 |
|||
Sad sam na nekoj "utješnoj" terapiji, minimalna doza, niš koristi, možda malo pomaže. Al nisam na svojoj uobičajenoj pod kojom normalno funkcioniram.
Ja sam svjesna svoje histeričnosti, ali to ne umanjuje istinitost onoga što kažem. Ja i dalje imam isti problem s anksioznošću i bez nje.
I ja sam mislila da nakon poroda bude ok - a tek onda frke :D Joj koliko sam plakala prvih mjesec dana - em hormoni, em strahovi...
I sad kad razmišljam, žao mi što nisam uživala u trudnoći, stalno neki strahovi, računanja tjedana, mirovanja... Kad razmišljam unatrag, kao da nisam bila trudna, nemam taj neki nostalgični feeling koji bi me pratio, sve mi je to u magli.
A da si znala da će sve dobro završit, bila bi opuštena. Al ne znaš, rizično je, nitko nema kristalnu kuglu i nitko ti nije mogao reći - bit će sve ok. Zato si strepila. Da mi je vidjet osobu kojoj kažu recimo - loši su vam brisevi, da uzmem lakšiprimjer i koja se neće zabrinut.
Nemere. Brineš jer je prirodno brinut.
Lavko , situacija nikad nije problem. Nego je uvijek problem nasa percepcija situacije.
nazalost, tvoja biokemija mozga uopce ti ne pomaze. Zapravo , ona je najveci problem . Puno veci od ( vrlo realne ) situacije u kojoj se nalazis.
tesko da ti bilo tko moze pomoci. Ne znam da li ti pozitivne recenice i iskustva pomazu da budes bolje barem koji sat...
nitko te ne osuduje , nego jednostavno ne vidim smisao secirati svaki potencijalno opasan detalj kod tebe...
jasno , moze biti lose, moze biti stotinu stvari.
ali vrhunski strucnjaci su rekli da je dobro, da je beba zdrava, da trudnoca napreduje dobro, da sve ide svojim tokom...
Sve je zapravo dobro i najbolje sto moze biti obzirom na situaciju.
Ok, nije idealno. Ali da li je ikad ista idealno u zivotu?
Zapravo , ja se ispricavam tebi . Jer ne znam kako da ti pruzim potporu. Nema iskustva kako to napraviti na pravi nacin, a da ne dajem potporu tvom umu koji se nepotrebno poigrava sa tobom.
Kao sto sam vec napisala... zelim ti svako dobro .
Lavko,draga moja,da ti i ja kazem koju rijec....ja koja sam izgubila 5 trudnoca,iza sebe imam 12 ivf postupaka,a zadnju trud.izgubila sa puna 22 tjedna sam ipak nekako nasla mir,iako sam mislila da cu ispaliti na mozak kada i ako zatrudnim....ali eto,nekako sam se prepustila Bogu,puno molim,vjerujem, vjerujem da je dosao red na nas,da nas nasi andjeli cuvaju.....vjera i molitva mi daju nadljudsku snagu,bez psiholiga i bez ijednog normabela u ovoj trudnoci.I ti si pokusaj nekako pronaci mir,pa i u molitvi ako ti je tako lakse,budi jaka,pozitivna....a jos malo,pa ces u rukama drzati svoje malo cudo
Posljednje uređivanje od Mury : 26.07.2014. at 14:45
I jos ti nesto moram reci...lavko prvotno napisa
meni je bilo lakse izvan bolnice i bez pregleda. Meni je trebala nadljudska snaga doci na pregled u bolnici ( iako je trudnoca bila skoroz ok) jer su ginekolozi otpisali moje dijete nakon potvrdene dijagnoze kod djecjeg kardiologa.
doslovno , otpisali, i komentirali su to prilicno glasno .
tako da sam ja svoj mir trebala naci u sebi.
Ali kao sto sam vec napisala , ja sam se morala boriti samo sa sobom i mogla sam odabrati misliti pozitivno jer moja biokemija mozga me nije dodatno opterecivala.
Lavko, ovo sto ti kazem je za tvoje dobro, svjesna si da mozak radi protiv tebe, jel da? Znam kaj su panicni napadaji, imam ih pred svaki uzv, pisala sam o tome. Znam kaj znaci izgubiti dijete a isto znam kaj znaci imati dijete, vjeruj mi trebat ce ti duplo vise zivaca nego sada. Tvoje psihicko stanje uvelike utjece na bebu i utjecat ce na njezin razvoj nakon rodenja, imaj to na umu...koliko energije trosis za nalazenje mira na krivim mjestima(a to je ocito jer te niti jedna pretraga ne smiruje) toliko ju ulozi da se smiris i probas uzivati u zadnjim tjednima koliko mozes, to je najbolje sto mozes uciniti za vas dvoje.
