Mene je počela peći savjest što to radim svom zdravlju i svom budućem zdravlju. I kako to mislim imati djecu, a pušim, hoću li jednom požaliti sve te cigarete i hoću li doživjeti vidjeti odraslu djecu...Osjećala sam se neodgovorno prema sebi i prema njima. I čak me počelo biti sram pušiti, osjećala sam nelagodu s cigaretom u ruci (nakon xx godina). A naravno da sam voljela to uvlačiti, pa to je ovisnost.
Voljela sam piti jutarnju kavu s 2-3 cigarete (užas). Voljela sam raditi na kompu uz cigarete. I vani pušiti uz kavu, pivo ili medicu. I zapaliti kraj mora, rijeke ili na planini. I svašta još nešto. Bilo mi je nepojmljivo da mogu nastaviti uživati u životu bez cigare. A onda me dotični Carr podsjetio da sam nekad uživala u životu bez cigarete i da se moj život nije vrtio oko cigarete...i trebalo mi je neko vrijeme da se prisjetim jutara bez cigarete i izlazaka...Doduše davno u srednjoj školi.

I onda sam skontala da poznajem jako puno nepušača koji uživaju bez cigarete i da tako mogu i ja. I stvarno je moguće. Jedno vrijeme na početu nisam išla u kafiće, ne zato što mi je falila cigareta, nego zato što mi se više nije dalo piti ni kave, a sa frendovima sam se družila pozivajući ih u šetnje, to mi je nekako tada najviše odgovaralo. Sad normalno sjedim bilo gdje, bilo koliko i ni ne pomislim da mi treba cigara, štoviše, smeta mi dim, smrdi.

Na poludnevnim ili cjelodnevnim edukacijama, planiranjima, sastancima i sl., vidim koliko se pušačima cijeli dan vrti oko cigarete. Nisu u stanju biti skoncentrirani sat i pol ili dva na nešto bez da jauču kako bi zapalili. I stalno se te neke pauze moraju raditi jer netko mora zapaliti. Tako sam i ja nekada. Dan se vrtio oko cigarete. Samo da pospremim pa zapalim. Samo da ovo završi pa zapalim.. Ono, užas. Pa ti nisi gospodar svoga dana ni sebe.

S ove strane je bolje i ljepše