Svakih 6-7 godina bi trebalo promijeniti posao, kažu...

[Andro-gen]

totalno neprimijenjiv savjet u HR gdje bi ljudi ubili za posao ikakav.

ipak, ima nas koji imamo odraslu djecu i ne moramo viže živjeti (i) za njih.
too old to rock and roll, too young to die.

a ima nas i frustriranih, slobodnih umom, mišlju, riječju i djelom, ali ne i obavezom, tj sa klincima od 3+. takvi se osjećaju kao usisivač u zrakopraznom prostoru.
ovo je postala džungla i odrastanje\odgoj ovdje je u biti medvjeđa usluga našoj djeci jednog dana.

promijeniti se posao u hr - može, ali jaaaako teško.
otići se može bez problema.
otisnuti se pa kud puklo da puklo? naravno, ovo se odnosi samo na one koji imaju nekakvu odskočnu dasku u eurima, ili pak na one koji nemaju što izgubiti.
ti moraju promijeniti posao, jer ga nemaju
ups

i otići... ili berlin bleibt deutch?
da li biti kao naši preci? tko nije naučio povijest, osuđen ju je ponavljati.
mišljenja?

[Nena-Jabuka]

Napisat ću nešto iz neke pristojnosti, mada mi se baš i ne da,
kod nas pričati o mijenjaju posla samo je na razini intelektualnog naklapanja.
Vjerujem da ne bi bilo loše mijenjati poslove, kad bi to bilo po želji zaposlenika,
ako mu malo dojadi i želi ići dalje, stjecati iskustva.

To kod nas može izvesti tek manjina, neki sretnici, s dobrim roditeljskim zaleđem, mogu si priuštiti izlete, ili pak oni vječni posjetitelji svih mogućih kongresa i putovanja, kojima nekakvi cerftifikati ili
preskakivanja na nova radna mjesta služe samo za popunjavanje CV-a.

Ostale mijenjaju poslodavci, ili su prisiljeni biti na mjestima na kojima nisu zadovoljni jer žive za egzistenciju i hrane djecu, ili svakodnevno drhte da ih netko ne šutne s mjesta na kojemu im je relativno dobro.
Ima još kategorija, ali u globalnoj slici nebitno, uopće ne znam što pričati o nekakvim shemama mijenjanja posla u situaciji ogromne nezaposlenosti, kad se svakome čini da je završio pogrešan fakultet, izabrao krivu školu, da ima najneperspektivnije zvanje...a redom djeluje tako u situaciji kad je ponuda radnih mjesta mala.

Inače, nisam pobornik mijenjanja radnika kao čarapa, nemam ništa protiv toga da zaposlenik ostane u istoj firmi ako treba i čitav radni vijek, u slučaju da su svi zadovoljni.
Iskustvo i lojajnost također imaju svoju vrijednsot.
I čovjek sam ima svoju vrijednost, nije živo biće potrošna roba.

[Bubica]

iz perspektive državne službe - kako je natječaja jako malo, većina radnih mjesta se popunjava premještajem iz jedne državne/javne službe u drugu. Tako neki imaju priliku promjeniti radno mjesto kada se zasite...Ja sam u razmišljanju da je savjet da bi trebalo promijeniti posao dvakih pet, šest godina floskula koju su izmislili poslodavci; taman kada se etabliraš u firmi,ostvariš neke rezultate, dokažeš na nekim područjima, a onda vjerojatno i počneš očekivati nešto zauzvrat - evo savjeta - promijeni posao i kreni od nule...meni se baš i ne sviđa ideja

[Jelena]

Ja sam tip covjeka koji voli promijeniti posao, sjesti za novo racunalo pa ispocetka. Promjena unutar firme mi se ne broji. Imala sam tu dosta srece, al sad mi ni kriza, ni godine ne idu na ruku.

Moja logika je da godinu dana ucim i tu profitiram na racun poslodavca. Tu me ne moze jos opteretiti 150%. Nakon toga samo radim za poslodavca, a moj razvoj je prespor. Pa udjes u neke kolotecine, pa vidis sto se dogadja u firmi, a ne zanima te.

Kad dobrovoljno mijenjas posao, najcesce ides na bolju placu (ili neke druge beneficije). Imas neku pregovaracku poziciju. Dokazano je da ti puno sporije raste placa ako si stalno u istoj firmi.

Nije bas mjerodavno za Hrvatsku u ovom trenutku. To vrijedi u nekim drugim vremenima, u nekoj drugoj zemlji.

[Jelena]

Samo sto je 6-7 predugo. Cisto da budes korektan prema poslodavcu je OK ostati 5 godina. Svaki dan vise od toga je previse. Idealno 3 godine.

