Draga, nisi jedina s tim strahom i ja sam strahovala... to sam ti već rekla... samo je tvoj na n-tu potenciju, pa te paralizira i isključuje razum...
 |
|||
|
|
|||
Draga, nisi jedina s tim strahom i ja sam strahovala... to sam ti već rekla... samo je tvoj na n-tu potenciju, pa te paralizira i isključuje razum...
Znam iz iskustva da je u Vinogradskoj bolje.
Lavko kuzimo te...svakoj trudnici je radanje zive i zdrave bebe na prvom mjestu...to je normalno...da je drugacije onda nebi bilo normalno.
A ja znam neke kojim je tamo bilo koma.nivesa prvotno napisa
oprosti, upadam kao padobranac, ali nisam pratila od pocetka
postoji neki medicinski razlog (zastoj u rastu, insuficijentna posteljica..) zbog kojeg misliš da je dijete ugrozeno dok je u tebi?
lavko sigurna sam da nikome nije teško da shvati da želiš da rodiš živo i zdravo dete
jer smo to sve mi želele i želimo
ali teško je ljudima da shvate da panični napadi, anksioznost i druge psihičke bolesti nisu neko stanje iz koga čovek/žena može tek tako da se trgne
zapravo, pre nego što sam i sama iskusila, isto sam mislila da ljudi malo previše dramatizuju, da se to dešava histeričnim ljudima i tako...
kada sam počela da živim sa panikama i anksioznošću, a dok još nisam 100% shvatala šta mi se dešava, najviše su mi smetali komentari ljudi da se trgnem, da se setim da imam dete, da se samo opustim
to jednostavno ne pomaže, samo daje/pojačava osećaj usamljenosti, osećaj da ljudi ne razumeju vaš problem
napisala sam već da sam i psihijatricu menjala
druga, ona koja mi je pomogla, je žena koja se i sama godinama borila sa paničnim napadima
lekovi su nekada neophodni (kod paničnih napada postoji fizički nedostatak serotonina u mozgu), nekada korisni, ali osnova svega je dobra psihoterapija
to je ono što mislim, lavko da tebi fali
možda me utisak vara, ne znam koliko si već u tome svemu, ali psihoterapija bi trebalo da ti pomogne baš kod tog osećaja bezizlaznosti
zato, jako dobro razmisli da li ti tvoja psihijatrica pomaže u tome ili ne
i ako sumnjaš, promeni je
Pa ja sam mogla napisati da ide na Sv.duh jer je meni tam bilo dobro.
Iskreno - nema to veze. Nek bude žena tamo gdje je. Evo, doveli su joj psihijatricu, brinu o njoj, objektivno nema zamjerki. Ono što nju muči je subjektivno, ima veze s njenim problemima, a ne bolnicom. Mučilo bi je isto i u VInogradskoj i u Petrovoj i na Sv.duhu i na Marsu. A selidba u drugu bolnicu i gnjavaža oko toga + objašnjavanje razloga samo bi bio dodatni i nepotrebni stres.
Ovo mi se čini kao dobar savjet...
Draga lavko, imam ti potrebu nesto napisati da ti pruzim podrsku.
Tesko mi je citati to sto prolazis, bas mi te iskreno zao i grlim te...
Dogurala si stvarno do kraja, da se sada rodi sve ce biti ok... nema razloga da ne bude...mozes ti to. sigurna sam u to.
Mada vjerujem da ti to sve razumski znas, ali mozak radi svoje konstrukcije mimo razuma i tesko ga je obuzdati.
Drzi se
Nisam joj to napisala zato jer je meni u Vinogradskoj bilo super nego zato sto na zalost znam razliku izmedu Petrove i Vinogradske u kojoj takoder ima psihijatar koji je dostupan od 0-24.
I znam da njen strah tamo nece neatati ali ce imat psihijatra i ljubazne sestre i doktore.
