Eto to je baš to o čemu govorim. Tko može reći gdje prestaje odgovornost društva, a počinje odgovornost pojedinca.mamasch prvotno napisa
Naravno da će oni koji su igrom sreće, oklnosti, svoje unutarnje dovoljne jakosti i inteligencije reći, e ja sam zaslužan za to što sam se otrgao stigmi koju su mi prikeljili! Samo što je sa onima koji nisu imali tu sreću? Jer roditi se jak je stvar sreće, a ne neke naše osobne zasluge.
Da li onda takve trebamo jednostavno prepustiti prirodnoj selekciji? Razum je ionako jedino što nas u genetskoj mapi razlikuje od ostalih sisavaca, a posebno primata.
Da je to tako lako ne bi toliko drvili o odgoju, usmjeravanju, poticanju, susprezanju, kontroliranju, nego jednostavno prepustili sve genetskom nasljeđu.
Ljudi su većinom naučili razmišljati u pretincima , tako nas odgajaju od malih nogu i roditelji i društvo, i to se prenosi iz generacije u generaciju ko neki gen, samo na nivou civilizacije,, i onda kod ovakakvih tema uz kavicu kad krene nabrajanje ova obitelj vaka, naka, ovaj će biti isti čača, mater, a fala bogu i opjevano je i uglazbljeno i snimljeno na filmu, pa često zaboravimo da se sve vrti ustvari oko POTENCIJALA pojedinca, a ne obiteljske genetike, drugim riječima, jedno je imati genetski potencijal za nešto, a drugo biti predodređen za nešto.
Recimo, isto tako, jako puno ljudi misli da je postati vrhunski šahista stvar nadarenosti, a ustvari svatko može biti Gari Kasparov, samo što će netko morati uložiti nešto više truda za to, netko manje, a nitko se nije rodio kao rođeni šahist, puno je tu varijabli u igri u nečijem životu koje vode na određeni put.
Isto je i sa tim genetskim potencijalom za nasilje i zločin. Odgoj, okolina, društvo igraju tu ipak odlučujuću ulogu da netko razvije taj potencijal i nepovratno krene tim putem, ali baš tu društvo često shebe stvar.
Lakše ga je stigamtizirati, nego staviti u vizir, pa ga od malih nogu usmjeravati na stvari koje neće razvijati i poticati taj potencijal, nego neki drugi. Svi mi imamo više potencijala u sebi, ne samo jedan.
Pa pogledajmo samo problematiku geta u Americi. Neki imaju sreć da imaju roditelje, neki da nalete na učitelja koji se izbori za njih, a mnogi ostanu na čistini, pa kud koji mili moji. Premalo ljudi koji će se borit za tuđe dijete., a kad jednom udariš već u adolescentoj dobi, ili ranije tom putanjom, povratak je težaak, nekad i nemoguć, što opet diktira hrpa okolnosti u nečijem životu.
Evo i primjer Mozarta, u jednom razgovoru sa našim mladim pianistom iz muzičke gdje nam ide mala, kaže on, niti Mozarta vjerojatno ne bi bilo da je imao klasično djetinjstvo i sa 4 godine naganjao krpenu loptu, umjesto sjedio za klavirom i violinom i vježbao, pa muzička teorija, vježbao, pa opet muzička teorija, pa opet vježbao, pri čemu mu otac nije štedio štapa za svaku grešku. Da nije bilo poduzetnih staraca, pogotovo oca koji je već bio etablirani učitelj i violonoist prije Mozartovog rođenja, što evo potvrđeno i ovdje na forumu, itekako igra ulogu u nečijem životu, i koji su ga uprtili već ko dijete i rekli, ajmo sine sviraj, pa tri godine turneja po čitavoj Europi, i naravno da su ga svi slavili kao Wunderkinda, po prirodi stvari u to doba. Dovoljno je da jedna tada poznata ličnost ustvrdi, daaa, mali je Wunderkind i svi će redom početi izvikivati Wunderkind, Wunderkind, i oni koji se i razumiju nešto, i oni koji se uopće ne razumiju u glazbu. I jasno, dijete raslo sa slikom o sebi kao Wunderkidu, a imao super stroga oca koji mu nije dopuštao da se ulijeni i počiva na tek stečenim lovorikama, pa ova ličnos ovdje, ona ličnost tamo u njegovom žvotu, okolnost vamo, okolnost tamo i, ostalo je povijest.
