"Zabavljači"

[gita75]

Moj prvi je bio jako pristojno dijete, a u doba dok ga se trebalo zabavljati nosili bi autić ili slikovnicu. Bilo je dovoljno.
Srednja ima 8 godina i nju još uvijek treba konstantno zabavljati, odnosno, ona je ta koja treba biti u centru pažnje.
Mobitele i tablete im u situacijama kad čekamo nešto ne dajem, nemam razlog, jednostavno mi ne padne na pamet.

S njih troje (čekajući trajekt);
najstariji puše od nervoze, srednja bjesomučno brblja (svaka druga rečenica: koliko ćemo još čekati?), a najmanji je osuđen na zabavljanje hranom, to ga jedino drži na mjestu.

[cvijeta73]

vertex

inače, slažem se da treba vježbati taj mir i koncentraciju. ovako nekako kao pikula mislim. teoretski. a naročito po ljeti, ko će biti doma, tad im nema druge nego slušati i gledati ono što mi slušamo i gledamo.
vidim jučer na predstavi za prvašiće, bilo je dosta mlađe braće i sestara.
poslije predstave smo i svi u razred išli, i učiteljice su dosta dugo pričale.
prvašići su opčinjeno i hipnotozirano gledali u njih , a i ovi maleni su isto uglavnom bili dobri i mirni. nisu crtali

[rehab]

Pulinka, mislim da si otišla u jednu krajnost, nisam pisala o buljenju u prazno bez razmišljanja, zar to uopće netko može ? Tema su oni vanjski zabavljači kojima "mitimo" djecu da ostanu mirni. I ja ne očekujem od svoje djece da na spomenutim mjestima budu kao drvene marije, to ne. Ali neki minimum pristojnosti, da ne budu veliki ometajući faktor drugima, to očekujem.
Inače, kako to obično biva, Svemir mi je vratio za moje hvalisanje na ovoj temi
Na prošloj nedjeljnoj misi apsolutno nitko se nije čuo osim njih dvojice Sva su ostala djeca (a bilo ih je puno oko nas) mirno i spokojno sjedila, a moji su skakali, igrali lovice, penjali se na drvo (bili smo vani), vrištali od veselja, sve ono što možete zamisliti u najcrnjem scenariju Zaključak je da moja djeca mogu ostati mirna kad se to od njih očekuje, ali samo kad su razdvojeni.

[lukab]

Starijem ne nosim nista... s njim se vec jako dugo moze razgovarati do besvjesti i ne trci sumanuto okolo... trcao je do neke 2,5 godine a onda je krenulo na bolje... a do onda sam nosila uglavnom neke grickalice i tekucinu, igracke skoro nikad...
ali mi ne idemo u kafice (jednom u nekoliko mjeseci) i na mjesta za koja mislim da bi bila "problematicna"... cekaonice kod doktora uglavnom rjesavam mobitelom i crticima ali samo ako vidim da ima potrebe... on je ionako jako drustven pa si brzo nadje nekog sugovornika ako se meni ne razgovara
na misu ne idemo...
i ne ocekujem od djece da sjede u tisini i lamentiraju o svrsi postojanja zato sto bi to bilo po necijem misljenju potrebno... ako im se ne suti onda izlazimo van i gotovo...
a ovom manjem je trenutno sve oko njega zanimljivo pa mu ne trebaju igracke - ima neke zakacene na kolica ali ih uglavnom ignorira...
u autu za po gradu nemamo nista - pricamo, pjevamo ako nam se pjeva i slicno, a za dulja putovanja imam dvd i nikakvu griznju savjesti zbog toga
manji u autu spava ili si grize noge...

[casa]

Čitam tu neke koji su pisali da ne idu na mjesta na kojima se očekuje tišina i red s djecom osim u slučaju teške nužde. Baš sam se zamislila... Ili različito definiramo mjesta na kojima se očekuje tišina ili slučaj teške nužde, ili sam možda ja jedna egocentrična baba koja djecu navlači po raznim mjestima u potpunosti neprimjerenim njihovoj dobi??
Pa da čujem koja su to mjesta na koja s djecom ne idete? Koji su to slučajevi prijeka nužda?

