Bliži se datum poroda, i razmišljam, vrtim sve od prošle godine. Porod je bio lagan. Sve je bilo dobro. Samo, morala sam ostati cijelih tjedan dana, po ljetnoj sparini, uz otvorene prozore dan i noć, i ono grozno svjetlo koje ne da spavati.
A svjetlo privlači kukce. More kukaca.
Ne bojim se noćnih leptira, i sl. gamadi. Nemam arahnofobiju. Stvarno, mogu vidjeti pauka i proći pored njega. Ali ne kada mi se pojavi iznenada, kada ne očekujem. Strava i horor mi je bio moment kada je pauk otpao sa plafona na krevet i prošao dolje ispod kreveta. Vrisnula sam i normalno odmah krenula za njim da ga ubijem, ali ga nisam mogla naći. Sat kasnije idem na wc, upalim svjetlo i isti debeli pauk puzi u ravnini očiju. Dobila sam skoro slom živaca, i pričvrljila ga papirom.
Ono što sam u tih tjedan dana vidjela, održavanje čistoće se svodi na pometanje i brisanje bolničkog poda, te presvlačenje krevetnine. Kukci koji su gore visoko zavučeni u kuteve ostaju na sigurnom, netaknuti. Mislim, ništa strašno. Imam i ja kukce po stanu. Ne možeš ih se apsolutno svih riješiti. Ali to je bolnica, tamo male bebe spavaju, a kukaca i paukova posvuda.
Brine me porod, i svi oni sitni horori od mogućih komplikacija, ali nekako mi ne da mira misao da ću ležeći na krevetu opet okom brojati hrpe odurnih kukaca na jakom svjetlu usred noći.


Odgovori s citatom

Tako da su bili jako 'strogi ' s tim.
.
