"Zabavljači"

[rehab]

Potaknuta temom o glasnoj obitelji, odlučila sam otvoriti temu o nečemu o čemu već neko vrijeme razmišljam. Kakav je vaš stav o "zabavljačima" (ne mogu smisliti neku bolju riječ) djece kad je riječ o vožnji u autu, čekanju u čekaonici kod liječnika, i slično ? Dakle grickalice, mobiteli, igračke, sve što "pomaže" da dijete ostane mirno ?
Npr., nas je odnedavno troje i kada idemo na misu ponesem im par sitnih igračaka (autići, životinje), vodu i grickalice. Već na pola mise dam im po jednu igračku i vode da piju, grickalice obično čuvam u torbi za slučaj najgore krize, jer nemam pojma kako da ih smirim sve troje istovremeno (dosad nam nisu trebale, na sreću). Isto radim kad idemo kod liječnika, u autu, čak ponesem igračke kad idemo u goste... Pitam se je li to dobro, ili mogu zahtijevati od djece da budu mirni i pristojni tih sat vremena ? Nekako razmišljam da bi bilo dobro da se dijete uči strpljenju, mirovanju, koncentraciji, a ne da mu se uvijek miče fokus na te zabavljače.
Čak i Marija Montessori navodi da je tišina važna za dijete i u Montessori vrtićima se vježbaju šutnja i tišina - znači da je prosječno, zdravo dijete za to sposobno. Ili ipak nije ? Što vi mislite ?

[tigrić]

hm, baš zanimljivo...ne znam ni ja pa ti nemogu dati odgovor..ali ja sa samo jednim djetetom također probjegavam sličnim mjerama..pa sam se sad i malo zabrinula kad idemo u auto, misu, sl. uvijek imam vodu, štapiće ili neku igračku...pogotovo kad idemo u goste kod nekoga tko nema djecu pa da se ne igra sa njihovim stvarima (uvijek strepim da će se nešto vrijedno razbiti..)...hm..baš me zanima što će drugi reći...

[KrisZg]

Ja sam u tome nemajka Nisam nikada niti nosila i bili su mirni primjereno svojoj dobi, ne mogu se sjetiti nekih vecih ispada gdje god da smo bili.

[trampolina]

Valjda Montessori ne misli na tišinu radi tišine, nego na onu koja pospješuje kreativni proces.

Šutnja u redu, kod dr, na misi... je djeci tišina radi tišine. Nisam protiv zabavljača, ali isto tako od 7i 5 godišnjaka očekujem da budu u tišini kad to prilike traže. Od dvogodišnjakinje to još ne mogu dobiti.

Sad me kopka MariaM, moram proučiti kako je zamišljeno vježbanje tišine, ali iz mog iskustva djeca ušute kad rade gluposti (pa znaju da moraju biti tihi ) ili kad su na nešto duboko skoncentrirani. Pa bi ja tu išla na vježbanje koncentracije, a tišina bi valjda došla kao nusproizvod.

[tigrić]

pa što je najbolje ni moj sin nikad nije radio nikakve scene u javnosti iliti divljao, ne poznamo tantrume i sl...nego jednostavno uvijek to imam uz sebe..možda zapravo potpuno nepotrebno..i umjesto da učim dijete da samo bude mirno to vrijeme ja mu nudim "zabavljače"..i zapravo sam "nemajka". uh..sad ste mi dale misliti...

[rehab]

Valjda Montessori ne misli na tišinu radi tišine, nego na onu koja pospješuje kreativni proces.

6. PRINCIP MIROVANJA (TIŠINE!): Vježbanjem tišine dijete uspijeva doseći svoj unutarnji mir putem čega se na diskretan način razvija njegova aktivnost.

C/P

Ovo mi ne djeluje baš kreativno

[Zuska]

Nemam iskustva s misom , ali vožnja autom nam je ostavila jak PTSP, dernjanje svakodnevno prve 2, 2 i pol godine. Ponekad bi pomalo bilo pomoglo (krećem od bebskih dana nadalje): pjevanje, dojenje, promjena jajeta, imitiranje životinja, igračke, promjena AS, sjedenje kraj nje, držanje za ruku ili puštanje da mi dira vrat, hranjenje odnosno podmićivanje brusnicama i grožđicama...ono, zabavljač sam bila ja, ništa drugo nije palilo.
No, nikad nismo u potpunosti izblegli dernjanje, u zadnje vrijeme kljucanje u mozak, zahtijevanje da se piša ili kaka svakih 5 minuta, zahtijevanje da se vozi izvan AS (iako nije nikad) itd. Ne razumijem toliku i dugotrajnu averziju prema vožnji (ili AS) i da mi je to netko pričao prije 3 godine, kosu bi si počupala.

Znam da bi naše brige riješio ekran, ali to mi je nekako...ne znam, možda kad se slomimo do kraja. Nije mi jasno kao ni tebi da ne može tih 15 ili 30 minuta gledati kroz prozor, ja joj uvijek kažem, gledaj kuće, stabla, oblake, zamišljaj nešto...tako sam ja cijelo djetinjstvo, moš misliti kako su me zabavljali... I neki dan šuti ona i odjednom slavodobitno kaže: "Mama, gledam kuće!".

Kod doktora ima hrpa igračaka pa ništa ne nosimo. U biti nikad ne nosim igračke nikamo jer je ne zanimaju. Ako odem u banku, traži da je dignem da gleda što teta radi na šalteru. Ako odem na tehnički s autom, gleda što tamo rade, raspituje se o strojevima, gnjavi uposlenike. Ako ode u park, onda se pentra, skuplja smeće po podu, broji nešto.... Ali vodu i nekakvo voće i zdrave grickalice uvijek imam kod sebe, to je potreba.

