E onda točno znaš kako mi je...ja to skroz razumijem i pitam se bi li i meni bilo bolje u bolnici, baš zbog te neke sigurnosti.
Meni svi trube - čitaj knjige, radi goblene, štrikaj...a meni mozak samo na jedno misli. Znam da u bolnici nema mile lale, ovdje te ne šljive puno na viziti, al što kad mene uhvti frka, muž mora sjest svaki put u auto i drndat se do Petrove koja nam nije tako blizu.
Sad kad mi se beba smirila, to je pravo mučenje, živim za njene udarce.
Mi vučemo neke traume i zato smo takve.
Poslat ću ti poruku da se malo ispričamo...