[Peterlin]

Čitam tu neke koji su pisali da ne idu na mjesta na kojima se očekuje tišina i red s djecom osim u slučaju teške nužde. Baš sam se zamislila... Ili različito definiramo mjesta na kojima se očekuje tišina ili slučaj teške nužde, ili sam možda ja jedna egocentrična baba koja djecu navlači po raznim mjestima u potpunosti neprimjerenim njihovoj dobi??
Pa da čujem koja su to mjesta na koja s djecom ne idete? Koji su to slučajevi prijeka nužda?

Ja sam napisala da nisam išla na takva mjesta dok djeca nisu bila u stanju izdurati neko konačno vrijeme. U međuvremenu smo ih uvježbavali. Nismo samo čekali da se dogodi čudo i da djeca od trećeg ili petog rođendana postanu zrela. Ne, tako to ne ide... Ja sam spomenula kino - e, pa, nismo išli u kino sve dok nisu bili u stanju doma odgledati cijeli dječji film od početka do kraja. Ali nismo se nešto posebno trudili uvježbavati gledanje filmova... Produljivanje intervala pažnje je bilo integrirano u naš svakodnevni život. I dalo je rezultate.

A do tada - svašta smo odgulili: prijeka nužda - čekaonice kod pedijatra i slična mjesta. Moj L. je od ranih godina išao na raznorodne terapije i bila sam ga prisiljena uvježbati da bude tiho, da se zabavlja sam sa sobom ili da ga ja zabavljam. Ne možeš pustiti dijete da bez prestanka trči uokolo dok je oko njega gomila drugih ljudi.

Mjesta na koja smo izvodili djecu od najranije dobi:
- ljetni koncerti
- kazalište lutaka i druga dječja kazališta gdje su predstave bile primjerenog trajanja
- knjižnica (gdje najviše mrzim kad klinci divljaju)
- izložbe (to nije problem jer se ne mora sjediti mirno, ali se ne smije trčati nego hodati)
- muzeji (od najranije dobi) jer tu možeš izaći kad god misliš da treba, a i zanimljivo je

Mjesta na koja nisam izvodila djecu mogu se strpati u jednu rečenicu: shopping centri

To nisu voljeli oni, a ni ja. Bila mi je muka kad im je trebalo kupiti cipele ili jaknu, godinama sam kupovala "napamet" i bez probe, i danas kupujem odjeću na placu jer tamo je sve vani, nekako im je to lakše nego ulaziti u dućane.

[casa]

Pa onda nismo toliko daleke u stavovima...
S iznimkom filmova u tal. institutu koji su meni bili jako napeti, pa sam s najstarijim išla jako rano. Nekad bi ga prikopčala na sisu, nekad bi ga malo nosala, nekad bi crtao, nekad bi morala odustat...

[lukab]

kazalište - da na predstave koje može izdurati, krenuli smo od onih od pol sata pa nadalje...
kino - isto kao i kazalište
kafići - inače mi nisu napeti i sjedenje u njima mi je gubljenje vremena, kavu mogu i doma popit a trkeljat s ljudima mogu i u parku dok se djeca razgibavaju
restorani - ne pohodimo iz financijskih razloga
doktori - to nitko ne može izbjeći...
misa - nismo vjernici

tišinu vježbamo kad me boli glava ili kad imam overload

ne znam - nekih drugih situacija nemamo... općenito sam skužila da će klinci bit dobri ako im je zanimljivo... Luka je bio u stanju vrlo rano odgledati sat i pol folklornog koncerta ili koncert Zagrebačkih mališana jer mu je to bilo zanimljivo...

da mi divlja recimo na misi onda bi ja zaključila da mu to nije napeto i zanimljivo i ne bi ga tamo vodila samo zato što se to mora (ne mislim uvrijediti niti jednog vjernika - samo iznosim svoje mišljenje) - ja recimo ne razumijem što bi djeca trebala raditi na misi kad ne razumiju skoro ništa što se tamo radi... ali ja sam vjerojatno dosta neupućena u to
mene bi strašno živciralo da moram stalno smirivat klinca i izmišljat bijesne gliste da on izdrži nešto što njemu nije primjereno (govorim općenito - kod mojih roditelja je svetinja bio dnevnik u 19:30 i za to vrijeme je morala biti apsolutna tišina - to mi je valjda neka trauma pa mi je nezamislivo da to radim svojoj djeci)
i da to onda ponavljam svojevoljno stalno... ispalila bi na živce

[casa]

Ja recimo smirujem u nekim situacijama iako znam da su potpuno neprimjerene njihovoj dobi jer su te situacije meni jako napete. I podivljala bih da minimalno 8 godina života ne mogu listat knjige po knjižnici ili pogledat tv dnevnik jer su mi djeca mala.

