Mi nemamo takvih situacija (imam brata neženju, a mm je jedinac) ali sjećam se da sam razmišljala o tome kad sam bila dijete... Nije baš isto... Hoću reći - ponekad je teško uspostaviti ravnotežu. Moja baka je uvijek bila popustljivija i darežljivija prema unucima koji su živjeli daleko i koje je viđala 2x godišnje, a mi koji smo stalno bili s njom i živjeli u istom gradu nismo to gledali na taj način. Bila je u pravu, ali to sam shvatila tek kasnije. Moj brat i ja smo baku imali na raspolaganju cijele godine, a bratići samo za Uskrs i Božić, pa je i u redu da je tada njima posvetila više pažnje. Kad bi se sve zbrojilo i oduzelo, baka je nama ipak kroz godinu posvetila više pažnje, čak i ako nas ne bi ni pogledala kad su bratići bili kod nje. Moj tata nikad nije svojoj mami prigovarao zbog bratove djece - barem smo imali priliku upoznati se i družiti. Danas imamo puno manje prilike - uglavnom na vjenčanjima (rijetko) i sprovodima članova obitelji (sve češće). Tako da ta neravnoteža ponekad nije bitna...