Evo dragi moji roditelji anđela, napokon sam smogla snage da svoju priču podijelim s Vama.
Svoju anđelicu sam izgubila u 34.tjednu trudnoće.Neopisiva bol, tuga razara mi dušu i tijelo. Još uvijek ne mogu vjerovati da nam se to dogodilo. Tijekom trudnoće ustanovljeno je da naš anđeo ima down sindrom. Ja i mm odlučili smo bez ikakvog razmišljanja da će naše dijete živjeti.Nakon toliko mjeseci koje sam je nosila pod srcem i toliko pitanja postavljenih pitanja dali želimo takvo dijete sudbina nam ju je otrgnula iz naših života. Od kada smo doznali da je curica nazvali smo je VITA. Osjećam se kao da se netko poigrao s nama. Trudnoća mi je bila stresna jer sam imala višak plodne vode i Vita je imala malforaciju želuca i dvanaesnika ali doktor nam je govorio da je srce zdravo i da će po rođenju morat na operaciju, ali da ta operacija nije opasna i da će sve biti dobro.Stalno sam mislila na nju i molila Boga samo da šta više ostane u trbuhu da može izdržat operaciju, da bude šta jača, ali... Taj dan ja i mm otišli smo na redovnu kontrolu tj. na ctg.Osjećala sam se dobro i samo sam čekala da me priključe na ctg da je čujem i kasnije vidim, ali ništa, tišina. Brzo su me stavili na ultrazvuk, ali i tamo muk, grozna tišina. Rekli su mi da je mojoj bebi prestalo kucat srce. Nevjerica,vrisak, zvali su mi supruga i kasnije se više ni ne sjećam. Sve je bilo automatski, nekakav gel, kasnije klistir, rađaona, drip, trudovi, bol, bol,bol,bol,... Mm je cijelo vrijeme bio samnom,ali samo mi je on i trebao. 25.07. u 1.56h rodila sam anđelicu Vitu, prekrasnu curicu, najljepšu, imala je usnice tako crvene, tako lijepe, ručice, prstiće duge kao njen braco prije 4 godine, bila je tako živa, tako topla. Toliko sam htjela da zaplače, ali nije. Umjesto nje plakali smo mm i ja. I još uvijek plačem i sada i neznam kada će ta bol popustit, jer bez obzira koliko mi svi govore samo vrijeme liječi rane, proći će, treba vremena... Ne znam, kao da nikada neće. Dva dana je dobro, već sljedeći nije.. Još neznamo šta se desilo i nekako si mislim ako je bila bolesna dobro,nekako ću se pomirit, ali ako je umrla radi neke gluposti... Milion pitanja mi se mota po glavi i stalno se pitam kakva sam ja to majka da nisam uspijela skužit da se nešto loše događa. Znam da sam jednom rekla mm "a šta ako ne preživi operaciju?", a on mi je rekao"ma šta govoriš, mi smo odlučili da će živit i ona će se borit, ne misli na to". Nažalost, ipak nismo mi tu bili da odlučimo
A tako sam ljuta na onog koji je odlučio suprotno!!
Veliku utjehu sam našla na ovom forumu i veliko hvala!