Kako se nositi sa svijetom oko nas?

[*mamica*]

Uh, ne znam uopće otkuda početi i kako početi. A čini mi se da je već i bila slična tema...

Jednostavno, u posljednje vrijeme sam pretrpana i izbombardirana lošim vijestima, što u svojoj okolini, što u svijetu. Toliko je nesreća, toliko toga lošega... I ja, koja sam vječiti optimist i pozitivac, postala sam umorna i osjećam da me hvata taj crnjak.

Gledam ovu užasnu nesreću u Ukrajini, 80-ero nevine dječice, preko 100 znanstvenika koji su svoj život posvetili plemenitoj svrsi - borbi protiv HIV-a, obitelj iz Australije koja je izgubila četvero članova najuže obitelji u dvije avionske nesreće...

Trudim se što više posvetiti svojoj obitelji, uživati u životu koliko mogu, u prirodi, ali jednostavno ne mogu biti mirna kada znam da se toliko zla danas događa u svijetu i da toliki pate. I ne mirim se s time da tu ne mogu ništa promijeniti. Mislim da svatko od nas može dati doprinos boljoj sadašnjosti i budućnosti, počev u svojoj obitelji, pa dalje, aktiviranjem, angažmanom za neku stvar.

Ne mogu shvatiti mentalni sklop čovjeka koji ispaljuje projektil znajući da će time ubiti 300 nedužnih ljudi. Ne mogu shvatiti mentalni sklop čovjeka koji uzima u ruke tijelo mrtvog djeteta i odnosi ga, ne dajući njegovoj obitelji da ga pokopa. Otkud tolika hladnoća i mržnja? Kako se čovjek odlučuje na to da toliko zloupotrebljava svoju moć i uništava tolike živote, umjesto da uživa u svemu lijepom što mu je život pružio, u svojoj obitelji, domovini, čemu god?

Ispričavam se ako mi je post nabacan i bez reda i ako vam kvarim ovaj lijepi sunčani dan, toliko toga mi se mota po glavi, toliko je pitanja, zaključak je isti - postaje mi sve teže podnijeti toliku količinu patnje i negativnosti u svijetu i pitam se zašto. A zatvoriti se u svoj svijet i ne slušati vijesti sigurno nije riješenje.

[anabeg]

Pa, moram priznati da se i ja pitam kuda ovo sve vodi..i sve se više uhvatim kako razmišljam što nam donosi budućnost..i to skora...što našu djecu čeka? što nas čeka? toliko zla, toliko bolesti...nastojim živjeti dan i po dan i nije da me more te misli baš svakodnevno, ali kad vidiš i čuješ što se događa svuda oko nas, ne možeš, a da se ne zapitaš zašto? što nas čeka?

[Audrey]

Civilizacija je luksuz u kojem uživa vrlo mali postotak čovječanstva. Uređeno društvo u kojem se loše ponašanje kažnjava, u kojem se nesebičnost i čovjekoljubivost hvali, gradi se jako dugo, a onda je dovoljan recimo jedan uragan u New Orleansu da se civilizirani ljudi pretvore u zvjerad, da počne grabež i borba za opstanak.
Koji put mi se čini da je ljudskost u nama jako krhka, da može postojati samo u idealnim uvjetima, da u svakom od nas čuči zvijer i može izaći bilo kada. Nekima treba manje, nekima više povoda, neko će zvijer postati radi ideologije, netko radi zaštite obitelji. Lako je meni u mojim uvjetima pomagati poplavljenima, davati hranu onima koji nemaju, podržavati borce za prava životinja, bla, bla,... a da padne bomba, da mi djeca nemaju što jesti vjerojatno bih otimala, možda ubijala.
Bolje nam je nego većini, možemo si dozvoliti luksuz da budemo ljudi.

[ina33]

Ja ramisljam slicno kao audrey.

[šafran]

Ja isto.

[aleksandra70vanja]

koliko god izgledalo čudno, kažu da živimo u najmirnijem vrijemenu u povjesti

http://burza.com.hr/zivot/dragi-vi/2...-bilo-mirnije/

i prije su se ljudi ubijali, stalno ratovali
samo ne bi odjednom poginulo 300 ljudi u avionu
i nisu ljudi za to znali jer su živjeli u izolaciji svog sela
ljudska vrsta je jednostavno takva
ljudi su stoka, bez repa

nastojim živjeti svoj život
i ne razmišljati previše o nesrećama
sebično, znam
ali poludjela bih kada bih se emocionalno angažirala oko svakog bespotrebno izgubljenog života

[sirius]

Da, stvar je u dostupnosti informacijama.
Brzini kojom stizu i detaljima koje saznajemo zato sto tako mediji vole ( i zaraduju).