[lukab]

možeš ako imaš "zabavljače"
ali koliko sam shvatila (nisam čitala detaljno) - djeca trebaju vježbati tišinu i korištenje zabavljača je kontraproduktivno a pogotovo ako je to mobitel sa crtićima ili dvd player
ja u knjižnicu odem sama ali ako hoću s njim onda ga uvalim na dječji odjel ili mu dam tablet sa slušalicama i listam dokle me volja...
a dnevnik ionako bolje da ne gledam - ako baš hoću pogledat neki prilog onda ga zamolim da pričeka svoj red (to nam je šifra kad ja pričam s nekim da mi ne uletava u rečenice) ali ne očekujem da to bude duže od par minuta... bar ne u ovoj dobi...
od manjeg ne mogu tražit ništa pa mi je tak svejedno... ako ne urla jedan onda urla drugi...

[rehab]

da mi divlja recimo na misi onda bi ja zaključila da mu to nije napeto i zanimljivo i ne bi ga tamo vodila samo zato što se to mora (ne mislim uvrijediti niti jednog vjernika - samo iznosim svoje mišljenje) - ja recimo ne razumijem što bi djeca trebala raditi na misi kad ne razumiju skoro ništa što se tamo radi... ali ja sam vjerojatno dosta neupućena u to

Stalno se vraćamo na misu Mojima misa zna itekako biti zanimljiva. Vole slušati zbor i pjevati s njima neke svoje izmišljene pjesmice, jako su si važni kad daju sami milodare, stariji voli kad se moli Očenaš jer je to molitva koju zna, itd., nađu oni sebi zanimaciju. Starijeg sam vodila za velike dane prije Uskrsa, kada obredi i mise znaju trajati i po dva sata i on je sve to lijepo odslušao i odsjedio. Meni je problem kombinacija njih dvojice, ne samo na misi, nego bilo gdje da odemo. Ja ne idem na misu zato što moram, nego zato što se toga ne želim odreći. Bilo gdje da ih povedem, ako je samo jedan sa mnom, sve štima i sve je super. Ako su skupa, urnebes. Dakle, njihovi mozgovi su očito razvili sposobnost dugotrajne koncetracije i mirnoće, ali moj odgoj nije uštimao njihovo ponašanje kad su skupa

[Peterlin]

Moji su odrasli u knjižnici - upisali smo ih u dobi od 2 i 3 godine (valjda), možda bi i ranije ali se preuređivala kvartovska knjižnica. Trebalo je negdje posuđivati Pikove priče za igru i zabavu i odlaziti petkom u igraonicu. A tišinu smo vježbali tako da bih ih ja odvukla van kad su počeli raditi nešto neprimjereno (skakati, vikati...) ali ne mogu se požaliti - nije to bilo često. Odvlačenje iz knjižnice smatrali su kaznom pa su se relativno brzo naučili redu. S druge strane, ja sam gledala da ih ne ostavljam same u beskraj dok sebi tražim knjige ili listam časopise - kratila sam to vrijeme u početku često i na manje od 10 minuta.

I da - vodila sam ih u ranoj dobi na prigodne likovne radionice u knjižnici (koliko su mogli izdurati). Imam slike svog L. kako drži cijeli bunt lampica za bor u knjižnici, a još je mali klinac... Birali smo aktivnosti koje su im bile podnošljive. Uostalom, i sad je tako. Ne vodim djecu na kazališne predstave koje za njih nisu iako bih ih pogledala, pa tako po inerciji sjedim doma i baš si mislim kako je došlo vrijeme da napokon izađem iz te gajbe. Baš bih mogla i muža odvući u kazalište, sto godina nismo gledali nešto za odrasle.

[casa]

Lukab, oprosti, ali moram to napisat: Davanje mobitela ili tableta djetetu u knjižnici se kosi svim mojim uvjerenjima. Jednostavno daš mu slikovnicu ako je kriza ili lijepo sjedne na pod i lista prvu knjigu koju dohvati. Ili lijepo hoda za mnom i umire od odsade i ispituje Kad ćeš bit gotova? Ja odgovaram Kad nađem što ću posudit. I tako ukrug dok mu ne dosadi pa onda počinje vježbat tišinu.