[Pandora Aura Monroe]

Tko to tako smjelo postavlja tako općenite tvrdnje? I na koga bi se trebale odnositi? Vjerojatno na cijelo radno sposobno stanovništvo. Svi trebamo živjeti jednakim stilom života? ZAŠTO išta mijenjati, ako smo zadovoljni? ZAŠTO čekati šest godina, ako nismo? Da mi je znati kako su samo došli do te brojke! Koliko često trebamo mijenjati frizuru, muža, ženu, gaće, zvuk zvona na telefonu? Možda i tu postoji neka magična i, naravno, univerzalna brojka?
Tamo gdje sam radila do nedavno ljudi su u prosjeku ostajali godinu do dvije. Šesnaestsatno radno vrijeme, rad vikendom, praznikom, danju, noću - rijetki su bili spremni žrtvovati zdravlje čak i za redovitu, sigurnu plaću. Fluktuacija radne snage bila je (i ostala) tolika da se tvrtka može usporediti s tramvajem. Odeš na godišnji tjedan dana, a kad se vratiš, zatekneš neke nove klince, na trenutak ti se učini da si na pogrešnom katu. Nikad mi se nije sviđao odnos prema zaposleniku kao potrošnoj robi, u početku sam se čak naivno čudila što ga nitko ne smatra problematičnim i ne čini ništa da spriječi takav trend. Poslije sam shvatila da menadžmentu upravo to i odgovara. Nema ničeg isplativijeg za tvrtku nego se uvijek iznova hraniti svježim mesom novih i novih dvadeset-i-nešto-godišnjaka. Tko može biti nadobudniji, imati više energije, volje i želje za dokazivanjem od onih koji su tek izašli s faksa i smatraju se pravim sretnicima jer su u jeku krize uspjeli dobiti posao? Tko bi od njih odbio sastančiti u zadimljenim potkrovljima i konferencijskim dvoranama, ako treba i do sutra ujutro? Biti dostupan 0-24 i uz sve prednosti mobilnog interneta ASAP odrađivati sve što je potrebno kad god je potrebno i gdje god se zatekao? Može li se njihova produktivnost uspoređivati s kojekakvim trudnicama koje niski tlak i povraćanje pretvore u zombije i neispavanim roditeljima trogodišnjaka s vodenim kozicama, astmom ili četvrtom upalam uha ove zime? Nagledala sam se desetaka takvih koji su zaista htjeli dati sve od sebe i koji su vjerovali da će njihov trud biti prepoznat, ako ne i nagrađen. I koji su se maknuli kad su shvatili da to nije politika kuće i da im je bolje otići dok se još nisu razboljeli. Uostalom, kakvog bi smisla imalo nagrađivanje truda i poticanje lojalnosti? Što bi tvrtka-tramvaj imala od toga da desetljećima zadrži hrpetinu sredovječnih? Ako 90% zaposlenih ima svega par mjeseci ili par godina staža, onda je i 90% plaća u kategoriji "junior", 90% zaposlenih ima najmanji mogući broj slobodnih dana, ako je većina mlađa od 30, neće biti baš puno izostajanja zbog priredbi u vrtiću, roditeljskih sastanaka i slično. Nije kapitalizmu do humanosti, nego do profita (što nižih troškova i što veće produktivnosti pa makar gazili preko leševa). Razne fleksibilnosti na tržištu rada o kojima se u zadnje vrijeme puno govori često su samo eufemizam za nakaradne i izrabljivačke odnose.

[trampolina]

Ajde to još nekako i stoji za všs i vss, ali što je s automehaničarima, zidarima, piturima, bravarima...

Gdje bi oni išli nakon 6-7 godina s posla kojeg znaju raditi, kojeg dobro rade, i koji ih hrani?

Nismo isti, nekome pašu promjene, grebanja naprijed, natjecanja sa samim sobom, nekome ne.

Radim u školi 12 godina, još me posao nije zasitio, i vidim puno, puno prostora za napredovanje i poboljšanje (doduše ne u financijama, hahaha).

[Nena-Jabuka]

Pandora Aura, potpisujem tvoje razmatranje o "blagodatima" sirovog i surovog kapitalizma, koji je i izmislio te, nazovi, formule.

[Andro-gen]

ma u uvertiri sam naglasio da je to utopija - novo radno mjesto dok je borba do zadnje kapi krvi za bilo kakvo mjesto.
zamislite lupati štembilje cijeli život, posao bez napretka... na to sam mislio.
zamisli da ti ovdje netko veli da dežuraš osam sati i bilježiš dinamiku okretanja plinske ure. plaća? 6000 kn. ugovor? do penzije ili vraćaš zarađeno. 90% ljudi bi pristalo. uglavnom oni koji ne čitaju ovaj podforum jesam li imalo bacio svjetla?