Mislim da je za malu djecu zahtjevati da budu mirni sat vremena nemoguće. Pristojni da, ali da negdje sjede nepomično i dosađuju se (recimo na misi ), to mi se ne čini kao nešto normalno. Možda da isprobam i taj test, reći ću joj da idemo u kazalište i sjest ćemo na misu da vidimo koliko može izdržati, sjediti i/ili šutjeti

[Švrćo]

Za auto si obično ponesu neku top igračku, ali takvu da im stane u ruku. Za dalje putovanje, znači barem nekoliko sati vožnje u auto stavimo dvd player pa povremeno gledaju crtiće.
Za misu ili oni sami ponesu jednu dvije igračkice da stane u ruku, ili ja imam tako nešto u torbi gotovo uvijek. Hranu i piće nikad nismo nosili na misu, s tim samo naprave više nemira i nereda nego kad toga nema. I često iz moje torbe izvuče mali blokić i olovku i crta, u tišini. I to što ponesu ili im ja dam, ne ide sve od jednom, nego ako se baš uznemire ili ako sami traže. Često se dogodi da mirno sjede i ne traže ništa, valjda im bude zanimljivo ako ima puno djece na misi i dječji zbor, potpuno prilagođena misa djeci.
Kad idemo kod zubara ili dr znamo ponijeti neku knjigu, slikovnicu, pa čitamo.

E, da. Kazalište. Vodila sam ju na balet, dva sata. Izdržala je super, jedino što se izula i promijenila nekih desetak položaja na stolici, malo mi je sjedila u krilu, malo na svom mjestu. I bila je tiha super. A kad je završilo, skoro se rasplakala, i počela govoriti ja bi joooooš.

[cvijeta73]

fora tema.
ja sam otprilike kao zuska. nisam nosila nikad ništa, uglavnom ni grickalice, al ne iz principa nego više iz mog nemara, al bih redovito požalila. jer sam zabavljač bila ja. tipa kod doktora. imali smo uvijek već dobro razrađene igre za takve situacije čekanja.
pogodi životinju, brzo pljeskanje rukama i sl.
u autu su uglavnom bili ok, isto uz povremena zabavljanja.
na mise i u kazališta gdje baš moraju biti mirni sat vremena nismo išli dok su bili tako mali.
ako idemo u goste, onda nisam zahtjevala neki mir.
recimo - kafić je bio problem.
a onda bi ih mitila kako god znam i umijem.
nismo vježbali tišinu. i svaka čast montesori, al ja ti uopće ne vjerujem da je to sad nešto WOW.

[Deaedi]

Pa na mjesta gdje bi ih morala zabavljati da bi bili mirni, idem samo u slučaju neke velike potrebe. Dakle, misa mi u to ne bi spadala. Kazalište - ako ne mogu odgledati mirno i koncentrirano predstavu na koju smo došli, izlazimo van i ne idemo u kazalište još koji mjesec dok ne sazriju još malo....

Auto, čekaonice kod doktora - za to postoje mobiteli, tablet, PSP. To su mjesta i situacije gdje sam i ja napeta i ne mogu ih zabavljati. Osim toga, kako da ih zabavljam u autu, ako vozim. A ako biram između cendranja i dekoncentrirane vožnje, ipak im radije dam svu moguću tehniku da se zabavljaju.

[Peterlin]

Pa na mjesta gdje bi ih morala zabavljati da bi bili mirni, idem samo u slučaju neke velike potrebe. Dakle, misa mi u to ne bi spadala. Kazalište - ako ne mogu odgledati mirno i koncentrirano predstavu na koju smo došli, izlazimo van i ne idemo u kazalište još koji mjesec dok ne sazriju još malo....

Auto, čekaonice kod doktora - za to postoje mobiteli, tablet, PSP. To su mjesta i situacije gdje sam i ja napeta i ne mogu ih zabavljati. Osim toga, kako da ih zabavljam u autu, ako vozim. A ako biram između cendranja i dekoncentrirane vožnje, ipak im radije dam svu moguću tehniku da se zabavljaju.

Potpis pod boldano.

Zapravo, potpis pod sve.

Dok su dečki bili mali, nije bilo šanse da ih vodim u kino prije nego su bili u stanju odgledati cijeli film doma, dakle oko četvrte-pete godine. Kazalište - samo predstave do pol sata ili računaš na to da ćeš izaći ako počne nestrpljivo ponašanje. To sam čak znala najaviti unaprijed, reći "ako vam bude dosadno, idemo van prije kraja" i oni su to znali. Kako se produljivalo vrijeme strpljenja, tako su se širile i aktivnosti. Misa - koliko su izdržali, toliko smo bili. Do trećine, pa do pola...pa malo pomalo. Kad bi im dosadilo, izvodila bih ih van bez grižnje savjesti. I danas mi je muka kad u crkvi roditelji puste klince da urliču ili trče okolo. Ako baš moraju, nek idu na dječju misu - tamo mi je to primjereno.

Auto - zabavljač je uglavnom bila mama - igrali bi kalodont, gledali registarske tablice, brojili žute aute... čak i danas to ponekad rade iako su veliki. Slikovnice mi nisu bile za auto jer je mlađem znalo biti zlo. Igračke - može, ograničena količina. U autu i danas imamo plišanog cucka za igranje. Zove se Lunjo i ima ogrlicu od moje stare narukvice. Dozvoljavala sam mp3 i mp4 odavno (iz vremena prije pametnih mobitela) i znali smo s običnog radija slušati priče u vožnji. Što se jela i pića tiče - u autu može samo voda na vožnjama duljim od sat vremena, a i tada obično stanemo i protegnemo noge. Ne volim im davati jelo u autu jer naprave svinjac.

Čekaonice - nosila sam slikovnice i tekice dok su bili mali, crtali smo i igrali oduzimanja zemlje, snalazili se kako smo znali. S vremenom je na red došao mobitel, kao i druga elektronika, ali tek u starijoj dobi (škola), najprije moj, a od desete godine i vlastiti. Isto, kad smo vodili sina na dugotrajne vježbe za oko, i u čekaonici i na vježbama je koristio prvo stari walkman, pa mp3, pa mp4.

