 |
|||
A jbg, sad će te me zahebavat do sudnjeg dana, ali neka, sama sam si kriva
Razmišljam tako da sam imala sreće, malo od toga stanja je baš moja zasluga, i ne bi bilo pošteno da ih pripisujem sebi, jer znam da je moglo biti i drukčije, pa ni ne mogu osjećati grižnju savijesti, ali bi je osjećala da to pripisujem svojim, šta ja znam, nekim herojskim podvizima, i fizičkim i psihičkim.
I ja želim sliku.....ali u sedlu
Puce ote spat
Evo ja imam vene, i to jednu ružnu debelu koja ide od koljena s unutarnje strane pa sve dole i još pušim, pa što bi se reklo, jako sam pametna
I tanku kosu, dobra je samo kad je prvi dan operem, i notki su mi očajne kvalitete, nikad nisam imala ljiepe nokte, pa su stalno kratki, i nos mi ide malo u krivo.
I ovo se sad ne vadim, stvarno je tako
mene kriza rješila obaveze odlaska na skijanje recimoOriginally Posted by Mima
mm obožava, a ja tako-tako, fora mi je, al me strah normalno skijati od kad imam puknute ligamente. skijam, al ono, svaki dan kad zatvore žice bogu zahvaljujem što sam u apartmanu, a ne u bolnici. a tek petak, 4 popodne, a ja u komadu, jeeei
i onda mi uvijek bilo previše novaca dati za tako-tako osjećaj.
a kako skijam laganini i nisam od ovih luđaka kao mm, a i ostali su isto takvi koji moraju skijati od otvaranja do zatvaranja žice, uvijek je mene zapalo da svu djecu vodim u školu, kupim ih iz škole i dovodim do punkta okupljanja.
nego, lako za to, al ovo o čemu eowin piše, treba svih njih ućerat u pancerice, obuć, nosit skije, štapove, neusporedivo s opremom za plažu pa taman da nosiš najvećeg krokodila na napuhavanje...
al hbg, djeca uživaju, pa zrak, pa planine pa dobro društvo, pa koja prunja u bajti pa zabava u apartmanu...pa se to nekako iskompenziralo.
i sad kad ne idemo, sad mi krivo.
Last edited by cvijeta73; 17.07.2014 at 11:19.
e da, a mm-u recimo ništa sve to nije teško, ni, poslije škole, preuzeti ako treba desetero njurgave djece koji viču da im je hladno i skijati s njima do kraja, ni tegliti ih poslije doma - jer obožava to skijanje.
Divlji zapad
Gledam danas ove svoje tri glave, dvije okrugle i jednu frčkavu, gledam ih kako su sretni, kako sretno nespretni u nastojanju da sakriju moj rođendanski poklon. Ja sam ti kupio šminku i cvijeće, tatin je poklon crveni i može stati samo jedna ruka i nema igrice....u jednom dahu govori mala velika okrugla glava, ljubi me i grli i presretan je što je uskoro nekome rođendan jer će se do mile volje moći nalijevati coca colom, a ne mlijekom kojeg ne voli jer je drugačiji od ostalih ljudi. Pa kako drugačiji, pitam ga. Tako, lijepo, drugačiji, već sam ti rekao, ne pijem mlijeko kao drugi ljudi, ja sam drugačiji. I od mene drugačiji? I od tebe jer si ti iz Zadara, a ja iz Zabega i u Zabegu se ne pije mlijeko. Kad bismo barem svi bili ovako ljupko jednostavni, i kad bi svijet bio ovakav iz crno-bijele dječje perspektive, ili jesi ili nisi.
I ja sam ti kupio šminku i cvijeće, govore zelene oči frčkave glavice, to je za cure, a ti si cura, mama. Otkriva mi najstrože čuvanu tajnu, jedinu zagnetku u svom životu, onu koju šapće bratu pred spavanje....šššš...tiho, tiho, da nitko ne čuje, mama je cura...hihihi...slatko smijuljenje i komešanje, bockanje, podbadanje, zadirkivanje, udaranje, boksanje i na kraju urlik...krvavi nos, krvava usnica, počupane kose, šake pod bradom i iskre koje frcaju krevetom...ja sam žedan, ja sam gladan, piški mi se, ne bih spavao, daj mi uho, daj mi macu. Ispunjavam želje kao dobra vila i zavidno slušam pubertetska hihotanja na ulici, pokrivam ih, ljubim, pjevam...ali opet plač...ne mogu bez tateeee. Dolazi i tata, gužvamo se, stišćemo, i opet ispočetka, onaj koji je pio sad piški, koji je maloprije piškio sad pije, maca se opet izgubila, ali sad ne bi više macu, sad bi istog psa i opet se tuku, navlače i frcaju bratski udarci i čini mi se da su se razbudili i da su daleko od sna, kad odjednom padaju pokošeni jedan preko drugoga i s macom i psom i tatinim uhom u rukama...
Čudna mi je tišina, iskradam se na prstima, u zadnjoj sobi palim svjetlo, točim pivo, otvaram knjigu...moj dan počinje. Znaš, moram ti reći da ovako više ne ide. Gledam svog ludog muža i pitam se tko li mu je samo pomiješao lončiće. Kako ne ide? Ne ide, nastavlja, u posljednje vrijeme samo si mama, uopće više nisi žena, dotakneš me samo u prolazu, naoružaš se djecom u krevetu kao oklopom, za mene više nemaš ni lijepu riječ. Ne sjećam se ni kad smo bili sami, ni kad smo se samo ljubili na kauču, ni kad smo barem pogledali film zajedno. Skamenjena sam, najprije - ne diraj moju samoću, a zatim otkud ti pravo na takvo što? Ako izgovorim što mislim, naljutit će se, muška glava ne razmišlja dalje od glave s kata niže, vjerojatno i sad ta donja govori umjesto gornje pa mu ovakve budalaštine padaju na um. Kao da ne živimo u istom životu, a kamoli stanu, kao da ne vidi kako moj dan započinje puno ranije od njegovog i završava tik pred buđenje, kao da je on danas čitav dan s dvojicom kauboja jahao po preriji života pazeći da laso ne završi u susjedovom prozoru ili da se ne bace pod zaprežna kola nasred ceste ili ih hvatao među policama samoposluge, bio sudac u igri tko je koga prvi gurnuo, tko je kome prvi uzeo, dao, vratio, udario, tražio izgubljenu najdražu igračku pa glumio klauna zabavljača da pojedu nešto zdravo i toplo pa čitao priču pred popodnevno spavanje pa opet hvatao po toboganima, guralicama, penjalicama pa kao razigrane mustange vraćao u staju, timario, pojio i hranio. Možda iz njegove perspektive kad nakon napornog radnog dana svečano odveže kravatu, večernje kupanje izgleda šala, smijeh koji se širi kupaonicom rastapa i najtvrđi kamen, ali do njega je trebalo prevaliti cjelodnevni put i lako je sada biti kauboj.
Ma pusti me da popijem pivo i pročitam knjigu, bit ću ti opet žena, kad još malo narastu, a dotad šuti, zamotaj taj crveni dar bez igrica i izmasiraj leđa da sutra opet mogu trčati po preriji želja ovih malih frčkavo okruglih glava.
Devastirana - da jesam, nakon borbe s neplodnošću, hrpetine hormona koje sam nakljukala u svoje tijelo, triju trudnoća, jednog neurorizičnog djeteta koje u prve tri nije smjelo dobiti povišenu temperaturu, konstantne brige o njemu i drugoj dvojici, konstantnog straha jesam li sve dobro napravila, jesam li mogla bolje, pati li ovaj zdravi zato sto je opet s bratom u dvorani za vjezbanje, zasto nemamo u blizini ni jednu baku, tetu, ikoga da mi pomogne da barem sat vremena bezbrizno zaspim.... Ko mi kriv sto sam iz rađaonice trčala na neonatologiju tvrdeći da će od sigurne smrti spasiti samo moje mlijeko koje u potocima teče, stosam dojila do trece i jos malo, sto tek s trecim imam snage reci ne cijepim i kvit, sto nisam rodila u dvadesetoj nego se sad u četrdesetoj jedva sagnem rasklopiti kolica...jesam, devastirana sam. Sve boli, žiga, pritišće, nije da imam sto kila, ali...
I zato pisem i citam vas i super mi je kako ste reagirale jer kad malo dublje zagrebes, sve smo iste ispod koze.
Ja ne znam kako vi, ali ja sam se tako slatko nasmijala ovoj priči
Eowyn, uh, lijepo pišeš. Devastirana, hrabra i moćna, mama. Vjerujem da si divna.
Želim ti samo da sretneš i ženu u sebi kao i sve mame. Treba nam vremena (nemamo sve isti karakter, ali ni okolnosti) da osvijestimo to na vrijeme ili je ovo tvoje oslobođenje.
Ideeeš, ovo je trebalo izguratiDevastirana - da jesam, nakon borbe s neplodnošću, hrpetine hormona koje sam nakljukala u svoje tijelo, triju trudnoća, jednog neurorizičnog djeteta koje u prve tri nije smjelo dobiti povišenu temperaturu, konstantne brige o njemu i drugoj dvojici, konstantnog straha jesam li sve dobro napravila, jesam li mogla bolje, pati li ovaj zdravi zato sto je opet s bratom u dvorani za vjezbanje, zasto nemamo u blizini ni jednu baku, tetu, ikoga da mi pomogne da barem sat vremena bezbrizno zaspim.... Ko mi kriv sto sam iz rađaonice trčala na neonatologiju tvrdeći da će od sigurne smrti spasiti samo moje mlijeko koje u potocima teče, stosam dojila do trece i jos malo, sto tek s trecim imam snage reci ne cijepim i kvit, sto nisam rodila u dvadesetoj nego se sad u četrdesetoj jedva sagnem rasklopiti kolica...jesam, devastirana sam. Sve boli, žiga, pritišće, nije da imam sto kila, ali...
A i podjestilo me, prošli vikend hopnem ja na konja kao fol perce, a kad ono zaškljocala ko šaržer, a žena zabrinuto, oj šta je ovo, ja reko, ma ništa, godina proizvodnje
Eowyn
Fino si to napisala, sviđa mi se ironija.
Meni je na moru super jer volim taj zrak, mirise a i činjenicu da mi se klinci izmore u vodi pa navečer mm i ja imamo vremena za pivu i chill out na terasi
da je posao više nego odmor, je, ali ja si nađem vremena za sebe
i mi isto vučemo svašta na plažu ali sve to zakvačim na kolica pa je lakše.
I htjela sam još reći, mislim da su mame koje imaju rizičnu djecu u bilo kojem smislu, ili djecu sa posebnim potrebama klasa ličnosti za sebe. Tek kod takvih okolnosti ispliva van koliko je netko stvarno jak.
To je recimo jedna od onih okolnosti gdje se ni ne usudim raspravljati, teoretizirati, filozofirati. Jedno je neprospavane noći radi zubića i noćnih podoja, ružnih snova, a drugo radi strepnje, neprekidne brige, tjeskobe, straha. Jbg, treba to psihički izdržat, a dijete ti je u pitanju.
A baš se od danas na sutra vratit u neki prijašnji mod nakon svega, ni to baš nije samo tako, osim u tamo nekoj teoriji.
I to još kad imaš samo jedno, pa se možeš skoncetrirati samo na njega, a gdje tek kad imaš još jedno ili još dvoje.
Skidam kapu. Ponekad se osjećam devastirano čisto jer u jednom trenutku(nakon ručka npr
meni dođe da ti uzmem svu tu djecu na tjedan dana, majke mi moje. a šta, nekako bi se valjda snašli
Super rečeno, mislim da kužim
Skidanje tih "ordenja" - ne može se ubrzat. Ali je totalna fora i zen kad se dogodi. Valjda me neko kuži, ako me ne kuži danas - kužit će.
Last edited by ina33; 17.07.2014 at 14:09.
A luda si sto gradiSkidam kapu. Ponekad se osjećam devastirano čisto jer u jednom trenutku(nakon ručka npr
Al drito u poantu
Za slučaj IVF-a, netko je jednom negdje na potp rekao da to vrlo često traje do onog trentuka kad dijete postane starije od "staža u neplodnosti" - da tad krene to otpuštanje - čisto kao benchmark drugima stavljam.
Ina33 ma kakva mučenica, patnica, sveta gospa, nema takve tu, pa vidiš da se smijemo čitavo vrijeme ko napušene
bome nemam ni griznje savjestija pak kad čitam vas balansiram između osjećaja zahvalnosti - ej, kakav život ja živim, nit devastirana nit su me djeca pojela.
i osjećaja grižnje savjesti da biće brinem nedovoljno za tu djecu, a previše na sebe mislim, i da bi ipak trebala biti bar malo devastirana i pojedena
Upravo sam oprala sudje od ručka koji sam takodjer skuhala. Legla sam, uzela mob i knjigu i naredila da me ne uznemiravaju 2 sata. Tada cu doci skuhati kavu pa na kupanje.
Kako? MM je na Play stationu, a klinci gledaju crtic. Mala cijena za puno mira
Ovo ljeto se dogodilo tako da je s nama i njegova visost moj brat.
Malo je u soku, kuhao je, usisavao, prao sudje. Hebate, kakav je to godišnji, kaže.
Bez žrtve i mučeništva jednog clana jednadžbe, a sa krajnjim rezultatom odmora svima, a ne samo njima
eowyn
nada se da se nisi na moj komentar uvrijedila. ne poznam te, a ni ne sumnjam da se osjecas kako se osjecas.
moj komentar se odnosi na sadrzaj pisanja, meni je to pomalo klise i kicasto, no kao sto vidis, ja sam u manjini.
ma sta snasli.meni dođe da ti uzmem svu tu djecu na tjedan dana, majke mi moje. a šta, nekako bi se valjda snašli
odmah bi ona dva od 7 i 9 preodgojila
Nije danas više baš ni lako biti originalan, i nije možda Lovac u žitu ili Kiklop, ali nije baš ni bižuterija, a i ovo je, kako me neki dan neko opomene, ipak samo forum
I Nives Celzijus prošle godine konačno dobi svog Kiklopa, ne doduše bez suda, podrške udruga za ljudska i ženska prava, i sa 5 godina zakašnjenja, ali kipić je tu, mogu samo reći pošteno i zasluženo, što god ja mislila o sadržaju. Možda bi joj baš Ranko Marinković, da je bio živ, prvi čestitao.
Evo jedna putna:
On the road again ili Tatami Karate Cup Budapest
Kaže trenerica kako su mi djeca su iznimno talentirana i kako bi bila prava šteta da ne odu na samo još jedno karate natjecanje, ali pravo, međunarodno, budimpeštansko. Ogledam se najprije oko sebe da se uvjerim kako se obraća meni pa ju onda bojažljivo pitam govorimo li o istoj djeci, nije li me zamijenila možda! Ne, ne, kaže Mali i Veliki, ponosi kluba, evo samo ih još ovo dijeli od Olimpijade u Japanu. Kada ti tako netko recitira hvalospjeve o djeci, ne preostaje ti ništa drugo nego kupiti svu opremu, rezervirati obiteljsku sobu i put pod noge do Budimpešte!
A bilo je kao u filmu.
Krenuli smo nabrijani, nas dvoje skoro pa na nož. Ona putna groznica kad iz pospremljenih ladica pamćenja vadiš sve stare i nove svađe i razmirice, klinci nervozni, kiša pada, On se boji magle i tog autoputa prema Budimpešti koji je koban za nas Hrvate. Pa i Čačić je tamo dolijao, zar ne?
I u toj divnoj, raspjevanoj atmosferi krenemo...on već viče da ga steže oko srca, sigurno infarkt, što bi drugo bilo. Rak ne steže.
Smjestili se, pansion divan, ali zebe ga za noge, soba prevelika, potkrovlje, tko će to zagrijati, svi ćemo se sigurno prehladiti... (već lagano otpuhujem, ali u daljini nazirem Ikeinu reklamu, računam koliko bi mi pješke trebalo do nje, tek toliko da se smirim, a i novi set posteljine, ručnika, možda čak i tanjura ne bi bio na odmet...).
Krećemo prema centru, nekih šest kilometara od nas, tako barem pokazuje gps, ali gubimo se. Negdje su radovi, negdje se karta nije učitala, umjesto prema centru vraćamo se kući u smjeru Balatona.
Kaže on, najbolje da se vratimo pred hotel pa ćemo otamo opet....pa kako misliš da ćemo otamo opet pronaći put, a sad smo se izgubili? Pitam samo, glupa sam, ne razumijem se u gps, ali znam čitati natpise....on urla, auto se trese, djeca se tuku, malom se piša...
Ne znam kako, valjda božjom providnošću, konačno smo na mostovima, djeca oduševljena, jedan žuti, drugi zeleni, taj zeleni je bitan jer je jaaaako daleko od ovog po kojem se vozimo. On se trese. Prehladio se, srce ga steže. Ne možemo skrenuti lijevo, a moramo. Vozimo se kilometrima, već stvarno daleko od centra. Skreni lijevo, napravi prekršaj, štogod samo da ne završmo u Ukrajini!!!!!!
GPS se ugasio. Crko. Ne radi. Otišla baterija, napajanje, sve...
Parkiramo.
Kaže mi glupačo glupa što ćemo sad????? Vrati nas nazada, ja imam INFARKT!!!!!!
Kočim se od smijeha. ****sekadsimetakofinopočastio, kažem, ne treba nam hotel nego hitna. Mislim, ako stvarno imaš infarkt.
IMAM!!!!!!
Vrišti.
Ja se smijem i ne mogu se prestati smijati i kažem a možda ti je to rak od one nepreležane gripe, zar ti nije to i mama rekla!!???
Divna atmosfera!
Izlazi iz auta, vidim ga kako duboko diše. Jebat ga, je li infarkt ili rak? Dilema???
Kažem, možda je bolje da je rak, ako je infarkt mogao bi umrijeti ovdje ovog trena, a para nemamo ni za ukop, a kamoli da te prevezem u Zagreb.
Tišina. Muk. Pogledi paraju toplu jesensku noć.
Našli konačno garažu, Vaciuci, prošetali, ali....kako ćemo se vratiti kad nemamo navigaciju?
Po starinski, pratit ćemo putokaze. Stvarno ne znam kako smo prije živjeli! Umjesto po onom mostu po kojem smo došli, nazad se vozimo po onom zelenom s početka priče...
Turnir prošao dobro, nemamo medalje, izgubili u borbi za treće mjesto, ali Mali i Veliki briljantni. Najmanji isto izdržljiv, a i nas dvoje se smirili.
Prtljažnik pun nezaobilaznih Ikea (ne)sitnica, natovareni do grla, na putu prema kući, nasred kružnog toka mađarskog sela na budimskoj periferiji ugasi se auto. Das Auto! FauVe. Auto nad autima.
Subota popodne, kiša rominja, djeca plaču, jedan je gladan, druga dvojica još tuguju za medaljom, njega zebe za noge, kiše, hladno mu, srce opet probada.
Možda je samo akumulator ili kratki spoj od onog gps uređaja, usuđujem se šapnuti, no i sam šapat u njemu pokreće lavinu o ženama i autu od onoga koliko sam puta skupljao tvoje dijelove po cesti do toga kako je šteta što nisam umjesto književnosti završila automehaničarski tečaj... Ušuti, ušuti, šapćem samoj sebi, pravi se plavušom, izvadi rašpicu, lak za nokte, popravi maskaru, pravi se da imaš maskaru na očima, zakolutaj očima, što god ... samo ne govori...
Dolazi šlep služba, dolazi renta car, uzimamo sobu, opet onu istu, hladnu s propuhom, a tek joj promijenili posteljinu.
Odveli djecu u hotelski restoran, iza nas sviraju Cigani, oko nas ples svjećica, nekakva seoska fešta. Volim te šapće mađarsko vino, volim te šapćem i ja, volim kad se volite viče Veliki ... sve ostalo je romantika!
GPS je moj najdraži neprijatelj
Eowyn, baviš li se i inače pisanjem? Ovaj zadnji post ti je odličan!
Na temu GPS: u našoj obitelji zovemo ga "gospođa", a u trenucima krize "glupača" i ja se obično svađam s njom u autu jer naravno da znam bolji smjer
(na opće oduševljenje preostalog dijela obitelji)
Predobro!
Nadam se da je fikcija.
Samo u trenucima očaja i inspiracije za tajno društvo izludjenih majki, kućanica, ljubavnica kada uz dobro vino i predinove stihove u "fondu" umačemo sočne priče o svojim muževima! I evo sad ovdje, na Rodi, otkud su potekle i prve "javne" priče.Eowyn, baviš li se i inače pisanjem? Ovaj zadnji post ti je odličan!roll
Eowyn pravo "u sridu"
Eowyn, baš si me nasmijala, trebala bi dobiti vlastitu kolumnu ovdje na rodi, da nas redovito nasmijavaš
Kasno se uključujem, niti ne pišem ovdje puno. A i nisam od puno od seciranja i traženja rješenja da ti bude lakše, kad to ni ne trebaš.
Samo ti imam potrebu reći da me ovaj dio, iz nekog razloga, strašno podsjetio na jedan dio jedne dječje knjige...više čak nisam ni sigurna je li joj točan naslov, odnosno je li točno da pamtim da se zove Orlovi rano lete ili Ne okreći se sine.
U njoj je bio jedan dio kojeg nisam voljela čitati, o tome kako, kada Nijemci ulaze u grad, i "oni" moraju izaći iz unajmljene sobe, otići, odseliti, oca su uhapsili, djeca se pitaju što dalje, a majka stoji i gleda u žuti, pohaban pod, kojeg je svakodnevno prala (djetetu iz priče potpuno nerazumljivo zašto, jer je star i nikakvo pranje ga ne može uljepšati), gleda u tu sobu, gleda šutke; nakon nekoliko trenutaka intenzivnog gledanja, naglo zatvara vrata i zaključava.
Danas mi je jasno da je gledala u zadnje razdoblje svog dosadašnjeg života, i zna da ga više neće biti nikada, i zatvara vrata, što literarno, što preneseno, zadnjem periodu zajedništva svoje obitelji.
Kao mala nisam uopće razumjela težinu tog dijela knjige, ali očito pamtim taj dio, a da nisam bila ni svjesna. Sve dosada jer me ovaj pasus strahovito flešbeknuo na to i iz nekog razloga sam se rasplakala. A sjedim na poslu i nije mi baš za plakanje, a ne znam ni čemu ni zašto.
Najiskrenije nemam pojma zašto imam potrebu napisati, mislim da ovaj niz pobrkanih misli i asocijacija baš nitko neće pratiti, niti ga ja sama razumijem. Al negdje to moram "ostaviti" da to ne nosim doma.
Prehitilo me naprosto, tako je živopisno...i toliko emocija ima u svega par rečenica. Hvala.
Uh koja slika. Nadam se da je i ovo neka-ventilacikska humoreska jer je moj poriv bit musketirka i na bijelim konju ugalopirat medju rodjendansko slavlje sa svojim zezlima i istinama-vizitkartama od cateringa i radionica, otetet mamuu-pepeljugu, rasplest joj kosu i maknut pregacu i u maniri meride hrabre s njom odgalopirat na zapad...
Na spa tretman
Last edited by ina33; 02.10.2014 at 15:06.
I za sestre po "tipu humora" koje ovo čitaju, a ne nasmijava ih, nego rastužuje i rajca u njima spasilačke porive - moguće je preskočit generaciju i puno toga je stvar odluke, ne mora arf bit vaše žezlo... a možete ga predat i muškome u ruke, e... to je humor koji mene nasmijava... kad muški se kao uključi, a pita ono stila "sestro skalpel" da ga se i dalje servisira (di je ovo, di je ono) - a dobije arf u ruke, uputu "snađi se"... ili "pročitaj manual iza Arfa" i bok i preko vrata. Doduše, onda mora i žena bit spremna ići mijenjat gume kod vulkanizera, i to s preživi, neš' ti muke.
Last edited by ina33; 02.10.2014 at 15:20.
meni je ovaj zadnji post super!
A ono što me najviše, zapravo, boli kod stava "ah... to je ta naša ženska sudbina, eto, i mene je snašlo" je to da su te mame i mame sinova, i da sinovi gledaju taj model - tata ozaren, mama kao ozarena s pregačom. I to me frka zbog moje kćeri. Tako da... "Arf mame" imate vi tu moć promjene, veliku. Samo morate odlučit. Pa umjesto pisanja i ventiliranja promjenit prvo od svoje obitelji. Ne mora to biti "naša ženska sudbina", stvar je odluke, a svaka promjena počinje... od doma.
A ono što me najviše, zapravo, boli kod stava "ah... to je ta naša ženska sudbina, eto, i mene je snašlo" je to da su te mame i mame sinova, i da sinovi gledaju taj model - tata ozaren, mama kao ozarena s pregačom. I to me frka zbog moje kćeri. Tako da... "Arf mame" imate vi tu moć promjene, veliku. Samo morate odlučit. Pa umjesto pisanja i ventiliranja promjenit prvo od svoje obitelji. Ne mora to biti "naša ženska sudbina", stvar je odluke, a svaka promjena počinje... od doma. Pa... ako ne zbog sebe, učinite to zbog svojih kćeriju. Ako je samo umjetnost...kao totalna neimitatorica života kidam nalijevo.
Ja to bas ne kuzim. Da me smeta kuhanje - vjerujem da ne bi kuhala i uopce me ne bi dirala zdrava hrana. Mrzim peglanje pa peglam samo u krajnjoj nuzdi, par puta godisnje. Ne volim prati prozore - perem ih samo u nekom divljackom naletu pms-a. Smeta me zamazan wc i zato ga cesce perem. Ono sto ne volim, radim samo kad mi dode voda do grla.
I skroz mi je normalno otpeljati auto kod vulkanizera ili pokreciti kuhinju ako hocu drugu boju. Naglasak na ovome "ako hocu".
Ajde dobro, nisam bas tak flegma, znam i ja po..... :D
Mislim da se ne moraš bojati za svoju kćer. Svaka zajednica u prvih par mjeseci zajedničkog života definira neke stvari koje se naravno i mijenjaju s vremenom, iako je "stil" taj koji se zadržava. Premda imaš pravo da će sustav, bez investiranja u njega, konvergirati u "Arf ženu".
Znaš kako se još zove Das Auto?
Das Problem!!!
Posting Permissions
Reply With Quote
