Vezanost uz igracku...

[šafran]

Otvaram novu temu sa vezanim postovima...

Da li su vam djeca bila vezana uz najdrazu igracku? Koliko intenzivno? Koliko dugo?
u kojoj dobi su h zaokupili drugi interesi? Da li mislite da bi u nekoj dobi trebalo prestati podrzavati vezanost i potaknuti dijete da se "osamostali " (ako ono samo ne pokazuje manjak interesa?

Starija, tamo negdje od 1,5 g., jedam mali psić, sve je mogla pogubiti od ostalih plišanaca, samo njega ne. Ali sam primjetila kad se zagubio prihvatila je to no big deal, a kad se opet pojavio sreća je bila tu, uglavnom taj mali pasić je još uvijek u igri i sad sa 4,5 g, već se i raspada, ali to je njen mali vau-vau, i bit će vjerojatno dok se skroz ne raspadne.
A da smo ga fakat za staln izgubuli, koliko sam skužila, mislim da ne bi tražila novog plišanca, taj mali vau-vau je možda i sjećanje na našeg psa. Tko će ga znat.

Mlađi, sad mu je 1,5 g, ništa nema, ni gazicu, krpicu, dekciu, plišanca, ništa, ja mislim da sam ja njegov plišanac, strašno nešto, nadam se samo da neće potrajt predugo

[šafran]

U tom konteksu gore, htjela sam još rei, ali sam već malo umorna, rado jako jako rado bi da ima tog plišanca!

[šafran]

E da i htjela sam još reći, makar nikad nisam o ovme razmišljala,baš nikada, ali evo kad ste već pokrenule temu o tome, ja mislim da to nema nikakve vezez sa ničim, osim sa time da taj plišanac podsjeća djecu na neki ugodan događaj, ili na nekoga za koga su bila ili jesu u stvarnom životu vezana, i mislim da to nije nikakav baš nikakav big deal ima li dijete ili nema, i koliko dugo, eto.

[zasad skulirana]

je, i gledala sam Lars and the real girl u stripu i na tvu simpatično, u stvarnosti.. ipak bih u jednoj točki poticala odvajanje, a kod Calvina i štošta drugo, ne bi mi bilo tako smiješno, ko što nije ni njegovoj mami

i meni je na pamet pao taj film... taj i Ted, mozda i ovaj djecak masta o necem slicnom: http://www.imdb.com/title/tt1637725/?ref_=fn_al_tt_1

mislim da su takva djeca hipersenzibilna,jako mastovita i buduci umjetnici neke vrste...vjerojatno je npr. Tim Burton bio ovakav u djetinjstvu...

[šafran]

Bolje i da je medvjedić, nego mama, tj. svekrva

[olja]

Niste nikad čitali Calvina i Hobbesa?

Bome nisam, sad sam guglala da vidim o cemu se radi i super su mi. Za zabavu, ne za imati u kuci

[flopica]

Neno što si strogaaaa prema nama forumskum babama
gle, naravno da će ljudi komentirati, ovi ljudi su se izložili onog trenutka kad su izašli u javnost s cijelom pričom
meni osobno je upalo u oči koliko su oni kao roditelji spremni učiniti, stvarno jako puno
ja osobno ne bih bila spremna, ne znam jesam od onih koji nemaju živaca ili sam prekomotna

nekako imam osjećaj da bi to kod mene išlo do točke da se vratimo na mjesto događaja, raspitamo se kod zaposlenika jesu pronašli nestaloga itd.itd.


možda zato što moja 10 -godišnjakinja ima trenutno sasvim drugačije brige; ona sad brije na one direction i ostale predpubertetske filmiće, (gleda kako bi osvojila ulaznice za koncert preko nagradne igre); na druženje do 11 s ekipom iz kvarta i baš mi je teško zamisliti da bi mogla brinuti brigu izgubljenog plišanca...
i zanima me što kažu stručnjaci u svezi glede tog odvajanja - da li treba poticati ili pustiti spontano?
i kako prepoznati tu granicu gdje vezanje postaje "nezdravo"?

[Cubana]

Onda s frendicom na kavi opleti kako neki ljudi nisu normalni, kako od djece stvaraju ovisnike, a ti si fakat super, super kuhaš, super ste čisti, super stabilni, u svemu super...fakat sretnici. Lijepo i dobro.