Kafić - samo onaj koji ima vanjsku terasu, da klinci mogu trčkarati. Restorani isto - samo u kvartu, gdje možeš naručiti, pa prošetati, pa doći za stol za pol sata. Imali smo sreće dok su klinci bili mali jer radilo je nekoliko restorana u kvartu s dobrim uvjetima.

[martincius]

nama je za voznju u autu spas CD s music together pjesmicama! ako nece sjest, samo mu kazem da ce sad HELLO i idemo kud god, kolko god. jednom smo isli drugim autom na more, bez CD-a - imam traume, nikad nije tolko urlao.

[Mojca]

Ne stignem čitati... Samo kratko.. u autu ima par slikovnica, pa ih lista, puno pričamo, igramo "igrice" brojanja automobila, čekanja tunela, traženja kravica, bagera... što već procijenimo da bi se moglo naći usput... slušamo Music together CD-ove, pjevamo...
Ako je kenjkava, a ja na rubu strpljenja stajemo na pumpi, kupujemo štapiće da ju ušutkamo.

[zasad skulirana]

Pa na mjesta gdje bi ih morala zabavljati da bi bili mirni, idem samo u slučaju neke velike potrebe. Dakle, misa mi u to ne bi spadala. Kazalište - ako ne mogu odgledati mirno i koncentrirano predstavu na koju smo došli, izlazimo van i ne idemo u kazalište još koji mjesec dok ne sazriju još malo....

X
jednom sam se prilikom posvadila sa sveki, koja je trazila da joj dam dudu ako joj zatreba na misi, (a koristila ju je isključivo za uspavljivanje) komentarom da mozda onda jednogodisnjem djetetu tamo nije mjesto...da kako djeci nije mjesto u crkvi,itd itd itd...
ne pada mi na pamet voditi ju u kino jos minimalno godinu dana....

sa autom nikad nije bilo problema,ako je voznja dulja od 10min redovno zaspe (MM misli da ju vise uspavljuje to sto se vozi unazad)
ako sam dogovarala kave,gledala bi da je to neko okruzenje gdje ona moze slobodno trcat a ne da mora sjedat kraj mene...

ma u biti uvijek sam imala taj luksuz da je nekome mogu ostavit ako idem negdje gdje znam da nije moguće da bude mirna tipa velike spenze,cekanje u redovima za dokumente isl...

[Bubica]

koristila sam zabavljače, očekivala strpljenje i tišinu primjereno dobi. Dakle, sada kada ima 6 očekujem to u većini situacija, kada su imali dvije nisam niti u jednoj nego sam pokušala okupirati dijete nekom aktivnošću.

[klara]

Ja nosim igračke, slikovnice, bojice i svašta, vodu pod obavezno, hranu ako mislim da će biti gladne. I kod doktora i u kafiće i u restorane, auto, vlak. To mi je nekako prirodno jer i sebi nosim "zabavljače" kad znam da ću čekati. Npr kod doktora uvijek nosim knjigu ili nešto za posao što stane u torbu,jer mi je gubitak vremena sjediti i gledati u zid. Nije mi nikada palo na pamet da bi djeca trebala vježbati tišinu i mir, mislim da to dolazi s odrastanjem.
Moje curice su jako žive, ali vidim da im s dobi raste koncentracija. Ali koncentracija na nešto, ne na mirovanje i čekanje.

[rehab]

Mislim da je za malu djecu zahtjevati da budu mirni sat vremena nemoguće.

Evo što se meni dogodilo sa starijim kad je imao nepune 4 god. Bili smo naručeni na pregled kod liječnika u bolnici, i nisam ništa ponijela sa sobom, jer sam očekivala da ću odmah doći na red u dogovoreni termin. Vraga, čekali smo puna 3 sata u čekaonici dok je on pregledavao druge pacijente, čak je stigao i jednu sitnu operaciju napraviti. Sinko je cijelo to vrijeme sjedio na meni i strpljivo čekao, kunem se ! Čak je par puta pitao vode, a ja sam ga zamolila da se strpi dok dođemo na red, nisam mogla izaći kupiti, jer ako bi nas prozvali, a nas nema, izgubili bi svoj red. I on je često miran i na misi, i u čekaonici i slično, ali ako je brat s njim, to je katastrofa. Mislim da je on ipak prirodno sposoban mirovati, i to je nešto što ne nadilazi njegove mogućnosti, problem je kad se pojavi ometajući vanjski utjecaj (čitaj brat), a onda je to nešto što se valjda rješava razgovorom i odgojem, zar ne ? Možda griješim, ali tako nekako razmišljam. Isto mislim i za mlađeg, i on je u stanju dugo biti smiren i koncentriran, njegov mozak je sposoban za to, ali njegov ćejf često nije
Isto tako, ne sjećam se da je nas itko zabavljao ili klonio od mjesta na kojima bi mogli biti nemirni, ako bih npr. otišla u restoran s roditeljima podrazumijevalo se da mirno i pristojno sjedim, ne sjećam se da mi je to itko trebao i napomenuti..

[rehab]

nismo vježbali tišinu. i svaka čast montesori, al ja ti uopće ne vjerujem da je to sad nešto WOW.

Ne vježbam ni ja sa svojima tišinu, da me se krivo ne shvati Ali, sjećam se kad smo obrađivali montessori gradivo na fakultetu, da nam je profa to pravilo tišine naglasila kao jako bitno. Nama studentima ta metoda tada nije sjela baš zbog tog pravila tišine, ali sad si mislim da ima nešto u tome...

