo priče nego su više iznimke oni koji odskaču od obiteljskog stila.

[pulinka]

Ah, da. "Taj je tako kulturan, ili je peder ili je Vojvođanin ".

Ali, opet, stvarno ima osobina koje deli većina nečije familije.
Jedino što istu osobinu deli i gomila drugih ljudi.
A članovi pomenute familije su različitii po svim drugim osobinama, recimo.
Ali mislim da je ljudima u selu analiziranje tuđih rodoslova vid zabave .

Evo, meni je zapalo za oko da svako selo ima nekoliko svojih karakterističnih tipova lica. Ne znam kako bih to objasnila. Kao da postoji samo nekoliko osnovnih lica, koje nose manje više svi stanovnici. Neko je deblji, neko mršaviji, neko sa klempavim ušima, neko sa punijim usnama, neko sa izduženijim licem, neko sa jačim obrvama, ali, pažljivije gledano, sva ta lica jednog tipa su vrlo slična. I kada se čovek raspita malo dalje, ispostavi se da su svi ti slični ljudi stvarno i u rodu, mada na prvi pogled ne bi čovek rekao.

[Trina]

Meni se to s licima čini za čitav svijet. Ono, da postoji deset tipova lica i onda varijacije na temu. Zato meni netko uvijek liči na nekoga

[anabeg]

Pročitala sam Trinin početni post i krenila razmišljati o familijama u mom mistu..i da znaš da ima nešto u tome...npr. u jednoj familiji su 3 brata, odrasli ljudi..nijedan od njih 3 nikad u životu nije radio, samo žene rade, sad i djeca polako počinju radit..onda ima jedna familija u kojoj majka, odnosno već baka voli poviriti u časicu..isto tako i njena dva sina..onda dalje, jedna familija ima 4 djece, svi redom loši u školi, jako..roditelje to baš ne brine previše..i tako mogla bi ja tu sad nabrajati..e sad zašto je tako, hmm..neznam..
ali evo sjetila sam se upravo i jedne familije u kojoj su roditelji jako vrijedni ljudi..cili život se bave poljoprivredom i od toga i više nego pristojno žive, a imaju dva sina koja cili život ne rade apsolutno ništa, nikad im nisu pomagali..jedan se oženio, žena mu radi, a drugi skoro u pedesetoj godini života nikada se nije ženio, ovisan o majci što se tiče pranja, kuhanja itd..
tako da ima raznih primjera, ali ipak više ovakvih s kakvima sam počela post..

[pulinka]

Meni se to s licima čini za čitav svijet. Ono, da postoji deset tipova lica i onda varijacije na temu. Zato meni netko uvijek liči na nekoga

Lol, i meni uvek neko liči na nekoga, kako to mrzim!
Zapravo imam problem sa prepoznavanjem lica baš zato što mi uvek neko liči na nekog, pa ih pobrkam-što je grozno kad se doseliš u selo gde svi odmah zapamte tebe, jer si jedina nova osoba u kraju u prošlih pet godina, a ti nemaš pojma ko je ko od novih par hiljada lica jer ti i inače sva lica liče jedno na drugo...
A recimo, meni je zanimljivo kako se menja konotacija etikete, u zavisnosti od onog ko je daje i kome je daje: pa će kod muških iz jedne porodice živ temperament i jezičavost biti protumačene kao hrabrost, a kod ženskih kao bezobrazluk i neukrotivost; i obrnuto, plaha i blaga narav je kod ženskih neupadljiva i očekivana, ali će muški dobiti etiketu kukavice i šonje. I dalje, ono što će neki slobodoumniji seljanin nazvati nekonvencionalnom i opuštenom porodicom, neko strožijih nazora će nazvati čudacima i zapuštenima. Pa je tako često teško odrediti ima li porodica dobru ili lošu etiketu-najčešće je naravno sve u oku posmatrača.

[šafran]

Pošto živim celog života u ovom ili onom selu, znam o čemu govoriš.
I bilo mi je sve to vrlo smešno dok sam bila mala, kad baba počne da nabraja ko je kakav, pa na kraju niko ne ostane "ispravan".
Kasnije sam videla da često ima nešto u tome, tj. stvarno su mnogi iz te i te familije takvi ili onakvi.
Nemam pojma da li je u pitanju nasleđe ili vaspitanje, verovatno kombinacija oba faktora.
Samo znam da to ume da bude strašno opterećujuće, ono, svi tvoji su lopovi, pa si sigurno i ti, i možeš ti biti najispravniji na svetu, opet ćeš imati za sobom "rep".
Ali možeš dobiti i nezaslužen respekt, pošto su svi tvoji npr. pošteni i vredni, svi će biti ljubazni prema tebi čak i ako si ti sam pomalo lenština.
Sve u svemu, jedna od "radosti sela" koja mi obično užasno ide na živce, tj. dođe korisno kada ti to nasleđe obezbedi finiji komad mesa u mesari ili zrelije voće sa tezge, ali ja lično se osećam malo-ne znam ni sama-prazno, glupo-kada znam da tu ljubaznost nisam dobila jer sam sama tako fina i krasna osoba, već, u mom specifičnom slučaju, jer mi je muž gospodin profesor u seoskoj školi (više bi volela da mu država pokaže respekt kroz platu...).

Da dodam, verujem da se to ljudima iz grada čini smešno i simpatično, i meni je bilo u studentskim danima, dok sam većinu vremena provodila u gradu.
Otkako ređe idem u grad a vezana sam puno životom za selo, sve više vidim koliko su takve ružne trivijalnosti nekad bitne, nažalost.

Pa , meni osobno to nije nimalo niti smiješno, niti simpatično, nego upravo ono što je bodulica dobro primjetila, na tragu jedne vrlo ružne pojave kao što je diskriminacija, čak i dijelomično naginje na sagregaciju i to su jedne od onih pojava naše civilizacije za koju imam nultu toleranciju.

[šafran]

Pa mora tu biti bar deo genetike, kako da ne? Kažu da je kod mnogih karakternih osobina udeo nasleđa oko 60%. (dobro, sad sam jako generalizovala, ne važi to za sve).

Hm, u tome i jeste problem, zbog takvih, uglavnom često pogrešnih postavki, brkanja termina i konteksta tj. generalizirinja i dolazi do predrasuda što je bio ključ uspijeha pojave plemstva, "plave krvi", robovlasništva, getoiziranja, nacističkog pokreta i tako redom.

