I mi smo nakon godine dana evo krenuli u vrtić na adaptaciju. Moram priznati da su meni ovih par dana u vrtiću izuzetno stresna i svjesna sam da svoje nezadovoljstvo, jad i tugu prenosim i na svoju kćer, ali naprosto si ne mogu pomoći. Kada smo bili na inicijalnom razgovoru sa pedagogicom prilikom upisa u vrtić, sve što nam je ona pričala o principima rada zvučalo je tako savršeno, a sada kada stvari doživljavam iz prve ruke ništa mi se ne čini tako. Već treći dan teta mi je rekla da ju ostavim uz objašnjenje "da ona mora otplakati svoje" i ja sam to teška srca i napravila. Zamolila sam tetu da ako se malena ne smiri i ako će neutješno plakati da me nazove ako joj to nije problem i da ću doći po nju. I što me dočekalo??? Dakle, ljudi moji za oko sat i pol dolazim po svoje dijete (jer sam osjetila da nije dobro) a ona uplakana, crvena od plača ko jadničak stoji priljepljena na vratima...tete nigdje.. Srce mi se slomilo kad sam ju uzela...i da vam ne velim da sam i ja plakala do doma...
Ne znam što da radim...jer imam osjećaj da se tete ni ne trude uspostaviti kontakt na početku, nego čekaju da djeca otplaču svoje, da se pomire sa svojom sudbinom pa onda kuda koji mili moji...
Sve ovoliko mi je toliko stresno, dijete mi nažalost treba vrtić, jer nemamo opciju baka čuvalica, čak sam gledala i razmišljala da ju probamo dati negdje u neki privatni vrtić...
Pomozite mi nekim savjetom, preporukom....kako prebroditi ovo razdoblje i što činiti???