No , da, objavljivanje u medijima sa imenom, slikom i detaljima o potrazi u toj dobi...
ne znam, morala bih imati zaista dobar razlog da dijete tome izlozim.
koliko god razmisljala , potraga za izgubljenom igrackom mi to -nije.
 |
|||
|
|
|||
No , da, objavljivanje u medijima sa imenom, slikom i detaljima o potrazi u toj dobi...
ne znam, morala bih imati zaista dobar razlog da dijete tome izlozim.
koliko god razmisljala , potraga za izgubljenom igrackom mi to -nije.
Vertex
Sva moja mašta je nedovoljna da zamislim face moje djece kad bi im netko doveo igračku-gosta doma.
Ne bi se dobro provela kod nas, a bome ni zabavila
imala sam svog žutog medu. zapravo nekoliko njih u nizu, istih ili vrlo sličnih. medo je bio poznat u bližoj i daljoj obitelji, u susjedstvu i vrtiću.
nije imao ime, ali je bio poseban. medo je divno mirisao, a najdivnije je bilo njuškati ga i u isto vrijeme sisati palac. bitno je bilo i šuštanje koje je proizvodio kad bi ga se stiskalo.
kad se 'izgubio', jer su ga roditelji zgađeni njegovim izgledom bacili (bio je punjen slamom i usmrdio se nakon pranja), dobila sam zadnjeg u nizu. ali prestali su ih puniti slamom i tog zadnjeg nikada nisam prihvatila. tada sam imala 4-5 godina.
ne pamtim gubitak žutog mede kao neku posebnu traumu. priču koju pričam, zapravo sam čula od svojih roditelja, sama
moja djeca nemaju takve posebne igračke.
hoću reći da je dobar dio priče povezivanja
pobjegao post.
dobar dio priče o povezivanju s predmetima je do okolnosti i roditelja.
da su moji prevrnuli nebo i zemlju za žutim medom punjenim slamom i pronašli ga, ja bi ga nosala uokolo i nakon pete godine.
vertex prvotno napisa
Inače, u našem vrtiću se ove školske godine pojavila lutka - član grupe.
Sve radi s njima, ide na predstave, izlete, djeca je vode doma u goste. Zamišljena je kao prijatelj kojem djeca daju željene osobine i stvaraju odnos kakav žele. Pouzdani prijatelj koji ne otkriva tajne.
Pa se vi sad mislite
Moram priznat da ja zakolutam očima kad nama ta mala dolazi doma, jer M. nije sve to skupa baš shvatila tako kako je zamišljeno i onda stalno paničari kako je nismo dovoljno zabavili, dovoljno čuda joj priredili, ili zato što je sama u drugoj prostoriji ili slično...
da mi nismo u istom vrtiću
uh, ja o svom medi a ovdje su već i druge teme u pitanju
meni je sve to različito
i sisa i duda i igračka
svako odvajanje od toga kod nas je išlo postepeno - govorim o srednjem djetetu od 4 godine
od sise najranije (igrom okolnosti, jer sam bila trudna, ali da nisam, vjerojatno bi duda i sisa bile u istom trenu na odvikavanju), a od plišane krpice se još nije odvojila
ali ju više ne nosa okolo, jer ja ne dopuštam iz već rečenih razloga - da ne bih ja o njoj morala i voditi računa
spava s njom i zove iz kreveta da ju donesem ako je slučajno ostala u boravku
Naši su imali razrednog ljubimca sve do ove godine, znači 4. razred, ali ga više nitko nije htio nosit doma pa odustali, ali naši osim što su ga nosili morali su pisat što su s njim radili pa su kao time vježbali sastavljanje
Meni se takvi projekti stvarno bzvz i za vrtićku i školsku, uz najbolju volju ne mogu dokučiti, wtf, uz ispirku svima koji su time oduševljeni. To me sve podsjeća na one tama-gočije ili kako se već zovu, umjesto žive životinje. Ili lutke na napuhavanje, umjesto čovjeka. Asocijalno mi je to.
Ma zamisli...
A nije ti asocijalno što se mi družimo ovak na forumu umjesto da se družimo s živim ljudima?
I kod nas je u poseti bio zeka iz vrtića.Meni je pripala "čast" da u pratećoj svesci opišem šta je zeka kod nas radio. Odahnula sam što je našu kuću napustio u jednom komadu da ne moram vaspitačici da objašnjavam...