[šafran]

I naravno, ukoliko ti se od rođenja nalijepi etiketa, i razvijaš se i rasteš sa tom etiketom na prsima o kojoj okolina i društvo u kojem rasteš ima već točno priređen i označen pretinac, vjerojatnost je naravno velika da se i sam posljedično pospremaš u taj pretinac, jer misliš da je to tako u redu, to tako mora biti po prirodi stvari, jer je to dio tvog obiteljskog nasljeđa.

Ne znam, u svakom slučaju, meni su ovakva razmišljanja opasna i na rubu.

[apricot]

kod nas se govorilo da Barišićkama uvijek pokipi mlijeko
i fakat im uvijek pokipi

[Dilek]

Ne mora ovo biti vezano samo za selo. Ja sam iz veceg grada, pa je isto uvijek bilo ovako. To me uvijek strasno smetalo, i zapravo je prijelomni trenutak kad sam odlucila otici iz Hrvatske bio kad su me na razgovoru za posao pitali, a koji je to XY moj otac. Cijeli zivot pokusavala sam nekako za sebe izgraditi identitet, jer sam precesto dozivljavala da me drugi gledaju iskljucivo kroz prizmu moje obitelji.

Da ne ispadne da mislim da je problem samo u sustavu, sjecam se kad sestra nije uspjela upasti na faks koji je htjela, pa joj je tata rekao da se ne treba cuditi, jer ako on nije uspio, kako bi to njoj uspjelo. Prema njemu, ne moze dijete biti puno drugacije od roditelja, pogotovo ne u smislu karijere. To me bas jako zaboljelo.
Ne trebam ni reci da nam je to samo bilo gorivo objema da dodjemo do doktorskog studija u strukama koje smo si same odabrale.

[Cathy]

kod nas se govorilo da Barišićkama uvijek pokipi mlijeko
i fakat im uvijek pokipi

Ja to nikad čula a obitelj su mi.

[apricot]

ovo ti je bosanska posavina
mislim da ti s ovim ogrankom nemaš veze

[Anemona]

Ne razmišljam puno o takvom obiteljskom nasljeđu, mene više brine "medicinsko nasljeđe" (moje koje dobivam i što ostavljam).

[Cathy]

ovo ti je bosanska posavina
mislim da ti s ovim ogrankom nemaš veze

Valjda, neznam iz kojeg dijela je taj djed.
Znam samo da je iz Bosne.

[pulinka]

Hm, u tome i jeste problem, zbog takvih, uglavnom često pogrešnih postavki, brkanja termina i konteksta tj. generalizirinja i dolazi do predrasuda što je bio ključ uspijeha pojave plemstva, "plave krvi", robovlasništva, getoiziranja, nacističkog pokreta i tako redom.

I sama sam razmišljala slično kao i ti, i meni je to vuklo jako na predrasude i diskriminaciju, često i jeste to u pitanju, i često jako ume da zaboli.
Ali, ako pogledaš bez emocija i posledica, ne možeš zatvarati oči pred činjenicom da mnoga istraživanja (a ne finansiraju valjda svako istraživanje masoni i rasisti) pokazuju da se, osim fizičkih, i psihičke osobine nasleđuju u velikoj meri i velikom procentu. Ako želiš, mogu progluglati one osobine za koje je bolje proučavan mehanizam nasleđivanja.
Ako ne zanemaruješ tu činjenicu, da se i psihičke osobine nasleđuju u velikoj meri, onda zaključiš da postoji velika verovatnoća da mnogi koji su u rodu dele i istu ili sličnu psihičku osobinu, kao što dele neku fizičku sličnost.
Ako poznaješ neku veliku familiju iz koje je 75% članova plavih očiju, sitnih ušiju i ravne kose, onda je velika verovatnoća da ćeš ih nekom nepoznatom i opisati kao takve, ako pita kako izgledaju ljudi te familije.
A ako te neko pita za psihičke osobine? (pri tome bi trebalo da poznaješ više generacija te porodice i više rođaka).
Ne znam zašto bi takvo razmišljanje bilo opasno. To nije razmišljanje, to je prihvatanje činjenica.
Šta je opasno u tome što je neka porodica ekstroverna, a neka introvertna? Ili neki više vole da rade od drugih?
Šta je opasno u evoluciji? Ništa. Opasno je TUMAČENJE koje neki ljudi daju.
Isto je i sa ovim.
Važno je kako onaj koji ocenjuje i onaj koji sluša tumače neku osobinu, to sam već i napisala. Ako je tebi OK da neko ne voli da radi više nego što mora, ti ga nemoj nazvati lenjim, nego hedonistom, i sve ok. I obrnuto, ako čuješ da su u nekoj porodici svi lopovi, ti probaj da to shvatiš kao da su prilagodljivi ili brzo koriste prilike.
Ponoviću, nisam obožavatelj ni predrasuda ni generalizacija, ali da, smatram da se odr. psihičke karakteristike zaista ponavljaju u porodicama i da je to samo čista genetika. A sasvim druga stvar je šta ćemo mi sami učiniti sa našim nasleđem, hoćemo ga koristiti kao oruđe ili kao manu, i totalno je druga stvar biti otvorenog uma pa staviti u stranu ono što si čuo i upoznati osobu ostavivši predrasude po strani.

[Bubica]

psihičke karakteristike se sigurno dijelom i nasljeđuju, s druge strane, dijete u obitelji i uči rješavati probleme i nositi se sa svakodnevnim životom na određeni način. Ali, to je toliko individualno, nemaš pojma koje je dijete što pokupilo, a generaliziraš osobinu na sve članove obitelji. To je predrasuda!

Moj deda je "zašarao" dok su njegova djeca bila mala, onak zaozbiljno, svi su znali. Mama mi je često pričala koliko se grozno osjećala kao adolescentica jer se u selu pretpostavljalo da će i ona (i ostala djeca) biti skloni tome. Eto, pokazalo se da nije ni jedno.

[pulinka]

Moj deda je "zašarao" dok su njegova djeca bila mala, onak zaozbiljno, svi su znali. Mama mi je često pričala koliko se grozno osjećala kao adolescentica jer se u selu pretpostavljalo da će i ona (i ostala djeca) biti skloni tome. Eto, pokazalo se da nije ni jedno.