[kljucic]

Pa zar ima roditelja koji to ne koriste? Ja mislila da je to normalno.
Svugdje teglim ruksak u kojem su voda, nešto za pojest (jabuka, štapići...), male slikovnice, tetra pelena, platnena vrećica, džepni nož, voda za prat ruke i guzu, wc papir (skoro potrošena rola) ili papirnate maramice, rezervna obleka.
U autu imamo pjevajuće igračke, slikovnice, CD s pjesmicama, a nedavno sam starijem sašila i putni art set da može crtati u autu https://www.facebook.com/photo.php?f...8&l=4574cb2ec7
(u prošlom autu smo imali ekran u naslonu i to je bilo ok). I uz to propjevam čitavi repertoar do odredišta.
Ali ja svaku situaciju rješavam pjesmicama
Ne znam kako bi preživjela inače.

[vertex]

Isto tako, ne sjećam se da je nas itko zabavljao ili klonio od mjesta na kojima bi mogli biti nemirni, ako bih npr. otišla u restoran s roditeljima podrazumijevalo se da mirno i pristojno sjedim, ne sjećam se da mi je to itko trebao i napomenuti..

Od nas kao djece se sigurno očekivalo više tih "trpnih" ponašanja. Ja bih isto rekla da sam bila strpljivija i tiša od svoje djece, i sigurno to ima veze s očekivanjima roditelja. Onda, s druge strane, zapitam se je li to baš tako, ili su meni samo ostale u sjećanju te neke dosade koje sam junački podnosila. Jer recimo, jedna bliska starija osoba je nedavno (s dragošću, ne sa zamjeranjem) ispričala kako bi nas troje, brat, sestra i ja, bili "posvuda" kad bi došli u goste. A ja bih rekla, da me se pita, da smo u gostima uvijek bili sušta pristojnost
Inšoma, počela sam ovo vježbanje tišine pred neko vrijeme, evo, došle ja i Marija M. na istu ideju, hahaha. Ovo moje je potaknuto više samoodržanjem, doduše, ali ponekad kažem: sad ćemo se malo u tišini vozit i odmarat mozak. Maloj se čak sviđa.
Zabavljači: ovako kao Bubica, s mjerom, u skladu s dobi. Nisam za askezu, ali mislim da ih treba naučit i strpljenju, i dosadi. Čisto da se mogu nosit s takvim situacijama u životu, i da se ne moraju penjat drugima na glavu.

[vertex]

Malo sam Mariu podomaćila u Mariju :D

[trampolina]

6. PRINCIP MIROVANJA (TIŠINE!): Vježbanjem tišine dijete uspijeva doseći svoj unutarnji mir putem čega se na diskretan način razvija njegova aktivnost.

C/P

Ovo mi ne djeluje baš kreativno

Hahaha, skroz sam fulala!

Skroz mi je sporna ova pretpostavka, da mi netko nametne tišinu dosegla bih samo nemir i nervozu. I vjerujem da nisam jedina

Kad god je minuta šutnje meni dolazi da na sav glas nešto komentiram.

[Lili75]

Od nas kao djece se sigurno očekivalo više tih "trpnih" ponašanja. Ja bih isto rekla da sam bila strpljivija i tiša od svoje djece, i sigurno to ima veze s očekivanjima roditelja. Onda, s druge strane, zapitam se je li to baš tako, ili su meni samo ostale u sjećanju te neke dosade koje sam junački podnosila. Jer recimo, jedna bliska starija osoba je nedavno (s dragošću, ne sa zamjeranjem) ispričala kako bi nas troje, brat, sestra i ja, bili "posvuda" kad bi došli u goste. A ja bih rekla, da me se pita, da smo u gostima uvijek bili sušta pristojnost
Inšoma, počela sam ovo vježbanje tišine pred neko vrijeme, evo, došle ja i Marija M. na istu ideju, hahaha. Ovo moje je potaknuto više samoodržanjem, doduše, ali ponekad kažem: sad ćemo se malo u tišini vozit i odmarat mozak. Maloj se čak sviđa.
Zabavljači: ovako kao Bubica, s mjerom, u skladu s dobi. Nisam za askezu, ali mislim da ih treba naučit i strpljenju, i dosadi. Čisto da se mogu nosit s takvim situacijama u životu, i da se ne moraju penjat drugima na glavu.

potpis posebno na zadnje 2 recenice.

[sillyme]

ja sam se puno puta nasla u cekaoni ili u redu i sl bez icega osim onog u torbi za posao. Prezivjeli su, bez velike drame, znalo je biti cendranja za vodom/hranom ali ako nema nema, kod doktorice npr nema niti jedan ducan u blizini a ima sat - dva cekanja. Nisu naravno mirni, to bi bilo previse za ocekivati, sretna sam kad se ne igraju lovice po cijelom dz a navodno bolesni

u autu dobiju par malih igrackica ako je dulji put, ili cak ni to ako se spremimo na brzinu. Gledaju van, slusaju muziku (tipa daleka obala, djavoli i sl), ponekad igramo igrice pogadjanja zivotinja, gledanja oko nas, a ponekad naredim da iducih 5-10 min zelim tisinu, pa potraje bar minutu
Tako da nemam obicaj nositi sa sobom ni vodu ni hranu ni igracke, maramice i inace imam. Jedino za auto ponesemo vode, ili stanemo na pumpi. Ja sam prezivjela djetinjstvo bez da sam pila vodu svakih pet minuta, pa mogu i oni :nemajka:

[Peterlin]

Ono što mene smeta (a vidim često) je da roditelji uopće ne pokušavaju usmjeriti dijete.... U trgovini/kafiću/čekaonic/crkvi klinac urla, trči i ruši sve oko sebe, a nema nikoga da mu bar kaže "Ššššššš, strpi se malo...."

Moju djecu su prije desetak godina susjedi opominjali zato jer su skakali i igrali skrivača ispred susjednog ulaza. A danas deračina ne prestaje, moraš čuvati prozore od nogometne lopte (to moji nikad nisu radili) i slično, a ako slučajno što kažeš, dobiješ ne samo mrke poglede nego i rafal psovačine. Nisu doduše svi isti - gledam susjede koji imaju klinca od 1,5 godine i sviđa mi se kako se njime bave, ali nažalost prevladava glasna i agresivna većina.

