Suluda anketa koja govori sve o vama u jednom odgovoru

[Andro-gen]

Načela su prečesto rastezljiv pojam. Sjećate li se onog topica o (dječjim) krađama?

Kad smo svi zdušno priznavali da smo krali voće u toj dobi i da to nije tako strašno. A krasti u dućanu je strašno.

To mi je baš palo na pamet kad je Mojca pitala da li svuda vrijede iste regule... e pa...i dalje nisam sigurna. Recimo, krađa je krađa. A ipak mi se onak čini da se za krađu jabuka može gledati kroz prste, a da je krađa čokolade u dućanu nedopustiva.

Je li u redu da netko meni krade tegle s cvijećem sa stubišta? Je li to manje zlo nego da mi provali u stan? Pa s pol guzice je (ja sam svoje stvari ostavila vani, ispred vrata stana), a opet... krivo mi je kad ukradu. Jesam li za to kriva ja što sam cvijeće ostavila ili bagra koja ga je odnijela? Nisam pametna...Da li te stvari koje nisu pod ključem IZAZIVAJU nekoga da ih odnese? Parafraza (iako nije isto):da li žena koja hoda u minici izaziva nekoga da ju napadne/zaskoči? Pa sad vi recite... Moja svekrva se kune da si u njezinoj mladosti (Slovenija) mogao ostaviti bicikl u parku naslonjen na klupu, otići na plac ili bilo kamo na sat-dva-tri, bicikl bi te uredno čekao. Vrijeme radnje - prije 70 godina. Možda i prije 50. ALi danas.... uffff...

ok peterlin, pitaš se jako puno za okvire u kojima se nalaziš. mislim, slažem se apsolutno s tobom, no društvo, zakoni, širina tračnica, visina stanova - sve je to rađeno po gabaritima homini vulgari.
takvi loše završe.
vjeruj.
srednja pedala je kočnica.

[Tanči]

Cvijeto, apartmani su mamini. Iako je kuća moja djedovina, ali...duga priča.
Ja od toga nemam nikakve koristi. Ima brat. Ja tamo samo delam, čistim, pomažem mami koliko mogu.
A kad si već spomenula apartmane, znaš kaj se dogodilo?
Mama ima potpisan ugovor s agencijom i fiksnom cijenom i lijepo joj vlasnik agencije nije isplatio trećinu dogovorenog i ugovorom preciziranog iznosa. I još ju je izvrijeđao preko telefona. I sad ona kuka. I umjesto da ga tuži, a tužbu bi dobila isti čas jer ima ugovor njegovom rukom potpisan, ona se premišlja i sigurno neće ništa poduzeti.
Što se tiče mog posla, vidjet ćemo. Ali poslije svega i ja bih najradije otišla. Previše toga se nakupilo, a ja ne mogu više žmirit. Stradat će mi ovo malo živaca što imam.
Kaj je najgore, odbila sam jednu sjajnu ponudu prije tri mjeseca. I sad nema natrag.
Kaže mi muž da će se već nešto otvoriti, dogoditi, ali ja nekako sumnjam.

[*mamica*]

Rezultat zvizdanja u RH je takav da Tanci zavrsi cisteci wc-e, peglajuci tudji ves, sa propalim zglobovima, a nista se nije promijenilo nabolje.
Njezina zrtva nikoga nije osvijestila, nije promijenila praksu, krsitelji zakona i dalje bezbrizno rade po svom, ukratko, nikom nista.

A onaj tko kaze da se ne mora zivjeti u Hrvatskoj, opet svojim postupkom nije donio apsolutno nikakvu promjenu u drustvu, osim sto se mozda osobno bolje osjeca jer je postupio "moralno", "hrabro" i "ispravno", a jos je uz to sebe i obitelj (da ne kazem nesto drugo), zbrinuo vani.

Kako onda biti motiviran za ispravno postupanje, odnosno prokazivanje nezakonitosti na poslu?

[Tanči]

Slušam upravo na radiju kako prolazi čistaćica iz bjelovarske bolnice.
To je ona koja se usudila progovoriti o držanju noge za vrijeme amputacije.
Sad je na bolovanju, uzela je odvjetnika, a poslodavac tvrdi da ona laže.
Baš me zanima kako će to sve završiti.

[krumpiric]

Odabrati pošteno i društveno korisno umjesto novaca je izuzetno teško. Teško da poslije imaš grč u želucu godinu dana, jer gledaš svoju djecu koja mogu imati što nemaju, dok druga djeca to imaju - jer su njihovi roditelji birali drugačije. TEško jer misliš da ionako nisi napravio ništa u veeelikom smrdljivom svijetu.
A opet neki ljudi to rade, a drugi ne. I tome uvjet nije sigurnost i stabilnost i plaća i ko zna što sve ne. Neki ljudi se mogu na to odlučit, drugi ne mogu i neće.
Ni jednima ni drugima možda ne treba dizati spomenike, nego prihvatiti da bi društvo bilo čudno da nije tako.

A studenti, nekadašnji pokretači svega. Studenti su jednostavno, rezultat poremećena odnosa roditelj/dijete u nas. Detachment od rođenja, trening za surovi svijet, pa onda paranoičan strah od samoće (roditelja), koji rezultira regresijom. Obostranom. Ja sam nesposobna beba. Ja imam nesposobnu bebu.

I počinje rano to vucaranje učiteljice za rukav, pa vucaranje nastavnika, pa je došlo do primanja na fakultetu i paranoinčnog straha- što ako ne dam ama baš sve.
Normalno da se studentima ne da na ulice. Što bi im se dalo?
Oni ne žive u Hrvatskoj, oni žive u bajkstanu kojeg kreiraju roditelji-ne bi li njihove frustracije životom bile manje nego roditeljske

[mama courage]

potpisujem krumpi.


btw, kod one čistačice u bjelovaru - se ipak dokazalo da je ona govorila istinu