Sirius dobro pise i meni je jednom pomogla slicnim savjetom...imala sam potpuni raspad sistema
Cure moje...znam da imate dobre namjere, i cijenim svaki vaš savjet i svaku riječ utjehe i zdravog razuma.
Uh, ne znam otkud da krenem...ma vidite u kojim sam strahovima, a kako Sirius dobro kaže - ja imam dodatan problem biokemije u mozgu koja ne funkcionira dobro.
Ali da se unaprijed ogradim - ne izmišljam, problem koji imam je stvaran, moja beba se doista smirila, imam mutaciju gena za trombofiliju, neke vrijednosti rastu...zbrojim, krivo ili pravo, dva i dva i počinje strah. I onda mislim da će doći do tko zna kakve tragedije ako ne reagiram sto puta u tjedan dana zbog toga, a doktori to ne misle. Mene to umiri na dan dva, ali onda krene opet - zašto je mirna, što joj fali, što ako, što ako...I ako sad ne reagiram, bit ću kriva cijeli život.
Zato sam pokrenula ovu temu, možda i nije mjesto, ali kako god čudno zvučalo - nemam drugog. Moji doma me saslušaju, ali to nisu friške trudnice s nekim iskustvom, psihić je na godišnjem, frendice imaju svoje pretrpane živote i tako dođem ovdje. I puno mi znači što mogu reći baš onako kako mislim i osjećam, iako vas većinu ne poznam, ali znam da ću dobiti savjet makar to bilo - smiri se.
Obećajem da ću se pokušati smiriti još mjesec dana, ali bih voljela i dalje doći ovdje jer znam da imate životnog iskustva i da ćete me razumjeti, ili barem spustiti na zemlju. Recimo da je ova tema i moj ginekološki stol i moj kauč kod psihijatra - ne mogu vam platiti, sori
Bear with me, još samo malo, a ako išta znači - ja ću pomoći svakoj kojoj bude trebalo kako budem mogla.
Lavko, moja je u zadnje vrijeme bila samo mirna, često sam sam stucanje osjećala... Isto problemi s trombofilijom, rodila u 41 + 0, sve savršeno...
Imala sam tad 40.
Eto, primjer koji te možda umiri na neko vrijeme.
Drži se!
Može te razumjeti onaj koji prolazi isto. Ja se trudim i uspjeva mi. Neka si napravila sve šta je u tvojoj moći,tako i treba. Idi na preglede koje si izborila,bit će ti sigurno lakše i mirnije. Ali....došla sam ti reći....MISLI POZITIVNO...trudi se jako. Kad god krenu ružne misli otjeraj ih. Potrudi se. Razmišljaj obebici koja ti je toliko u tebi čuvana,pažena. Zamisli je sa tratinčicama u kosi i s najljepšim osmjehom za mamu. Natjeraj se koliko je moguće na pozitivu. I ja mogu sada pasti sa stolice dok vješam zavjesu....ali NEĆU. Uvijek dođi tu i dobit ćeš ako ništa drugo utjehu iPozdravlja te tabletica za smirenje
XMože te razumjeti onaj koji prolazi isto. Ja se trudim i uspjeva mi. Neka si napravila sve šta je u tvojoj moći,tako i treba. Idi na preglede koje si izborila,bit će ti sigurno lakše i mirnije. Ali....došla sam ti reći....MISLI POZITIVNO...trudi se jako. Kad god krenu ružne misli otjeraj ih. Potrudi se. Razmišljaj obebici koja ti je toliko u tebi čuvana,pažena. Zamisli je sa tratinčicama u kosi i s najljepšim osmjehom za mamu. Natjeraj se koliko je moguće na pozitivu. I ja mogu sada pasti sa stolice dok vješam zavjesu....ali NEĆU. Uvijek dođi tu i dobit ćeš ako ništa drugo utjehu i
Lavko nitko nije rekao da izmisljas problemeAli ono sto poduzimas te ocito ne smiruje, nego stalno daje novi razlog za brigu. Razumijemo te...pratim od pocetka...vidim da je uzelo maha...sve sto ti pisemo je iz razloga da te umirimo.