[Angie75]

Mi smo puno na cesti, skoro svaki vikend idemo nekamo i vozimo se sat-dva. Ne mogu dočekati dan kad će se moji biti u stanju malo zamisliti i u tišini voziti.... Ne mogu reći da se deru i galame u vožnji, ali ih puno treba animirati. zasad najbolje prolaze igre tipa pogađanja životinja ili gradova na neko početno slovo. Ali meni fali da se ja malo vozim u tišini...

[bella77]

Ja nosim samo vodu. Grickalice mi nekako nisu na repertoaru nikad iako nemam nista protiv njih (osim prije rucka ili vecere). Za zabavu mu obicno bude dovoljan moj mobitel - ima par igrica tipa puzzle i time se zabavi. Znam mu pustiti crtic isto na mobitelu ali to ga drzi 3 minute i onda me pocne ispitivati tko sto radi u crticu... onda kad vidim da mu je draze pricati ugasim crtic pa pricamo. To je verzija za cekaonice.
U kafice zatvorenog tipa sam prestala ici jer je to prenaporno, nikad ne znam koja doza buke nekome smeta. Kafici s terasom i jos ako ima dio za djecu su super. Ali sad nam dolazi ruzno vrijeme pa i to otpada do proljeca...
U autu je miran. Cesto se vozimo do vikendice (45min) pa je navikao. Uglavnom pricamo ili pjevamo. Imamo par cd-a s djecjim pjesmama pa to vrtimo. Ne bih mu dala sa gleda u neki ekran u voznji jer bi meni bila mucnina od toga... jos mi samo treba da mi se ispovraca po autu. Grickalice u putu nikako jer onda ima milijardu mrvica koje nikad ne uspijem pocistiti. Pecivo moze, bez krema. U voznji zna biti jako miran (gleda kroz prozor), toliko da meni bude dosadno pa ga pocnem zapricavati - tipa sto ima u vrticu, s kim se igrao i tako.

[pikula]

preslatki mi je set za crtanje, ali ne bih nikako svojima dala bojice u vožnji, odnosno ništa štapasto, bojim se da u kočenju to ne završi u oku. Moji su odmalena naučeni da na koncertu klasične glazbe, na misi, maminom poslu itsl. moraju biti tiho. Učili smo se postepeno, ponekad smo morali izaći van vrlo brzo, ponekad bi izašli pa se vratili, ali ti intervali mira i tišine su se produljivali i do školske dobi kad je to zapravo i važno su mogli zdurati sat vremena stvarno na miru. Nikad nismo nosili te neke zabave ako stvarno trebaju biti mirni jer to samo potiče na igru. Druga stvar su čekaonice gdje je ok da se igraju i zapitkuju. OD cca 2 godine polako do škole postepno....

[pulinka]

Ja mislim da zdravo, prosečno dete može da se nauči da bude mirno i tiho sat vremena, raznim metodama. Ali nisam sigurna koliko je to dobro i potrebno.
Niti sam sigurna da su svi ti "zabavljači" štetni. Voda i hrana, njih ne smatram "zabavljačima" dok su u razumnim granicama. OK, sigurno je da dete može da ne jede i ne pije par sati, ali ne vidim svrhu učenja tome-pa i odraslima je prijatnije neko čekanje ako su siti i napiti.
Nisam za ekrane, ali ne vidim zašto škode muzika, knjige, igračke, pevanje i pričanje. I odrasli ljudi kod doktora rado pričaju, listaju časopise, slušaju muziku ako je ima. Isto je i na putovanju, obično je dobrodošla i muzika i razgovor, i čitanje. I niko ne planira ni sebi višesatni put bez ikakve zanimacije, malo mi je previše onda to očekivati od deteta.
Ne idem u crkvu, ali ako poredim sa koncertom, filmom, predstavom i sl., ni ja ne vodim moje klince na neki koncert koji je super meni, a njima dosadan. Čak i ako mi je bitno da se deca upoznaju, šta ja znam, sa kvalitetnom muzikom, kao što je pretpostavljam vernicima bitno da deci religija bude sastavni deo života, sačekaću da deca porastu dovoljno da znaju da cene, ili ću biti spremna da odem kad im dosadi. U tim situacijama ne vidim svrhu "vežbanja" dece da budu mirni, zar ne bi to imalo kontraefekat?
Mislim da je dovoljno decu usmeriti na neki kreativan i tih način prevazilaženja dosade, ako treba i sa zabavljačima, Čini mi se kao SF očekivati od dece da prosto sede i gledaju u prazno sat vremena. Realno, i mi odrasli imamo "zabavljače" sve vreme dok čekamo, zar ne, samo su naši društveno prihvatljivi-pričamo sa nekim, slušamo muziku, čitamo, mislimo šta ćemo kuvati sutra ili brojimo pločice na zidu, tj. dok čekamo i mi stalno usmeravamo misli ka nečem što nas zabavlja, zar ne? Samo smo prebacili fokus sa spoljašnjih zabavljača na unutrašnje, kada moramo. Ali ako ne moramo, i mi radije biramo da nas zabavlja nešto spolja, a ne samo naša glava .

[bella77]

Pulinka, slažem se.

Evo jutros sjedim sama na kavi. Prvo sam pročitala novine, onda sam uzela mobitel i surfala. U jednom trenu sam digla pogled i svi koji su sjedili oko mene, a bili sami su imali ili novine ili mobitel.
Svi tražimo neki podražaj da nam nije dosadno, a gdje neće dijete...