A čemu onda forum ako nema zgražanja i samohvale


Moji postovi su puni upitnika jer nemam odgovor, osim što me tematika baš zanima.
Do te mjere da sam jednom pokušala uvaliti kćeri plišanca da ga nosa u vrtić, kad to druga djeca rade :pacijent:
Tako da ne sumnjam da je to normalna razvojna faza.
Sve su to faze.
Ali baš zato i jesu faze jer su prolazne.
A ako ne prolazi po pe-esu (a za to ne znam kad je granica) ne treba braniti, uzimati, ali ne treba ni poticati.
I to me potaknulo da se javim na temu. Poticanje. Ne zgražanje. Prerasla sam to.

[Anemona]

A čemu onda forum ako nema zgražanja i samohvale


Moji postovi su puni upitnika jer nemam odgovor, osim što me tematika baš zanima.
Do te mjere da sam jednom pokušala uvaliti kćeri plišanca da ga nosa u vrtić, kad to druga djeca rade :pacijent:
Tako da ne sumnjam da je to normalna razvojna faza.
Sve su to faze.
Ali baš zato i jesu faze jer su prolazne.
A ako ne prolazi po pe-esu (a za to ne znam kad je granica) ne treba braniti, uzimati, ali ne treba ni poticati.
I to me potaknulo da se javim na temu. Poticanje. Ne zgražanje. Prerasla sam to.

X

[Peterlin]

I moj sin ima 9 godina (skoro 10), ima svoje plišance doma s kojima spava i jako ih voli, ali ne pada mu na pamet nositi ih van kuće. Nije htio plišanca nositi ni u školu u prirodi, da mu se dečki iz razreda ne bi smijali.

Najdragocjeniji ljubimci su samo za krevet, na terensku nastavu je moj mlađi nosio dva druga cucka, koji nisu najmiliji ni najveći. Naravno, tamo ih je zaboravio. Ja sjela na guzicu i rekla "sine, to su TVOJE stvari", ali on se uredno snašao: našao broj odmarališta, nazvao voditeljicu (već sam to napisala), ona je našla spremačicu itd... i cucki su se vratili u roku 2 dana. U biti - sam si je organizirao povrat igračaka i meni je bilo super kako je on to sam odradio.

Moji dečki su sad veliki i ne nose igračke okolo, ali imaju kompenzaciju - na torbama su Nici privjesci - plišane životinje (leopard i ocelot). Inače, u našoj široj ekipi to je omiljeni rođendanski dar, baš ti plišani privjesci - nije igračka, a opet i je...

[Peterlin]

Neno što si strogaaaa prema nama forumskum babama
gle, naravno da će ljudi komentirati, ovi ljudi su se izložili onog trenutka kad su izašli u javnost s cijelom pričom
meni osobno je upalo u oči koliko su oni kao roditelji spremni učiniti, stvarno jako puno
ja osobno ne bih bila spremna, ne znam jesam od onih koji nemaju živaca ili sam prekomotna

nekako imam osjećaj da bi to kod mene išlo do točke da se vratimo na mjesto događaja, raspitamo se kod zaposlenika jesu pronašli nestaloga itd.itd.


možda zato što moja 10 -godišnjakinja ima trenutno sasvim drugačije brige; ona sad brije na one direction i ostale predpubertetske filmiće, (gleda kako bi osvojila ulaznice za koncert preko nagradne igre); na druženje do 11 s ekipom iz kvarta i baš mi je teško zamisliti da bi mogla brinuti brigu izgubljenog plišanca...
i zanima me što kažu stručnjaci u svezi glede tog odvajanja - da li treba poticati ili pustiti spontano?
i kako prepoznati tu granicu gdje vezanje postaje "nezdravo"?

Iz vlastitog iskustva - niti se djetetu može nametnuti igračka (sami si to biraju, oni koji žele - ne nužno svako dijete), niti mu je se može zabraniti da ju koristi. Probali smo (imam alergičare i htjela sam to izbaciti iz spavaće sobe). Jednostavno nije išlo - imalo još gore kontraefekte - E. se vratio cuclanju prsta i završio na psihoterapiji (nije to jedini razlog, ali se ne bih iznenadila da je i to jedan od razloga). Pa smo jednostavno pustili i sad su najdraže igračke polako postale najdraže uspomene (njih se ne baca, ne dozvoljavaju mi ih čak ni odnijeti u podrum, a da ih probam kome pokloniti, mislim da bi me se odrekli prek novina). Imaju svoje mjesto u kutiji, ponekad su u krevetu ali ne svakodnevno. Dok su mali (u dobi od 3-4 godine) doživljavaju oduzimanje te najdraže igračke kao da mu otkineš prst, recimo... MOj E. je znao sjediti pred vešmašinom i čekati da se njegov pas opere, he he he...