[lukab]

pa na to sam i mislila - ako se nećeš nečega odreći, a nije primjereno za klince, onda odeš sam... ili povedeš ali sniziš očekivanja i pomiriš se sa mogućnošću ranijeg odlaska doma...
meni je suludo klince tjerati da budu mirni i dobri ako im je dosadno - samo zato jer se meni tako hoće...
a za misu - unaprijed sam rekla da nisam baš upućena... na mise sam išla pred kraj osnovne škole i nemam iskustvo odlaska u ranoj dobi... poznavajući svog klinca - bez opakih zabavljača nema šanse da bi bio miran... još ustvari miran nekako, ali tih - nikako...

[lukab]

Lukab, oprosti, ali moram to napisat: Davanje mobitela ili tableta djetetu u knjižnici se kosi svim mojim uvjerenjima. Jednostavno daš mu slikovnicu ako je kriza ili lijepo sjedne na pod i lista prvu knjigu koju dohvati. Ili lijepo hoda za mnom i umire od odsade i ispituje Kad ćeš bit gotova? Ja odgovaram Kad nađem što ću posudit. I tako ukrug dok mu ne dosadi pa onda počinje vježbat tišinu.

pa ok... imamo različita uvjerenja to je sasvim u redu...
dala bi mu i ja prvo knjigu ali više od svega mrzim zanovjetanje i cviljenje kad mu je dosadno pa bi to bio trenutak za mobitel... ali prvenstveno bi skratila posjet knjižnici i došla drugi put pa u miru pregledala što me zanima...

[casa]

Ovo tvoje stoji kad ima netko tko može drugi put biti s djecom dok si ti u knjižnici. Mada ja osobno smatram da je zdravo da nekad cvile u knjižnici i da uče cvilit tiho da ne smetaju drugima, pa postepeno da nauče sjedit i čekat mirno i tiho. Smiju gledat knjige i nema mile lale. Tu smo jer ja tu volim bit i ima da pretrpite da bi meni bilo lijepo. Ponekad je moj red da mi se udovolji.

[lukab]

Ovo tvoje stoji kad ima netko tko može drugi put biti s djecom dok si ti u knjižnici. Mada ja osobno smatram da je zdravo da nekad cvile u knjižnici i da uče cvilit tiho da ne smetaju drugima, pa postepeno da nauče sjedit i čekat mirno i tiho. Smiju gledat knjige i nema mile lale. Tu smo jer ja tu volim bit i ima da pretrpite da bi meni bilo lijepo. Ponekad je moj red da mi se udovolji.

slažem se... i oni moraju naučiti da mi imamo svoje želje...
ali zašto im ne bi to olakšali? tu pričamo o tim zabavljačima... zašto im ne bi uvalili zanimaciju? nego moraju tuliti od dosade... ako ne prođe knjiga onda nešto drugo... pa ja isto uzmem taj mobitel kad mi je dosadno negdje i skratim si vrijeme... ili što već imam pod rukom - prospekti u čekaonicama, oni blesavi časopisi kod frizera...
kaj nije to tema?

[casa]

Pa, načelno i teoretski, ako im damo zabavljače onda uče zabavljati se u situacijama kad moraju čekati i ne biti u prvom planu. Uče da mama ima potrebe i želje koje nisu u skladu s njihovima, i da tad mama njima treba ponuditi neku zabavu, treba proizvesti neku njihovu potrebu ili želju koja je zadovoljiva u datim uvjetima, pa im ponuditi kako tu novonastalu potrebu ili želju mogu zadovoljiti. Odnosno onda uče zadovoljiti svoju neku želju ili potrebu koju im mama stvara ( dajući crtić na mobu, djeca ubrzo nauče da kad im je dosadno to znači da zapravo žele gledati crtić na mobu i da će mama pomoći dajući mob da tu svoju želju koju je mama u njima proizvela zadovolje, a ne uče da nekad moraju čekat i točka. Da su nekad mamine želje na prvom mjestu, da nekad ne moraju biti zabavljeni, da mogu samo biti. I da je lijepo ponekad ne radit ništa i čekat, da su u redu s bivanjem na miru.

[lukab]

ok... ali ako to ne funkcionira? ako oni divljaju po knjižnici i ne znaju/ne mogu biti mirni? odbijaju sjediti i listati knjigu? nego im se baš u tom trenutku igra lovice između polica?
moj je bio takav... sad je bolje ali sad se od njega i očekuje da bude bolje... ima 4 godine i može pričekati neko kraće vrijeme da obavim nešto svoje... i točno kužim trenutak kad je previše i onda mi treba ili odlazak doma ili zanimacija...
dok recimo moja sestra sa svojom dvogodišnjakinjom može praktički sjedit na poslovnom sastanku sat vremena...
a moj mlađi? ima 9 mjeseci... on bi isto trebao učiti bit na miru?
gdje je granica? koja dob?
po meni nije sve tako crno-bijelo... svatko se snalazi na svoj način u datom trenutku i s vlastitom djecom...
mene je youtube spasio živaca i živaca...

[casa]

Izađeš iz knižnice, i uđeš kad se smiri. I opet i opet i opet. I naravno da su neka djeca mirnija, a neka nemirnija, kao što neke mame brže a neke sporije biraju knjige. Nađeš neku mjeru koja vama, tebi tvojoj djeci, odgovara. Mene bi puno više uzrujalo da oni u kjnižnici gledaju youtube, ja sam radije birala s njih troje ulazit i izlazit i slušat cviljenje. Lovice su smao jednom pokušali, ali sam ih skamenila pogledom.

[annie84]

Nama je knjiznica zadnje dvije godine (otkad je imao tri) jedno od omiljenih mjesta. Za nas oboje, tocnije za sve. Nikada nije bio nemiran i ima jako puno mogucnosti, trazi si sam slikovnice, ima kutak za igranje, izabere si drustvene igre primjerene njegovoj dobi. No vjerujem da se to razlikuje od djeteta do djeteta, mojem je najveca kazna kad mu kazes da nema price za laku noc. Ali mi smo jako rano poceli citati price, prije nego sto je imao godinu dana.

[Peterlin]

Izađeš iz knižnice, i uđeš kad se smiri. I opet i opet i opet. I naravno da su neka djeca mirnija, a neka nemirnija, kao što neke mame brže a neke sporije biraju knjige. Nađeš neku mjeru koja vama, tebi tvojoj djeci, odgovara. Mene bi puno više uzrujalo da oni u kjnižnici gledaju youtube, ja sam radije birala s njih troje ulazit i izlazit i slušat cviljenje. Lovice su smao jednom pokušali, ali sam ih skamenila pogledom.

Ovo kao da sam ja napisala... Mojima bi izlazak iz knjižnice bio kazna, jer naša knjižnica ima lijepo uređen dječji odjel s malim stolcima i stolovima, akvarijem s ribicama, brdom slikovnica i osobljem koje će na djecu obratiti pažnju čak i ako nije petak (igraonica). Kao što lukab kaže da joj je youtube spasio živaca i živaca, meni je u zimskim danima knjižnica spasila živce jer dečki su doma znali podivljati, a u knjižnici su bili mirni (samo nije smjelo u početku predugo trajati). Ipak, imali su više od 9 mjeseci, a i to isto ima veze.

O štetnosti crtića, elektronike i interneta u ranoj dobi već je bilo govora i ne bih ponavljala, ali istina je da ima nekih situacija u kojima to pomaže. Moj L. je smio igrati tetris i dijamante na mom mobitelu samo u čekaonicama i to se znalo (E. isto, ali on baš nije bio lud za igricama - nije ni danas). On je slagao sudoku, ali kad je već bio stariji. Za njega sam vukla slikovnice. Doma - nije bilo šanse da dobiju mobitel u ruke.

[lukab]

Ja pričam o dobi od recimo godine i pol nadalje... ovo ranije nema uopće smisla spominjat...
u dobi od godine i pol do 3 Luka je mogao sjedit i listat slikovnicu možda 2 do 10 min (to vrijeme se produljivalo)... crtić je mogao gledati od 2 do 20min (isto se produljivalo)... ne pričam ja o dva sata crtića u knjižnici, govorim o mobitelu kao jednom od priručnih zabavljača koji ionako imaš kod sebe i ne moraš ga posebno vuči sa sobom...
on je tek sa 3 godine bio relativno razumno biće s kojim se moglo dogovorit, koje je moglo sjedit na mjestu dulje od par minuta (bez zabavljača)...
kao što kažeš - djeca su različita... mojem bi bila nagrada da izađemo van iz knjižnice, njemu tamo nije zanimljivo... on je više motorički tip djeteta kojem je kazna ako idemo doma iz igraonice ili parka gdje se može divljati...
zato su meni trebali zabavljači a jedan od njih koji mi je ionako uvijek bio u džepu je bio i mobitel

