 |
|||
Ne tražite od partnera nešto na što nisu spremni.kati prvotno napisa
I ja bi da MM vrišti i plače zbog bebe koju smo izgubili (one sve negativne bete da ne spominjem). Ali on izbjegava i samo spominjanje. I to je njegov način.
Meni treba razgovor.. i nađem nekog s kim mogu razgovarati, pišem o tome kako se osjećam, plačem..
Svako od nas se drugačije nosi sa stvarima koje ga povrijede.
Sanja, imas pravo, samo u ovim nasim "padovima" smo toliko valjda osjetljive da na sve reagiramo jako burno!
A ja sam malo i teska osoba, uvijek ocekujem da mm misli, osjeca, radi, jede,... kao i ja!!! Cesto mislim da je to problem i mojoj trudnoci, jer ne mogu vjerovati (shvatiti), zelim dijete a ne dobivam! Moj lijecnik cesto kaze, trebam "los lassen" (pustiti, opustiti se, pokusati ne "vladati situacijom")! I on misl,i da je kod mene to najveci problem! A to mi je jako, jako tesko!
Muškima je teže zaplakati! To ne znači da ih manje boli nego nas. boli nas sve jednako, jer koliko su to naša isto toliko su i njihova djeca! Ipak mislim da je nama zeru lakše jer mi dušu isplačemo, a svaki put kad se isplačem lakše mi je, makar prividno! Gdje je njihov ventil, ne znam! MM često zna reći ˝ja porazgovaram sam sa sobom i posložim si kockice u glavi!˝ Moram priznat da me to jako brine! Ali to je njegov način da mu bude lakše. Ne mogu svi plakati.
Ne znam kako je imati negativnu betu, ali znam kako je pratiti pad bete danima! Duša boli, srce plače.A poslije bol neizreciva koja traje mjesecima, a ožiljci ostaju doživotno.
Jeluška lijepo si napisala da ožiljci ostanu doživotno
Hej cure... evo iskopala sam ovu temu jer eto, i ja se moram pomiriti sa negativnim testom za trudnoću, došla mi i vještica, a betu nisam ni išla vadit.
Tužnjikava sam jako.I nemam pojma kako da sakupim hrabrosti da krenem dalje. Sve me to jako živcira.
Nisam uopće spremna razmišljati o novim postupcima, grozno me umorilo sve ovo.
Od kad smo se sreli sa činjenicom ćemo bebu dobiti samo potpomognutom oplodnjom sve se vrti oko toga. Samo se broje dani od menge do menge, kad kreneš u postupak samo analiziraš simtome, kočiš se u svemu (ne pij kavu, ne diži teško, ne bojaj kosu, ne trči, ne skači, ne jedi gluposti, ne diraj kemikalije, ne diši!!!oh, koliko mene to umori... boli me trbuh kad pomislim na sva ta silna ograničenja, ono živiš kao da ne živiš...
Ideš na posao, družiš se, putuješ, sve je kao ''normalno'', ali u sebi znam kako ništa nije normalno i kako je 99% mojih misli samo na tome, kako je samo to važno, a sve ostalo je samo sporedna stvar. Kakav je to život?
Čitam vas cure koje odmah nakon neuspjeha spremaju nove strategije, odmah ste spremne za nove postupke... što je sa mnom da nemam snage za dalje?
Užasno se bojim ponovnih neuspjeha.
Kad su mm našli plivače, bila sam spremna na sve i mislila sam da sve mogu, a sad opet vidim da ništa ne mogu.
Znam da želim bebu, ali bojim se da dok dođem do bebe ne izgubim samu sebe.
Ovo potpisujem u cijelosti.
Kada sam zadnji puta imala negativan rezultat nisam plakala, već osjećaj velike praznine i to me uplašilo jer jednostavno to nisam ja. Ali već 3DC planirala sam kada treabam biti na VV, kada će biti punkcija i kada eventualno trebam čekati betu... i što reči osim želim taj zamotuljak jako. Vidjeti ću koliko još mogu....
Divim se ženama koje tako mogu godinama.
Hej...trunčicabalunčica trudnoća je dostižna!!!
Draga trunci! Svi smo prošli te faze od plaća,odustajanja itd. Ja sam 8,5 godina u tome i uvijek sam slušala svoje tijelo. Ponekad sam pravila pauze od 2 godine dok nisam bila ponovno spremna,sada idem češće ali sam se pomirila s tim da možda nikada neću imati dijete. Uradit ćemo ono što je u našoj moći ali to mi nije više prioritet. Sretna sam sa MM-om,volimo se i mislim da je to najvažnije,a valjda će nekada i dijete doći ako ne ni prvi ni zadnji koji bi bili bez djece.Moj ti je savjet da se isplaćeš,odmoriš, daš si vremena pa kad osjetiš potrebu kreni dalje. Sretno!!!
Trunčivebalunčice, proći će te sad ti je sve svježe.
i ja sam imala iste strepnje, od vedre, komunikativne osobe poznate po lakoći življenja počela se pretvarati u osobu koja izbjegava veća društva, ljude,...ništa mi se ne da...a prije prštala od energije...Odmah su mi se zvuci uzbune upalili u glavi?!!!Što se sa mnom događa?
Iako pišem još uvijek malo "omamljena" od svoje negativne bete od prije 2 dana, ipak sam ja veliki borac i ne odustajem nema šanse. Čim prođe par dana, malo-pomalo čovjek se povrati i vrati u "normalu", mislim ovu našu MPO normalu i dalje u borbu.
Sigurna sam da ćemo doći do svoje bebice i mi i vi svi samo trebamo biti uporni i trudit se ostat pozitivni i naravno ne prolupat u tom svom nastojanju. I ja kao i svi mi živčanim 2-3 dana prije bete i tužna sa mi prazna par dana nakon bete,ali prođe. Ne daj Bože kakve ozbiljne bolesti! Idemo dalje!
Pokušaj si vizualizirati sliku svoje bebe i sebe, ja to ponekad radim.
Šta da ti kažem nema recepta, svima nam je teško, ali nastojmo sačuvati našu životnu snagu i optimizam za naše male bebače koji nam dolaze! trebat će nam i snage i energije!
Pa pogledaj samo koliko je cura uspjelo, netko prije, netko kasnije!
Drž se , glavu gore i probaj početi planirati sljedeću postupak! Sretnooo1
Draga Trunčice,
svi mi prolazimo različite faze. Ja sam prve tri stimulacije bila toliko vedra i optmistična i govto su svi bili u čudu kako to da nisam bila trudna. Ja sam bila strpljiva, uporna, nasmijana i čvrsto sam vjerovala da će upravo slijedeći pokušaj biti onaj pravi u kojem ću dobiti maleni zamotuljak. Međutim, sada nakon 8. neuspješnog transfera, sve je teže, puno plačem i jako sam tužna, ponekad toliko da mislim da mi duša neće izdržati, da ću negdje odlutati. Što su osjećaji intenzinviji to kraće traju, i onda iako čvrsto odlučim napraviti barem jedan mjesec pauze i odmoriti dušu i tijelo, no već nakon nekoliko dana počnem planirati i ne mogu stati jer imam samo dvije mogućnosti
ili odustati
ili se boriti,
ako odustanem onda nemam šanse
ako se borim šansa postoji
između te dvije mogućnosti biram nadu i idem dalje, ma koliko to teško bilo
da mi je netko rekao prije dvije godine da se toliko borio, rekla bih svaka čast, ja to ne bih mogla izdržati
ali evo, ipak, sam izdržala i mogu još, sve dok u rukama ne budem držala svoga
ne odustajem dok je god jajeta u meni i ne brojim više dane bolovanja, uložen novac i vrijeme, propuštena putovanja, seminare i konferencije, sve ću to ionako zaboraviti čim ugledam okice svoga
drži se, ni sami ne znamo gdje su granice naših mogućnosti
Draga Trunčice, čitam tebe i vidim sebe nakon prvog neuspjeha!
Imala sam osjećaj da me netko žestoko udario u trbuh; nisam mogla kontrolirati plač a dah sam hvatala ko riba na suhom. Mislila sam kako će mi duša iscutiti kroz nos...
Moj ljubljeni me tada posjeo u auto i odvezao na jedino mjesto koje me moglo izliječiti - u planinu!
Danas, nakon niza neuspjelih pokušaja, imam osjećaj da sam dobila slonovsku kožu i strpljenje majčice Zemlje. I ne boli više tako jako; zapeče malo u grudima, stisne se grolo, ali, nema mjesta slabosti.
Ja sam si zacrtala cilj i želim ga ostvariti ali sam vrlo svjesna da su mi šane jako male.
Možda će zvučati grubo, ali, onog trena kad siđem sa stola nakon postupka, ja već planiram što ću napraviti slijedeći mjesec ako testić bude negativan.
Ljudi oko mene (osim vas na Rodi i par dobrih prijatelja) nemaju pojma da idem u postupke. Čak me doživljavaju kao vedriju, mirniju, tolerantniju i manje eksplozivnu 8) osobu.
Trunčice, znam da zvuči ko klišej ali stvarno će biti bolje!!!
Ja sam, evo, odlučila da ću biti trudna do jeseni
sjetna35, svaka čast na upornosti iborbi, kapu skidam!
iva_luca, bravo trudna do jeseni a ja odlučila do ljeta
ovo je živa istina;danas se igramo s ptičicama(moja mama i ja) i joj govorim kako su mi izbljedili iz sjećanja svi postupci,bolne punkcije,negativne bete...sva bol i suze,svi strahovi i pitanja hoću li ikada biti mama., sve ću to ionako zaboraviti čim ugledam okice svoga
ponovo bi prošla sve jer zaista vrijedi
cure držite se,znam da nije lako,znam točno kako se osjećate...a znam i da ćete biti trudne...znam da ćete biti mame
tako su mene tješile veteranke (trudnice i mame) kada sam tonula;nekada sam mislila lako njima,a nekada su mi bile poticaj za dalje...i uspjelo je.
jedva čekam vaše pozitivne bete i prve trudničke tegobe,do tada vam šaljem puno virtualnih zagrljaja
ja sam mozda tek pocetnik u ovoj cijeloj prici, samo 2 pokusaja iza mene, al ja jedva cekam sljedeci i najteze mi pada to cekanje... iako sam nakon zadnje uzasno bolne punkcije rekla kako nema sanse da opet idem na tako nesto ja sad jeva cekam opetsad cete me jos prozvat mazohistom
al to je ziva istina...
ja jos uvijek ne vidim da sam se odrekla iceg, doduse ja se ponasam normalno nakon transfera, pijem svoju jutarnju kavu, stavljam susit rodu (navodno zabranjeno) i dizem "tesko", ipak imam necake male, al u usporedbi sa menom inace to sam se max smirila (posao mi stresan i cak nazovimo fizicki)
tako da sam ja samo ubacila ovo sve oko MPO u svoj zivot, al nisam izgubila "svoj" zivot... mozda je razlog to sta ne mogu zamislit zivot bez djece, mozda je to sta smo do nedavno bili azoo bez ikakvih sansi a sad odjednom u postupku, ma neznam, trabunjam svasta (umorna od posla pa neznam sta govorim
svaka zena zna sta je najbolje za nju pa treba tako i postupat bez obzira na druge, ako treba duza pauza onda si to priustite, nemojte nista na silu
laku noc isutra je novi dan
Uvijek je teško. Svaki postupak nove boli, nova nada. Nekad treba više vremena da se skupi snaga i krene dalje, a nekad manje. Kad mi je teško pretražim malo po ovom podforumu i vidim koliko ih je puno uspjelo i to mi daje snage. Evo uskoro i 6. pokušaj. Ponovno strah i nada, no kao što i piše u potpisu tako dugo dok dišem nadam se da će uspjeti i da je ovaj posljednji.
Draga Trunčice isplačeš se, digneš glavu i kad prođe tjedan, dva sigurna sam da ćeš već imati planove za dalje.
Uvijek je teško. Svaki postupak nove boli, nova nada. Nekad treba više vremena da se skupi snaga i krene dalje, a nekad manje. Kad mi je teško pretražim malo po ovom podforumu i vidim koliko ih je puno uspjelo i to mi daje snage. Evo uskoro i 6. pokušaj. Ponovno strah i nada, no kao što i piše u potpisu tako dugo dok dišem nadam se da će uspjeti i da je ovaj posljednji.
Draga Trunčice isplačeš se, digneš glavu i kad prođe tjedan, dva sigurna sam da ćeš već imati planove za dalje.
U nedjelju radim test. Ne želim se puno nadati, i tako uvjeravam sebe i druge. Ali, ne mogu si pomoći.....ipak se nadam.... I svakim neuspjehom sve mi je teže i teže. Ali već znam što ću prvo učiniti ako se u nedjelju opet prikaže minus: otići na stranicu mef-a i ukucati u kalkulator termina porođaja datum očekivane m., kako bih provjerila kad je sljedeći termin da na svijet dođe moja beba....
superman
znam da je teško, svaki put kad imam PMS, provjeravam simptome za trudnoću, pa za M... brojim dane i mislim da ću poluditi kad dođe M
a onda isto kao i ti, dođe M, a ja provjerim kad je očekivani dan poroda (ako ovaj ciklus ostanem T) (ovociklušnji dan je 04.12.
vibram i držim ti fige da si u krivu i da se mrva primila i da ćeš vidjeti svoj plusić
Drage forumašice,tješilice,hrebrilice...
ni kod mene nije ništa lakše živjeti život sa tolikom silnom željom za svojim malenim anđelićem...Ja imam uspone i padove.Do sada (ukupno 4 godine koliko sam u tojk priči) imala sam uglavnom uspone i nisam se dala boli.Sada pak me uhvatila neka strašna tuga da je ne mogu odtugovati već nekoliko dana,ponekad mi se čini da je to kao da sam se razboljela od silne tuge. Sama sam se sebi zapravo divila kako nisam plakala ni na laparoskopiji,niti na 2 neuspjela IVF-a,niti kada sam izgubila svoje dvije točkice u 8.tjednu.Sada kada skupljam hrabrosti za novi,4.pokušaj u meni se nešto prelomilo...Gledam ljude oko sebe i čini mi se da svi,ali ZAISTA SVI imaju djecu,ili su trudni ili već čekaju 2.dijete, i ponekad mi se čini kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i kao da se nemam kamo sakriti od svih tih ljudi koji imaju ono što ja silno želim.Pa se pitam jesam li ja možda loša osoba da se to meni događa...Teško je,zaista je teško držati glavu iznad vode koja kao da sveki dan buja.Evo,ja po tko zna koji put izvlačim snagu iz pete da se održim jer život ide,a zapravo mi nije uopće loš život koji imam-izvrsnog muža koji bi na trepavicama hodao da me može usrećiti,posao koji me ispunjava,prijatelje koji me podižu....Stići će i naš dan! MORA stići jer mi ga zaista zaslužujemo...a tada ćemo se smijati koliko smo bile nesretne jer ćemo u rukama držati svoje anđele i ljubiti ih,ljubiti ih....
Pusa svima vama
mala garava
mala garava
svima nam je tako draga u nekim trenucima
mala garava
bebomanka
Vrlo dobra tema...za nas-jos nesretne..
Kad vas sve citam..i nemam vise sto napisati jer sve je ispisano..tuga koju samo MI poznajemo.
Jedino sto i mene brine je moja osobnost,narav i veseli odsjaj u ocima kojeg totalno gubim..
Na zalost..kod mene je faza ubijanja tuge od neuspjeha sa putovanjima,kupovinom lijepih stvarcica i odmorom od postupka (nekad duzim, sad sve kracim), prerasla u sve vece nestrpljenje i strah od totalne praznine i trenutka kada cu morat dignuti ruke od svega..Toga se bojim, bojim se da ce mi srce puknuti od spoznaje da nisam sposobna stvoriti zivot u kojem ce kolati i moji geni za koje smatram da su zasluzni djelovati i ciniti buducnost ljepsom na ovome svijetu.
Stvarno se jos nadam i uvjerena sam da uz sve sto smo prosle, treba ici dalje jer uvijek je bila najzadnja recenica svih hrabrih,divnih zena koje su nakon teske borbe uspjele:"BUDITE UPORNI I NE ODUSTAJTE!"
Imam osjecaj............dobar osjecaj
cure budite uporne i ne odustajte, doci ce i nase vrijeme.
i [color=red]znajte, iza kiše uvijek dolazi sunce!!![/color]
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom