Zao mi je sto u te 4 godine nikad nista nije prigovorila. Odlazila sam ja i u dom i u podstanare (da njima ne kvarim privatnost) i uvijek me je pitala pa jel moras ici, ostani i sl. da sam na kraju otkazala dom. Tad je i njoj bilo dobro da sam tamo. Dobila je bebu, muz bas ne uskace pa sam ja rado uskakala. I s njenim 1. djetetom imam posebnu vezu i povezanost jer sam provodila jako puno vremena s njim (setnje, knjiznice, igre, odlazak na ferije samo sa mnom kod bake i sl.). Jednostavno se obozavamo. Kad bih isla samo u trgovinu, fax, kuci bebac bi plakao i danas placemo kad se rastajemo...
Za stan zna da ja necu potezati pitanje, takorec on je vec njen i ona to dobro zna. Zna da nitko ne racuna na taj njen stan. Njene zelje? Pitala sam ju sto zeli...moj novac? da joj platim te 4 g, nek kaze cifru? A ona je samo vikala da to nije fer...KAo da smo mama ili ja tako odlucile. Pocela je povlacit paralele sa svojom djecom. Jel bi bilo fer da njeno starije dobije manje nego mlade da njoj nesto bude...Pa nisam joj ja rekla nemoj se vise skolovat, udaj se, zaposli, niti odlucila za nju. Svako ima svoj izbor. Valjda sam ja trebala prestati sa skolom kad i ona. da budemo kvit. Jednostavno njoj nikad nije pravo. Krivi mamu sto je ulagala u kucu, okucnici kao da je to radila s njenim novcima, a zapravo je pocela ulagat par god. poslije njene udaje. Pa ako je ulagala, ulagala je svojom placom i mojom mirovinom i ja ne potezem takva pitanja, ali ona da.
A do ove situacije je doslo jer ja vise ne zelim popustati i sad je stvarno dosta. Ne pitat i ne pomoc mami kad joj je trebalo, ali kad su novci dosli, onda zinut na sve? I biti zadovoljan i sretan sto je bilo sto dobila, ali kad je cula za mene pakao?
Ja gledam da je bilo obrnuto ne bih mi palo na pamet pomisljati na njene novce!