jooj, eowin, sad mi je nekako krivo, glup mi je post totalno, a mislim kao šafran i isto čekam nastavak sage o očajnoj mami
 |
|||
|
|
|||
jooj, eowin, sad mi je nekako krivo, glup mi je post totalno
bože svašta!šafran prvotno napisa
ovo mi je ubolo oči jer mi je to najdraži topic na ovom forumu i tamo se skupila baš lijepa, dobra, vesela, pozitivna ekipa. ne razumijem zašto bi to nekome bio "crnjak" i što smeta?
istina, dogodilo se nebrojeno puta da dođe netko novi i zamoli da se nešto objasni na hrvatskom
pa tako bude.
majketi, ja nisam znala što je mm kad sam došla na ovaj forum. i da to može biti i muž i hrana
ne kužim stvarno kako nešto zdravo i pozitivno može biti crnjak :/
ako ti se ne da, ne da ti se i bok.
Ma joooj Anci krivo me shvati, ne topic o vježbanju, nego ovo što Eo piše, ako je TO nekom precrnjak za čitati, pa je zato šalje na toopic o vježbanju...
ajd dobro, srce mi prepuklo
pa da se makne crnih misli. eno ja se bas jutros hvalila kako sam lijepu cokoladu pojela, a niko me nije ni pospotao ni rekao a to ti ne valja, ni nista, dapace cak mi je i pohvalili da je dobra :D
Ajaj pa nisam toliko prolupala, ajd bar ne jošajd dobro, srce mi prepuklo
AKo se smije jest čokolada, evo onda i mene
Mislim istina je, vježbanje, boravak u prirodi, bilo kakava aktivnost van kuće za tijelo, utiće pozitivno i na dušu, ali nekad čovjeku jednostavno treba nekad i da stavi stvari na papir, to sam mislila.
I mene fakat ne smeta taj malo crnjak ton, šta ja znam, polazim uvijek od toga, nismo jednostavno svi isti. A i sviđa mi se način pisanja, slikovit je, metaforičan više, bar ga ja tako doživljavam, naravno da konobar stvarno nije donio pištolj na tabletu
E da i još mi je upalo u oči, taj konobar ih isto ima troje i osjeća se isto ko i pripovjedačica, pa mislim da priča nije samo o nama ženama, tri mala hahara, haharice, a i ti bi malo života i sebe natrag, pa žongliranje izmeđ svega toga, život jednostavno.
Evo nastavka sage, jedna ljubavna
Ljubav
Mama, jako si mi lijepa...čujem svog velikog dječaka. Bobra si , mama...pridružuje mu se maleni koji ga u svakoj situaciji oponaša i čije rečenice sve češće započinju s onim kad budem velik kao M., ....slušam ih i smješkam im se i grlim ih i škakljam i topim se od ljubavi i ponosa jer vidim da su krenuli stazama pravih muškarčina nesposobnih izreći one dvije sitne volim te riječi. Sretna sam što sam lijepa i dobra jer njihov otac svoje volim te riječi izriče samo svojim mačo gestama poput slučajnog dodira za kuhinjskim šankom, pranja automobila i punjenja rezervoara, svih Božića provedenih na mojoj morskoj litici. Diši duboko, pusti neka ti ovi mirisi smilja, okusi suhih smokava i ušećerenih badema, boje plavetnila i ljubičastih sumraka prodru do posljednjeg dijelića duše, govorim mu tada želeći podijeliti s njim apsolutno sve svoje tajne. Blijedo me gleda i sliježe ramenima, izgubio se negdje iza drugog zareza....ma diši onda kroz nos i izdahni kroz usta - to ti je za zdravlje, manje ćeš kašljati...ne gledam ga više samo čujem britke uzdahe i izdahe... nisam ti ja pjesnik, pokušava se opravdati, ali opravdati zapravo i nema što...važno je samo da smo na istoj obali iako je on stigao prečicom, a ja vrludavim puteljcima duša osluškujući šuškanje kamenja pod nogama i upijajući mirise mora.