A strah i napadi razno raznih crnih misli ne nestaje samo tako niti sam mislila da ce joj sve to ispariti ako ode tamo.
Postoji medicinski razlog u stanju majke-psihoza.
Dijete je ok, sve tece po planu. Komplikacije su pod kontrolom i ceka se porod ( bila je na heparinu, ukinut je zbog blizine poroda).
nazalost, ako niti psihijatar ne shvaca dovoljno ozbiljno stanje psihoze ( jer je trenutno bez prave terapije koja nije moguca u trudnoci) , jos manje da ce ginekolozi shvatiti kakva se unutarnja borba odvija u njezinoj glavi.
za lavko je to nazalost jednako stvarno , koliko je nama stvarno to sto u ovom trenutku dijete nije ugrozeno...
Mislim da ja nisam bas u psihozi, to je maloozbiljnije stanje i to du osobe koje gube vezu sa stvarnoscu. Oprosti ali ja jos nisam otisla skroz.
Kako je netko napisao, meni fali serotonina i ja sam duboko anksiozna osoba, hipohondar s opsesivno kompulzivnim poremecajem. Al psihoticna nisam.
Oprosti, nemjerno kriva terminologija.
Sto se tice bolnice i ostalog, nazalost, ocekivala sam da ce biti tako kako je ...
lijecnici ginekolozi jednostavno ne razumiju problematiku kada je u pitanju mentalno zdravlje.
zao mi je.
Kako se osjecas ? Da li bi ti bilo bolje da se malo proseces i maknes sa odjela?
Jeste vi neke uopce procitale ovu temu?!...lavko je jedva cekala doc u bolnicu i ja imam osjecaj da je ipak tu mirnija nego doma...
da, nisam stručnjak, ali mi je djelujes psihoticno
a sto misliš da će se lose dogoditi ako se trudnoca nastavi?
Pa prosecem ja, dodje muz, druzim se s curama s odjela. Ne bih doma bila bolje. Bilo bi gore. Prezivjet cu ja sestre a i moja dr se vraca u pon. Recimo da sam super kad mi je beba aktivna. Ali kad je kao danas jako mirna, tonem. To ja u svojoj glavi povezujem s njenim blagostanjem. I jezi ga.
Jesi probala nravit ctg .
Sent from my iPad using Tapatalk
Pa svakakve katastrofe. Najgore.
Jesam jutros.
Super, samo ga uzmi sama kad god ti se cini da se ne mice , mi smot ako. Oni nemaju pojma ko radi kada a ti ga vec znas citat ionakomi smo si i trudove mjerili sami i tak. Kad si 5 mj tamo i svega se nagledas onda je to tako.
Sent from my iPad using Tapatalk
Ne znam kak da to izvefem, ako dodje sestra, jos cu nadrapat. Pitat cu na viziti.
sto konkretno?
ima li med. razloga za to?
ili je to iskljucivo posljedica anxioznosti? ( ni slucajno ne umanjujem moć anksioznosti)
reci, kako spavas?
Konkretno da ce se beba ugusiti jer se slabo mice i sigurno joj fali kisika i hrand a sve to jer imam gen za trombofiliju i strah me da se ne zakomplicira.
Kako misliš, da li je to teško shvatiti? Oprosti, ali ovim pitanjem vrijeđaš sve ostale mame, jer SVE ŽELE RODITI ŽIVO I ZDRAVO DIJETE!!
Naravno da nije teško to shvatiti, sve to shvaćamo. I činile smo sve moguće i nemoguće da se to ostvari. ( A neke od nas i nismo uspjele.)
Nemoj biti sebična, nisi centar svijeta, pa ma što se događalo u tvome mozgu.
Da, nekad je bebi bolje izvan mamina tijela, nekad nije. No, ti ne možeš znati što je bolje, možda ni doktori ne mogu znati. Statistički je bebi još uvijek bolje u tebi, a trenutno je važnija ona nego ti. A ne vjerujem da će liječnici zanemariti njeno bolje.