Davno mi je kolegica s posla rekla "čekaj čekaj, tek u pubertetu klinci često ponore za plišancima, pogotovo ako ih dobiju od osobe koja im nešto znači... " I sad gledam baš to kod svojih - što ćeš pokloniti prijateljici za rođendan? Plišani privjesak, da uvijek kod sebe može imati nešto od mene. Daklem, način vezivanja se mijenja. Sve u rok službe!

[rehab]

Neno što si strogaaaa prema nama forumskum babama
gle, naravno da će ljudi komentirati, ovi ljudi su se izložili onog trenutka kad su izašli u javnost s cijelom pričom
meni osobno je upalo u oči koliko su oni kao roditelji spremni učiniti, stvarno jako puno
ja osobno ne bih bila spremna, ne znam jesam od onih koji nemaju živaca ili sam prekomotna

Obitelj se izložila javnosti, a samim time i pozitivnim i negativnim komentarima, ali to ne znači da ne možemo negativne komentare zadržati za sebe Kad su se već ovdje obratili za pomoć, nije bilo potrebe da ih kritiziramo, barem ja tako mislim.

Inače, mi smo prije mjesec dana imali sličnu situaciju, stariji sin je izgubio omiljenu igračku lava u zoološkom vrtu. Tražio ga je satima, plakao, ali nije ga uspio naći I meni je stvarno bilo žao, što je najgore ne mogu se uopće sjetiti od koga ga je dobio da pitam tu osobu gdje ga je kupila, ima ga već godinama. Ipak, to mu je bila dobra lekcija za ubuduće, sada dobro pazi na igračke koje nosi sa sobom. Uzalud moje "propovijedi" o spremanju i čuvanju igračaka, na vlastitim greškama najbolje se uči.

[spajalica]

imam pun kufer (stvarno ih drzim u jednom kuferu) plisanaca, u njihovim sobama imamo par.
ali moji znaju sto ne cuvaju, izgube i sl. je njihov probelm. ja nemam problema da balerina spava sa svojom micom macom, ali da ja vodim racuna o njoj imam.

kad nam dolazi hrpa djece doma, moji imaju zadatak maknuti iz sobe sto misle da bi moglo stradati a da pri tome oni placu neutjesno. to se seli u radnu sobu u koju klinci posjetitelji ne smiju ulaziti. ovo radimo za proslave rodjendana i sl. nekontrolirana druzenja.

ja pokusavam svojim nametnuti da su njihove igracke i njihova obaveza, kao i njihov odnos. ja osobno nemam zivaca za jos jednog clana obitelji koji bi meni bio na "grbaci".

[pomikaki]

Bome nisam, sad sam guglala da vidim o cemu se radi i super su mi. Za zabavu, ne za imati u kuci

genijalni
ja ih imam par izdanja doma, čak sam čitala djetetu (premda je više literatura za očajne roditelje ) u nadi da će se bar malo pozločestiti (prefino dijete, a mi ljudi nikad zadovoljni)
i ona ih isto obožava, par godina joj jer to bilo obavezno pred spavanje

što se vezanosti uz igračke tiče, kod nje to nisam nikad primjetila

[KrisZg]

Mi doslovno imamo jednog plisanca, ziraficu. 2006 kada je bila u Zadru u bolnici kupila sam joj u ducanu dvije za 15kn svaku kravicu i ziraficu, kravica je prezivjela do prosle godine kada ju je pesek dobio da se igra sa njom i nije bila vezana za nju, vise se uspjela provuci da se ne zagubi. Zirafica je druga prica, spava sa njom, kada ide na more ide sa njom i obavezno nosi moj parfem. Nikada nije sa nama isla bilo gdje, da ju izgubi bila bi jako tuzna i sigurno bi se potrudili ju naci ali ne bas ovako a opet buduci da ju nigdje ne nosi, nemre se zgubiti dalje od stana, neki put izleti niz 5. kat

[Mima]

I ja čitam djetetu Calvina i Hobbesa, obožavamo ih.

