Kaae prvotno napisa
Nije poanta u Americi uopce, poanta je bila u vrstama zanimanja koja se ne vode pod rizicnima, niti ih oni koji ih obavljaju dozivljavaju takvima. Niti jednoj od nabrojenih zena nije palo na pamet da ode na cuvanje trudnoce zbog prirode posla, niti su si to zeljele priustiti. Takodjer nije istina da se novi posao pronalazi u 5 - 10 dana, to je iskrivljena percepcija kao i mnoge druge, ili da svi mogu zivjeti od jedne place. Ne mogu; zapravo ne moze jedan ogroman dio. Neki zato sto im to doslovno nije moguce, a neki ne zele jer im takav standard ne odgovara. Svakako je lakse nego u Hrvatskoj jer je SAD zbog zakona koji funckcioniraju, ali ima tu i nekih drugih elemenata nebitnih za ovu temu, ili brojne druge na forumu.
Jedina (moja) poanta je da su prvenstveno ocekivanja drugacija i vecina ljudi ne uzima iz sistema zdravo za gotovo (naravno da netko to radi, kao i svagdje, ali u globali to nije prva stvar koja ljudima pada na pamet). Stope bolovanja su neusporedivo manje, nema porodiljnog, samo bolovanje/slobodni dani (placeno ili neplaceno, kako kome), godisnji odmori nisu propisani zakonom kao kod nas, niti se ocekuju po defaultu. Nije sve super i za pohvalu, ali u svakom slucaju funkcionira.
I opet je ovo sto je sirius zadnje napisala, o "kompenzaciji", ziva istina. I sad, u nekom idealnom svijetu, sve da takav los sustav i mora zauvijek ostati, mozda ga ne bi toliko ljudi trebalo iskoristavati sakom i kapom. Mozda. Paralelu, eto, povlacim odavde, gdje se sva ona gore nabrojena zanimanja ne smatraju preteskim/rizicnim za zdrave trudnice i zdrave trudnoce.
Paralele radi, s jednim jedinim primjerom, vlastitim: u mojoj 1. trudnoci, s punih 35 godina, nekoliko dijagnoza iz infertility spektra i nebrojenim dijagnozama druge vrste s muzeve strane, moj americki ginekolog mi je dao preporuku da, u trudnoci, ne pocinjem trenirati trcanje ako nikad prije nisam trcala, da ne idem na bungee jumping i da ne idem na ronjenje s bocama, ako mi se eventualno pruzi prilika. Trudnoca je, vec sam napisala, bila uredna, a plod je bio genetski vrlo rizican. U toj istoj trudnoci sam doputovala u Zagreb i otisla zagrebackom ginekologu (na dodatni UZV) koji je, istu mene, u istoj trudnoci pozvao na red jer sam letjela avionom (i jos se trebala i vratiti u SAD), propisao Lexaurine u nekoj slonovskoj dozi i savjetovao da lezim i odmaram, a po povratku u SAD razmislim o davanju otkaza (puno radno vrijeme, u uredu) jer nije bas pametno da netko mojih godina, a pogotovo s genetski rizicnim plodom, radi i opcenito ponasa kao da nije (smrtonosno?) bolestan.
Eto, dvije posve razlicite perspektive.