OK, da, muž mi zna prigovorit da sam cijepljena od pozitivnog razmišljanja.
Teško to meni ide..ali, ok, vježbat ću. Danas me muž vodi u kino i mislila sam - bi, ne bi, kad bi samo ležala, ali otići ću. Možda skrenem misli.
Optimizam se uci.
on nije uroden.
tako kaze moja psihologica.
Pa ja ga moram učiti, ali eto imam primjer svoje mame koja je izgubila 2 trudnoće u 6.mjesecu i nikad nije mislila da neće uspjeti, treća sam bila ja, i toliko je puna optimizma cijeli život i sad me hrabri i diže, a ja sušta suprotnost...
Eto , to je bas lijepo.
Lavko...
Upravo tako, optimizam se uci...inace bi pola nas samo tu na forumu otislo u kupine a malo smo i lude koliko bi mogle biti, slusaj iskusnjare
Može te razumjeti onaj koji prolazi isto. Ja se trudim i uspjeva mi. Neka si napravila sve šta je u tvojoj moći,tako i treba. Idi na preglede koje si izborila,bit će ti sigurno lakše i mirnije. Ali....došla sam ti reći....MISLI POZITIVNO...trudi se jako. Kad god krenu ružne misli otjeraj ih. Potrudi se. Razmišljaj obebici koja ti je toliko u tebi čuvana,pažena. Zamisli je sa tratinčicama u kosi i s najljepšim osmjehom za mamu. Natjeraj se koliko je moguće na pozitivu. I ja mogu sada pasti sa stolice dok vješam zavjesu....ali NEĆU. Uvijek dođi tu i dobit ćeš ako ništa drugo utjehu i
XXXX
Točno su cure rekle - moraš se svjesno natjerati misliti pozitivno - i točka.
Potpuno te razumijem. Ja sam žena koja pati od panično-anksioznog poremećaja već 12 godina a u zadnje sam dvije godine izgubila tri trudnoće.
U ovoj je trudnoći u 16-om tjednu ustanovljen defekt jednog bubrega i 99% vjerojatnost da će do poroda atrofirati. Vjerojatno će ostati funkcionalan ali nakon poroda će u nekom trenutku beba najvjerojatnije morati na operaciju.
Dva puta sam morala na fetalnu ehokardiografiju da se isključi problem sa srcem koji često prati preobleme sa bubrezima. Sad sam 30-i tjedan.
Živa, zdrava, ponekad zabrinuta, ponekad neispavana od brige, ponekad uplakana, ponekad ukočena od straha... ali najčešće - mirna i sretna.
U jednom sam trenutku (sječam se, dan prije prvog pregleda na Rebru) nakon 3 neprospavane noći i dana provedenih u ludilu i grču - jednostavno na svjesnoj razini odlučila da NEMA SMISLA i NEĆU brinuti i zamišljati najcrnje scenarije unaprijed. NEĆU.
Ako dođe do toga onda ću vidjeti što ćemo i kako ćemo, imat ću loših dana i sve ali NEĆU dopustiti da me strah potpuno obuzme.
I tako prolaze dani i tjedni. Na dan pregleda sam malo "oduzeta" ali inače se držim.
Jednostavno ne mogu ništa učiniti. Nema koristi od brige, ona unutra nema nikakve koristi od toga.
Moja briga je da izaberem najbolje doktore, da potražim i drugo mišljenje, da čitam o toj dijagnozi i probam se što više pripremiti na ono što nas sve čeka - i tu stajem. Ne mogu više od toga napraviti. Kakvog smisla ima da odem kod 50 doktora, problem je tu, pratimo ga koliko treba i nadamo se i vjerujemo u najbolji ishod.
Probaj i ti tako gledati na to. Znam da te briga izjeda ali pratite sve koliko moderna medicina dozvoljava i više od toga ne ide.
Probaj vjerovati
Bit će kako će biti, ni više ni manje od toga
Majuska
ako ces trebati kakvu informaciju u vezi logistike prije i nakon poroda stojim na raspolaganju.
Ja uopce ne radim D dimere i sl vec samo kks , trombocite
Meni vjera dosta pomaze , molim se , nadjem nekako svoj mir u tome ...isto me je jako strah ...
2 Izgubljene trudnoce imam iza sebe , 8 god borbe, toliko puno ivf
Daleko sam dogurala ,kontam ovaj put mora biti sve ok
Bit ce ...