[duma]

[COLOR="#000000"][B[B]]Pa na mjesta gdje bi ih morala zabavljati da bi bili mirni, idem samo u slučaju neke velike potrebe. Dakle, misa mi u to ne bi spadala Kazalište - ako ne mogu odgledati mirno i koncentrirano predstavu na koju smo došli, izlazimo van i ne idemo u kazalište još koji mjesec dok ne sazriju još malo....

Auto, čekaonice kod doktora - za to postoje mobiteli, tablet, PSP. To su mjesta i situacije gdje sam i ja napeta i ne mogu ih zabavljati. Osim toga, kako da ih zabavljam u autu, ako vozim. A ako biram između cendranja i dekoncentrirane vožnje, ipak im radije dam svu moguću tehniku da se zabavljaju.

Premali su da očekujem tišinu bilo gdje! Na tehniku u autu ne pomišljam ni sad...ni poslije. Tko je mene zabavljao u autu kad sam bila mala? Nitko! Kakvi DVDovi, filmovi. To i kod kuće ima jako malo i dozirano.
Misa...kad vrijeme dozvoli,da! A sad svake nedjelje jer se MORA ...no vej

[rehab]

Nemam pojma, možda je moj mentalni sklop drugačiji jer nemam potrebu za zabavljačima (off topic, alergična sam na neprestano "čakanje" kako ja to zovem po mobitelima). U čekaonici, autobusu, kad sjedim sama na kavi i sl. uglavnom buljim u prazno
Ali, moram sad pohvaliti svoje mlađe djetešce, prekjučer smo čitav dan landrali po Splitu (dobrih par sat vožnje do tamo), šopingirali, išli na pregled kod liječnika, itd., sve to bez zabavljača, čovjek bi ga na kruh namazao kako je dobar bio Ponijela sam zabavljače u torbi, ali nije bilo apsolutno nikakve potrebe za njima. Što bi rekao Mujo u onom vicu, ništa ne prodajem, samo se hvalim

[casa]

Ja isto buljim u prazno, kad sam sama negdje u redu ili na kavi. Eventualno prolistam novine. I djeci nosim zabavljače, ali ne nudim. Zapravo, često ni ne nosim. Nisam imala pojma da je učenej tišini jedan od Montessori principa, ali meni ima smisla.

[annie84]

Ja sam protiv zabavljaca, osim cd-a u autu, znaci prica na cd-u ili pjesmica. U autu se vozi od rodjenja po 2-3h barem jednom mjesecno i uvijek se nekako sam zabavi, slusa pricu ili zaspi. Jako mi je ruzno vidjeti djecu manju od 7-8 godina kojoj se daje mobitel za igranje s igricama samo da bude mirno. Mislim da djeca u svakoj situaciji mogu naci nesto s cim ce se zabaviti ili sto ce im biti zanimljivo. Taj trend da nitko, pa ni odrasli, ne mogu biti bez sadrzaja pa ni na 10 min je u biti dosta zabrinjavajuci. Udite u autobus, vlak, cekaonicu i prebrojite koliko ljudi pored vas ne bulji u neki monitor. Koliko ljudi jos cita knjige? Tko se jos zna zabaviti sam sa sobom, biti na miru, setati sumom 2h bez mobitela, bez da stalno ocekuje poziv, poruku, da je stalno na stand by-u.

Najgore od svega mi je kada prije pocetka kazalisne predstave majke/ocevi/bake/djedovi podijele djeci sendvice i smokice i ostale kerefeke i to se razvlaci tako tih punih 45 minuta koliko traje predstava. Pa zar djeca zaista ne mogu izdrzati 45 min BEZ jela i pica? Zasto se o tome ne razmislja prije nego se dijete dovede na predstavu? Meni osobno je to izrazito nekulturno i pokazuje nepostovanje, kako prema glumcima ponajprije, tako i prema ostalim gledateljima.

A kod pedijatra, zubara i ostalih doktora kod nas imaju kutije s igrackama, slikovnice, bojice, tako da se uvijek moze s necim dijete zabavit, ako zeli.

[pulinka]

Taj trend da nitko, pa ni odrasli, ne mogu biti bez sadrzaja pa ni na 10 min je u biti dosta zabrinjavajuci. Udite u autobus, vlak, cekaonicu i prebrojite koliko ljudi pored vas ne bulji u neki monitor. Koliko ljudi jos cita knjige?

Čekaj, ali i knjige su zabavljači, zar ne?
Ja baš znam da se zabavim sama sa sobom, i mogu sate da provedem bez društva, (i bez ikakvih ekrana), ali zaista nikad nisam postigla taj nivo nirvane da mogu satima da buljim u prazno bez razmišljanja.
Tako da ja moram imati nekakav zabavljač u sebi: ja razmišljam stalno o nečemu, ne mogu da isključim mozak, a baš bih volela.
Uopšte nemam pojma kojim nivoom treninga bih postigla da sat vremena ne razmišljam ni o čemu.
Kad razmislim, vidim da nikad nisam naučila da budem bez zabavljača-samo sam jako rano, još u vrtiću, silom prilika istrenirala da svoje zabavljače prebacim sa spoljašnjih predmeta na unutrašnja razmišljanja-dok su druga deca spavala u vrtiću ja sam vrtela sebi "zabavljače" u glavi.
Lično mislim da sam trajni invalid što se tiče života bez zabavljača-nema šanse da mogu da stavim sebe u neki stand by program sa isključenim mozgom.

[vertex]

Ne mislim da poanta u isključivanju mozga. Možda za neku drugu priču i jest, ne znam, ali ne u ovom kotektstu. Poanta je da se učiš zabavit svojim mislima. Da možeš ponekad brojat pločice na zidu, maštat, planirat, vrtit nekakve filmove u glavi, ponavljat tablicu množenja...

[annie84]

Ovo o citanju knjiga je vise bilo kao kontrast tom mobitelu kojeg svi imaju po rukama stalno. Prije sam znala vidjat ljude kako citaju knjige u autobusu, vlaku, cekaonicama. Sada rijetko.
Zato sam navela knjige.