I moja mama ima vrlo sličnu priču koja ju je pratila u njenoj adolescenciji.
I naravno da su to predrasude, i da su ružne, i da bi bilo bolje da ih nema.
Ali šafran je prokomentarisala moju rečenicu da genetika ima uticaja na nasleđivanje psihičkih osobina u jednoj porodici. I nazvala to predrasudom, i opasnim razmišljanjem. Ja i dalje stojim iza toga da TO nije predrasuda, niti je ružno i opasno. Osobine same po sebi nisu ni ružne ni opasne. Niti je ružno razmišljati o tome kako se i one mogu naslediti.

Predrasuda je, naravno, generalizovati jednu osobinu na apsolutno sve članove jedne porodice i držati se toga kao nekog naročito objektivnog parametra.
Osim toga, stvari koje se generalizuju su često smešne, da ne kažem glupe, i uopšte ne predstavljaju trajne osobine čovečjeg karaktera.

Sa druge strane, do takvih generalizacija se često ne dolazi zlonamerno, niti uopšte sa bilo kakvom namerom, jednostavno, ako živiš u istom selu nekih sedamdesetak godina, i ako te razgovor navede na priču o nekoj porodici pa se prisetiš da je i taj i onaj i ovaj i onaj pre njega imao srčanu bolest i umro od infarkta-zaključićeš da je u njihovoj porodici infarkt češći od proseka, samo to nećeš izreći tako nego u formi "SVI njihovi umiru od infarkta, pa će sigurno i on", što jeste bezvezna generalizacija, ali opet sa nekakvom opipljivom podlogom. Uostalom, ako član te porodice nakon takve generalizacije ode do kardiologa i povede računa o svom zdravlju, onda bude i nečeg dobrog u tom seoskom kolektivnom pamćenju.

[šafran]

Evo najpoštenije, ne znam što bi ti rekla na ovo, ozbiljno, osim da ne želim više ulaziti u daljnju diskusiju sa tobom po ovom pitanju, razilazimo se jednostavno u startu u nekim temeljnim postulatima, a koji nam diktiraju stavove i poglede na društvo, i čovjeka pojedinca u tom društvu, pa nema smisla. Samo ćemo se uzajamno izmorit, a rezultat će vodit u mrtvu točku. Mislim da je onda bolje da ostavimo ovako kako je. Ja rekla svoje, ti svoje, i idemo dalje.

[zasad skulirana]

Hm, u tome i jeste problem, zbog takvih, uglavnom često pogrešnih postavki, brkanja termina i konteksta tj. generalizirinja i dolazi do predrasuda što je bio ključ uspijeha pojave plemstva, "plave krvi", robovlasništva, getoiziranja, nacističkog pokreta i tako redom.

Vjerujem da se u većini slučajeva radi o predrasudama, naravno. I. kada se ne radi o ekstremnim osobinama, ja imam dojam da je često upravo suprotno: od flegma mame anksiozno dijete i sl. (Što, naravno, opet nije nikakvo pravilo).

safran,to sto ti navodis su ekstremi na koje je i bubica pretpostavljam ciljala...
kako od ljenosti i tvrdoglavosti zavrsiti na nacistima to samo ti znas....

Ali šafran je prokomentarisala moju rečenicu da genetika ima uticaja na nasleđivanje psihičkih osobina u jednoj porodici. I nazvala to predrasudom, i opasnim razmišljanjem. Ja i dalje stojim iza toga da TO nije predrasuda, niti je ružno i opasno. Osobine same po sebi nisu ni ružne ni opasne. Niti je ružno razmišljati o tome kako se i one mogu naslediti.

naravno da nije,a ako cemo o ekstremima,znanost je nebrojeno puta pokusavala povezati genetiku sa nasiljem,gledala sam vise dokumentaraca na tu temu,u nedostatku boljih linkova:
http://www.mojdoktor.hr/article.php?...geni-i-nasilje

[cvijeta73]

u mom selu u dalmaciji, familija s tatine strane slovi kao zločesta. svi b****i su zločesti. ja nisam zločesta, majke mi

[pulinka]

Ti si, Cvijeto, onaj izuzetak koga svaka porodica mora da ima, inače nije zanimljivo .
Šafran, pošteno i dogovoreno.
Ali bih se nadovezala na zasad skuliranu. Od svake se ideje može napraviti ekstrem, čak i od duboko humanističkih pogleda da je svaki čovek kovač svoje sreće i osoba za sebe.
Jer tim su se principom vodili i Turci dok su odvodili dečake u Tursku da budu janičari - da je svako dete tabula rasa i da se vaspitanjem može povoljno preoblikovati u smeru koji vaspitač smatra ispravnim.
Slična ideja vodilja je bila i u oduzimanju dece iz mešovitih Aboridžinskog-belačkih brakova u Australiji 70-tih godina prošlog veka, da bi tu decu podigli belci, jer, osim što su Aboridžini smatrani za nesposobne roditelje, ideja je bila da će podizanje u belačkom okruženju načiniti od njih bolje ljude nego da su ostali u primarnim porodicama.
Naravno, pravi ciljevi ovih postupaka su bili sasvim drugačiji, ali u oba slučaja propagirana je upravo ideja da je nasleđe zanemarljivo, a vaspitanje sve.
I sad bih ja, na osnovu tih ekstrema, mogla da zaključim da Bubica zastupa vrlo ekstremističko gledište da je vaspitanje veoma uticajno...Mislim, nisam ni blizu takvog zaključka.
I postoji ipak delikatna razlika između povlačenja paralele "kakav otac-takav sin"; i onoga što je Trina navela u prvom postu-"obiteljskog nasleđa". Jer to nasleđe obuhvata generalizaciju više članova jedne porodice, uključujući više generacija predaka i puno širu rodbinu, nego što je to prosta paralela roditelj-dete.
Osim toga, nekako je sve skrenulo na negativno-šta je sa pozitivnim? Porodično stablo J.S. Baha je klasika u udžbeniku genetike kada se pokazuje da je muzička nadarenost u velikoj meri nasledna. I to možda i nije loše-šta bi bilo od Baha da mu je recimo, tata ili stric odlučio-ma, dosta više te porodične tradicije, jeste da lepo pevaš, ali budi advokat, jedinstven, uvek možeš pevati u kadi .
Poenta poslednje rečenice nije da treba uskočiti u putanju koju ti preci utiru, nego da ponekad nije loše da mi sami, nevezano za to šta selo priča, budemo svesni i mana i vrlina koje kruže u našoj porodici i rodbini, da bismo iz njih možda izvukli nekakav putokaz ili "pouku".