Lijepa si mi, mama...vikao je moj veliki dječak ostajući prvi put sam u svojoj vrtićkoj grupi, mašući mi jednom, a drugom rukom tjerajući suzicu s obraza...jako si mi lijepa, grcao je gledajući moj odlazak, a ja sam ga htjela povući za sobom, utješiti i reći kako je sad veliki i da veliki dečki igraju nogomet, treniraju karate, prave puške od polomljenih grana, a mame samo dođu zacijeliti rane, poljubiti razbijenu glavu i puhnuti malo čarobnog praha u svaku novu modricu. Ali nisam jer me je toga dana preduhtrio svojom pričom o tome kako je on u ratu, ali mama pravom ratu kada tebe još nije bilo, vozio avion, ali ne onaj s bombama nego samo onaj koji ima velike puške i kako su njegovi vojnici pobijedili i kako je baš mene odabrao da mu poslije rata budem mama pa da ne budem više tužna. I ja sam mu povjerovala...povjerovala sam tim velikim plavim očima, toj staroj duši čiji me je pogled presjekao još dok je pupkovinom bio vezan za mene, toj malenoj rupici na prsima koju suvremena medicina ne zna objasniti pa laže o nekakvom nedostatku u embrionalnom razvoju, a ja znam da je to znak, da je to ljubav, da su to one dvije neizgovorene riječi s početka priče.
Lijepa si...čujem svog muža...mada me nekad prostrijeliš pogledom, ošamariš tim svojim kamenjarskim psovkama, požuruješ u jutarnjem tuširanju, kada za rođendan želiš samo knjigu ili ništa, kada te nema na mom jastuku kada pružim ruku ili u poljupcu kad prvi napuštam kuću...lijepa si i tada...takva, čudesno obična kakva već jesi, meka, nježna i podatna, olujna, valovita i mirna...ma kao i to tvoje more koje uvijek sanjaš, plavetno i nedodirljivo, baš poput tebe.
baš te je lijepo čitati
(kada ne pišeš protiv godišnjeg, mora i plaže
Je alex, kao život je sama marmelada
Meni oči zasuzile majke mi, imaš stvarno dara
šafran, nije samo marmelada
kajmak i marmelada
Ne, ne, nije to to. Bas se pozelis doma - svoga kreveta, svoje kupaonice, svog balkona, svoje kuhinje. I onda ti to dop...za pet dana i pozelis pobjeci bilo gdje samo da ne moras gledati taj jedan te isti krevet, kupaonicu, balkon i kuhinju
Odnosno, pozelis pobjeci od svoje kucne rutine. I onda pobjegnes i opet se pozelis, opet te spuca homesick. Odem da se vratim
Eowyn čim sam pročitala prvu pričicu odmah sam pomislila kako bi to trebalo objaviti, možda u nekom časopisu npr. jesi li razmišljala o tome?
Eowyn samo nastavi pisati, ovo je predivno citati, vidim sebe u tome. idu mi suze a bome i smijeh
I meni se sviđa kako pišešPrvo sam pomislila da je tema na Rodinim pravnim savjetima
Posljednje uređivanje od Optimist : 16.07.2014. at 12:44
I, da, crni humor u tekstu sam baš i shvatila kao humor, a ne kao crne misli pa mi se sve to skupa zato i sviđa
xI, da, crni humor u tekstu sam baš i shvatila kao humor, a ne kao crne misli pa mi se sve to skupa zato i sviđa
I, da, crni humor u tekstu sam baš i shvatila kao humor, a ne kao crne misli pa mi se sve to skupa zato i sviđa
i ja X
Muž je baš romantičan
Meni je lakše već da ono o GO-u nije tako, ono... totalni bed i težina, ono... primarna emocija je pomoć' bidnoj ženi, smijeha ni u tragovima
ja moram priznati da nekako ne shvacam bit problema.
ako ne volis GO, nemoj ici.
ako ti se djeca penju na glavu, pa skini ih sa glave.
meni su ti opisi kakti razularene djecice, te "zapustenih" majki, bas onako cisti klisee.
Pa kako nastaju klisei iliti sablone....Nisu izmisljeni i puno zena odgovara tim kliseima, inace nebi niti postojali. Rekla bi da nije propast svijeta spadati u neki od kliseaja moram priznati da nekako ne shvacam bit problema.
ako ne volis GO, nemoj ici.
ako ti se djeca penju na glavu, pa skini ih sa glave.
meni su ti opisi kakti razularene djecice, te "zapustenih" majki, bas onako cisti klisee.
