Citiraj Eowyn prvotno napisa Vidi poruku
I uvijek sam se čudila svojoj materi kako su joj spužvica, žičica i arf najbolje oružje, oruđe i prijateljstvo i kako je na svim našim rođendanskim fotografijama ona uvijek svezane kose i pregače oko struka, kako jednom rukom reže tortu, drugom slaže ovale s pršutom i francuskom salatom, natečenih kapaka od probdjevene noći u kojoj je morala za naše rođendane ispeći kolače i odojka, sama umijesiti njoke i napacati meso za pašticadu jer joj dolaze gosti pa na tim istim fotografijama gledam ozareno i odmorno lice svoga oca kako nas steže u zagrljaj i ponosi se nama i stvarno izgleda kao kapo kuće pa opet pogledam svog Jeremiju i od životne istine moje matere, da su svi isti, a od koje sam cijeli život bježala, najradije bih se sručila u provaliju. Moja je mama kraljica arfa, i kao da ju čujem kako pognuta nad sudoperom isprekidanim glasom govori ***** kuhinju u kojoj nema arfa i kao da odaje najveću tajnu svijeta šapće kako arf čisti sve i masnoću i kamenac i kako nema ničeg ljepšeg nego kad sve dobro oribaš arfom, a ona arfom zaista čisti sve od posuđa do bijelog lima našeg starog fiata tipa. Pravim se kako u tim sjećanjima ne vidim da bi kradom za sudoperom obrisala suzu nego čekam trenutak da preuzmem kraljevsko žezlo pa ga kroz koje vrijeme predam sestri koja se sad iz prikrajka smije mom celulitu i paukovoj mreži po nogama i nadobudno misli kako će nju generacijski preskočiti ovo materino naslijeđe .
Kasno se uključujem, niti ne pišem ovdje puno. A i nisam od puno od seciranja i traženja rješenja da ti bude lakše, kad to ni ne trebaš.

Samo ti imam potrebu reći da me ovaj dio, iz nekog razloga, strašno podsjetio na jedan dio jedne dječje knjige...više čak nisam ni sigurna je li joj točan naslov, odnosno je li točno da pamtim da se zove Orlovi rano lete ili Ne okreći se sine.

U njoj je bio jedan dio kojeg nisam voljela čitati, o tome kako, kada Nijemci ulaze u grad, i "oni" moraju izaći iz unajmljene sobe, otići, odseliti, oca su uhapsili, djeca se pitaju što dalje, a majka stoji i gleda u žuti, pohaban pod, kojeg je svakodnevno prala (djetetu iz priče potpuno nerazumljivo zašto, jer je star i nikakvo pranje ga ne može uljepšati), gleda u tu sobu, gleda šutke; nakon nekoliko trenutaka intenzivnog gledanja, naglo zatvara vrata i zaključava.

Danas mi je jasno da je gledala u zadnje razdoblje svog dosadašnjeg života, i zna da ga više neće biti nikada, i zatvara vrata, što literarno, što preneseno, zadnjem periodu zajedništva svoje obitelji.

Kao mala nisam uopće razumjela težinu tog dijela knjige, ali očito pamtim taj dio, a da nisam bila ni svjesna. Sve dosada jer me ovaj pasus strahovito flešbeknuo na to i iz nekog razloga sam se rasplakala. A sjedim na poslu i nije mi baš za plakanje, a ne znam ni čemu ni zašto.

Najiskrenije nemam pojma zašto imam potrebu napisati, mislim da ovaj niz pobrkanih misli i asocijacija baš nitko neće pratiti, niti ga ja sama razumijem. Al negdje to moram "ostaviti" da to ne nosim doma.

Prehitilo me naprosto, tako je živopisno...i toliko emocija ima u svega par rečenica. Hvala.