A 4 cm otvorenosti kazuju da će porod brzo. Kad budu vidjeli da više ne možeš psihički, a beba bude dovoljno zrela, sigurno će inducirati porod. Ali, moraš se strpjeti. Bebina zrelost je još uvijek na prvom mjestu. No, to se mijenja iz dana u dan. Vjeruj im malo, puno su toga ti doktori učili, nisu svemogući, ali nešto ipak znaju.
ali sama znas da se beba pred kraj trudnoće slabije miče jer nema mjesta?
na uzv su protoci uredni, ctg je uredan?
nista ne ukazuje da bi slabije micanje bebe bilo uzrokovano icim patoloskim?
beti, jel si ti ikad imala napad panike? ako nisi, a onda - ne shvaćaš. i tu je kraj priče.
Beti, nisam mislila uvrijedit bas nikoga. Samo sam opisivala svoje stanje. Pokusala sam objasniti zasto se ovsko ponsam.
Ne znam na koji nacin fa opisem sto me muci.
Zato. Nije ni u lidilu osobno.
Ali itekako dobro znam koji je to realni strah da beba neće preživjeti porod. Vjerojatno sam svih oko sebe zarazila strahom, da su mi inducirali porod 6 dana nakon pređenog termina. Ali, ne prije vremena, bez obzira na sav moj strah, bez obzira na sve što sam doživjela, nakon što se strah ostvario trudnoću prije.
Oštra sam, pretjerala sam, vidim, ali možda ponekad bolje djeluje drito u glavu, nego cicimici i tapšanje.
Barem 95% su šanse da sve bude super i sa mamom i bebom na porodu. Samo tablete nisu rješenje, ni čekanje nekog cilja nakon čega će sve biti super. Jer, gdje je onda granica "normalnosti"?
A kakve lijekove ti sad daju? Prilično sam sigurna da oni dodatno smiruju bebu
Iako svi kažu da je svaki dan u maminom trbuhu važan, lavko je već prešla u sigurne tjedne i meni se čini da bi za nju, a time i za bebu, bilo bolje da ju induciraju. Zapravo mi se čini da sam tu jedina s tim mišljenjem. Jer vjerujem da i beba osjeća nemir, moj se baš tada manje micao
I da, savjeti da je sve ok i da se trgne mislim da ne mogu pomoći kad je stanje već tako daleko otišlo
(iskreno, na njenom mjestu bih i ja razmšljala sve isto, i o tome da želim k Podobniku i takve stvari...)
Posljednje uređivanje od Vrci : 28.08.2014. at 16:51
Lavko samo hrabro naprijed! Jedan dan ste izgurale...sutra je novi...ak ti daju nekakve tablete za smirenje i beba je od toga pospana pa samo pajki
Beti i ostale cure, grubost prema nekome ko je u panici neće rešiti ništa
možete samo učiniti da se osoba oseća još gore, neshvaćeno i svakako
pa lavko se i brine za svoju bebu, brine se da joj se u stomaku nešto ne desi
sad, što je taj strah možda nerealan, a realnije bi bilo da se plaši prevremenog poroda koji priželjkuje - to i jeste odlika paničnih napada
strahovi su nerealni, uglavnom fokus je na jednom simptomu ili rezultatu
stvarno ne znam kako bolje da objasnim, to je jedno strašno suženje svesti, tu nema racionalizacije
postoje naravno metode i načini kako se panike prevladavaju, ali to je nešto što se vežba i uči sa psihijatrom, ulazeći u srž problema i strahova
ko je proživeo i preživeo zna o čemu pišem, ko nije ne može da shvati i bolje je tako
ali kritikovanje, i fraze kao trgni se, dozovi se, deluju obeshrabrujuće
Da...zato sam joj i napisala da trazi drugog dr. Tj da ode u Vinogradsku . Moje je nisljenje da ima love koju bi dala tam nekom dr vec bi odavno rodila....