[Rivendell]

Po meni je 3 god idealno. Dok udjes u posao i sve njegove aspekte, iza toga jos malo radis i ides dalje. Nisam pobornik ideje posla kao mjesta gdje ides da bi prehranio obitelj, moras imati odredjeno zadovoljstvo i osjecaj da rastes i razvijas se. Naravno, nemaju svi iste mogucnosti...

[zasad skulirana]

ja sam dosada najdulje bila 4god u istoj firmi,u 11 god staza sam promijenila 5 poslodavaca...uvijek sam bila ja ta koja je davala otkaz i nalazila novi posao...
u turizmu se covjek jako brzo potrosi,cirkulacija ljudi je velika i sasvim je normalno da se ljudi saltaju s jednog mjesta na drugo...trziste rada to dozvoljava...
sad sam se malo makla iz turizma i promjena mi je opet dobro dosla,planiram se gdje jesam zadrzati do daljnjeg....

[giussepe]

Mislim da bi posao trebalo mijenjati i ranije. Ja sam vec sedam godina u istoj firmi, osjecam se potroseno, stagniram, ne vidim da cu napredovati dalje. Sto me drzi? Strah hocu li na drugom poslu dobiti ugovor na neodredjeno, hoce li placa biti na vrijeme, itd...
Naravno puno ovisi o prirodi posla, ali mislim da mijenjajuci radno mjesto covjek svako par godina uci nesto novo, razvija se, upoznaje nove ljude... Vidim bezbroj pluseva. A nisam dovoljno hrabra.

Ne znam u kojoj zemlji, ne sjecam se, ali netko mi je pricao da svake dvije tri godine ljudi po ps-u mijenjaju posao. Meni je to skroz ok.

[sillyme]

Ja kuzim ovih 6-7. Prvih godinu dana se ufuravas. Onda 4-5 godina radis produktivno. Ali pocne zamor, stalno ista s***a, nakupi se nekakva prtljaga losih stvari i pocnu te nervirati i demotivirati. Onda opet iznova, ucis se na nove ljude, novu okolinu, nove nacine (iako mozda nazivno "stari" posao). Ja sam eto nedavno promijenila trecu firmu u 15 godina. Najteze mi je bilo kad sam odlazila iz prve, mislim da sam se previse emotivno vezala za posao. Iz druge sam otisla nakon 3-4 godine, dosla sam do toga da kad pomislim na posao ne mogu zaspati kolko me "ubijalo" sve skupa (ne, nije bilo ni mobinga, ni rada na crno, dobra ekipa, dobra placa - ali sam posao me jednostavno ubijao u pojam). Sad u novoj firmi mi je za sad super, sve ono sto bi me u prvoj firmi nerviralo me sad ne dira, ali vidim da su "starosjedioci" iznervirani, i da bi mozda oni promijenili posao.

[cvijeta73]

ja ću samo napisati da sam na strani onih koji misle (i ako izuzmemo situaciju u hr, uostalom i u uvodnom postu je naglašeno da je to utopija) da jubilarne nagrade imaju smisla. i da ima smisla ako u nekoj firmi radiš, kao puno naših roditelja, i cijeli radni vijek. ne vidim uopće zašto bi došlo do zamora ako radiš posao koji voliš i koji je kreativan. zašto mislite da nekom inženjeru u 3. maju (opet utopija, naravno) bi trebalo biti dosta projektiranja brodova u istoj firmi, nakon 6 godina? mijenjaju se poslovi, mijenjaju se okolnosti, napreduješ, učiš da budeš ukorak s vremenom..., u nekom periodu svog radnog vijeka daješ maksimum od sebe, u nekom periodu (poput trudnoće npr ili pred penziju) minimum.
ne volim firme tramvaje.
još jednom sam razmislila. i potpisujem pandoru.

[enela]

Radim u školi 12 godina, još me posao nije zasitio, i vidim puno, puno prostora za napredovanje i poboljšanje (doduše ne u financijama, hahaha).

A vidis, kod mene bas suprotno sto se tice napredovanja. Ja ne vidim u skoli mogucnost napredovanja (osim nesto malo u financijskom smislu, max. 1000 kn).
Da, vidim mogucnost poboljsanja mog rada, uvodenje noviteta u nastavu, ali neko drugo napredovanje u skoli ne postoji. Ili se varam?
Ako si ucitelj mentor/savjetnik i dalje radis potpuno isti posao na potpuno istom radnom mjestu.