[Uh-puh]

Da, stvar je u dostupnosti informacijama.
Brzini kojom stizu i detaljima koje saznajemo zato sto tako mediji vole ( i zaraduju).

Meni je holokaust dugo bio zagonetka. Pa kako su mogli, pa sto je to u tim ljudima bilo i sl. Al kao sto je vec napisano, u odredjenim okolnostima postajemo zvjeri i to nam posebno lako pada kad mozemo reci da smo djelovali po naredbi vise instance. Autorice posta, ako ti se da, nabavi si nesto na temu socijalne psihologije, tamo ces naci dobar dio odgovora na svoja pitanja. Ja se vise slabo sjecam procitanoga.

[*mamica*]

[/FONT]nastojim živjeti svoj život
i ne razmišljati previše o nesrećama
sebično, znam
ali poludjela bih kada bih se emocionalno angažirala oko svakog bespotrebno izgubljenog života




[/QUOTE]

[*mamica*]

Tipkam na mobu pa sam zbrkala i greskom poslala post.

Jasno mi je da nema nikakve koristi od ovakvih razmisljanja, ali cini mi se kao da se u nekoliko dana skupilo toliko toga: Sirija, Gaza, Ukrajina, ovo, ono... jednostavno me je obuzelo i probilo moj obrambeni mehanizam.

Mislite li da je ovo sve najava novih dramaticnih promjena u svijetu, tipa onih koje je donio Drugi svjetski rat i pad Zeljezne zavjese? U kojem smjeru bi moglo sve krenuti?

[zhabica]

Ne citam novine.
Ne gledam tv.
Minimalno citam portale.
Radio postaje mijenjam kad idu vijesti.
Informacije selektiram, ionako dodju do mene, nemoguce je ostati potpuno izoliran.

Mijenjam i utjecem na ono sto mogu promijeniti, danas, sad odmah, u svojoj sredini.

Kad me uhvati crnjak uhvatim se fizičke aktivnosti, ako ikako mogu odem u planinu, dobro drustvo i smjeh i regeneriram se.

Život je tako puno ljepši i lakši.

[mimi 25]

Ovo i mene muci u zadnje vrijeme.
Ne toliko da razmisljam na koji nacin mogu utjecati, jer sam svjesna da globalno ne mogu, nego me muci to sto si sve vise osvjescujem koliko smo mi kao ljudi mali, slabi, ranjivi....
I sami smo sebi neprijatelji, a ni vrijeme ni bolesti nas ne stede. I onda postajem paranoicna.......cijeli moj mali svijet oko kojeg se toliko trudim mi pocinje liciti na kulu od karata......dovoljna je jedna nesreca, jedna bolest, jedna okolnost na koju ne mogu utjecati i sve se rusi........ma, tesko mi je o tome uopce razmisljati, a u zadnje vrijeme mi cesto takve misli prolaze glavom upravo radi svih tih crnih vijesti kojima nas mediji obasipaju.

[Peterlin]

Pa, tko hoće biti paranoičan, uvijek će naći razloga.

Tko hoće biti optimist, taj će kao zhabica

Osobno, ne mogu reći da me to ne brine, ali ne mogu reći da me muči. Bilo je kroz povijest svakakvih vremena, i težih i lakših i užasnih.... Bilo je i nesreća, ima ih i danas, a bilo je i prilika za dobra djela. Često su nesreće baš to - prilike za pomoć.

[ina33]

Mislite li da je ovo sve najava novih dramaticnih promjena u svijetu, tipa onih koje je donio Drugi svjetski rat i pad Zeljezne zavjese? U kojem smjeru bi moglo sve krenuti?

Tko bi znao, a mene osobno ne "pale" neke teorije zavjere pa ne čitam o tome, osim stila laganog članka. Svaku malo svijet prolazi dinamične promjene, koje pogađaju i naš teritorij, sumnjam da smo sve ratove ostavili iza sebe. "Problem" je u shvaćanju svijeta kao nekog pravocrtnog gibanja prema napretku. Meni se nekako čini da je to one step forward, ajde da budem optimist, one step back.

Otprilike slično kao Peterlin - više sam koncentrirana na to što ja mogu napraviti, a ovo... to je kao vrijeme - poklopit će me ili neće - ovisno o tome imam li sreće.

[šafran]

u nekoliko dana skupilo toliko toga: Sirija, Gaza, Ukrajina, ovo, ono... jednostavno me je obuzelo i probilo moj obrambeni mehanizam.

Mislite li da je ovo sve najava novih dramaticnih promjena u svijetu, tipa onih koje je donio Drugi svjetski rat i pad Zeljezne zavjese? U kojem smjeru bi moglo sve krenuti?

Ne, ne mislim, ta područja su oduvijek bila hot spot, kao i Balkan, i mi smo nedavno imali rat. Pa evo nas sad opet u nekoj kvazi ravnoteži. Nije to ništa novo, slažem se sa Inom33, to je ciklički, ko i gospodarske promjene, zalet, vrh, stagnacija, pad, stagnacija ... i tako uvijek nanovo.

Do promjene će doći kad tad, i to je predvidljivo, ali nije mjerljivo u periodima od po 50 ili 100 godina, tako da po tom pitanju mirno spavam.

[šafran]

E da i definitvno smatram da ta naša civilizacija ide naprijed, jest, nekad korak naprijed, nazad dva, nekad korak naprijed, korak nazad, a nekad dva naprijed, jedan nazad, samo eto to nije vidljivo odmah, u tim nekim kraćim periodima.

[šafran]

E da i ne iskljućujem se iz svega da bi mi bilo lakše, ne gledam na to na taj način, nije moj svijet, volim znati i biti informirana, ne zatvaram se u svoj mikrokosmos.

Sorry na nizanju postova.

[šafran]

I još samo nešto da dodam, da pojasnim svoja razmišljanja o tim temama koliko god one bile bolne, da, krenu suze jbg, navno da krenu, ali toliko ljudi na ovom svijetu imaju što pametnoga za reć, riskiraju živote da bi izvještavali o patnjama u kriznim područjima, da si se stvari pomaknule sa mrtve točke, žrtvuju vlastite živote i obitelji radi reportaža, da bi prenijeli glas, da bi utjecali, da bi se spasili životi, pojedinačni, koji nam nisu ni u rodu, ni susjedi, ni poznanici, tako da s te strane, ne želim se isključiti, želim biti dio toga, jer sutra to mogu biti ja i moja djeca, jer kada bi svi tako razmišljali, ne događa se u mom dvorištu, dakle ne tiče me se, ne želim znati, ne bi bilo dobro za nikoga, pa ni za naše vlastitio dvorište.

Naravno ima i onih koji baljezgaju i čine stvari samo radi vlastiitog prosperiteta, slave, imena, šta ja znam, ali njih ignoriram.

[ina33]

Da, treba naći neki modus di te patnja svijeta ne dira previše (u smislu prevelike tuge i panike stila kako mogu živjeti/odgajati djecu itd u svijetu koji je takav i takav), ali dira dovljno da napraviš ono što možeš da je taj svijet bolji. Tu liniju nalazi svako za sebe, a vjerojatno nas je većina (pogotovo s manjom djecom) bila u fazi "kako se nositi". Pa nađeš neki način. U krajnjoj liniji - i oni prije tebe su imali slične dileme, i različito su se s time nosili - neki su mijenjali, neki su zatvarali oči, neki su bili na liniji "srednje" (ne guši me previše/pokušavam napravit što mogu). Ti sigurno nisu bili aktivistički heroji, ali i to je legitiman put.

[saf]

"People must learn to hate and if they can learn to hate they can be tought to love for love comes more naturally to the human heart than the opposite"
Nelson Mandela

Mamica kad sam pročitala tvoj post ovo mi je odmah palo na pamet
Razumijem te i meni je ponekad tako, zapravo dosta često i kao većina moram se nekako odhrvati tim mislima jer inače bi bilo nepodnošljivo živjeti.
Sudjelujem tamo gdje mogu i koliko mogu i divim se ljudima koji su svoj život posvetili pomaganju bilo ljudima, životinjama,prirodi.......
Ali kao što su već gore cure napisale uvijek je sr... bilo i nažalost bit će, pa kad ti se prelije kapa isključi se malo od vijesti i radi nešto što te opušta i puni baterije

[Zvrk]

Poznat mi je taj val tuge kad zbrojiš ružne događaje oko sebe i ljude koji nikako da nešto nauče ili im nije dano... pa sve iznova i iznova... a opet sve ovisi o tvom mjestu u tom svijetu i tvom pogledu na stvari određenoga dana... Ja se sjetim one Balaševićeve ''a tu nam državicu nitko neće srušiti... ja imam nas''