Vissnja svaka ti je na mjestu!
Beti draga ona je osoba sa anksioznoscu napadajima panike i nije u mogucnosti tvoje i ostale komentare "drito u glavu" shvatit kao dobronamjerne nego jos vecim razlogom za pad u jos veci strah. I ja sam izgubila bebu pa vjerujem da ako cu ikad opet bit t vjerovatno budem i ja trebala svakakve savjete i imat cu psiholoskih problema napada panike kad se nebude micala beba itd itd.... jer nismo svi isti. Neko puca lakse od ostalih neko se izbori pa prezivi lakse.
Ja ju shvacam u potpunosti.
Ja sam htjela umrjeti a moja susjeda je u istoj situaciji samo razmisljala o sljedecoj trudnoci. I ja nisam mogla tad to shvatit i mislila sam da je potpuno prolupala.
Ja ne vidim da mi na bilo koji način pomažemo lavko - naime, ne možemo inducirati lavko.
Također, nakon silnih objašnjavanja ovdje ona je "mirna" par sati i možemo mi i dalje objašnjavati ali mi joj nećemo pomoći.
I ja imam manjak serotonina i imala sam godinu dana gadni IBS i gle gdje me gastroenterolog poslao - psihijatru. Išla sam godinu dana jednom tjedno i tek onda mi je gastroenterolog dao zeleno svjetlo za MPO.
Terapija psihofarmacima se rješava prije trudnoće ako je planirana (kao što je bila kod lavko) ali često mi razmisšljamo "ma kad zatrudnim onda više neću brinuti svaki mjesec jel ću procurit ili neću, onda će sve moje brige nestati". A psihijatar zna da nije tako i zato se s njim radi prije trudnoće.
Sreća je da je lavko u Hrvatskoj, da je vani onda doktora-ginekologa nebi niti vidjela a kamoli bila hospitalizirana na ginekologiji.
Uzalud nam trud svirači -ovaj se problem rješava kod psihića, to nije sramota.
Lavko - želim da što prije rodiš i da ti porod ostane u lijepom sjećanju i da te tvoja bebica umiri koliko je moguće.
Nije da mi ne pomazete. Svako misljenje mi otvori oci na jedan nacin. Svako iskustvo me ipak prosvijetli malo.
Istina je da necemo ovako rijesiti problem al jel vjerujete da ja nemam s kim popricat, nemam ovdje psihica, ginekolozi ne razumiju. Ja ovdje dodjem plakati i panicariti. A onda vi samarate i tjesite.
I meni bude lakse ali naravno necu se tako izlijecit.
Lijeci de lijekovima i terapijom. Nijedno mi sad nije dostupno. Pa se lijecim ovako.
I jos nesto, ima zena koje dogovore cardki npr. kod Podobnika i dodju jedan dan i rode. I to im nitko ne nabaci na nos.
Ja sam puna straha i lijekova ali moj induvirani porod se osudjuje. Koliko ti lijekovi samo djeluku, koliko stres...
Ma dobr..za sve postoje razlozi. Bili dobri ili losi.
Da ni esa, upravo to. Moja mama je izgubila dvije trudnoce u 6.mjesecu. Cekala je 6 mjeseci i isla na novutrudnocu. Ja bih ekala pet godina. Ona njje normabela popila.Rekla je da se isllakala i nastavila. Ja sam spkntani 2 godine bolovala.
još jednom ponavljam. tko nije prošao anksioznost i panične napade ne zna o čemu se radi. i neka zahvali svim nebeskim silama ili bogovima da ne zna. ali onda ni iz najbolje namjere ne možemo sugerirati što bi i kako bi lavko trebala postupati u ovakvim trenutcima. jer to sad nije prava lavko nego ta nesretna anksioznost i panika koja ju je preuzela. ona sad ne može kontrolirati svoj razum koliko bi htjela ni kako bi trebala. a vjerujem da to želi više od ičeg na svijetu, jednako koliko i dobiti živo i zdravo dijete na ruke.