Ima jedan strip kad zajedno pišu zadaću iz matematike, to mi je legendarno, probat ću ga pronaći.

[emily]

Moji nisu imali te neke jako vezujuce predmete dok su bili mali

N. je imala nekog zecica, dugo me je pilila da joj ga kupim (bio je dosta skup) – plisani, unutra sa mehanizmom da moze micati usima i njuskicom, preslatko nesto (mozda se netko sjeca, iz Turbo limacha)
I na kraju popustim i kupim joj ga, ona presretna, igra se s njim dan i noc, nosi ga van
I ostavi ga u parkicu jedan dan kad je bila s bakom
Tuga, nevolja i plac (3, 4 godine je imala tad)
I sta sad, pregrizem i kupim novoga
Iskoristim priliku za prodiku o (ne) nosenju dragih i vaznih stvari okolo, da se ne izgube
Zeko je i danas kod nas, nasle smo ga nedavno u kosari s igrackama (ostavljen za uspomenu)

Sto se tice „pustanja“ ili uzimanja tih vezujucih predmeta,
mislim da vecina djece sama spontano preraste potrebu za takvim stvarima


Potraga – nisam spremna preokrenuti nebo i zemlju, i angazirati sve i svakoga u potrazi za igrackom
I ne mislim da su roditelji koji to rade jako pozrtvovani, posveceni i pruzaju neku izuzetno pozitivnu poruku djetetu (da ce ucini SVE, ali SVE) da se pronadje igracka.
A posebno ne objavom u novinama, prvenstveno zato jer izlazu sebe i dijete (posebno dijete) javnosti i medijima, zbog necega tako trivijalnog (ok, djetetu je vazno, ali realno gledajuci – to je stvar, i za ocekivati je da nece biti zivotna drama i trauma ako se izgubi, tj. dijete bi trebalo moci tu cinjenicu prihvatiti i pomiriti se s time).

Eto malo filozofiranja i s moje strane

[marta]

Moj najstariji sin je negdje s 13 odložio svog prijatelja, pustio ga je u mirovinu. Više ne spava s njim. Ali kad ga sretne po kući, jako srdačno se pozdrave.
Trazili smo ga par puta u vrtiću, na školske izlete ga nije nosio. Nikad ga nisam poticala da ga prestane koristiti jer volim Calvina i Hobbsa, a i ne vidim nikakav problem u tome. Znam da ga to ne definira.
Ostala djeca nemaju nikakve "prijelazne objekte", nisu imali ni dude ni plišance za koje bi se intenzivno vezali.

[AdioMare]

moja ima 11 i spava s bambijem, isto ga obožava. nosi ga na more i drugdje gdje putujemo, ali nosi i druge igračke.
jučer sam ju, potaknuta izgubljenim pingvinom pitala što bi napravila da izgubi bambija.
veli: ok, nikada me to nisi pitala, što namjeravaš s njime?

naime, ona se još uvijek igra s igračkama, možda to nekima čudno zvuči za jednu jedanaestogodišnjakinju.
sluša muziku, igra igrice na kompu, čačka po mobitelu, ali bome se i dio dana igra.
ne samo graničara, kartanja, monopolija, nego baš s igračkama, na podu svoje sobe.
istina, izvan kuće na kratke staze bambija nikada nije nosila.
primjetila sam da ga frendicama ne da pipkati, a ko za vraga svaka koja uđe u njenu sobu prvo se njega hvata.
a ona se sva naroguši
ali moram priznati da ni za druge stvari nije pretjerano velikodušna, onako, podnošljivo

[Mima]

Potraga – nisam spremna preokrenuti nebo i zemlju, i angazirati sve i svakoga u potrazi za igrackom
I ne mislim da su roditelji koji to rade jako pozrtvovani, posveceni i pruzaju neku izuzetno pozitivnu poruku djetetu (da ce ucini SVE, ali SVE) da se pronadje igracka.
A posebno ne objavom u novinama, prvenstveno zato jer izlazu sebe i dijete (posebno dijete) javnosti i medijima, zbog necega tako trivijalnog (ok, djetetu je vazno, ali realno gledajuci – to je stvar, i za ocekivati je da nece biti zivotna drama i trauma ako se izgubi, tj. dijete bi trebalo moci tu cinjenicu prihvatiti i pomiriti se s time).