[pulinka]

Vertex, ja sam već slično i napisala, da je čovek/dete koji sedi u miru i tišini u stvari naučio da se zaokupi nekakvim svojim mislima koje su mu očigledno dovoljno zanimljive, ergo, ima umesto spoljašnjih zabavljača nekakve svoje unutrašnje. I mislim da deca u jednom momentu i treba da nauče tu veštinu "unutrašnjeg" samostalnog zabavljanja, samo nisam sigurna koliko se tome dete može i treba učiti. Meni se čini da je to jedna od kognitivnih veština, kao i čitanje, ili čak i kao hodanje-možeš je forsirati, ali je ne možeš postići pre nego što je dete sposobno za to.
Ali kada neko napiše, da je u stanju da sedi i bulji u prazno dok čeka, meni je to neki skroz novi nivo bivstvovanja, znači da mu apsolutno ne trebaju ni unutrašnji zabavljači, ono, totalna nirvana. Ja to ne mogu, ali bih jako volela da umem, zvuči mi divno, isključiš se i odmoriš sam od sebe. Jedino, kad nisam naučila do sada ne znam ima li nade da to ikad savladam .

[casa]

Pa, pulinka, vježbaj. Počenš na tramvajskoj stanici... pa tek u tramvaju izvadiš knjigu i počenš zbrajat račune u glavi, a postepeno dođeš do stadija da zaboraviš izaći tamo gdje trebaš jer si u tolikom blaženstvu iako oko tebe smrdi i svi te guraju oko 4 i po popodne.
I nisma sigurna da se djecu tome ne treba učiti. Pa i čitat ih se uči i hodat... Em vide da drugi čitaju i hodaju, em ih puštaš da sami probaju, em idu u školu, em im kupiš cipele... Stvaraš preduvjete i potičeš...a ako uvijek spremno iz torbe izvadiš igračku, mobitel ili slikovnicu ne stvaraš preduvjete, ako ti nikad ne buljiš u prazno, ne znaju da se to može.

[pulinka]

Casa, imam iza sebe staž od nekih 15 godina svakodnevnog putovanja javnim gradsko-prigradskim prevozom, tako da sam veteran u čekanju i ignorisanju smrada i ostalih divota, zato i znam da kod mene ne ide to buljenje u prazno i kad mi očajno treba...Ali zato odlično stojim sa matematikom i čitanjem u svim uslovima .
U principu, slažem se da deci ne treba da su zabavljači uvek na dohvat ruke, i da im treba tu i tamo pokazati kako se može zabavljati i bez njih, ali zaista mislim da se decu ne može tome naučiti ako nisu spremna, osim nekim drastičnim metodama zastrašivanja. (kao što ni sve pokazivanje hodanja ili slova ne može dete naučiti da čita ili hoda ako ono nije još spremno).
Bubica je to puno bolje napisala-kako treba prilagoditi naša očekivanja godinama deteta, jer velika je razlika između dvogodišnjaka i predškolca (uostalom, zar je bez razloga onaj parametar da predškolci treba da imaju nekih 20-30 minuta neprekinute i usmerene pažnje?). Ako u tom uzrastu psiholozi očekuju taj nivo strpljenja, onda stvarno nema smisla ljutiti se ako dete ne može da izdrži sat-dva čekanja/mise/koncerta/vožnje bez nekih spoljnih zabavljača.

[Lili75]

Pa, pulinka, vježbaj. Počenš na tramvajskoj stanici... pa tek u tramvaju izvadiš knjigu i počenš zbrajat račune u glavi, a postepeno dođeš do stadija da zaboraviš izaći tamo gdje trebaš jer si u tolikom blaženstvu iako oko tebe smrdi i svi te guraju oko 4 i po popodne.
I nisma sigurna da se djecu tome ne treba učiti. Pa i čitat ih se uči i hodat... Em vide da drugi čitaju i hodaju, em ih puštaš da sami probaju, em idu u školu, em im kupiš cipele..stvaraš preduvjete i potičeš..., .ako uvijek spremno iz torbe izvadiš igračku, mobitel ili slikovnicu ne stvaraš preduvjete ako ti nikad ne buljiš u prazno, ne znaju da se to može.

kao i obično X na casu.
Casa ja i ti vrlo slično razmišljamo po pitanju odgoja djece i roditeljstva općenito. Baš mi imaš onako zdrav (i logičan) pristup.

[Peterlin]

Ovo o citanju knjiga je vise bilo kao kontrast tom mobitelu kojeg svi imaju po rukama stalno. Prije sam znala vidjat ljude kako citaju knjige u autobusu, vlaku, cekaonicama. Sada rijetko.
Zato sam navela knjige.

U pravu si.... baš je tako. Ja sam silom prilika pročitala cijelu hrpu knjiga u čekaonicama dok je moj stariji išao na vježbe za oko, logopedu i slično. Nikakav mobitel mi to nije mogao zamijeniti (a u ono vrijeme prije 10-12 godina i nije bilo tak pametnih mobitela s kojima si mogao na internet).

A i casa je u pravu kad kaže da djecu treba tome učiti, čitanju knjiga i buljenju u prazno.

Sad mi je još nešto palo na pamet - kao vozačica MRZIM bicikliste sa slušalicama na ušima. Ne znam shvaćaju li koliko je to opasno za njih (i za nas).

[vertex]

Čini mi se kao SF očekivati od dece da prosto sede i gledaju u prazno sat vremena.

pulinka, nadovezala sam se na ovu misao, a i sljedeći post ti je u tom smislu. Slažem se da je SF, ali mislim da i nije bilo govora da bi se to trebalo očekivati od djece, samo sam to htjela reći.

Za učenje i razvojne faze se slažem, međutim, dijete koje je zrelo za čitanje neće čitati ako ne bude izloženo čitalačkim sadržajima. Mora postojat prilika da se nešto nauči, pa tako i prilika za malo tišine i bavljenja vlastitim mislima.