Majuška, lijepo si ovo napisala. Sigurna sam da si u dobrim rukama i da će se sve srediti brzo nakon poroda
Majuska, znaš iz prve ruke kako mi je. I imaš dobar stav. Vidim da si našla mir sa sobom. Mene samo malo više muči da li ja radim sve što mogu, to je ta potreba ljudi s mojom dijagnozom da kontroliraju sve oko sebe.
Crvenkapice, baš sam ti neki dan rekla kako mi fali vjera. Fali mi jer se osjećam prazno i napušteno. A u crkvi ne nalazim smirenje. Ipak došlo mi je sinoć i pomolila sam se. Meni je sve to malo previše što mi vjera u kojoj sam rodjena nudi ali vjerujem da ne vučemo konce samo mi. I da nekad nema više načina doli predaje u milost koumosa, ptirode, Boga...kako god nazvali to. Ali nisam došla fo faze da kažem - sad u Božje ruke. Još sam u grču
Majuska, grlim... Nisam znala... Vibram...
Lavko, ako te molitva smiruje, osmisli si spontano svoju molitvu, svoje obraćanje nekome, kako god ga zvala... Pa ljudi širom planete mijenjaju svoja uvjerenja postaju vjernici, prestaju biti vjernici, mijenjaju vjeru... Sve je to legitimno. Prve uspavanke koje je Smjehuljica čula bile su neke hinduisticke mantre koje mene umiruju... To što na nju nisu djelovale, to je druga stvar.
Hvala ti Sirius
Lavko...
Ni ja nisam vjernica tako da ni ja ne nalazim smirenje i vjeru u crkvi.
Ali vjerujem u ljubav, u nas, u život, vjerujem u vjerovanje
To ti je jedan pomak u glavi koji se desi, valjda. Možda kad dođeš do zida...izgoriš.
Oduvijek sam držala gumb kad vidim dimnjačara i željela želju kad bi prolazili ispod vlaka ili vidjeli zvijezdu padalicu. Uvijek bez iznimke. I zadnjih par godina te su želje uvijek bile varijacije na temu da zatrudnim, da sve bude u redu sa bebom i tako u krug.... naravno.
Jedno jutro se vozimo na Rebro i na miramarskoj prođemo ispod vlaka a ja po prvi put pomislim - neću baš ništa poželjeti! nama to ne treba. bit će kako će biti i vjerujem da će biti dobro.
Nisam se samo dva-tri puta ošamarila, doslovce, kad su mi misli počele kolati i množiti se u najcrnjim scenarijima. Samo si flisku opalim (doslovno
Već si u finalu trudnoće, još malo ćete izdržati, dan za danom, sat za satom. Samo ti tu piši, kad god osjetiš potrebu
Nisi luda...onaj ko nije i ne prolazi anksioznost ne zna sto to znaci.....
Ja sam pila ad prije trudnoce,prestala sam s plusicem na testu.Prezivjela sam bez lijekova trudnocu(lezanje 3tjedna u Petrovoj,strah za bebu do kraja,sinov inzulin i 10 dana bolnice s njim uz moje strogo mirovanje.)Islo je bez tableta,beba mi je bila najvaznija.
Kad se rodila odahnula sam....a onda je s 4tjedna dobila,bronhiolitis,baka mi je umrla i sad kad beba ima 4 mjeseca ja se raaaaspadam.Ne pomaze vise nista....ne gine mi psihijatar.Stres je dosao na naplatu.
Majuska grlim te jako,drago mi je citati da se dobro nosis sa svime.
Majuška, nisam napisala, želim ti svu sreću s malenom..
Elica zna o čemu pričam, stvarno onaj tko je prošao pakao anksioznosti zna kako je to. Ne kažem da drugi ne pokušavaju razumjeti.
Jučer sam bila koma, nekakav čudan ctg opet, iako je dr rekao da je dobar, mala mirna, mirna. Ali sam navečer otišla u kino, morala sam se maknut. I u mraku kina počelo je migoljenje u trbuhu..konačno. Jutros opet čudan ctg, kaže prof.Škrablin sve je u redu i ja opet krenem sa svojim sumnjama - bi li oni meni rekli da ne valja, bi li me ostavili? I zaustavim se i kažem - ok, pa tko bi normalan poslao trudnicu s lošim ctg-om doma? Iza tog potpisa stoji osoba koja vodi patologiju trudnoće. I ako je dva puta rekla da je u redu (ja sam naravno ponovila pitanje), onda je u redu.
I dođem doma i zaspem. Nisam imala snage strahovati više.
hm sirius ovo je zanimljiva teza.
Ja sam mislila da se čovjek rodi s tim,a možda stvarno zapravo uči kroz život, model ponašanja roditelja i kasnije kroz život...moja mama je iznimno pozitivna osoba i takve smo seka i ja, valjda da padamo u ponor, naša mama bi rekla bit će dobro, izvući ćemo se, nije to glupmljenje optimizma, negi iskreko vjerovanje da će biti dobro
Apsolutno se neki rode s optimizmom. I moja mama je takav primjer. Mislim da bi isto ko Lilina, da padamo u provaliju, rekla - ma izvući ćemo se. Ne znam kako to u odgoju nisam pokupila od nje. A ni stari nije neki cendravac.
Ovo me više zanima - jel mislite da pozitivno vuče za sobom pozitivno? Da to zapravo utječe na tijek stvari? Ili će se stvari odigrati kako trebaju bez obzira na vaše pozitivno/negativno razmišljanje?
Ne svida mi se moderna filozofija koja tvrdi da pozitivno privlaci pozitivno i obrnuto.
Ne razmisljam pozitivno iz tog razloga.
Razmisljam pozitivno iz razloga za to sto u sebi vjerujem da mi zivot/svemir/Bog daje u svakom trenutku ono sto trebam i na meni je da iz toga uzmem najvise sto mogu.
Kad ne mozes nista uciniti ( ili vec cinis sve sto je u tvojoj moci) jednostavno se prepustis.
Prepustiti se ne znaci ne ciniti nista.
to samo znaci da ponekad treba zastati na trenutak i prestati jurcati kao hrcak u kavezu.
Samo stati i iskljuciti misli . Pustiti ih da dodu i produ.
I opet ti kazem.
okolnosti nisu toliko vazne , koliko je vazan nas osjecaj.
Smatram da će se stvari odigrati kako se misle odigrati, bez obzira da li smo mi prema tome pozitivno, negativno ili neutralno nastrojeni.
Ne smatram da pozitiva vuče pozitivu, a bome ni negativa negativu, nego jednostavno ovisi kakve smo osobe, ako sve gledamo pozitivno, onda će nam se većina događaja činiti pozitivna i obrnuto.
Kad ovo uspijem tada ću ili umrijeti, ili se podići na 100. razinu.
Ni ja nisam taj tip pozitivca..
Al još me muči to prepuštanje...jesu li stvari predodređene? Ili ovisimo nekad o trenutku sreće, čiste slučajnosti - da se naemo u pravo vrijeme na pravom mjestu?
Inače se ne smatram negativnom, ni pozitivnom, nego prokleto realnom s vjerom da će "na kraju" biti sve ok.
Lili75, puno mi pozdrvai mamu, prenesi joj dobre vijesti od mene ako već nisi
Lavko, imaš PP, i draga, još malo ćeš nam pisati na ovoj temi, a onda ćeš grliti svoju bebicu i pisati nam o slađim brigama
Prepustis se i smiris , i onda nakon nekog vremena jednostvano ti spontano dode misao sto bi trebala ciniti.Kad ovo uspijem tada ću ili umrijeti, ili se podići na 100. razinu.
kad si u grcu , i ocajnicki pokusavas doci do odgovora ne mozes zapravo cuti samu sebe.
eto ti filozofije.
Jasna je meni filozofija, zato se i smijem, jer mi se čini prilično nedostižna.Prepustis se i smiris , i onda nakon nekog vremena jednostvano ti spontano dode misao sto bi trebala ciniti.
kad si u grcu , i ocajnicki pokusavas doci do odgovora ne mozes zapravo cuti samu sebe.
eto ti filozofije.
Ma da , kljucno je shvatiti da nista zapravo NE moras.
Mislim , mozes ako zelis.
Ali ne moras.
Mislim da ni ja za života neću do tog stupnja doći.
nikad ne znas.
Apsolutno se slažem.
joj draga moja mury, naravno da sam joj prenijela i presretna je zbog tebe.Punoooo te pozdravlja.
Držimo ti fige najjače na svijetu! Koliko si sad trudna? Ja ZNAM da će ovaj put sve biti kako treba.
Što se tiče pozitive, stvar je kako netko reče u našoj percepciji stvarnosti jer ono što možemo birati je naš doživljaj sve ga što nam se događa.