Nadam se da ćemo sledeće godine biti pošteđeni ovakvih projekata.
Peterlin, pa valjda smo i mi ovdje živi ili?, ne vidimo se, ali interaktiramo, možda čak i burnije i riječitije nego da stvarno sjedimo negdje na kavi oči u oči. Ne vidim tu nikakvu paralelu sa luktom koju klinci nosaju doma, i još je čak ni oni sami nisu odabrali, nego im je nametnuta, i interakcija živih ljudi peko foruma.
X
Moram dodati - kad sam se davno priključila Rodi (valjda 2007.), prije toga sam od cca 2005. samo čitala. Bila sam u borbi za trudnoću i čitala sve po redu.
Trebalo mi je 2 godine da se uopće prijavim na Forum.
U tom trenutku bila sam vrlo zatvorena prema komunikaciji, jasnom izražavanju stavova i slično,...
I onda sam počela pisati, pisati i pisati, što i broj postova govori.
Ok, nekome se to sviđa, nekome ne
Anemona, e da baš to, sad si me baš sjetila, forum ne izaziva asocijalnost, kao recimo TV, socijalne vještine se razvijaju kroz interakciju, mi se ne vidimo, ali bogami pošteno interaktiramo,a za regulaciju kad netko prečera postoje moderatori, pa kad ti kaže stop, ohladi malo, pa oćeš nećeš malo razmisliš o tome kako se razgovaraš. Sve to spada pod socijalne vještine. I to isto, nekom se sviđa nekome ne, to što netko piše, pa opet i kroz to ponekad preispitaš svoje stavove itd..
I ovo je stvarno točno. Od 2007. do danas neki moji stavovi su u potpunosti promijenjeni uz Forum.
Hm, koliko sam vidjela po američkim filmovima, razred ima pravog živog ljubimca pa ga djeca nekad nose doma.
Ovo sa plišanim zečevima mi se čini kao neki pokušaj imitacije.
kod nas su u školi imali miša (7. raz), pa su ga na kraju školske godine s razrednicom (prof biologije) secirali...
bolje bi bilo da su imali plišanog
haha, kako su to podnijeli?
Ovo me podsjetilo na priču jedne poznanice koja se u djetinjstvu jako vezala uz kozlića..koji je jednoga dana nestao i onda je ona neutješno plakala.
Tata joj je, da bi ju utješio, donio doma kožu
Posljednje uređivanje od Zuska : 25.07.2014. at 13:36
To se i meni sviđa, ali toga nema ni kod nas na žalost, osim što neki vrtići imaju zečeve ili zamorce u vrtiću, pa se djeca brinu o njima, uče se ophoditi sa životinjama, igraju se, imaju interakciju.
Kakvu interkaciju možeš ostavriti sa lutkom kao projektom i što možeš izu toga naučiti, to ne razumijem.
Sreća naša da neki znaju ostvariti "interakciju" i sa npr. kolačićima madalaine...
niti su sva djeca ista, niti roditelji.
A što će iz nečega ispasti ponekad manje ovisi o tomo što, a više o kako i zašto.
Proust
Carmnina, vrtić u Splitu? I počinje s prva dva slova tvog nicka? (kako sam tajnovita, lol)
ukoliko dijete samo takvu igru izmisli to mi je ok, ukoliko dijete voli svog medu i spava s njim do kad hoće to mi je ok, dijete priča sa svojim plišancem to je ok...
ali odrasli? staviti dijete u medije ? nametanje zajedničkog plišanca za školsku djecu ?
A na temu ove vezanosti za dude, igračke, dekice i slično, ja bih rekla da su djeca pametnija od nas. Odrasli su ti koji prave probleme.
Npr. ta famozna duda, išla mi je na živce, ali nikako je se riješiti. Djetetu je bila jako važna, kako sad tako nešto oduzeti,...
Imala sam milijon teorija o postepenom smanjivanju ovisnosti (to smo i radili), ali nikako tu priču završiti.
I onda jednog dana dudu smo maknuli na meni nezamisliv način. Na način koji nikada u svojim teorijama nisam zamišljala.
U kratko, dijete je napravilo neko sranje, uopće se više ne sjećam što, a ja nekako izbezumljena izlanem: sad ćeš dobiti kaznu.
Dijete ispali: A koju, maknuti ćemo dudu?
Nikad prije tog događaja nismo dudu dovodili u vezu s ikakvom kaznom, jer je meni duda bila nešto užasno važno (za moje dijete) i ona je imala "imunitet" od svega.
Kako me je dijete zateklo odgovorom, ja izvalim: Da, maknuti ćemo dudu. Istovremeno sam u glavi slagala plan, kako mu prije spavanja vratim, ako bude frka, a da ne poništim sav učinak.
Došla je i famozna večer, dijete preživjelo bez dude, bez specijalne frke i drugu noć isto i 3. i 4.,... i dalje kao da je nikad nije imao.
Poanta je da je dijete bilo spremno i ispada kao da je očajnički od mene tražio da ja napravim rez (preuzmem odgovornost), a ja nisam bila spremna i davala sam toj dudu veću važnost, nego što je bilo potrebno.
Mislim da ipak djecu treba pomalo poticati da se ostave nečeg što nama nije ok, ne možemo im prepustiti svu odgovornost.
Ma dobro, ali prvo bi trebalo vidjeti zašto igračka nije ok. Koje konkretno probleme djetetu ili okolini donosi takav i takav odnos s igračkom. Ima li uopće ikakvih problema? Je li ta igračka umjesto nečega što dijete zapravo želi, a ne može ostvariti? Uzima li možda previše vremena pa se zaboravi na druge stvari i odnose koji su isto važni u djetetovu životu? Nešto treće? Ništa do toga?
Zapravo, tanja_b, kad smo kod plišanaca, šta je bilo s kalkulatorom na kraju?
Tu valjda svatko ima svoje kriterije. Meni nije ok (igračka, krpica, duda, kalkulator,...):
- ako dijete ometa u redovnoj komunikaciji
- ako dijete ne može biti bez igračke
- ako dijete sputava u bilo čemu
- ako dijete ne može/želi izaći iz kuće bez igračke
Još bi to i gradirala prema godinama.
- od 0-2 ne vidim problem.
- od 2-3 me pomalo živcira, jer je to dob gdje roditelj mora voditi brigu da se ne izgubi, a djetetu je važna
- od 3-5 očekujem da se pomalo ta ovisnost smanjuje, da dijete ima stvarne prijatelje, da komunicira,... da vodi samo brigu o tom važnom predmetu
- od 6 do 8 očekujem da se taj predmet ne pojavljuje na drugim mjestima, osim u dječjoj sobi
- od 8 - 14 toleriram da je to neki posebni predmet koji u principu stoji tamo negdje u sobi, povremeno se igra s njim (ako je igračka, za duda mora otići ranije)
- od 14 na dalje, ako taj predmet ima veću svrho od toga da postoji i da nam je posebno draga uspomena - wtf???
Gdje si se njega sjetilaZapravo, tanja_b, kad smo kod plišanaca, šta je bilo s kalkulatorom na kraju?
Ali i dalje ima potrebu da povremeno nešto prebroji
U potpunost se slazem sa Anemonom. Dosta puta je i teta u vrticu rekla da je cesto u roditeljima problem recimo oko polaska u vrtic. Fa ceto je roditeljima teze nego djeci i da to onda djeca osijete pa drame prije ulaska. Tako sam i ja mislila kak ce moj mali ici u grad mladi sa vrticem jer mu je to u principu bilo prvo odvajanje od nas. Ali on je to odradio bez pol frke....i onda sam i ja skuzila da ja previse paznje i drame posvecujem tome i da je to to
nije isti,al je isti "gazda"za ne povjerovat.
Kužim, Anemona. To je otprilike kao što je potrebno da djeca, e da bi bili normalnog socio-psihološkog razvoja, najkasnije s tri godine, a po mogućnosti s 18 mjeseci, krenu u vrtić
Posljednje uređivanje od vertex : 25.07.2014. at 12:26
A ne znam vertex (još uvijek si mi vartex)Kužim, Anemona. To je otprilike kao što je potrebno da djeca, e da bi bili normalnog socio-psihološkog razvoja, najkasnije s tri godine, a po mogućnosti s 18 mjeseci, krenu u vrtić
Malozahebavaš me.
Ma znaš da uvijek imam volju odgovarati kao u sapunici, ali ipak moram nešto napraviti na poslu.Malo
Posljednje uređivanje od Anemona : 25.07.2014. at 12:35
meni je ona uvijek vortexA ne znam vertex (još uvijek si mi vartex)
Ajde, vortex bar paše napisano sa x-om. vartex umjesto varteks, to mi je komameni je ona uvijek vortex
Meni je ovo petak pred godišnji, jedini posao mi je uredit si sobu...
zavidna, ja u buci mjerim, no ne korsitim danas vortex
Ja sam vorteksirala danas preko nekoliko puta, i u ljutnji gledam ove uzorke sto se gomilaju. Zad ne znaju ljudi da je godišnji?
Katastrofa. Meni se ta ideja da djeca imaju pravog živog ljubimca u razredu uopće ne sviđa, premda vidim korist, ali mislim da je loše za životinju. Ali ovo sa mišem je bolesno.
Slažem se.
Ovo sa mišem je prebolesno. I jako bih volela da pročitam obrazloženje kreatora takvog "projekta".
Takođe bih volela, iako je skretanje sa teme, da čujem obrazloženje potrebe ritualnog nošenja kući zajedničke vrtićke plišane igračke i opisivanje njenih "doživljaja". Jer meni i to ide u kategoriju "nedokučivog".
Spavala sam sa plišancima valjda do 13.-te godine. Nemam pojma da li je to znak nezrelosti ili maštovitosti, samo znam da sam bila savršeno svesna da su to krpene igračke. I ne sećam se da sam nakon 4.-5. godine imala potrebu da bilo šta nosim konstantno sa sobom.
Moji klinci imaju omiljene plišance sa kojima spavaju, ne nose ih inače po danu nikuda, niti su im potrebni. Ali, odabrali su ih oboje tek prošle jeseni, nakon hospitalizacije mlađeg deteta, pre toga nisu imali "ljubimce", iako imaju gomilu plišanaca.
Meni se isto čini da je opterećujuće za dete da bilo koji nepotreban predmet nosi SVUDA uz sebe. Ne bih ga nikad oduzimala detetu silom, ali ne bih ni ohrabrivala dete u tome.
Opet, pretpostavljam da kod ove konkretne porodice postoje određeni razlozi zašto dete i tata već godinama imaju svoje plišane "alter-ego-e" koji žive živote uz njih...Možda je to za njih najbolje rešenje.
Meni je ok da imaju npr. zlatnu ribicu.
nisam takav roditelj da bi preko novina organizirala potragu za izgubljenom igračkom, iako mi je na prvu palo na pamet da bi to za devetogodišnjaka bila zanimljiva pustolovina: "potraga za izgubljenom igračkom". Ne svidja mi se, naravno, ni članak u 24, nimoguće posljedice istog...ali, kada odmaknem prvi dojam, pitam se zašto je ok da devetogodišnjak nosi u kinu yu-gi-oh karte (što moj bi u toj dobi), a ne plišanca. Ima li tu dijete problem ili mi odrasli, sa svojim stereotipima?
Moji se nikada nisu vezivali za igračke, ali je B baš u tim nižim razredima OŠ imao (i danas mu se mota po sobi) omiljeni jastučić (zapravo isto plišani motor).
pa ako se pravite da su karte zive i da ce biti tuzne ako ne idu u kino, meni je svejedno
X
Mislite da to ne može biti igra, takvo maštanje i oživljavanje plišanca, da mora biti patološki? I da se roditelji nikako i ni pod koju cijenu ne smiju uključiti u takvu igru?
Ne znam, meni se to čini malo kruto. Stvarno mislim da djeca i obitelji imaju različite đireve.
ma, pitanje je koliko je tome stvarno tako, a koliko je nadgradnja, posebice nas roditelja (ne mislim sad samo na konkretni slučaj), meni je nekih djetetovih igračaka i uspomena bilo više žao nego njima...
ja se ne mogu ufurati u ovakve priče, ja ne volim ni crtiće, no baš zato sam oprezna donositi zaključke što je za druge "normalno" i koliko neko dijete živi stvarno izvan realiteta.
Situacija..danas, dijete, 5godina..ima igračku za koju je vezano, svog "Peru"...s tom igračkom spava, povremeno je nosi gdje mu se prohtije..
Dijete u jednom trenu uze tu igračku i poče je bacati u zrak, onako, da malo odleti, pa da ju ulovi u padu... Igračka poleti, i zaustavi se na vratima (otvorena vrata, onako, na vrhu vrata)..Ja rekoh "Jao, jao, jadan Pero, to ga boli", a dijete će "Ali to je samo plišanac!"
Da, djeca imaju svoje igračke za koje su vezani (prijelazni objekti), i da to je lijepo i dobro i poželjno iz brojnih razloga, da ih sad sve ne navodim.. Ali djeca isto tako znaju da je to igračka, predmet, drag predmet, za koji su se vezali, ali predmet..
Kada bi mi se dogodilo to da mi dijete izgubi dragu igračku, naravno da bih je potražila. Vratila bih se do mjesta gdje je izgubljena..ako imam priliku nekog i pitala... ako je u pitanju neki park vjerojatno bih i zalijepila oglas i fotku na oglasnu ploču ili neki stup... Ne bih s tim išla u novine... To mi je nakako, oprostite ali, spooky.. I da, iskoristila bih situaciju da dijete, na vlastitom iskustvu, nešto i nauči...eto
što se tiče miša,
nije to bio baš pravi ljubimac, više miš koji je živio u razredu i klinci nisu bili vezani za njega, nisu ga imali po rukama i sl.
ipak, ostala sam paf kad sam čula što mu se dogodilo. prof biologije je to bila najnormalnija stvar na svijetu i čudila se pak što se mi ostali čudimo kak ga je mogla likvidirati-još nam je i objasnila kako se miš usmrti
Ja sam prof. biologije, doduše, neaktivan, pa mi je opet bizarno. Valjda sam zato i nezaposlenašto se tiče miša,
nije to bio baš pravi ljubimac, više miš koji je živio u razredu i klinci nisu bili vezani za njega, nisu ga imali po rukama i sl.
ipak, ostala sam paf kad sam čula što mu se dogodilo. prof biologije je to bila najnormalnija stvar na svijetu i čudila se pak što se mi ostali čudimo kak ga je mogla likvidirati-još nam je i objasnila kako se miš usmrti
Jedino što sam ja pogrešno shvatila da je miš bio baš pravi razredni ljubimac, a ne samo "stanar". (meni je bizarno i ovako, ali de gustibus ...etc.)
Ostalo mi je nejasno još ono oko svrhe zajedničke vrtićke igračke, tj. nejasno mi je to putovanje igračke po kućama i zabavljanje igračke, pa i pisanje roditeljskog "izveštaja" o svemu? Je li to neka dobra ideja koja je pogrešno realizovana ili to stvarno treba tako da izgleda?
To je i meni odmah palo na pamet za miša dok sam čitala, zato se i nisam zgrozila, reko ajd makar ga nisu pojeli
Žena se postavila prema tome no big deal, tako se vjerojatno postavila i većina klinca no big deal, a jbg kako bi nače znali sve što danas znamo, na čemu i kome bi testirali lijekove koji spašavaju ljudske živote, to me podsjeća na ono, volim prasetinu, jedem prasetinu, ali ne želim znati tko je i kako kokne. Mislim da moram sama ubijati, instantno bi prešla u vegane:licemjerna:
A i u svima nama čuči mali krvolok, ipak smo mi i lovci i mesožderi, ta gadljivost prema ubijanju životinje ili seciranju, čisto onako u samoj ljudskoj srži promatrano, nije dio genetskog nasljeđa, više odgojno socijalnog, tako da sumnjam da će takav događaj prema mišu koji je očito od "glave, vođe čopora" bio tretiran više kao dio inventara, nego živo biće, ostaviti neke trajne posljedice na klince.A sad, moralna strana te priče i koja se poruka odašilje djeci u njihovu podsvjest, je drugi par opanaka.
Mi smo imali igračku u vrtiću koja je gostovala po kućama. Priča je išla ovako. Lutka je došla iz daleke zemlje s drugog kontinenta na gostovanje u naš vrtić. U vrtiću se taj mjesec učilo o toj zemlji,njihovim običajima...kako djeca tamo žive. Kako izgledaju,kako se odjevaju,njihovo zajedništvo...skromnost...ljubav. Prave životne vrijednosti. Lutka je kod svakog djeteta išla u goste na noćenje i djeci se ideja svidjela. Završna predstava u vrtiću je bila na istu temu. Koliko sam shvatila "prijateljica" se trebala nakon određenog vremena gostovanja u Hrv vratiti kući. Jel se vratila ili je još u vrtiću neznam. Meni se jako svidjela ideja..moja je cura shvatila da lutku nitko ne "posjeduje" da je ona "zajednička" i da nije "živa" Naučila je dosta u tom periodu. Ja zadovoljna
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom