Drage ženice,već poduže čitam vaše postove ali nikako da započnem svoju stranu priče...
Naime ponosna sam majka dvaju sinova i trudna po treći puta(16+4tt)...Sve je to divno i krasno...kad sam saznala da sam trudna svi smo doslovno skakali od sreće...sve dok nismo otišli na redoviti gin.pregled gdje mi je rečeno da sa svojih tek napunjenih 36.god.spadam pod moguću rizičnu trudnicu te da bi trebala raditi testove da uklone sumnju na rizik za trisomiju...Nekako sam to shvatila kao pod "što se mora,nije teško"...I tako započinje moja noćna mora,nalaz UZV besprijekoran,nuhalni nabor u granicama normale 1,9,a test kombiniranog probira javljaju telefonski:162...sva u suzama dogovaram termin za sutradan...predlažu mi amniocentezu,koju odbijam pošto znam da postupak snosi rizik od spontanog pobačaja...gin.mi predlaže Nifty test koji smo prihvatili bez razmišljanja...izvadili mi krv,poslali i javit će nam...Nekako smo otišli smušeni u nadi da nam nitko in sa moje,niti sa muževe strane nema nikakvog rizika...nije prošlo puno...bili smo taj dan na plaži,mobitel zvoni,javljam se,gin.sva službena govori kako mi je stigao nalaz trisomije 21...predajem mobitel mužu I plačem,svijet mi se ruši,sve nade,snovi koje smo kao obitelj snivali...muž dogovara pregled i opet hitno idemo za Zg na dogovor...UZV opet uredan...ja prestrašena odlučujem se ipak uraditi amniocentezu jer me znam kako bi mogla izdržati trudnoću do kraja u sumnji kako je moj maleni,jeli zdrav ili nijedogovorili smo i napravili AC...predlažu nam brzi nalaz jer sam taj dan isplakala more suza...prošlo je dva dana I opet zovu...i ovaj nalaz pokazao isto,a kao je taj brzi test pokazao to,onda će najvjerojatnije i onaj konačni biti takav...od tog dana hodam kao zombi...depresivna...na apaurinima...stomačić se lijepo zaoblio...saživila sam se sa mojim malim sinčićem...a onda ovaj strah i riječi gin.kao na UZV vam je sve uredno ali nalazi ne lažu...čekajmo još zadnji nalaz I onda odlučite da se očistite jer takva djeca mogu biti jako oštećena,kod vas možda fizički manje,a mentalno potpuno...odlazimo pokisli,grlim mog divnog i osjećajnog muža,skupa odlazimo natrag na more gdje smo ostavili sinove,kod bake i dida...oboje pokisli,bezvoljni,pokušavamo biti normalni zbog djece...muž se vraća za Zg raditi,a ja ostajem sa djecom,psihički slomljena...dogovaram za 7 dana drugo mišljenje,4D UZV ...odvezem se sama...nakon toga kao da sam u noćnoj mori,nuhalni nabor 5,6;srčana greška,bedrena kost nešto kraća...plačem ko luda,onako sama odlazim u bunilu,zovem muža,opet
Još čekamo nalaz AC...ali sad se uzdamo u Boga da nam se smiluje...Pa zar je moguće da za tjedan dana na UZV nastanu takve promjene??!Ima li tko od vas takvog iskustva?Molim Vas pišite mi...grozno se osijećam...raspadam...što učiniti ako je moje zlato toliko bolesno?Odluka je teška Molim vas koje ste prošle ovo ili prolazite...napišite mi svoja iskustva...trebaju mi riječi utjehe I unaprijed vam hvalaoprostite na dugong postu...