Ja ću uvijek naći nešto pozitivno, jednostavno sam takva, ne silim se na to nego mi to dolazi samo od sebe. I mislim da nekako upravo tako ispadne na kraju da privlačim i pozitivne ljude i događaje (tako ih jelte percipiram u svojoj glavi
I da, ja vjerujem u sreću, vjerujem da sam rođena pod sretnom zvijezdom, koliko god to blesavo ili banalno zvučalo, iako daleko od toga da je moj život bio med i mlijeko (potpomognuta, godine neplodnosti, preživljeni rat, ostali bez ičega,..i još neke intimne stvari koje ne bih nabrajala)..Sve što nije bilo lijepo smatram naučenom lekcijom koje me obogatila tim životnim iskustvom i idem dalje. Bogu hvala nije bilo nikakvih tragedija vezano uz smrt ili bolest najbližih članova obitelji.
Čak u svojoj najvećoj želji u borbi za majčinstvo (koje je smisao moga postojanja) nakon toliko uloženog vremena, energije, živaca, ma svega, uspjela sam doći u to neko stanje koje opisuje sirius, kao da sam se predala svemiru/Bogu/nečem višem u smislu neka bude volja tvoja, kako treba biti.
Trebalo mi je vremena da dođem do tog stadija jer inače sam strašno uporna i imam propeler u guzici i ne stajem dok nešto ne ostvarim naravno uz puno uloženog truda (jer rijetko sam nešto dobila servirano na pladnju).
P.S.
Sad me već strah kud rekoh ono za "sretnu zvijezdu".
lavko, sad sam skužila da je zapravo neukusno da aj pričam kako se dobro osjećam u svojoj koži dok ti pokušavaš iznaći rješenje.
Samo sam se htjela nadovezati na novi smjer u kojem se razvila tema.
i moram priznati da mi je neobično da to nisi pokupila od roditelja, znači ipak se optimizam ne uči ili...? samo neki ga nauče? il ise rodimo takvima...?
majke su nam očito vrlo slične, mi dok smo noću išli po šumi preko minskih polja, padala kiša ko iz kabla, mi jedva živu glavu izvlačimo,a ona je uporno ponavljala:"Sve će biti dobro."
i vjeruj mi da mi djeca nismo bili u nikakvoj panici, iako je objektivno situacija bila zatrašujuća (jer su se čuli i pucnjevi), ja to shvatila ko avanturu.Bože me sačuvaj?! ne kužim kako sam ja to samo tako prošla i nastavila dalje.
nikad neću zaboravit kad smo napokon nabasali na "naše" i kad su nas ljudi vidjeli i prepoznali, prvo što sam rekla je bilo: "Kakve su mi šiške?" Jesus a sva sam bila blatnjava, mokra a ja blesa o frizuri. Imala sam 17 god tad. Očito sam neka posebna biljka.
ajd neću više gnjavit o ovoj temi jer je ipak to teška tema.
Sretno lavko, bit će sve super s bebicom, vidiš da ti to svi dr. kažu!
Posljednje uređivanje od Lili75 : 30.07.2014. at 15:18
to je normalno da se beba u 31nn ne mice ima malo mesta i zbog toga nemoze tako barem ja citam knjigu za bebe
Lili, ti si jedna optimistična osoba i ja bih voljela imati upola toliko hrabrosti i snage kao većina vas ovdje.
Jučer mi je bio prekrasan dan, beba je bila dobra, javljala se, osjetila sam je. Popodne smo išli na pregled, narasla je na 2,5 kile, sve je u redu, dugo me prof gledala.
A danas me opet pokosilo nešto, lošiji nalaz krvi i opet strah i strah i strah...i paralizira me jer su mi samo najgori scenariji u glavi..
I ako netko ima za reći nešto što će me ošamariti/spustiti/racionalno objasniti....be my guest.
Kažem, ne mogu vam platiti ali ne znam gdje bih sa sobom..
Pričam sama sa sobom..idem se pomolit nekom svojom molitvom.
Neugodno mi je jer stvarno me sad vidite u najgorem izdanju...;(
Lavko, kakav losiji nalaz krvi? O emu se radi?
Trombociti su mi pali na donju granicu, još su u granicama, ali na inekcijama sam i zadnja 3 nalaza padaju. Još sam našla 2 modrice a ne znam otkud mi, ne sjećam se da sam se lupila. I naravno..horor filmovi..sutra idem hematologici.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom