Moram napisati nešto vezano uz mirovinu.
To je obiteljska mirovina.
Dobijaju je djeca nakon smrti jednog od roditelja i to sve dok se redovno školuju.
Zaista ne vidim razloga da se preračunava tko je koliko dugo to pravo koristio jer je to pravo vezano uz redovno školovanje.
Isto tako da je otac ostao živ, on bi zajedno sa suprugom školovao kćeri od svojih primanja onoliko dugo dok bi trebalo, odnosno dok bi se školovale.
Što se tiče imovine koja je sva 1/1 na majku tu se nema što raspravljati dok je žena živa.
Iza nje nasljeđuju je kćeri i to ako će imati šta naslijediti jer gospođa može svoju imovinu prodati, proćerdati ili pokloniti Društvu za zaštitu životinja.
...i opet ponavljam: za sestru koja mi je rekla da sam "mrtva" ja bih i bila mrtva dok se ona ne ispriča.
I ja sam mrtva za mog brata pa šta?!?
Imam mnoge druge ljude koji su uz mene, koje volim i koji vole mene i znače mi više od ikakvog brata ili sestre.
I poštuju me. Što je možda i važnije od ljubavi u ovakvim odnosima.
Sve je to precijenjeno.
Jako precijenjeno.
Brat, sestra, otac, mati, ovaj, onaj...rodbina koju mi nismo birali već nas je zadesila i šta sad?
Treba ih trpit, podnosit, puštat im, pomagat im, voljeti ih...samo zato jer smo rod?
A oni to ne zaslužuju i još nas mrze, pljačkaju, vrijeđaju.
Ove iluzije koje tu čitam su najblaže rečeno smiješne.
Nema idealnih roditelja, nema idealnih sestara i braće, oni koji se odriću i govore da im nije važno su ili budale ili glupi ili jako, jako mladi pa ih život još nije naučio da je čovjek, čovjeku- VUK!
Svima je važno na ovaj ili onaj način i zašto bi pobogu itko ikome nešto pustio samo tako?!?!?