A na temu ove vezanosti za dude, igračke, dekice i slično, ja bih rekla da su djeca pametnija od nas. Odrasli su ti koji prave probleme.

Npr. ta famozna duda, išla mi je na živce, ali nikako je se riješiti. Djetetu je bila jako važna, kako sad tako nešto oduzeti,...
Imala sam milijon teorija o postepenom smanjivanju ovisnosti (to smo i radili), ali nikako tu priču završiti.

I onda jednog dana dudu smo maknuli na meni nezamisliv način. Na način koji nikada u svojim teorijama nisam zamišljala.

U kratko, dijete je napravilo neko sranje, uopće se više ne sjećam što, a ja nekako izbezumljena izlanem: sad ćeš dobiti kaznu.
Dijete ispali: A koju, maknuti ćemo dudu?

Nikad prije tog događaja nismo dudu dovodili u vezu s ikakvom kaznom, jer je meni duda bila nešto užasno važno (za moje dijete) i ona je imala "imunitet" od svega.

Kako me je dijete zateklo odgovorom, ja izvalim: Da, maknuti ćemo dudu. Istovremeno sam u glavi slagala plan, kako mu prije spavanja vratim, ako bude frka, a da ne poništim sav učinak.

Došla je i famozna večer, dijete preživjelo bez dude, bez specijalne frke i drugu noć isto i 3. i 4.,... i dalje kao da je nikad nije imao.

Poanta je da je dijete bilo spremno i ispada kao da je očajnički od mene tražio da ja napravim rez (preuzmem odgovornost), a ja nisam bila spremna i davala sam toj dudu veću važnost, nego što je bilo potrebno.

Mislim da ipak djecu treba pomalo poticati da se ostave nečeg što nama nije ok, ne možemo im prepustiti svu odgovornost.