[šafran]

safran,to sto ti navodis su ekstremi na koje je i bubica pretpostavljam ciljala...
kako od ljenosti i tvrdoglavosti zavrsiti na nacistima to samo ti znas....

naravno da nije,a ako cemo o ekstremima,znanost je nebrojeno puta pokusavala povezati genetiku sa nasiljem,gledala sam vise dokumentaraca na tu temu,u nedostatku boljih linkova:
http://www.mojdoktor.hr/article.php?...geni-i-nasilje

Tako je, a svaki ekstrem ima svoj začetak koji obično krene od nečije ideje i malo prerevnosne interpretacije trenutnog otkrića ili studije, a njima je tako lako manimulirati, a masama još lakše koje uglavnom ne prepoznaju ideju, a niti razmišljaju o posljedicama.
Mnogima je ekstremizam nešto tamo daleko, rijetko, nešto što ih se ne tiče, jer se ne događa u njihovom dvorištu, iako se baš njima događa pred nosom, samo ili ne vide ili ne žele vidjeti.

Ekstremisti i ekstremističke ideje su svuda oko nas, življe i šarolikije valjda nego ikad prije, i što se danas uočava kao nova pojava, više njih u isto vrijeme na istom mjestu, i što misliš iz čega vuku inspiraciju? Predlažem recimo da radije pogledaš malo takve dokumentarce, pa saslušaš malo kako ti razmišljaju. Možda ćeš me moći bolje razumjeti, o čemu ja to, i zbog čega moja rekacija na neke stvari ovdje napisane. Vječno pitanje šta je bilo prvo kokoš ili jaje, tako to krene i sa ekstremizmom, tko može reći gdje i kada je počeo, gdje mu je granica i tko će je postaviti kad masa jednom krene. Da ne kažem da je oblik u kojem se danas javlja sve sofisticiraniji i profinjeniji, sa zapanjujuće diplomatksom retorikom njegovih vođa i govornika, na prvu. Progooglaj malo recimo đihadisti u Europi, ili safilisti u NRW, desnica u francuskoj i tako redom, poslušaj malo njihove ideje i na čemu počivaju.

Evo jučer svježeg doživljaja. Došao mužev kolega s posla do nas sa ženom, nešto su hitno morali uskladiti za projekt, pa ajde da se i mi upoznamo. On Makedonac, rođen, odrastao, školovan u Berlinu, ona Beograđanka, oboje muslimani, trenutno su u ramaznu što je prvo bilo kad su ušli kroz vrata. Nisu ni ušli već je počelo, Nijemci ovaki, onaki, ništa nevaljaju, čitava fuckin raca je za k... i u k...Arapima i Turcima pete mogu lizati, i tako sve u tom tonalitetu. Mi stali i gledamo, ono, koji je ovo hebeni paralelni universum u kojem smo se našli. Kaže muž kasnije, hebote šta je ovo, a tako se činio normalan.

Koja je razlika sortirati ljude po ljenosti i tvrdoglavosti zbog genetskog nasljeđa, od one po boji kože, vjeri, etno obilježjima i slično.
I jedni i drugi su, jel, odabrani.

[šafran]

Osim toga, nekako je sve skrenulo na negativno-šta je sa pozitivnim? Porodično stablo J.S. Baha je klasika u udžbeniku genetike kada se pokazuje da je muzička nadarenost u velikoj meri nasledna. I to možda i nije loše-šta bi bilo od Baha da mu je recimo, tata ili stric odlučio-ma, dosta više te porodične tradicije, jeste da lepo pevaš, ali budi advokat, jedinstven, uvek možeš pevati u kadi .

Nenamjerno, ali svaki novčić ima svoje dvije strane.

Što se tiče evo baš talenta, tj. nadarenosti, evo jedan diplomski rad na tu temu:

Nadarenost i neurotski perfekcionizam kod osnovnoškolaca

[zasad skulirana]

hvala na preporukama za dokumentarce,jedva cekam sve ih pogledati pa da opletemo...

samo cu reci da ti kutak za filozofski trenutak podizes u neke visine van forumskih okvira...relax,malo si zabrijala,ovo je ipak samo forum,ode Trinina tema u kupus....

[šafran]

A jbg, imam problema sa okvirima i granicama, to znam, a i ne vidim još koji su to okviri ovdje, ali evo dat ću si truda skužiti ih i ne iskakat iz njih. A evo i ti mi možeš u tome pomoći, kad opet zabrijem, budi moj korektiv

[mamasch]

meni je to gledanje čovjeka kroz obiteljsko nasljeđe jedan vid diskriminacije. i iskreno zazirem od toga.

konkretno, moji su u familiji svi bili fakultetski obrazovani te je valjda okolina očekivala da i ja završim barem neku višu. e pa šipak. doduše, podlegla ja tim očekivanjima i upisala ja pod "stare" dane fax te pred sami kraj odustala. jednostavno se nisam našla u tome i zaboli me pipa što ko misli o tome.

ne kažem da obitelj i odgoj nema utjecaj na potomke, ali nastojim upoznati čovjeka kroz njega samoga i pokušavam izbjeći to obiteljsko etiketiranje koliko god mogu.

Moji su svi sje.... (mater, ćaća, sestra), i dali su mi puno lošega, ono malo dobroga je odavno isparilo...
Mrzim kada mi MM i u afektu odnosno svađi trlja nos u prezime. Zgadilo mi se prezime zbog toga (makar nisam ga previše niti cijenila, moj ćaća nije bio tip koji drži do nasljeđa pa me nije niti odgajao u tom smislu).
Klince pokušava odgajati da budu LJUDI kako god se zvali i prezivali i kakve god budu imali škole...
Živcira me ona etiketa "on je gospon doktor!". Da, i?

Na žalost od gena ne možemo pobjeći, niti od lošeg odgoja. Možemo se samo u odrasloj dobi prepraviti u bolje ljude, koliko god je to moguće.

[mamasch]

I naravno, ukoliko ti se od rođenja nalijepi etiketa, i razvijaš se i rasteš sa tom etiketom na prsima o kojoj okolina i društvo u kojem rasteš ima već točno priređen i označen pretinac, vjerojatnost je naravno velika da se i sam posljedično pospremaš u taj pretinac, jer misliš da je to tako u redu, to tako mora biti po prirodi stvari, jer je to dio tvog obiteljskog nasljeđa.

Ne znam, u svakom slučaju, meni su ovakva razmišljanja opasna i na rubu.

Moram priznati da što sam starija to se više pitam moram li prihvatiti taj pretinac u kojeg su me strpali mater i ćaća...

[mamasch]

Ti si, Cvijeto, onaj izuzetak koga svaka porodica mora da ima, inače nije zanimljivo .
Šafran, pošteno i dogovoreno.
Ali bih se nadovezala na zasad skuliranu. Od svake se ideje može napraviti ekstrem, čak i od duboko humanističkih pogleda da je svaki čovek kovač svoje sreće i osoba za sebe.
Jer tim su se principom vodili i Turci dok su odvodili dečake u Tursku da budu janičari - da je svako dete tabula rasa i da se vaspitanjem može povoljno preoblikovati u smeru koji vaspitač smatra ispravnim.
Slična ideja vodilja je bila i u oduzimanju dece iz mešovitih Aboridžinskog-belačkih brakova u Australiji 70-tih godina prošlog veka, da bi tu decu podigli belci, jer, osim što su Aboridžini smatrani za nesposobne roditelje, ideja je bila da će podizanje u belačkom okruženju načiniti od njih bolje ljude nego da su ostali u primarnim porodicama.
Naravno, pravi ciljevi ovih postupaka su bili sasvim drugačiji, ali u oba slučaja propagirana je upravo ideja da je nasleđe zanemarljivo, a vaspitanje sve.
I sad bih ja, na osnovu tih ekstrema, mogla da zaključim da Bubica zastupa vrlo ekstremističko gledište da je vaspitanje veoma uticajno...Mislim, nisam ni blizu takvog zaključka.
I postoji ipak delikatna razlika između povlačenja paralele "kakav otac-takav sin"; i onoga što je Trina navela u prvom postu-"obiteljskog nasleđa". Jer to nasleđe obuhvata generalizaciju više članova jedne porodice, uključujući više generacija predaka i puno širu rodbinu, nego što je to prosta paralela roditelj-dete.
Osim toga, nekako je sve skrenulo na negativno-šta je sa pozitivnim? Porodično stablo J.S. Baha je klasika u udžbeniku genetike kada se pokazuje da je muzička nadarenost u velikoj meri nasledna. I to možda i nije loše-šta bi bilo od Baha da mu je recimo, tata ili stric odlučio-ma, dosta više te porodične tradicije, jeste da lepo pevaš, ali budi advokat, jedinstven, uvek možeš pevati u kadi .
Poenta poslednje rečenice nije da treba uskočiti u putanju koju ti preci utiru, nego da ponekad nije loše da mi sami, nevezano za to šta selo priča, budemo svesni i mana i vrlina koje kruže u našoj porodici i rodbini, da bismo iz njih možda izvukli nekakav putokaz ili "pouku".

Boldani dio teksta je živa istina.
Ako čovjek ima imalo soli u glavi biti će svjestan tih otežavajućih okolnosti nasljeđa od kojih ne može pobjeći jer su utkani u njegovu genetiku i odgoj iz djetinjstva i trudit će se biti drugačiji, kvalitetniji...

[šafran]

Boldani dio teksta je živa istina.
Ako čovjek ima imalo soli u glavi biti će svjestan tih otežavajućih okolnosti nasljeđa od kojih ne može pobjeći jer su utkani u njegovu genetiku i odgoj iz djetinjstva i trudit će se biti drugačiji, kvalitetniji...

Eto to je baš to o čemu govorim. Tko može reći gdje prestaje odgovornost društva, a počinje odgovornost pojedinca.
Naravno da će oni koji su igrom sreće, oklnosti, svoje unutarnje dovoljne jakosti i inteligencije reći, e ja sam zaslužan za to što sam se otrgao stigmi koju su mi prikeljili! Samo što je sa onima koji nisu imali tu sreću? Jer roditi se jak je stvar sreće, a ne neke naše osobne zasluge.
Da li onda takve trebamo jednostavno prepustiti prirodnoj selekciji? Razum je ionako jedino što nas u genetskoj mapi razlikuje od ostalih sisavaca, a posebno primata.

Da je to tako lako ne bi toliko drvili o odgoju, usmjeravanju, poticanju, susprezanju, kontroliranju, nego jednostavno prepustili sve genetskom nasljeđu.

Ljudi su većinom naučili razmišljati u pretincima , tako nas odgajaju od malih nogu i roditelji i društvo, i to se prenosi iz generacije u generaciju ko neki gen, samo na nivou civilizacije,, i onda kod ovakakvih tema uz kavicu kad krene nabrajanje ova obitelj vaka, naka, ovaj će biti isti čača, mater, a fala bogu i opjevano je i uglazbljeno i snimljeno na filmu, pa često zaboravimo da se sve vrti ustvari oko POTENCIJALA pojedinca, a ne obiteljske genetike, drugim riječima, jedno je imati genetski potencijal za nešto, a drugo biti predodređen za nešto.

Recimo, isto tako, jako puno ljudi misli da je postati vrhunski šahista stvar nadarenosti, a ustvari svatko može biti Gari Kasparov, samo što će netko morati uložiti nešto više truda za to, netko manje, a nitko se nije rodio kao rođeni šahist, puno je tu varijabli u igri u nečijem životu koje vode na određeni put.

Isto je i sa tim genetskim potencijalom za nasilje i zločin. Odgoj, okolina, društvo igraju tu ipak odlučujuću ulogu da netko razvije taj potencijal i nepovratno krene tim putem, ali baš tu društvo često shebe stvar.
Lakše ga je stigamtizirati, nego staviti u vizir, pa ga od malih nogu usmjeravati na stvari koje neće razvijati i poticati taj potencijal, nego neki drugi. Svi mi imamo više potencijala u sebi, ne samo jedan.
Pa pogledajmo samo problematiku geta u Americi. Neki imaju sreć da imaju roditelje, neki da nalete na učitelja koji se izbori za njih, a mnogi ostanu na čistini, pa kud koji mili moji. Premalo ljudi koji će se borit za tuđe dijete., a kad jednom udariš već u adolescentoj dobi, ili ranije tom putanjom, povratak je težaak, nekad i nemoguć, što opet diktira hrpa okolnosti u nečijem životu.