Ili zašto jednostavno nekog ne učiniti sretnim
Ili zašto jednostavno nekog ne učiniti sretnim
X mene baš utješi u raščupanim momentima. Osjetin da nisan jedina
ali mene stvarno uvati crnjak kad škicnem na tu vašu temu. jer ja zaista, ali zaista MRZIM tjelovježbu. toliko da se niti na jogu nisam uspjela prisilitiajd dobro, srce mi prepuklo
i svjesna sam da mi to nije ni dobro ni zdravo, ali je jače od mene. i onda me uhvati crnjak kad vas vidim sve tamo čile i poletne jer sam svjesnija svoje falinge :p ono, drago mi je zbog vas, ali mene baci u bedaru.
zato i izbjegavam tu temu u širokom luku. sorry na iskrenosti :D
Ahahahahaha, i meni odmah Pulitzer pao na pametIli zašto jednostavno nekog ne učiniti sretnim
Pa ovo je Rodin forum, jedna simpatična mama poželjela dati svom talentu/želji oduška.
Žena želi pisati…pa piši, ženo
Edit: i sumnjam da piše zato što ima neki problem, više mislim da ju je uhvatila inpiracija
Posljednje uređivanje od Optimist : 16.07.2014. at 18:05
Ajde, šta ti kukaš, svaki dan šetaš ćuku i tu i tamo plivaš, dosta ti je toali mene stvarno uvati crnjak kad škicnem na tu vašu temu. jer ja zaista, ali zaista MRZIM tjelovježbu. toliko da se niti na jogu nisam uspjela prisiliti
i svjesna sam da mi to nije ni dobro ni zdravo, ali je jače od mene. i onda me uhvati crnjak kad vas vidim sve tamo čile i poletne jer sam svjesnija svoje falinge :p ono, drago mi je zbog vas, ali mene baci u bedaru.
zato i izbjegavam tu temu u širokom luku. sorry na iskrenosti :D
A ha ja valjda nemam homestick. Skoro nikad ne pozelim rutinu. Jedina konstanta mi je promjenaNe, ne, nije to to. Bas se pozelis doma - svoga kreveta, svoje kupaonice, svog balkona, svoje kuhinje. I onda ti to dop...za pet dana i pozelis pobjeci bilo gdje samo da ne moras gledati taj jedan te isti krevet, kupaonicu, balkon i kuhinju
Odnosno, pozelis pobjeci od svoje kucne rutine. I onda pobjegnes i opet se pozelis, opet te spuca homesick. Odem da se vratim
Ja mislim da shvatam Eowyn i mislim da nas gotovo sve s vremena na vrijeme uhvati ta neka malodusnost kad sebi izgledamo i jadnije i ruznije i deblje i sl. nego sto zaista jesmo. Ali to uglavnom brzo prodje i vjerujem da je Eowyn samo iskarikirala takve situacije. Meni se dopalo.
Nego, vezano za GO. Trenutno me strasno nervira lose vrijeme, kod nas u Bosni hladno brate kao u aprilu. Ako mi zbog loseg vremena propadne more jedva cu preziviti. Rezervisali smo 1.08. pa valjda ce tad biti suncano da gusteram k'o covjek...
ne želim te uvrijediti eowyn ali mene tvoji tekstovi ljute, baš jako. sviđa mi se kako pišeš ali tema mi je užasno odbojna - ne želim prihvatiti da majčinstvo može tako razoriti život žene.
(istina je da ni ja nisam daleko od tebe, ustvari sam jako blizu - zato mi tekstovi toliko idu na živce. prije par godina išla sam na radionicu kreativnog pisanja i kad smo se trebale predstaviti i reći zašto smo došle rekla sam: ja sam žena koju su pojela vlastita djeca i došla sam se ponovno stvoriti)
Ja bih o godišnjem, i što kod njega ne volim. Otkad se na godišnji ide s djecom, je l te
Nije to ni teglenje, ni povuci-potegni-pazi-maaamaaa, a sad ih je dvoje malih, a na plažu ne da nosim 17 grabljica i lopatica (da ima je l te za cijelu plažu.
Nego ne volim brate to - godišnji = plaža, more i sunce (i bježanje od sunca).
Dok nije bilo djece, a otkad ljetujem bez svojih staraca, meni je ljetovanje uvijek bilo nekakv kulturni turizam - festivali razno razni, idi od jednog do drugog... ako nema festivala - obiđi svako selo na otoku, grad od 16 stanovnika, svaki kamen iz 15.stoljeća. Bilo da sam išla s dečkom, mužem, jednom frendicom, ili nas deset... od 10 ili 15 dana godišnjeg, možda, ali samo možda bih jedan dan provela na plaži. Ostalo je bilo "baci se usput u more negdje usput... i možda neko popodne ostani 3 sata na nekoj plaži, ali sljedeća dva dana ne".
I sad dođu ti mali puzavci - gegavci, i ajde, možeš od 10 ili 15 dana napraviti pokoji izlet vamo ili tamo, ali ne mogu svaki dan razmišljati ima li u susjednom selu hlada, oće li spavati u sjedalici ili ne, i što ću s njim od 10 do 18h osim ne mrdati odatle di već jesam. I nama svima, pa i djetetu ovom starijem koje priča je nakon 4-5 dana dosta. Ne jer nam je teško i jer nam fali naš krevet i kupaonica - nego kako moj mali to kaže - a zašto smo mi još uvijek ovdje?
I još me nešto muči u vezi tog turizma kakav s djecom moram prakticirati. Ranije nikad nisam ljetovala u apartmanima. Mi smo uvijek iznajmljivali sobe, jer smo u njima spavali, ujutro izašli, navečer se vratili, i to je bio smještaj "tek toliko da ne spavam u parku i imam kupaonicu". Kad smo išli u čoporu, bio je to i neki "kolektivni smještaj". Sad nađem fini apartman, da je blizu parkića i blizu trampolina i plaže s hladom, i sve je fino, uredno i čisto, i lijepo uređeno - ali ja si mislim - "A što radim ovdje, zašto ja sad boravim 10 ili 15 dana u nečijoj kući i što da ja sad radim tu - čitam knjigu?". Jednostavno mi nije to to - kako kaže mm - "biti u tuđoj kući samo zato da bi mogla ići na plažu". Kod njega je to još više izraženo. On je čitav život ljetovao u obiteljskoj kući bez koje su ostali, i on se svake godine iznova čudi tom konceptu "tuđa kuća radi plaže".
Super mi je kad ljudi idu po 2-3 i više tjedana na more, ali (i da imam toliko godišnjeg, i toliko novca za 3 ili više tjedana apartmana) u ovom aranžmanu - iznajmljeni apartman, mala djeca zbog koje si ograničen u kretanju, većinu dana veći dio dana provodiš na plaži - nisam uopće luda za tim.
Evo recimo, mi ove godine planiramo ići na more, ali još uvijek nismo niti počeli razgovarati o tome gdje, što i kako, niti sam išla uplatila, rezervirala i sl. Bili smo preko kolektive 3 dana u 6.mj., i sad kad pitam mm-a i malog "Gdje ćemo ići na more", oni obojica vele "Pa već smo bili".
A ovo što su spomenule seni i mamitzi... rijetko kad na forumu nekoga doživim baš tako doslovce kao "strašno jadnu razorenu zapuštenu majku". Svaka od nas ima trenutaka kada je samo to (ali i kad nije ništa od tog jada i razorenosti), pa uvijek na to nekako gledam kao na "došla sam se malo istresti ili baš mi se danas piše o tome". Kao što se npr. Eowyn ima "flow"
Mene je ovaj forum "naučio" da dojim 17 godina
Zavisi valjda od svega po malo.. ne staviš taj prokleti crtić iako znaš da će ih to umiriti da prestanu više urlati i devastirati kuću, ne vadiš smrznut pizzu umjesto toplog obroka, ne vadiš batinu umjesto razgovora i milijuntog ponavljanja, ne daješ flašicu umjesto cike bar godnu dana, iako ih imaš troje, četvoro u razmaku od po godinu dana, ne puštaš ih da plaču po miljunti put te noći, nego ih digneš i nosaš i tješiš i taj i milijunti i prvi put, itd.. i tako par godina u nizu svakodnevno bez pauze i bez poštenog sna i još ako radiš i od muža nemaš neke pomoći, a ni roditelja, sestre, tetke, sve je na tebi.. ili ako je jedno od tih troje još dijete sa potrebnim potrebama, pa ja mislim da to može ostaviti ipak malo dubljeg traga i na tijelo i na psihu.
Ali mislim da ovi tekstovi od Eowyn su ipak samo ekstrahirani trenuci, koje svatko od nas ponekad doživi, neka vrst samoterapiranja i inspiracija za pisanje i crni humor što kažu cure, biti mama je sve pomalo i GO koji to nije, i devastirana i ljubav.
ja pak kad čitam vas balansiram između osjećaja zahvalnosti - ej, kakav život ja živim, nit devastirana nit su me djeca pojela.
i osjećaja grižnje savjesti da biće brinem nedovoljno za tu djecu, a previše na sebe mislim, i da bi ipak trebala biti bar malo devastirana i pojedena
kao i obično, sit gladnome ne vjeruje
Bubilo, a zašto idete na more u apartman ako to nikome nije drago, čak ni djeci? Probajte smislit nešto drugo.