I onda ide sljedeća priča i milijon sličnih, jedni naši poznanici imaju curu godinu dana stariju od naše i pričamo mi tako nešto o glazbi i oni oboje, ma mi oboje nismo muzikalni, nije ni mala pa je zato i nismo dali na muzički. A ja reko jel vi čujete kako vam mala pjeva, obje su nešto tamo u sobi pjevale, ne bi rekla da mala nije muzikalna. A mater, a jel ,misliš stvarno, ja reko, mislim, da, pa poslušaj je!
Osim toga čak i da nema sluha, glazba nije samo sluh i urođeni talent, to se danas zna. Ne, ne mislim na pjevanje na playback
Mozart se i dan danas slavi kao genije, što recimo naš mladi pijanist naziva više životnim okolnostima, i srećom, sa manjim udiom nadarenosti na vagi uspijeha. Ali je daleko naravno od toga da bi smatrao kako djeci treba oduzeti djetinjstvo, da bi recimo postali Mozart ili Kasparov, ili da je Mozart bio antitalenat.
No, Mozart se i dan danas slavi kao genije, iako on to zapravo nije bio. Genije je bio Einstein
A slično društvo u globali reagira i dan danas i na one sa negativnim predznakom, ili mrljom ili stigmom ili kako već, na obiteljskom imenu.
Ljudi očito od kad je svijeta i vijeka trebaju uzvešna bića, bilo u obliku vidljivih ili nevidljivih, trebaju junake, heroje, ali trebaju i one na samom rubu društva, jer većina ih se najbolje osjeća u sredini, a otuda i ta famozna latinska izreka, zlatna sredina, sredina između dva ekstrema. I to je u redu, ali do onog trenutka kada se čvrsto vjeruje u to da heroj ne može postati onaj sa ruba društva, i obrnuto, onaj sa ruba društva heroj zbog obiteljskog nasljeđa i gentike.
I ajde još dopuštamo da bogovi mogu pasti, ali obrnuto nema šanse, tj. jako jako teško, i onda normalno da, ne znam, da se recimo to nečije prezime povezuje odmah u startu i danas usprkos svim znanjima i saznanjima, aaa to je od gospona Doktora sin!, ili a to ti je sin onog alkoholičara, jer nam je očito takav setup razmišljanja drag, posebno onima koji bolje prolaze u životu zbog svog imena i obiteljskog nasljeđa, pa onda takvo razmišljanje i guraju i preferiraju. I onda stigma je tu i ajd je si ti onda otarasi. Srećom pa su ljudi ipak borbena stvorenja, pa se mnogi ipak ne daju potopit samo tako lako.Problem ostaje za one koju nisu dovoljno jaki da se odupru, a nalaze se u društvu, svejedno jel to država, grad, selo, vrtić, škola, koja im svesrdno pomaže u tome da ostanu na mjestu koje su stekli tim nekim ili etničkim, ili uže, obiteljskim nasljeđem.
Eto tako ja gledam i na pitanja iz uvodnog posta. A kad govorimo o nečijem porijeklu danas, ja se uvijek pitam, a od kuda uopće da počnem razmišljati, od prijekla života, ili ljudi, ili Hrvata, Pakistanca ili mog obiteljskog stabla,. Da li da idem prvo od glave ili od repa. Pa sam onda valjda od onih koji intuitivno krenu od glave, jer mi obiteljsko stablo i nije nešto s čime bi se mogla ekstra pohvaliti
 |
|||
Odgovori s citatom