Na temu, ne vidim nista lose ostati u istoj firmi sve dok si zadovoljan i mozes napredovati.

[casa]

Pa, pretpostavljam da vidi mogućnost da napreduje kao profesor, kao čovjek, da usavrši vještine, a ne da se popne na hijerarhijskoj ljestvici. I mislim da je baš tu poanta... oni koji žele napredovati tako da postanu bolji ljudi na istim pozicijama mogu raditi cijeli život na istom radnom mjestu, a oni koji bi postali bolji ljudi na višim pozicijama trebali bi mijenjati radna mjesta. Pa, tko voli, nek izvoli!
I naravna, rasprava o potrebi mijenjanja poslova u situaciji ovolike nezaposlenosti, s jedne je strane neukusna, a s druge ružičasta jer pokazuje da još ima ljudi koji razmišljaju out of the box hrvatske stvarnosti.

[Peterlin]

A vidis, kod mene bas suprotno sto se tice napredovanja. Ja ne vidim u skoli mogucnost napredovanja (osim nesto malo u financijskom smislu, max. 1000 kn).
Da, vidim mogucnost poboljsanja mog rada, uvodenje noviteta u nastavu, ali neko drugo napredovanje u skoli ne postoji. Ili se varam?
Ako si ucitelj mentor/savjetnik i dalje radis potpuno isti posao na potpuno istom radnom mjestu.

Na temu, ne vidim nista lose ostati u istoj firmi sve dok si zadovoljan i mozes napredovati.

Isto je i meni u firmi koja je zadnji ostatak hrvatske industrije. Čovjek koji kod nas dobije posao (imam nekoliko mladih kolega, mladih znači da imaju desetak godina staža, za razliku od mene s 28 godina) može očekivati da će relativno brzo udariti u plafon jer nema dalje kamo napredovati. Karte su podijeljene. Od njih nekoliko jedan je dobio priliku za rukovodeće mjesto i to je falabogu iskoristio, ostali mogu samo pisati stručne članke. No, kad bolje razmislim, nije to ni tako loše. Napredovanje nije penjanje po ljestvici, napredovanje je zapravo usavršavanje. Natječeš se sam sa sobom jer nemaš s kim drugim. Pišeš stručne članke, razvijaš neke proizvode, održavaš stare... To je zapravo neizvedivo uz veliku fluktuaciju ljudi.

Inače, nije da nisam mijenjala posao u ovih 28 godina - jesam, taman dovoljno da se vratim tamo gdje sam i počela, kad sam shvatila ovo što sam već rekla - napredovati se i te kako može i "u mjestu". Zar našim profesorima broj učenika na natjecanjima i njihovi rezultati nije napredak? Svakako jest, ali nažalost, bojim se da to nitko ne mjeri i ne plaća. Dobijemo neko povećanje samo na temelju broja godina staža i to je sve. Nema za svakog profesora raspoloživo mjesto ravnatelja, jednako kao što za svakog projektanta nema na raspolaganju mjesto direktora, a i dobro je da je tako.

Mijenjati posao nakon par godina treba samo ako smo došli u zasićenje. U mojoj struci (i mnogim drugim strukama) čovjek tek tada stekne sigurnost i samopouzdanje i počne zaista dobro raditi. Dakako, ako ima posla.

[anasti]

Sve ovisi o tome dal imaš kreativan posao, i dal radiš ono što želiš.
I nije mi neukusno raspravljati o ovome, mislim da nam toga više treba,dosta mi je depresije oko mene i pesimizma. Na svaki pokušaj promjene i nade za boljim čujem samo : "ne možeš!" i "nemoguće!", "nikad nećeš dobiti taj posao bez 'veze'","budi sretna što uopće radiš" Od nekud se mora početi,zašto ne od promjene u našoj glavi, mada realnost i nije baš bajna. Ali bojim se da ova kriza nekima od nas daje samo izgovor da ne pokušavamo bolje.
Meni je sasvim poželjno mijenjati posao ako je to ono što te tjera naprijed, i ako daj bože imaš priliku. Netko bolje funkcionira tako, a netko bolje funkcionira cijeli život u istoj firmi.

[sillyme]

Ja uopce ne vjerujem u te price da moras mijenjati posao da napredujes hijerarhijski. To jednostavno nije apsolutna istina. Postoje male firme koje ostaju male - u njima slabo mozes napredovati hijerarhijski jer osim vlasnika-sefa prakticno i nema drugog nego "sljakera". S druge strane postoje manje firme koje imaju veliku ekspanziju, i to je zlatni rudnik prilika za napredovanje sto "starosjedioca" a sto ljudi koje dolaze u firmu. Naravno, postoje i "mastodonti", pogotovo u javnom sektoru, i tamo se napreduje hijerarhijski samo politickim putem ili jednostavno time da si tamo 15+ godina. Ovo o cemu prica casa je kad postoji nekoliko slicnih firmi i ljudi onda cirkupiraju izmedju konkurenata obicno za vecu placu i/ili bolje radno mjesto. No to je samo jedan od nacina,moze se sasvim dobro uspjeti i unutar razvijene firme, obicno podruznice neke vanjske korporacije.