Trebalo bi se u glavi riješiti te obaveze odlaska na more (i ja ju imam, ali imam i vikendicu).
Evo moja sestrična kupila apartman u GK i 7 godina nije bila na moru, osim po par sati na kupanju kad se zažele.
btw. smiješan mi je ovaj topic od početka (u smislu neshvatljiv) ali baš sam jutros šećući psa susrela jednu mamu sa dva mala dečkića, već u osam su išli na plažu, ona natovarena torbama i plažnim aksesoarom, a klinci su u tih par koraka valjda sto puta izgovorili "mama" svaki, pa me odmah podsjetilo na ovu temu. Jedino što je mama bila pravi komad, a nikako devastirana
I ja se to mislim, pa odite u planine, tamo morate biti aktivni a nije ni koma od 10-18 h
Volimo otići na more zato što volimo taj miris mora, ko što netko reče, lavande i smilja, svega ostalo... ali ne volim te "cjelodnevne, svakodnevne piknike na plaži". To mi je kao da u Zagrebu idem svaki dan u Maksimir. Shvatili smo mi da bismo mi htjeli smislili nešto drugo, ali s klincima od 1 i 4 god. još nismo smislili što je to "to drugo", a da je na moru. I mislim da čovjeku treba barem tih 2 tjedna u komadu da se makne (a drugačije ni nemamo godišnji da idemo više puta po par dana). A ništa, ako ne smislimo, morat ćemo patiti na plaži
pa eto gorski kotar ti je idealan, kao sto Mima rece, spustise se do mora okupsa, namirises i uzivas u visini.
Pa Mima i ja sam komad sa svojih 40, još, trbuh mi je ravan ko sa 20, a nikad radila trbušnjake, sreća jednostavno, daju mi obično oko deset godina manje, i ne može me valjda potopit ni plimni val. Valjda takva raca, takav soj, zaguljenaJedino što je mama bila pravi komad, a nikako devastirana
Ali mogu jednostavno razumjeti one koje to nisu i zašto kad počnu opisiviati svoje situacije, i nije mi se nešto specijalno teško stavit u njihovu kožu, ne znam, to je valjda ta razlika.
Mislim da bi i ja drugačiju pjesmu pjevala da su mi životne okolnosti malo drugačije, vjerojatno ne bi bila pretežno vedra i pozitivna.
p.s.
Sorry svima koje su tek rodile, doje, i nisu tip top ni fizički ni psihički trenutno, ali morala sam ovo ovako Mimi napisat, ne znam kako drugačije.
Razumijem te Bubilo, dok nisam imala dijete ja uopće nisam išla na plažu, samo bih se okupala i vratila kući.
Plažu baš ne podnosim - doduše da je neka bolja nego ova u mjestu u kojem ljetujem, možda mi i ne bi bila tako mrska.
Mi niti sada nismo na plaži po cijele dane, to stvarno ne bih mogla podnijeti, ali ipak budemo sat-dva ujutro i popodne.
Stvarno ne znam šafran zašto si mi to morala napisati, osim ako si se htjela malo pohvaliti, onda razumijem.
:D
Bez slike, ništa ne vjerujemo!
e, to je najbolja varijanta
mi nemamo ništa na moru
imamo na rijeci
na samoj rijeci, 5 metara od slapa
te godine kad smo tamo bili na GO (jedno dijete 6 godina, drugo 2 mjeseca), odmosrili smo se više i ljepše nego ikada
zbog blizine vode
zbog komocije na vlastitoj terasi, u vlastitoj ležaljci
zbog frižidera nadohvat ruke
zbog hrpe poznatih koji mogu "pogledati" starije dijete koje skače na slapu
sve ostalo mi je tlaka
zlaka i gotovo
i zato smo odlučili srediti tu kućicu
i više ne ići na more
nego uživati u svome
Pa Mima iz istih razloga zbog kojih si ti napisala ono gore
Posljednje uređivanje od šafran : 17.07.2014. at 09:57
Pošteno
Eowyn pisi jos
bas sam se nasmijala na prvi post, i nisam ga shvatila 100% doslovno
nemam takvo ekstremno iskustvo (ili je mozda zub vremena ucinio svoje, pa sam zaboravila
ja kao i cvijeta. nisam devastirana, pa si mislim da sam ziher kriva.
obožavam godišnji. ali na otoku, gdje nikog nema, s biciklima i da mi je plažica pod nosom :izbirljiva:
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