[lukab]

i ne nitko me ne može uvjeriti da igranje neke edukativne igrice na mobitelu može biti štetno za dijete... ja uvijek imam na mobu instalirano par igrica tipa puzzle, ucenje brojeva i slično koje su njemu ful zanimljive a meni spase živce... ili crtanje na mobitelu...

[Zuska]

Ja, mi, imamo averziju prema ekranima.
TV dajemo minimalno, uglavnom je ugašen da ne bulji bezveze (pa mi gledamo Dnevnik3), youtube svake prestupne i to uglavnom mjuzu, ne koristi računala, ne igra igrice, mobitel dobije samo ako želi gledati fotke ili fotkati. Mislim da joj u dobi do 3 godine to stvarno nije ni bilo potrebno, nadam se da neće još neko vrijeme, educirati se može na druge načine, a zabaviti isto...
Njena zabava niej uključivala igračke, već mene, u svim mogućim čekaonicama sve je bilo ok ako smo šetale, dodirivale stvari, razgovarale o njima..sad hoće gledati što sestra/službenica/majstor radi pa je moram dizati, pa pita 101 pitanje, uglavnom, mirno sjedenje u čekaonicama ne (osim na par minuta dok lista knjigu), ali ta čekanja su uglavnom edukativna. Čini mi se više od ekrana. Meni smeta koncept ekrana, ta hipnoza koja se dogodi.

Na predstavama je tiha i koncetrirana, a u knjižnici može biti tiha, ne i mirna (još), preuzbuđena bude. Obje situacije su joj prezanimljive pa je naučila pravila. Isto je motorički tip, nema dana da nije po par sati vani, po bilo kojem vremenu i dobu, ali voli i zanimljive zatvorene prostore. Inače, tek sad se počela igrati u stanu...sama. Dočekali smo i to. Koncentracija i mir, gledam i ne vjerujem.

[Peterlin]

i ne nitko me ne može uvjeriti da igranje neke edukativne igrice na mobitelu može biti štetno za dijete... ja uvijek imam na mobu instalirano par igrica tipa puzzle, ucenje brojeva i slično koje su njemu ful zanimljive a meni spase živce... ili crtanje na mobitelu...

Paz' vamo: http://www.klinfo.hr/izlog/aplikacij...ajranije-dobi/

A da se ne probijamo kroz previše slova, evo ključne rečenice:

“Ne postoji ni jedan dokaz da su mobilne aplikacije korisne, ali postoje neki dokazi da mogu biti štetne za razvoj beba, a to je ono što nas zabrinjava”

I pitaj cure koje imaju problema sa zakašnjelim razvojem govora...

[Peterlin]

Evo još:

http://www.klinfo.hr/djeca-2/predsko...efoni-tableti/

[Peterlin]

Evo i na engleskom (samo je naslov dokumenta na njemačkom) o utjecaju ekrana na dječji mozak: http://www.sensomotorische-integratie.nl/CrisRowan.pdf

[lukab]

ja bome ništa od toga nisam primjetila na svojem djetetu... gleda kratke crtiće od godine i pol, progovorio normalno, vokabular ogroman, naučio hrpu engleskih riječi uz Doru...
i ne - nama nije tv upaljen cijeli dan... palimo ga navečer oko 7-pol 8 da mi nešto pogledamo, on gleda crtiće nakon kupanja pol sata... vikendom poslije ručka (budući da ne spava popodne) pogleda neki dugometražni crtić dok mu brat odspava...
igrice na mobu ili tabletu igra po potrebi u već navedenim situacijama ili ako ga moram smirit da nešto napravim oko bebe...
i želim da se zna služiti tehnologijom jer je to obilježje njegovog doba...
i ide u kino na dugometražni crtić od svoje treće godine...
a averzije prema ekranima su individualna stvar... mi ih nemamo i bome ih niti ne možemo imati jer mu ćaća radi na televiziji
možete me stavit na stup srama kolika sam nemajka ali da - ja puštam svojem djetetu da gleda crtiće i igra igrice...

[Peterlin]

Ma samo ti puštaj - pa svi to povremeno radimo.

Nije bit zazirati od toga. Bit je NADZIRATI da to ne uzme maha. To je uloga roditelja.

[pulinka]

Pulinka, mislim da si otišla u jednu krajnost, nisam pisala o buljenju u prazno bez razmišljanja, zar to uopće netko može ?

Ja sam srela više ljudi koji tvrde da mogu, pa sam im i poverovala...
Meni opis tvoje dece zvuči kao braća koja se lepo slažu i umeju lepo zajedno da se zabave (pa makar i bučni). Kada su 1 na 1 sa tobom, ne trebaju im zabavljači jer uživaju u tvom društvu.

[kljucic]

potpis na lukab
ništa nije štetno ako se koristi umjereno
ili - sve je štetno ako se koristi neumjereno
probaj popiti 18 litara vode dnevo pa vidi kakav će biti učinak
a voda je zdrava, jel
moji ne igraju igrice na mobu, ali im znamo pustiti neke crtiće (tutitu, einsteinčiće i sl.)
na youtubeu se najviše vrte pjesmice u zadnje vrijeme
i mala od 20 mj. ide po kuhinji i viče: apl, apl, kad hoće jesti jabuku i pjeva "tko, tiko, lito sta" (twinkle, twinkle, little star)
a stariji je naučio i brojati na engleskom i boje i pjesmice
i sve su to naučili zbog "štetnog buljenja u ekran "
mi tehnologiju koristimo uglavnom u edukativne svrhe u situacijama kad su nam potrebni zabavljači
i ja sam isto nemajka i ujutro im upalim tv (tv vrtić i to) da imam mira 10 min popit kavu

[pulinka]

Čitam tu neke koji su pisali da ne idu na mjesta na kojima se očekuje tišina i red s djecom osim u slučaju teške nužde. Baš sam se zamislila... Ili različito definiramo mjesta na kojima se očekuje tišina ili slučaj teške nužde, ili sam možda ja jedna egocentrična baba koja djecu navlači po raznim mjestima u potpunosti neprimjerenim njihovoj dobi??
Pa da čujem koja su to mjesta na koja s djecom ne idete? Koji su to slučajevi prijeka nužda?

Ja sam valjda među tim "nekim" koji su pisali nešto slično, a i spisak mi je sličan kao kod Peterlin.
Vodim decu u biblioteku/knjižnicu odavno, ali to se ne računa jer im je zanimljivo. Izložbe, muzeji, dečje predstave se isto ne računaju kad im je i to zanimljivo. Većina prodavnica im je isto dovoljno zanimljiva da budu pristojni. Posete bakinom grobu su isto mesto gde se ponašaju prilično pristojno.
Šoping centri, redovi u bankama i poštama su mesta gde ih vodim samo u slučaju krajnje nužde, tj. kad dovoljno zaboravim agoniju prethodnog puta ili kad baš nemam izbora.
Strpljenje vežbaju obično u vožnji (ali uglavnom tu ne zahtevaju ništa osim priče sa nama, osim što se žale da se ukoče na sedištima), ili u doktorskim čekaonicama, gde prolazimo vrlo različito u zavisnosti koliko su zapravo bolesni i kakvo je društvo oko njih.
Ono gde ih ne bi vodila su pozorišne predstave, koncerti, filmovi i sl. hepeninzi za koje znam da bi im bili dosadni, ali to radim iz praktičnih razloga- jer sam JA sebična baba koja želi da uživa.
Živim na selu gde je kulturni život ravan nuli, za bilo šta meni bitnije sledi mi organizovanje logistike za nabavku karata u N. Sadu i vožnja od 40 minuta do grada.
Nakon što sam jedva nabavila skupe karte i ušla u halu/pozorište/bioskop itd.-da izađem nakon 30 minuta jer mi deca kukaju? Ili da ih trpim da mi 2 sata cvile kraj uveta? Ne pada mi na pamet! Ionako sa njima provodim nezdravo mnogo vremena, pa biram da ili preskočim neke događaje pa makar na par godina ili da u njima zaista i uživam. I uopšte me ne grize savest da li time propuštam neku vaspitnu priliku, ili priliku da svoja interesovanja podelim sa decom.