jednu stvar još moram napomenuti. nisam za psihofarmake pod svaku cijenu i mislim da se ponekad prepisuju bez osnove, ali sam se na osobnom primjeru uvjerila kako u nekim slučajevima ne ide bez njih. 5 punih godina sam se liječila psihoterapijom i na meni su iskušane razne metode...od individualnih razgovora, grupnih terapija, autogenih treninga, čak i neke vrste alternative sam pokušala. i ništa nije pomoglo. to su bile 90te i jako se malo pričalo o toj problematici, a ja sam imala dojam da sam u vječnoj zoni sumraka. 5 izgubljenih godina.... i danas mi se plače što nisam prije počela uzimati ljekove. poštedila bih sebe i svoje puno ružnih epizoda. pokušala sam ja i prije s tabletama, ali su napravili propust jer mi nitko nikad nije napomenuo kako se antidepresiv mora uzimati najmanje mjesec dana da bi se znalo ima li kakvog efekta. i kako je vrlo moguće da će mi na početku terapije simptomi biti još gori dok se organizam ne privikne. tako sam ja u par navrata počimala trošiti tablete i onda bi nakon par dana prestajala jer bi mi bilo još gore. ponavljam, to je bilo prije više od 20 god. i nadam se da današnji psihijatri na to upozoravaju pacijente. na sreću, na kraju je jedna liječnica shvatila da kod mene ne ide drugačije nego psihofarmacima i doslovno me vratila u život. pamtim kristalno jasno taj dan kad sam nakon punih 5 godina prošla udaljenost od par stotina metara bez osjećaja da ću se srušiti, umrijeti, poludjeti... kao da sam se ponovno rodila.
jave se meni panični napadi i dan danas, ali u puno blažoj varijanti i nekako ih uvijek uspijem brzo prebroditi. trenutno sam opet "na suho" skoro mjesec dana jer lijek koji ja uzimam naručuju iz inozemstva (anafranil), a ja se opustim i zaboravim naručiti na vrijeme pa mi se stanje malo pogorša dok opet ne počnem piti svoju terapiju. kod mene je i dalje nakon svih ovih godina to 1 tableta dnevno. znam da kod nekih osoba doza mora biti puno veća.
lavko, drži sejoš malo i dobit ćeš svoj razum natrag. a uz njega i jednu prekrasnu bebu.
anksioznost se pogorsava s umorom
zato sam pitala kako spavas
Pozdravljam hrabru lavko i tim podrške na forumu!
Lavko......stvarno mislim da nece bit problema ako uzmes ctg sa hodnika.ak mislis da bi sestra mogla pizdit napravi to popodne kad je manje aktivnosti....a ako te pita,reci zasto to radis. Mislim da na pt 1 bi to prslo
Bodulica HVALA TI na svim rijecima jer su istina od prve do zadnje. Znas kako je to i tocno tako se osjecam.
To je taj kosmar i kaos.
Napravila sam drugi ctg, sestra je vak rekla da mogu uzet i nspravit kad sam zabrinuta. Dad cu ga tako i radit. Daf trazim doktora po bolnici da mi ga potpise.
draga lavko, ja ni priblizno ne mogu shvatiti kako se osjecas
a imala sam puuuno strahova u svojim trudnocama
i mogu samo zamisliti kako ti je tesko, a vidim da je, i to jako
drz se i nadam se da ce porod krenuti sto prije
Lavko , a sad za ozbiljno.
trazi razgovor sa psihijatrom , objasni mu situaciju . Trazi da psihijatar objasni stanje ginekolozima. Nakon toga idi na razgovor sa ginekologom koji te vodi , povedi i supruga ako treba.
ti nisi samo inkubator. Ti si osoba koja pati. Trebas razumjevanje za svoje stanje i trebas pomoc . Ako je dosao trenutak da je dijete zrelo za porod , i nije ugrozeno ako se pokrene ranije (a ne ceka spontani pocetak ) tada je indukcija sasvim opravdan izbor. Znaju lijecnici inducirati i za puno manje , a ne kada je u pitanju " samo" mentalno i emocionalno zdravlje majke. Drzi se.