Evo i primjer Mozarta, u jednom razgovoru sa našim mladim pianistom iz muzičke gdje nam ide mala, kaže on, niti Mozarta vjerojatno ne bi bilo da je imao klasično djetinjstvo i sa 4 godine naganjao krpenu loptu, umjesto sjedio za klavirom i violinom i vježbao, pa muzička teorija, vježbao, pa opet muzička teorija, pa opet vježbao, pri čemu mu otac nije štedio štapa za svaku grešku. Da nije bilo poduzetnih staraca, pogotovo oca koji je već bio etablirani učitelj i violonoist prije Mozartovog rođenja, što evo potvrđeno i ovdje na forumu, itekako igra ulogu u nečijem životu, i koji su ga uprtili već ko dijete i rekli, ajmo sine sviraj, pa tri godine turneja po čitavoj Europi, i naravno da su ga svi slavili kao Wunderkinda, po prirodi stvari u to doba. Dovoljno je da jedna tada poznata ličnost ustvrdi, daaa, mali je Wunderkind i svi će redom početi izvikivati Wunderkind, Wunderkind, i oni koji se i razumiju nešto, i oni koji se uopće ne razumiju u glazbu. I jasno, dijete raslo sa slikom o sebi kao Wunderkidu, a imao super stroga oca koji mu nije dopuštao da se ulijeni i počiva na tek stečenim lovorikama, pa ova ličnos ovdje, ona ličnost tamo u njegovom žvotu, okolnost vamo, okolnost tamo i, ostalo je povijest.

I onda ide sljedeća priča i milijon sličnih, jedni naši poznanici imaju curu godinu dana stariju od naše i pričamo mi tako nešto o glazbi i oni oboje, ma mi oboje nismo muzikalni, nije ni mala pa je zato i nismo dali na muzički. A ja reko jel vi čujete kako vam mala pjeva, obje su nešto tamo u sobi pjevale, ne bi rekla da mala nije muzikalna. A mater, a jel ,misliš stvarno, ja reko, mislim, da, pa poslušaj je!
Osim toga čak i da nema sluha, glazba nije samo sluh i urođeni talent, to se danas zna. Ne, ne mislim na pjevanje na playback

Mozart se i dan danas slavi kao genije, što recimo naš mladi pijanist naziva više životnim okolnostima, i srećom, sa manjim udiom nadarenosti na vagi uspijeha. Ali je daleko naravno od toga da bi smatrao kako djeci treba oduzeti djetinjstvo, da bi recimo postali Mozart ili Kasparov, ili da je Mozart bio antitalenat.
No, Mozart se i dan danas slavi kao genije, iako on to zapravo nije bio. Genije je bio Einstein

A slično društvo u globali reagira i dan danas i na one sa negativnim predznakom, ili mrljom ili stigmom ili kako već, na obiteljskom imenu.
Ljudi očito od kad je svijeta i vijeka trebaju uzvešna bića, bilo u obliku vidljivih ili nevidljivih, trebaju junake, heroje, ali trebaju i one na samom rubu društva, jer većina ih se najbolje osjeća u sredini, a otuda i ta famozna latinska izreka, zlatna sredina, sredina između dva ekstrema. I to je u redu, ali do onog trenutka kada se čvrsto vjeruje u to da heroj ne može postati onaj sa ruba društva, i obrnuto, onaj sa ruba društva heroj zbog obiteljskog nasljeđa i gentike.

I ajde još dopuštamo da bogovi mogu pasti, ali obrnuto nema šanse, tj. jako jako teško, i onda normalno da, ne znam, da se recimo to nečije prezime povezuje odmah u startu i danas usprkos svim znanjima i saznanjima, aaa to je od gospona Doktora sin!, ili a to ti je sin onog alkoholičara, jer nam je očito takav setup razmišljanja drag, posebno onima koji bolje prolaze u životu zbog svog imena i obiteljskog nasljeđa, pa onda takvo razmišljanje i guraju i preferiraju. I onda stigma je tu i ajd je si ti onda otarasi. Srećom pa su ljudi ipak borbena stvorenja, pa se mnogi ipak ne daju potopit samo tako lako.Problem ostaje za one koju nisu dovoljno jaki da se odupru, a nalaze se u društvu, svejedno jel to država, grad, selo, vrtić, škola, koja im svesrdno pomaže u tome da ostanu na mjestu koje su stekli tim nekim ili etničkim, ili uže, obiteljskim nasljeđem.

Eto tako ja gledam i na pitanja iz uvodnog posta. A kad govorimo o nečijem porijeklu danas, ja se uvijek pitam, a od kuda uopće da počnem razmišljati, od prijekla života, ili ljudi, ili Hrvata, Pakistanca ili mog obiteljskog stabla,. Da li da idem prvo od glave ili od repa. Pa sam onda valjda od onih koji intuitivno krenu od glave, jer mi obiteljsko stablo i nije nešto s čime bi se mogla ekstra pohvaliti

[cvijeta73]

safran, ti esej napisa
ja ne mislim baš da svatko može biti gari kasparov ili mozart.
da je mozart odrastao u drugoj familiji, ne bi bio mozart.
al da je drugo dijete odrastalo u mozartovoj familiji, isto ne bi bilo mozart.
nego možda frustrirani salieri
a pa vidi, ako u jednoj obitelji fizički nalikuju jedan na drugog, ako dijete fizički liči na mamu, ako se prenose fizičke karakteristike, naravno dase prenose i one druge.
meni to uopće nije sporno.
i ne kontam baš što želiš reći.
naravno da su geni i naslijeđe samo jedan dio slagalice. i da tu ona ulazi i odgoj i okolina i životne okolnosti gdje dijete odrasta. ali dio slagalice - jesu. a sad koliko važan i koliko presudan, to je drugo.
to je ono - bi li mozartov talent isplivao da sam ga recimo ja usvojila