Sto se tice drugog nacina napredovanja, profesionalnog/strucnog, ljudi u mojoj bransi vrlo cesto pocnu u malim firmama, i te firme nemaju financijskih kapaciteta (ni potrebe) za novom opremom, novim tehnologijama i novim podrucjima (jer su u necem specijalizirani) i onda promijene posao jer im bude monotono i nedovoljno izazovno, nema profesionalnih edukacija, rade na nekoj zastarjeloj tehnologiji repetitivni posao i zele nesto novo i izazovno raditi, a ne citati o tome.
Naravno, postoje uvijek i drugi ljudi s kojima se radi, niti jedan inzenjer nije otok, svi moraju suradjivati, i bogme tu cesto "frcaju iskre", pa se management mijenja, pa "uci" opet nadredjene, itd - sve razlozi zasto ljudi dozive zasicenje na jednom poslu i odluce promijeniti gaza drugo radno mjesto nazivno isto, no ne postoje stvarno dva posve ista radna mjesta na svijetu. Naravno, ako su jos novci veci - tim bolje

Ja ne vidim zasto bi o tome bilo neukusno raspravljati, postoji u Hr puno takvih radnika, i najcesca dvojba im je ostati tu za dosta manje novaca ali bolji drustveni zivot, ili se "prodati" van za skupe novce ali i sve ostalo u tom "paketu". Pretezno ljudi u 30-im, ili ranim 40-im.

[enela]

Zar našim profesorima broj učenika na natjecanjima i njihovi rezultati nije napredak? Svakako jest, ali nažalost, bojim se da to nitko ne mjeri i ne plaća. Dobijemo neko povećanje samo na temelju broja godina staža i to je sve. Nema za svakog profesora raspoloživo mjesto ravnatelja, jednako kao što za svakog projektanta nema na raspolaganju mjesto direktora, a i dobro je da je tako.

Takvo napredovanje meni uopce nije upitno, smatram normalnim da svaka osoba radi na sebi i s godinama moze puno toga kvalitetnije odraditi nego na samom pocetku.

I nije sad tu samo skola u pitanju, skola je samo najocitiji primjer gdje, bez obzira na kvalitetu rada, nema nista ispred tebe. A s druge strane, sto je meni jos gore, bez obzira na nekvalitetu rada, ostajes tu gdje jesi.
Radis li u takvoj firmi, koja funkcionira kao nase skolstvo, onda definitivno treba mijenjati posao, i to ne svakih 6 godina, nego puno prije.

[Jelena]

Mislim da na ovoj temi nema tako puno razilazenja u misljenju. Jasno je da sve ovisi o perspektivi.
Nisu svi poslovi na isti nacin stresni. Zbog toga mislim da je dobro promijeniti. Za nas potpuna utopija, ali koliko sam shvatila u Danskoj nisu velike razlike u plaći i nije neuobičajeno da neki pregorjeli direktor jednu godinu vozi autobus da se psihicki odmori. Pri tome nece dobiti klasicne ozljede ledja tipicne za vozače. To mi je Ok iz perspektive onoga tko je u stanju i voziti bus i raditi kao direktor. Opet, ako govorimo o kvalitetnom programeru, on ako ne prati intenzivno scenu, tesko da ce se vratiti, pregazit ce ga nove tehnologije.
Mislim da SSS zanimanja imaju puno mogucnosti. Vjerojatno promjene mogu sprijeciti neke tipicne ozljede.
Jedino u cemu se ne slazem je da ne vidim to kao izmisljotinu poslodavaca. Ali za provedbu toga bi i nezaposlenost morala biti niska i morala bi postojati socijalna zastita. Toga kod nas nema, tako da posao mijenjamo puno rjedje.

Ja sam u prosjeku svake tri godine mijenjala, al sam sad zaglavila. Voljela bih nesto novo poceti, al kod nas za moju struku nema nista atraktivno, a nije mi moguc luksuz da odem na godinu dana u prekvalifikaciju krečiti stanove ili lakirati parkete pa se vratim u struku. Ili je, al se ne usudim.

[Deaedi]

Tko to tako smjelo postavlja tako općenite tvrdnje? I na koga bi se trebale odnositi? Vjerojatno na cijelo radno sposobno stanovništvo. Svi trebamo živjeti jednakim stilom života? ZAŠTO išta mijenjati, ako smo zadovoljni? ZAŠTO čekati šest godina, ako nismo? Da mi je znati kako su samo došli do te brojke! Koliko često trebamo mijenjati frizuru, muža, ženu, gaće, zvuk zvona na telefonu? Možda i tu postoji neka magična i, naravno, univerzalna brojka?
Tamo gdje sam radila do nedavno ljudi su u prosjeku ostajali godinu do dvije. Šesnaestsatno radno vrijeme, rad vikendom, praznikom, danju, noću - rijetki su bili spremni žrtvovati zdravlje čak i za redovitu, sigurnu plaću. Fluktuacija radne snage bila je (i ostala) tolika da se tvrtka može usporediti s tramvajem. Odeš na godišnji tjedan dana, a kad se vratiš, zatekneš neke nove klince, na trenutak ti se učini da si na pogrešnom katu. Nikad mi se nije sviđao odnos prema zaposleniku kao potrošnoj robi, u početku sam se čak naivno čudila što ga nitko ne smatra problematičnim i ne čini ništa da spriječi takav trend. Poslije sam shvatila da menadžmentu upravo to i odgovara. Nema ničeg isplativijeg za tvrtku nego se uvijek iznova hraniti svježim mesom novih i novih dvadeset-i-nešto-godišnjaka. Tko može biti nadobudniji, imati više energije, volje i želje za dokazivanjem od onih koji su tek izašli s faksa i smatraju se pravim sretnicima jer su u jeku krize uspjeli dobiti posao? Tko bi od njih odbio sastančiti u zadimljenim potkrovljima i konferencijskim dvoranama, ako treba i do sutra ujutro? Biti dostupan 0-24 i uz sve prednosti mobilnog interneta ASAP odrađivati sve što je potrebno kad god je potrebno i gdje god se zatekao? Može li se njihova produktivnost uspoređivati s kojekakvim trudnicama koje niski tlak i povraćanje pretvore u zombije i neispavanim roditeljima trogodišnjaka s vodenim kozicama, astmom ili četvrtom upalam uha ove zime? Nagledala sam se desetaka takvih koji su zaista htjeli dati sve od sebe i koji su vjerovali da će njihov trud biti prepoznat, ako ne i nagrađen. I koji su se maknuli kad su shvatili da to nije politika kuće i da im je bolje otići dok se još nisu razboljeli. Uostalom, kakvog bi smisla imalo nagrađivanje truda i poticanje lojalnosti? Što bi tvrtka-tramvaj imala od toga da desetljećima zadrži hrpetinu sredovječnih? Ako 90% zaposlenih ima svega par mjeseci ili par godina staža, onda je i 90% plaća u kategoriji "junior", 90% zaposlenih ima najmanji mogući broj slobodnih dana, ako je većina mlađa od 30, neće biti baš puno izostajanja zbog priredbi u vrtiću, roditeljskih sastanaka i slično. Nije kapitalizmu do humanosti, nego do profita (što nižih troškova i što veće produktivnosti pa makar gazili preko leševa). Razne fleksibilnosti na tržištu rada o kojima se u zadnje vrijeme puno govori često su samo eufemizam za nakaradne i izrabljivačke odnose.

Da, tako je npr. u revizorskim kućama, posebno onim najvećim.

[Peterlin]

Takvo napredovanje meni uopce nije upitno, smatram normalnim da svaka osoba radi na sebi i s godinama moze puno toga kvalitetnije odraditi nego na samom pocetku.

I nije sad tu samo skola u pitanju, skola je samo najocitiji primjer gdje, bez obzira na kvalitetu rada, nema nista ispred tebe. A s druge strane, sto je meni jos gore, bez obzira na nekvalitetu rada, ostajes tu gdje jesi.
Radis li u takvoj firmi, koja funkcionira kao nase skolstvo, onda definitivno treba mijenjati posao, i to ne svakih 6 godina, nego puno prije.

Pa ima tu istine, ali tragično je da čovjek s vremenom shvati da nema kamo... To je ono što je Andro-gen u startu napisao. Problem je u biti okruženje, jer je kod nas jako slično i u državnim firmama i u industriji i u školstvu - stanje duha je svuda višemanje isto.

S druge strane, probala sam ja i preko granice (jest da tome ima više od 20 godina) ali ni to me se nije dojmilo jer sam ustanovila da su mi očekivanja od njihovog sustava prevelika. Čovjek shvati da ne može sve dobre stvari koje je iskusio imati u isto vrijeme i na istom mjestu. Ja sam metodom eliminacije zaključila da nema pomoći nego dati sve od sebe, pa što god to značilo. Nekome će značiti da tapka u mjestu, nekome da se spakira i ode nekamo drugamo (u ovoj zemlji ili nekoj drugoj) i tako... nema pravila. Moramo sami sebi tražiti mjesto koje nam odgovara, a kad to više nije tako, nešto mijenjati.

[Deaedi]

Pa, ja sam puno mijenjala. U nekih 15g staža (navesti ću samo firme u kojima sam bila zaposlena za stalno, prije toga sam radila u još nekoliko, ali kao student ili na određeno, to ne brojim). Dakle, ja sam u prvoj firmi (državna služba) bila 3g. Tamo mi je bilo prekrasno, ali plaća mala, a ja sam morala uzeti stambeni kredit. Pa sam otišla u tada veliku RH firmu. Ostala tamo 8 mjeseci, užasna atmosfera, karijerizam, nepotizam i nerad. To ju je na kraju i uništilo. Onda sam prešla u malu privatnu, tamo je gazda mislio da smo njegovi robovi. Otišla nakon 8 mj. Onda sam 5g radila u stranoj firmi - prekrasno iskustvo. Mala firma, odlična ekipa, dobri uvjeti rada (fleksibilnost, radnog vremena - to mi je bilo važno jer sa u toj firmi i dobila prvo dijete). Nažalost, oni su pobjegli iz RH, pa sam otišla, taman prije krize u manju privatnu firmu. Zadovoljna sam. Imala sam sreću što sam taman završila faks u dobro vrijeme, počela raditi u dobro doba gospodarstva i nije bilo problema naći posao kada sam željela otići. Ali sada su totalno druga vremena. I pitanje iz prvog posta nije za ovu sadašnju krizu, nego za ono doba prije 15g.

Šta se tiće promjene posla radi zasićenje - pa iskreno, primarno mi je uvijek bilo da gledam uvjete rada, dakle plaću i odnose u firmi. Posao - pa radila sam na raznim pozicijama (to je prednost ekonomije, da imaš široki spektar zanimanja), sada sam čak na jednoj poziciji koja mi je dodatno izazovna jer pokriva dio pravnih poslova, i mogu reći da je posao zanimljiv onoliko koliko se čovjek unese u njega.

Ipak, da mogu birati, vratila bi se u državnu službu, ali da mogu dobiti pristojnu plaću.

No, sada definitivno nije vrijeme za promjene posla - rijetki su oni koji prijeđu na bolje i mijenjaju svojom voljom. Također, znam za par slučajeva svojih poznanika koji su se zaletili i prešli u firme koje i jesu imale najbolju namjeru dati im dobre uvjete, ali nažalost, firme su u krizi i evo, ljudi sa nekad stabilnom plaćom i stabilnim poslom, koji su težili novim poslovim izazovima, sada imaju izazov kako preživjeti bez plaće.

[casa]

Ja mislim da je baš tužno ovo što enela kaže da oni koji rade u firmi kao što je naše školstvo trebaju mijenjati posao štp prije. Mislim, tko će onda odgajati i obrazovati našu djecu? I na kraju krajeva, nije u šoldima sve. Može biti lijepo raditi s djecom, čak i onda kad nećeš hijerarhijski napredovati. Moramo li svi željeti popesti se na ljestvici? Meni je recimo sasvim prihvatljivo da za 20 godina radim u nekoj školi kao obična profesorica talijasnkog i da moja djeca postižu najviše što mogu, da kad izađu iz škole, ja vjerujem da su bolji ljudi nego što bi bili da im je predavao netko tko gleda kako otići iz škole. Uopće, ne moraju na natjecanjima ostvarivati velike rezultate. I ne radim u školi, da svima bude jasno, nekad jesam, i ne branim sad školstvo jer sam u tom sistemu. Samo zamislite kako bi školstvo funkcioniralo s istim plaćama, s istim resursima da u njemu rade oni koji nemaju potrebu za 10 godina biti na višem položaju. Kao i sve u životu, nismao svi za sve. Netko može osjećati da je raditi siti posao za približno istu plaću 20 godina zatupljujuće i demotivirajuće, a netko da je to pravi izazov. Lako je napredovati kad te sredina gura, kad se od tebe očekuje da napreduješ, kad te mame plaćom... Po meni je faca razrednica mog sina koja u malenoj provincijalnoj školi nakon 20 godina staža prijavljuje projekte koje sama piše pa gotovo svake godine s osmaši ugosti neke Norvežane ili Čehe i ode na tjedan dana u Italiju ili Bugarsku raditi s djecom na temu: čitanje s razumijevanjem novina ili slično. Dio sredstva iz projekta bude njezin honorar koji je simboličan a ostalo služi da se pokriju troškovi. I sad, žena ne napreduje, plaća joj ista godinama, osim povećanja radi staža, pozicija ista, ali mislim da napreduje strelovito.

[Jelena]

Casa, ja bih te potpisala da je uciteljska placa barem 6500 kn, a u srednjoj barem 7000 kn. Ovako mi je neugodno uopce komentirati zivot ucitelja.

[mamasch]

Mislim da bi posao trebalo mijenjati i ranije. Ja sam vec sedam godina u istoj firmi, osjecam se potroseno, stagniram, ne vidim da cu napredovati dalje. Sto me drzi? Strah hocu li na drugom poslu dobiti ugovor na neodredjeno, hoce li placa biti na vrijeme, itd...
Naravno puno ovisi o prirodi posla, ali mislim da mijenjajuci radno mjesto covjek svako par godina uci nesto novo, razvija se, upoznaje nove ljude... Vidim bezbroj pluseva. A nisam dovoljno hrabra.

Ne znam u kojoj zemlji, ne sjecam se, ali netko mi je pricao da svake dvije tri godine ljudi po ps-u mijenjaju posao. Meni je to skroz ok.

Mogu potpisati, i dodati da nisam dovoljno hrabra jer me opterećuju 2 kredita i podstanarstvo.
Ne znam kako bih se nosila s time da promijenim posao i - puf - dočeka me nesigurnost da li će mi plaća uopće biti isplaćena...

[andream]

http://www.jutarnji.hr/egzodus-lijec...eura-/1218528/
Zanimljiv članak koji bi se mogao uklopiti u ovu temu. Ispada da bi se mladi, osim osobnih prioriteta, mogli voditi izborom zanimanja koji su "isplativi" i konkurentni na međunarodnom (sada bi to bio i drugi termin s obzirom na EU) tržištu rada.

[Lucky2]

Casa, ja bih te potpisala da je uciteljska placa barem 6500 kn, a u srednjoj barem 7000 kn. Ovako mi je neugodno uopce komentirati zivot ucitelja.

Ne znam odakle ti ta informacija, ali je netočna.
Svi imaju isti start, plaća učitelja/nastavnika početnika je ista, iznosi oko 4500kn.
Na povećanje utječe staž, jesu li djeca prijavljena na tebe, jesi li prof mentor/ savjetnik,
imaš li prekovremene...

A sad opet citam i vidim da sam krivo shvatila? Ti si za vecu placu u prosvjeti

[Lucky2]

Jos jednom isprike, to se desi kad s jednim okom citas, a drugo pazi da rucak ne prekipi

[cvijeta73]

nu ovog jadnika što mu se desilo, čovjek promijenio siguran posao:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijek...vrsio-na-cesti!

[Jelena]

Jos jednom isprike, to se desi kad s jednim okom citas, a drugo pazi da rucak ne prekipi

Otkad sam rođena su učitelji potplaćeni, al sada je to žestoka sramota društva. Ne znam je l netko zbilja očekuje da će solidni srednjoškolci upisivati Učiteljski fakultet. Svega par posto, uvrh glave.

[Jelena]

nu ovog jadnika što mu se desilo, čovjek promijenio siguran posao:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijek...vrsio-na-cesti!

Nije ti ušao uskličnik u link

[no@]

Otkad sam rođena su učitelji potplaćeni, al sada je to žestoka sramota društva. Ne znam je l netko zbilja očekuje da će solidni srednjoškolci upisivati Učiteljski fakultet. Svega par posto, uvrh glave.

Imaš pravo! Mislim da bi se javnost već sada zamislila da netko objavi podatke koje su srednje škole završili trenutni diplomanti Učiteljskog fakulteta.

[cvijeta73]

Strasno

[Sirius Black]

Ne znam odakle ti ta informacija, ali je netočna.
Svi imaju isti start, plaća učitelja/nastavnika početnika je ista, iznosi oko 4500kn.
Na povećanje utječe staž, jesu li djeca prijavljena na tebe, jesi li prof mentor/ savjetnik,
imaš li prekovremene...

A sad opet citam i vidim da sam krivo shvatila? Ti si za vecu placu u prosvjeti

Savjetnik na HZZ-u ima toliko otprilike (ako nema staža i veće porezne olakšice) - ima oko 800 ljudi, nema zaštitara, nema plaćene prekovremene, a posao ne stigne odraditi unutar 8 sati. I tih 8 sati je istovremeno rad sa strankama i obavljanje administrativnog dijela posla.