X u tome je stvar, i zato su reakcije na objavu priče u novinama takve kakve jesu

Inače i ja mislim da djeca prerastu te važne igračke bez ikakvih problema, premda sigurno da uvijek imaju posebno mjesto. Ja još uvijek imam svoju posebnu igračku, ali, ono, stoji mi u ormaru, ne nosim je na posao.

[vertex]

veli: ok, nikada me to nisi pitala, što namjeravaš s njime?

I stvarno, zašto se djeca s devet godina ne bi igrala plišanim igračkama i nosila ih naokolo? U biti je glavni argument, čini mi se, zato jer će im se prijatelji rugat. Ne'š mi ti argumenta :D

[Anemona]

I stvarno, zašto se djeca s devet godina ne bi igrala plišanim igračkama i nosila ih naokolo? U biti je glavni argument, čini mi se, zato jer će im se prijatelji rugat. Ne'š mi ti argumenta :D

Meni nije problem da mi dijete nanaša okolo plišanca, ali mi je problem, ako je plišanac dio obitelji, brinemo se svi zajedno za njegove osjećaje, bojimo se za njega,...
Ok, moje dijete može imati fantaziju o plišancu, ali smatram da u nekoj dobi tu fantaziju ne treba roditelj dodatno povećavati, nego pomalo smirivati.

Dakle, izgubili smo plišanca, tražimo ga, pomozite,...

Ali kad i roditelj daje izjavu da je to dio obitelji s ljudskim osobinama, onda daje maha djetetovoj tuzi i zabrinutosti u nedogled.

Ne treba to sasjeći u korijenu, ali barem ne dodavati ulje na vatru.


Npr. moje dijete je imalo dudu dugo godina (sigurno piše negdje na Rodi do kad), pretpostavljam do 4 ili bliže 5. Nisam za nasilno uzimanje dude, prijelaznih objekata,..., ali sam nastojala dijete pomalo odvikavati, pričati mu o tome kako mi nije ok da ima dudu cijelo vrijeme u ustima, da s njom priča, da je nosi sa sobom,... Mogao ju je koristiti za spavanje.

A mogla sam se i postaviti da nam je svima ta duda jako važna, kao član obitelji nam je, moramo je uvijek nositi s nama da ne bude tužna, ona se rastuži ako je sama na krevetu, mora biti s M., samo smo tada svi potpuno sretni,... prilično sam sigurna da bih time djetetu dala krila i imao bi tu dudu u svim prilikama valjda do 16 godine.

[vertex]

Načelno, sasvim se slažem. Ne bih ni ja osobno dodavali na drami, vjerojatno bih uvažavala tugu, i nudila dozu "šta je tu je, prevladat ćeš ti to" perspektive.

[flopica]

emily je lijepo sročila ono što i sama mislim
a dio o roditeljskoj angažiranosti ni ne znam kako da sebi protumačim
duboka je to tema za mene
jer imam osobni problem oko poduzimanja nekih "radnji"
jednostavno mi se neda prelaziti granicu u ime ljubavi prema djetetu
ni ne mislim zapravo da je to odraz ljubavi, prije mi to ide na štetu djeteta

ovo se odnosi na neke konkretne primjere oko mene
vidim podosta situacija kad ljudi naprosto ne dozvoljavaju djeci da se samostalno izbore za neke stvari u životu
a ja s druge strane imam osjećaj da odoh u totalnui suprotnost pa me muče te granice...
ovo bi mogla biti i zasebna tema, koliko se roditelji involviraju u osobne situacije njihove djece
uvijek se sjetim jedne teme u kojoj sam rekla da neću nositi knjigu koju je moje dijete zaboravilo ponijeti u školu
po 860-ti put te godine
pa su neke mame ostalemalo iznenađene, a ja stvarno ne mislim da je to nešto strašno
ono, ne možeš naučiti nositi knjige, ok. onda snosi posljedice

i tako, postoji milion situacije gdje vidim da se ne ponašam zaštitinički u smislu uskakanja u svim situacijama, bezuvjetno...

[flopica]

pa me zanima što vi pametne žene ovdje mislite i kako mislite
da li je loše ne biti uz dijete uvijek?
da li je dobro biti na dječjoj strani uvijek?
pa kod dječjih svađa...
to me posebno zna zasmetati
neobjektivno zauzimanje strana, pušenje dječjih manipulacija...
znam, znam, odoh u kupus al eto nešto ovih dana naveliko imam materijala

[flopica]

vezano za igranje s plišancima i nošenje istih uokolo, nemam ništa protiv, meni ej to zapravo slatko
da je dijete dijete što duže, da se zna još uvijek i igrati na takav način
ja sam se igrala s ćelavom bebom do 13. te godine, i ne vidim išta nenormalno u tome

ali ovaj dio kojis e odnosi na pridavanje plišancu značajki stvarne osobe, žive, to mi nije baš sjelo
ne kod djeteta u toj dobi
ne želim čerečiti ni tu obitelj ni to dijete ali ovo je javni forum, ljudi naprosto imaju različita stajališta i imaju pravo iznijeti vlastito viđenje
pod uvjetom da nisu nepristojni pri tome

[Svimbalo]

Flopi, poptpuno se slažem za ovo s knjigom (i sjećam se tog tvog posta). Ali meni su te dvije situacije potpuno različite
Ova plišana igračka je nekako holding on to the child in him, ali to ne znači da dijete mora u svemu biti dijete, treba ga učiti odgovornosti i to baš na taj način, snosi posljedice. Tako zamišljam da ću ja oko škole sa svojim (ubrzo ću moći provjeriti, na jesen kreće ).
I apsolutno nisam za to da uvijek treba biti na dječjoj strani, neeee, nikako.
Dječje svađe bi u pravilu trebala rješavati djeca sama. Ako je riječ o ravnopravnim svađalicama. Uskačem samo kad je riječ o nesrazmjeru snaga, kad je ovaj drugi značajno stariji, ili suprotno, mlađi.
I najvažnije - učim empatiji.

[Anemona]

Načelno, sasvim se slažem. Ne bih ni ja osobno dodavali na drami, vjerojatno bih uvažavala tugu, i nudila dozu "šta je tu je, prevladat ćeš ti to" perspektive.

Moj problem je što ja nastojim spriječiti djetetovu tugu, a naravno to nije moguće.
npr. prije par godina dijete je htjelo ljubimca, a budući da je prilično osjećajne prirode, ja sam zaključila da će to biti dvorišna kornjača.
Zadovoljavala je sve uvjete:
- ne smrdi
- ne zahtijeva puno brige
- i najvažnije od svega dugo živi, pa rastanak od nje ne bi trebao uzrokovati traume u ranoj dobi.

Ooooo, kako sam se prevarila, kornjača je uginula za godinu dana. Preboljeli smo. Sad imamo psa i dijete puno puta zna izjaviti što ćemo ako pas ugine,...
Uvijek pojašnjavam da je to jednostavno tako, na to ne možemo utjecati, on je mali ljubimac, moguće je da ugine, da ga pogazi auto, a i jednostvno nisu predviđeni da dugo žive.

U trenutku kad ćemo se stvarno opraštati od našeg ljubimca to neće umanjiti djetetovu (a ni moju) tugu, ali osjećam obavezu da dijete zna da ljubimci umiru i da biti ćemo tužni, ali i preboljeti ćemo i život će ići dalje.

[flopica]

ma ne znam Svimbalo, ja kao što rekoh tumbam u glavi neke svoje situacije pa mi s ečini da znam biti preoštra što s etiče učenja lekcija o životu kad su moja djeca u pitanju
izgleda da vjerujem da dok sam ne osjetiš na svojoj koži, da nema naučenog gradiva
a možda sam sasvim u krivu, ko će ga znati...

[rehab]

Npr. moje dijete je imalo dudu dugo godina (sigurno piše negdje na Rodi do kad), pretpostavljam do 4 ili bliže 5. Nisam za nasilno uzimanje dude, prijelaznih objekata,..., ali sam nastojala dijete pomalo odvikavati, pričati mu o tome kako mi nije ok da ima dudu cijelo vrijeme u ustima, da s njom priča, da je nosi sa sobom,... Mogao ju je koristiti za spavanje.

Meni duda, sisa, boca, omiljena dekica ili pelena ne spadaju u isti rang s igračkama. Nemam pojma zašto, nekako mi je prirodno vidjeti dijete bilo koje dobi da se igra i da nosi igračku, ali ovo ostalo nije. Svom sam sinu nedavno sasjekla u korijenu navlačenje boce, nakon što me svekrva pokušala utješiti kako su njena djeca do 9. god pila bocu (shock), kao, nije tako strašno. Meni je to grozno. Znam, moja je greška što sam dopustila da se to pijenje iz boce odugovlači i što to nisam ranije i suptilnije izvela, a ovako sam to riješila kako sam najbolje znala i umjela. Nisam primijetila neke negativne posljedice, možda za 20 god dobijem račun od psihoterapeuta

[vertex]

Meni je jedna prijateljica (najstarija djeca su nam vršnjaci) pred jedno 12 godina rekla: do škole boca! (ujutro i navečer). Dakle, planski. Meni je to bilo nešto za izbjegavati, a njoj poželjno :D

[Anemona]

rehab, meni ova navedene igračka baš je isti rang, jer ima istu svrhu. Neka djeca imaju krpicu, neka deku, neka dudu, a neka plišanca za istu svrhu.

[Anemona]

Nastavak: a što se tiče prirodnijeg za vidjeti, to je vrlo relativno. Meni je "prirodnije" vidjeti šestogodišnjaka s dudom, nego na sisi, netko bi rekao sasvim drugačije.

[sirius]

Da, meni uopce nije upitno sto je dijete sa 9 vezano uz igracku.

meni je upitno koliko je zdravo da roditelji podrzavaju tu vezanost uz štaku , i zasto ne poticu ( zdravo )odvajanje u sigurnim situacijama kao sto je odlazak u kino ili igraliste.
da se E. pitalo navlacila bi dudu varalicu puno duze od 4 godine, ali tu sam ja odlucila prerezati. Nagovorila sam ju i potkuplila igrackom. Dudu je spominjala jos par mjeseci...da, nije bila skroz spremna , ali za njezin izgovor je bila pogubna.

[ina33]

Potpis na sirius.

[Anemona]

Da, meni uopce nije upitno sto je dijete sa 9 vezano uz igracku.

meni je upitno koliko je zdravo da roditelji podrzavaju tu vezanost uz štaku , i zasto ne poticu ( zdravo )odvajanje u sigurnim situacijama kao sto je odlazak u kino ili igraliste.
da se E. pitalo navlacila bi dudu varalicu puno duze od 4 godine, ali tu sam ja odlucila prerezati. Nagovorila sam ju i potkuplila igrackom. Dudu je spominjala jos par mjeseci...da nije bila skroz spremna , ali za njezin izgovor je bila pogubna.

Točno to.

[vertex]

Inače, u našem vrtiću se ove školske godine pojavila lutka - član grupe.
Sve radi s njima, ide na predstave, izlete, djeca je vode doma u goste. Zamišljena je kao prijatelj kojem djeca daju željene osobine i stvaraju odnos kakav žele. Pouzdani prijatelj koji ne otkriva tajne.
Pa se vi sad mislite
Moram priznat da ja zakolutam očima kad nama ta mala dolazi doma, jer M. nije sve to skupa baš shvatila tako kako je zamišljeno i onda stalno paničari kako je nismo dovoljno zabavili, dovoljno čuda joj priredili, ili zato što je sama u drugoj prostoriji ili slično...

[sirius]

Je, je ...
ali to su vrticki projekti.
ne traje 24 / 7 i tako godinama...

[Lutonjica]

to mi imamo u prvom razredu osnovne

[Mima]

.. a i ne moraju svi vrtićki projekti biti pametni

no, i situacija je drugačija jer je lutka "gost" i dijete nije uz nju vezano

i meni je kao što već rekoh u ovoj priči problematično što mi se čini da roditelji ne da ne potiču odvajanje, nego mi se još čini da potiču tu vezanost djeteta uz igračku i to do bizarnosti kao što je objavljivanje priče u medijima

Moja poznanica je tako kad je dobila dijete bila sva ufurana, pa je ona vukla okolo neku lutku od male i dala joj ime i vikala maloj panično "zaboravila si Točkicu!!!!!!!!!!!!!", a maloj je do Točkice bilo kao do lanjskog snije, nije još znala niti govoriti pa joj nije niti mogla dati ime (samo normalno i poznanicu je to brzo prošlo)

[sirius]

No , da, objavljivanje u medijima sa imenom, slikom i detaljima o potrazi u toj dobi...
ne znam, morala bih imati zaista dobar razlog da dijete tome izlozim.
koliko god razmisljala , potraga za izgubljenom igrackom mi to -nije.

[vertex]

.. a i ne moraju svi vrtićki projekti biti pametni

Ja otprilike ovako mislim o konkretno ovoj našoj novoj prijateljici. Baš ću dogodine na kavom roditeljskom pitat tete šta one misle.

Usput, ja sam nekako shvatila da sama priča od koje je krenulo ovdje više nije u fokusu, nego da smo prešli na neki općenarodni nivo.

[trampolina]

Vertex

Sva moja mašta je nedovoljna da zamislim face moje djece kad bi im netko doveo igračku-gosta doma.


Ne bi se dobro provela kod nas, a bome ni zabavila

[Carmina406]

Inače, u našem vrtiću se ove školske godine pojavila lutka - član grupe.
Sve radi s njima, ide na predstave, izlete, djeca je vode doma u goste. Zamišljena je kao prijatelj kojem djeca daju željene osobine i stvaraju odnos kakav žele. Pouzdani prijatelj koji ne otkriva tajne.
Pa se vi sad mislite
Moram priznat da ja zakolutam očima kad nama ta mala dolazi doma, jer M. nije sve to skupa baš shvatila tako kako je zamišljeno i onda stalno paničari kako je nismo dovoljno zabavili, dovoljno čuda joj priredili, ili zato što je sama u drugoj prostoriji ili slično...

da mi nismo u istom vrtiću

[anamar]

imala sam svog žutog medu. zapravo nekoliko njih u nizu, istih ili vrlo sličnih. medo je bio poznat u bližoj i daljoj obitelji, u susjedstvu i vrtiću.
nije imao ime, ali je bio poseban. medo je divno mirisao, a najdivnije je bilo njuškati ga i u isto vrijeme sisati palac. bitno je bilo i šuštanje koje je proizvodio kad bi ga se stiskalo.
kad se 'izgubio', jer su ga roditelji zgađeni njegovim izgledom bacili (bio je punjen slamom i usmrdio se nakon pranja), dobila sam zadnjeg u nizu. ali prestali su ih puniti slamom i tog zadnjeg nikada nisam prihvatila. tada sam imala 4-5 godina.


ne pamtim gubitak žutog mede kao neku posebnu traumu. priču koju pričam, zapravo sam čula od svojih roditelja, sama

moja djeca nemaju takve posebne igračke.

hoću reći da je dobar dio priče povezivanja

[anamar]

pobjegao post.

dobar dio priče o povezivanju s predmetima je do okolnosti i roditelja.
da su moji prevrnuli nebo i zemlju za žutim medom punjenim slamom i pronašli ga, ja bi ga nosala uokolo i nakon pete godine.

[anamar]

uh, ja o svom medi a ovdje su već i druge teme u pitanju

[rahela]

meni je sve to različito
i sisa i duda i igračka
svako odvajanje od toga kod nas je išlo postepeno - govorim o srednjem djetetu od 4 godine
od sise najranije (igrom okolnosti, jer sam bila trudna, ali da nisam, vjerojatno bi duda i sisa bile u istom trenu na odvikavanju), a od plišane krpice se još nije odvojila
ali ju više ne nosa okolo, jer ja ne dopuštam iz već rečenih razloga - da ne bih ja o njoj morala i voditi računa
spava s njom i zove iz kreveta da ju donesem ako je slučajno ostala u boravku

[Roko_mama]

Naši su imali razrednog ljubimca sve do ove godine, znači 4. razred, ali ga više nitko nije htio nosit doma pa odustali, ali naši osim što su ga nosili morali su pisat što su s njim radili pa su kao time vježbali sastavljanje

[šafran]

Meni se takvi projekti stvarno bzvz i za vrtićku i školsku, uz najbolju volju ne mogu dokučiti, wtf, uz ispirku svima koji su time oduševljeni. To me sve podsjeća na one tama-gočije ili kako se već zovu, umjesto žive životinje. Ili lutke na napuhavanje, umjesto čovjeka. Asocijalno mi je to.