Draga lavko puno nas je proslo istu ili slicnu situaciju. Sve ces ti to izgurat. Sirius ti je dala dobar prjedlog...reci muzu nek ode na razgovor kod tvog dr. I sigurna sam da ces se za cas spremat u radaonu.
Mene su zaboravili nakon sto sam rodila Patrika i 2 dana nisam vidjela dr a kamoli kaj drugo. Jer sam bila sama u sobi na ginekologiji di leze zene poslje raznih operacija. Kad je mm dosao i napravio scenu u 7 ujutro me Blajic dosao pregledat i dao mi otpusno pismo u rekordnom roku.
Draga Lavko,
nisam čitala sve, ne stignem više gotovo niš, ali sam preletila kad sam čula da si pred porodom. Prvo sam ti htjela reći - BRAVO! Izgurala si teških 9 mjeseci. Pogledaj malo unatrag I daj sama sebi malo (više) priznanja za to. Samo ti znaš koliko je bilo teško, a sad je to iza tebe.
Uopće se ne mislim pretvarati da razumijem kako ti je jer nemam pojma. Međutim znam osjećaj kad ti je jednostavno dosta trudnoće. Ležala sam 5 tjedana prikopčana na tokolizu I, kad više nije bilo vena na rukama, I kad su noge došle na red, onda sam pukla. Da mi je u tom trenutku još netko još jednom rekao "ma think pink, sve je to vrijedno za izdržati, bla, bla, bla" valjda bi bacila nešto u glavu. Isto sam plakala da mi je dosta, da me porode, ali u tom trenu sam bila daleko sebičnija od tebe. Izdržala sam, izgurala još 5 dana prije nego je porod krenuo, I danas znam da je svaki dan vrijedio zlata (a mogla bi traktate pisati o tadašnjem racionaliziranju kako su djeca dobro, zrela, zrelih pluća,....). Mislim li da sam zbog toga I tadašnjeg razmišljanja (bila) loša mama? Ne. Bio je splet svega, plus neiskustvo, plus hormoni, plus, plus, plus. I da, ja sam rodila kod Podobnika, pa ako ti je utjeha iz svog iskustva mislim da te ni on ne bi porodio "na narudžbu", samo tako. Ali ti nisi "samo tako", zar ne?
Od momenta začeća, pa do tvog zadnjeg daha, svom si djetetu najbitnije stvorenje na kugli zemaljskoj. I zato je itekako bitno kako si ti. Napravila si sve u svojoj moći da on bude dobro, pa budi dobra malo i prema sebi, koliko god to možeš. Sad je to najviše što mu možeš dati. Uskoro ćeš mu moći dati svijet.
Dan po dan draga moja, i tako i nakon poroda. Napravi si dobru mrežu, emocionalnu i stručnu, ako I padneš da nije pretvrdo.
Sretno I veselim se skoro čuti dobre vijesti.
Rekla sam sve psihijatrici. Nije razumjela, podrzava njihov stav. Ostaje samo uvjeravanje moje doktorice. Muz je svaki put sa mnom, ali nitko bas nitko nije shvatio koliko se patim. Osim dr. Zlopase. Njemu je bilo jasno.
Onda trazi razgovor sa njim.
X
Dok ja prtljam, Sirius to riješi u jednoj rečenici.
Možda da tražiš drugu psihijatricu? Bi li se dr. Zlopaša odlučio za porod bez obzira na mišljenje psihijatra? Je li te on vodi?
Tocno. I misljenje drugog psihijatra.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom