pulinka prvotno napisa
Zvuči dobro to sa zamišljenom drugaricom iz daleke zemlje i učenjem običaja i životnih vrednosti.
I to o učenju da je igračka zajednička zvuči jednako dobro.
Ali, ja ne znam koliko bi moji od toga naučili, ja imam utisak da bi to nošenje lutke kući i ugošćavanje njih samo totalno zbunilo. Ono, igramo se da je lutka živa i gost, ali iz toga naučimo da lutka nije živa? Kako? (moji uopšte i ne misle da su igračke zapravo žive?)
Možemo TU lutku nositi kući iz vrtića, ali je moramo vratiti posle. Druge igračke iz vrtića ne možemo nositi kući.
Moramo opisati šta smo radili sa lutkom, ali šta ako nismo radili ništa specijalno taj dan, ono, jeli, pili, igrali se, spavali?
Ma ne znam, valjda ja moju decu podcenjujem, ali mislim da bi se totalno sludili. Ovaj mlađi sa 3 god. ništa ne bi ukapirao i garant bi urlikao kada bismo lutku vraćali, a ova starija bi tražila da se napravi čitava fešta za "drugaricu".
Zapravo, ja sam ta sa problemom. Meni bi bilo spooky da se pravim da zabavljam lutku, i nekako opterećujuće i "nametnuto".
Kao i ovo nošenje plišanca kući i vođenje dnevnika. OK, razumem, učenje opisivanja dana i vođenje dnevnika i sl., ali zaboga, plišanac.
Malo mi je to, onako, ne znam..Plišanac je dečja igra, spontana. Vođenje dnevnika je domaći zadatak, obaveza za školu. Miks ta dva je-meni neprivlačna kombinacija, u istoj meri kao i vođenje porodice plišanih pingvina da gledaju film.