Ma mislim, moja djeca su zvjerke i zvjerkice, da se razumijemo. Zato i znam o čemu pišem

[pulinka]

Meni vožnja bicikla sa slušalicama nije ista kategorija sa drugim primerima. Vozač bilo kakvog vozila ne može biti u istoj kategoriji sa onima koji se pasivno voze, on je aktivan učesnik saobraćaja, ne čeka ništa i naravno da ne može sebi dozvoliti slušalice u ušima.

Rehab je u uvodnom postu napisala: "Pitam se je li to dobro, ili mogu zahtijevati od djece da budu mirni i pristojni tih sat vremena ?" Pa, evo, ja mislim da je taj zahtev preteran za decu starosti do nekih 5-6 godina, ukoliko su u nekom njima totalno dosadnom okruženju. Tj, sigurno je da mogu biti mirni i pristojni ako se bave nekakvom primerenom aktivnošću, ali, šta je primerena aktivnost na misi ili u čekaonici, ako su detetu prazne i ruke, a nije ni poželjno da govori?
Moja petogodišnjakinja može da sedi kao sveća sat-dva ako čita knjigu koja joj je zanimljiva, čovek je i ne primeti u sobi. Ne jede, ne pije, ne piški, niko i ništa joj ne treba.
Ali će se pričom popeti na glavu meni ako čekamo sat vremena u praznoj čekaonici kod doktora (a bilo je i toga...).
Da li je sad ona fantastično vaspitana ili totalno nevaspitana? Pojma nemam, ali ako psiholog kaže da je očekivano da u toj dobi imaju raspon pažnje od 30 minuta, ne znam zašto očekivati od njih duplo više u bilo kakvim uslovima? O čemu bi u tišini trebalo da razmišlja šestogodišnje dete sat vremena?

[vertex]

O Winksicama?
Ne kužim te baš točno u kojem tonu pišeš. Ja sigurno ne bih čekivala od djece dobi kao rehabina (rehab, ako se sjećam, najstarije je negdje kao moja najmlađa, ili tako nešto?) da miruju sat vremena na misi ili sličnom događaju.
Išli smo u diskusiji onako široko i općenito: u skladu s dobi, ponekad , pomalo...samo da se ne zaboravi da je i to nešto što djeca u nekoj mjeri mogu savladati.

[pikula]

Nitko nije niti rekao da dijete od 5 godina sjedi nepomicno sat vremena u tišini. Ja sam napsiala da se to uči od najranije dobi i da se intervali polako produljuju. U čekaonici je ok potiho pričati, crtati, grickati nešto, ali kad to dosadi može se malo i gledati oko sebe, izaći van prošetati krug pa se vratiti. Što se tiče mise, predstava i koncerata, moji idu od kad idu i u šetnje,goste itsl. idu s nama,to nam je obiteljski izlazak i još kao bebe bulje u klavir, gitar, parket, tetu do nas, ide s ruke na ruku, mami,tati, seki, gleda vitraj, mislim da ne idem s bebama ne bih ni znala kako su genijalno izrezbarene noge od nekih stolica npr, pa izađeš van kad počnu glasnije gugutat. Pratiš dijete i učiš kako reagira na što i dijete uči od tebe. Ako su gladni, umorni itsl jednostavno tad ne ideš... Sad smo u nedjelju gledali predstavu na otvorenom koja traje 35 minuta, Buba ima 6 mjeseci, malo smo čučali, malo smo otišli sastrane, malo smo stajali u kolicima,malo smo gledali reflektor i prošlo za čas, mislim starija seka je gledala predstavu, a mi više publiku i smijala se kad su djeca odgovarala glumici i čudila se kad bi svi zašutili. Tako polako... Inače mislim da predstave koje počinji iz mraka nisu za djecu mlađu do 18-24 mjeseca. Tikvići i neke predstave male scene ili ovako na suncu vani ok. Naravno ne idemo s malim bebama tamo gdje bi naše izlaženje sve ometalo

[pulinka]

O Winksicama?

Glavni je problem što sam pošla od konkretne starosti rehab-ine i moje dece, jer su oni tu negde vršnjaci, pa mi je eto za tu starosnu dob čudno očekivati neko dugoročno zaokupljanje deteta svojim mislima, bez ičega spolja.
A još negde u prvom postu sam napisala da mislim da treba decu učiti "samozabavljanju", ali generalno mislim da je rano očekivati da to deca i savladaju sa 6 godina, tj. ja lično bi pokušala bez zabavljača, ali bi ih bome imala sa sobom negde u rezervi.
A onda rehab napiše da ona lično može da kad čeka samo bulji u prazno, pa ja shvatim da verovatno uopšte i nisam kompetentna da se oglašavam na ovu temu jer ja nisam odmakla dalje od samozabavljanja mislima, tj. meni i dalje trebaju zabavljači mozga.

[pikula]

Zapravo hoću reći da je meni lakše otrpiti to stalno šetkanje i nosanje i šaputanje pa da se s vremenom naviknu, nego zauvijek raditi igraonicu od svakog mirnijeg prostora. I ne znam zašto bi mir bio sinonim za dosadu. Pa ne mogu djeca ni po cijeli dan đipati ili crtati, što ne bi malo sjedili na kamenom zidiću i buljili u zbor za promjenu

[pikula]

Očito pričamo o istom više manje. Samo je stvar nijanse.

[vertex]

Očito pričamo o istom više manje. Samo je stvar nijanse.

X

Kaže jučer M.: Ja bi se nekad rado umirila, ali onda mi se odma počnu neki planovi motat po glavi pa uvik mislin da je to bolje...a nije.
(To je bilo jer se u autu jako utišala, bila je vidno umorna nakon plesa, a to je kod nje rijetkost pa sam je pitala šta joj je :D.)