[šafran]

i ne kontam baš što želiš reći.
naravno da su geni i naslijeđe samo jedan dio slagalice. i da tu ona ulazi i odgoj i okolina i životne okolnosti gdje dijete odrasta. ali dio slagalice - jesu. a sad koliko važan i koliko presudan, to je drugo.
to je ono - bi li mozartov talent isplivao da sam ga recimo ja usvojila

Kako ne kontaš, kad kontaš Pa upravo to podebljano! Samo sam otišla malo u širinu, svaki put krenem s namjerom napisati dva retka, pa ne znam više kako stat

[Deaedi]

Da se vratim na Trinino pitanje, kod nas u gradu stvarno ima manje tog "obiteljskog" etiketiranja, jer naravno, niti ne znaš nečiju obitelj, no ima više onog etiketiranja na nacionalnoj i teritorijalnoj/geografskoj osnovi, ne znam da li da navodim te osobine, da se netko ne uvrijedi....dakle, za primjer, dok u dalmatinskom selu iz Trininog primjera će se obitelji međusobno etiketirati, njih će sve npr. zagrepčani etiketirati nekom osobinom...

Inače, i ja sam primjetila da su neke obitelji sklonije tome da su se stvari ovako posložile:

Pa baš sam otvorila temu iz razloga što sam se uvjerila da je to stvarno tako. I ako obitelj koji slove za jako vrijedne, imaju npr troje djece, bar dvoje, ako ne i svi troje bit će vrijedni. Isto vrijedi i za obrnute slučajeve, di su roditelji teški neradnici, socijala po vlastitom izboru, jer ne žele raditi, i njihova djeca na kraju dođu na slično. Ali iopet, ima to svoju logiku-takva ista socijala rijetko će moći osigurati djetetu kvalitetno obrazovanje, ili uopće usaditi djetetu da je to važno. Pa onda jedno vodi drugom. Ili ovi vrijedni-ako ljudi rade konstatno, valjda djeci to bude normalno pa i oni izrastu u takve ljude. Ali baš me zanima jel samo to ili je i genetika

.

I pitam se isto kao i Trina?

[mamasch]

Ima toga i u gradu, konkretno Zagrebu, u manjim (starijim) kvartovima npr u podsljemenskoj zoni... Šestine itd...

[pulinka]

safran, ti esej napisa
ja ne mislim baš da svatko može biti gari kasparov ili mozart.
da je mozart odrastao u drugoj familiji, ne bi bio mozart.
al da je drugo dijete odrastalo u mozartovoj familiji, isto ne bi bilo mozart.
nego možda frustrirani salieri

Slažem se.
I takođe nisam razumela ostatak eseja.
Osim što bih još jednom naglasila da postoji suptilna, ali jasna razlika između predrasude da dete mora ponoviti roditeljske osobine i dela, i onoga o čemu Trina govori-o epitetu koji prati članove jedne porodice kroz veći broj ogranaka i veći broj generacija.

(i treba imati u vidu da jednu "porodicu", tj. njene članove čine i muški i ženski članovi, tj. i žene koje su udajom promenile prezime nisu promenile sa prezimenom i ličnost; takođe, da jedinka nije samo član familije čije prezime ima, nego i majčine familije, i familije očeve majke, i majčine majke i dede, itd. itd. sve dalje i više se granajući u prošlost, i da nosi nasleđe svih tih ljudi. )
Iz mog iskustva, generalizacije o kojima Trina govori mogu biti potpune predrasude i ponekad zlobne glasine, ali takve najčešće ne traju duže od desetak-petnaest godina, dovoljno da nekome zagorčaju život ali i da se pokažu kao totalno netačne i polako padnu u totalni zaborav.
Više pažnje zaslužuju generalizacije koje poneki starac/starica daje o nekoj porodici koju poznaje preko pola veka ili čak duže. U njima obično ima manje ili više istine, i, iz mog iskustva, takve generalizacije vrlo retko imaju zlobni prizvuk.
Čak i kada se pominje nešto negativno, obično se to iznosi kao činjenica, bez osude-jer sve su to i dalje meštani koji dalje moraju živeti jedni sa drugima, i jednako će jedni drugima sutra reći "Dobar dan" i kupiti nešto iz komšijine radnje, iako su jedni "lenštine" a drugi "lažovi".
Osim toga, generalizuje se najčešće jedna jedina osobina, ja još nikad nisam čula da je neko dao ceo psihološki profil neke porodice.
Ja ne mogu da zamislim da se jednom jedinom osobinom može tako strašno diskriminisati i porodica i osoba, niti strpati u pretinac, tim pre što obično ni onaj koji sluša ni onaj koji govori, nisu ubeđeni u svoje reči kao u Sveto pismo, obično je to više vid zabave i prećutno se tako i shvata.
Problem i predstavljaju oni koji ovakve generalizacije shvataju ozbiljnije nego što treba, kao nekakve apsolutne istine.
Ti porodični epiteti više služe kao nekakve praktične smernice: ako je neki tinejdžer, inače lepo razvijen i jak, a iz porodice "svađalica", malo više popio i zapenio oko nečeg njemu bitnog, ostali će ga obično zaobići i povlađivati mu, i neće biti tuče i razbijenih noseva i glava .
Ako se bakica na pijaci bez razloga izvikala na prodavačicu, posmatrači će saosećajno da zaklimaju glavama i da kažu: "da, da, njeni su svi malo luckasti, a danas je vreme nešto pred oluju ", i prodavačica se više neće osećati loše ni kriva ni dužna.
Meni se čini da je taj mehanizam generalizacije razvijen upravo da bi ljudi olakšali sebi suživot, jer ljudi tako donekle znaju šta da očekuju jedni od drugih. Tj. taj tip predrasuda mi je jedan od najbenignijih i u nekim slučajevima najistinitijih, jer, iako će nekog možda doveka pratiti epitet lopova ili lažova, to obično ne znači ništa posebno za praktičan život. Ako neko i izgubi neki posao jer mu je otac pijanica, možda je i bolje za njega tako. Kome treba takav poslodavac?
Mislim da je predrasuda da postoji čovek bez predrasuda.
I da svako za sebe treba da toga bude svestan.
A da mi je neko rekao da ću da pišem i pozitivne stvari o seoskim predrasudama, rekla bi mu da nije normalan .

[ina33]

Da se vratim na Trinino pitanje, kod nas u gradu stvarno ima manje tog "obiteljskog" etiketiranja, jer naravno, niti ne znaš nečiju obitelj, no ima više onog etiketiranja na nacionalnoj i teritorijalnoj/geografskoj osnovi, ne znam da li da navodim te osobine, da se netko ne uvrijedi....dakle, za primjer, dok u dalmatinskom selu iz Trininog primjera će se obitelji međusobno etiketirati, njih će sve npr. zagrepčani etiketirati nekom osobinom...

Točno, i baš zanimljivo. I smiješno. Pazi ovi se u malom mjestu ubiše od dokazivanja/percipiranja tipa Matići su ovakvi, e, al Mamići, oni su ti pak onakvi, ono, iz generacije u generaciju, ma ne pada jabuka itd. (obiteljski etiketirani). A Mamić i Matić dođu u ZG i budu isti (teritorijalno etiketirani). A da su došli u New York, možda bi ih vidili takvima kakvi zapravo jesu, taj konkretni Matić i Mamić. A možda i ne - možda bi bili grupa "Atlantic English", što Šerbedžija kaže. Mogla bi nastat neka pričica od Tomića na tom tragu - ono, zakleti neprijatelji, ne mogu bit različitiji (misle oni) a novo zrcalo (veća sredina) ih istima zrcali.

[ina33]

I sad... jel' genetika il' običaji ili šta? Pitam se pitam . A moj neki odgovor je da su to različita kulturološka očekivanja i navike, sumnjam nešto da je baš u genetici upisano "lijen"/"zavidan" itd., ok sklonosti bolestima i takve stvari. Inače, to su sve moćne "predrasude" - poznato je da su oni dvojica koji su otkrili strukturu DNA napisali nekakav članak di su "dokazali" da su baš "Crnci" (njihovo "selo/obitelj" je obuhvatilo rasu) stastistički manje inteligentni (a radilo se o pristupu obrazovanju i lovi, zapravo, gledajući unazad), a neki pisci su isto tvrdili za ženski mozak. Na kraju... jedino retroaktivno možeš zanti. Ali onako, koji put je s tim etiketama brže, kad nemaš vremena za filozofsk kutak - zato valjda to i ima toliku prođu.

[pulinka]

I sad... jel' genetika il' običaji ili šta? Pitam se pitam . A moj neki odgovor je da su to različita kulturološka očekivanja i navike, sumnjam nešto da je baš u genetici upisano "lijen"/"zavidan" itd., ok sklonosti bolestima i takve stvari. I

Još jednom da ponovim, ovaj put uz linkove:
Psihičke osobine imaju bar delom genetičku komponentu.
Bar neke psihičke osobine su vrlo visoko nasledne, uz sve više istraživanja da potkrepe ovu činjenicu.
NEKE nisu visoko nasledne,tj. neke puuuno zavise od vaspitanja i okruženja.
Generalizacija da ni jedna psihička osobina nema naslednu komponentu je neistinita.

http://www.nytimes.com/1986/12/02/sc...inherited.html

http://www.nature.com/mp/journal/v17...p2010128a.html

http://www.safetyperformance.com/The...ofBehavior.pdf

http://www.sciencedaily.com/releases...study-suggests

izvorni naučni rad koji je osnova gornjeg linka: http://onlinelibrary.wiley.com/doi/1...68DCD46.f03t03

http://www.telegraph.co.uk/science/s...cientists.html

http://www.livestrong.com/article/56...personalities/

Napominjem, da sam gornje linkove našla u brzini, da nemam pristup kompletnim tekstovima naučnih radova, da neki radovi pokazuju da neke osobine nisu nasledne i obrnuto,
Ali, poenta je da niko u naučnom svetu nije odbacio tezu o naslednoj komponenti kod pisihičkih osobina kao predrasudu, naprotiv, sa razvojem genetike otvorila su se nova polja istraživanja.

[pulinka]

Inače, to su sve moćne "predrasude" - poznato je da su oni dvojica koji su otkrili strukturu DNA napisali nekakav članak di su "dokazali" da su baš "Crnci" (njihovo "selo/obitelj" je obuhvatilo rasu) stastistički manje inteligentni (a radilo se o pristupu obrazovanju i lovi, zapravo, gledajući unazad), a neki pisci su isto tvrdili za ženski mozak.

Dodaću da ovakav stav lako može da sklizne u vrlo ružnu, i po meni, puno opasniju predrasudu od ovih seoskih: da su svi naučnici ljudi vrlo sumnjivih moralnih kvaliteta koji su uvek oruđe u nečijim rukama i kojima poverenje treba poklanjati proizvoljno, po sopstvenom odabiru i nahođenju.
Znači, kažu da su fizičke osobine nasledne: da, biram da verujem.
Ali, kažu da su i psihičke velikim delom nasledne: e, to biram da ne verujem, zvuči nekako ružno. A i neki su napravili baš nečasna istraživanja o tome (btw. Votson i Krik su maznuli i tuđe otkriće strukture DNK i objavili ga prvi), pa to verovatno znači da su SVA istraživanja o tome nečasna i netačna.
Kako se takav stav tačno razlikuje od predrasuda neke druge vrste?
Kako se to tačno razlikuje od stava jednog kreacioniste, koji bira da veruje u gravitaciju ali ne u evoluciju?
Kako razgraničite sebi di je granica između fizičkih i psihičkih osobina? Recimo, nivo dopamina u krvi je izrazito fizička karakteristika nekog čoveka. Ali na psihu čoveka nivo dopamina ima ogroman uticaj....
I na kraju, malo mi oštro zvuči ton i napadački, izvinjavam se, pišem u žurbi, prekida mi se konekcija zbog olujnog vremena, pa nemam vremena da prerađujem puno, nemam nameru da napadam ad hominem i nadam se da ne zvuči tako.

[ina33]

Ja jako volim znanstvenike i nisam mislila prizivat predrasudu (danas turbo popularnu) "ludi/nemoralni znanstvenik", nije to bila moja poanta, nego kako je lako, i vrhunskim mozgovima, skliznut u šprance predrasuda. A naslijeđivanje karakternih osobina - pratim, linkovi mi ne znače puno (nemam pojma koja je literatura relevantna, koja ne - to je meni ko google - jedna velika super pašta, ali za koju mi ipak treba tumač), pa ću to protresti s mojim "kućnim znanstvenicima", kad budem u prilici.