Isto je i meni u firmi koja je zadnji ostatak hrvatske industrije. Čovjek koji kod nas dobije posao (imam nekoliko mladih kolega, mladih znači da imaju desetak godina staža, za razliku od mene s 28 godina) može očekivati da će relativno brzo udariti u plafon jer nema dalje kamo napredovati. Karte su podijeljene. Od njih nekoliko jedan je dobio priliku za rukovodeće mjesto i to je falabogu iskoristio, ostali mogu samo pisati stručne članke. No, kad bolje razmislim, nije to ni tako loše. Napredovanje nije penjanje po ljestvici, napredovanje je zapravo usavršavanje. Natječeš se sam sa sobom jer nemaš s kim drugim. Pišeš stručne članke, razvijaš neke proizvode, održavaš stare... To je zapravo neizvedivo uz veliku fluktuaciju ljudi.
Inače, nije da nisam mijenjala posao u ovih 28 godina - jesam, taman dovoljno da se vratim tamo gdje sam i počela, kad sam shvatila ovo što sam već rekla - napredovati se i te kako može i "u mjestu". Zar našim profesorima broj učenika na natjecanjima i njihovi rezultati nije napredak? Svakako jest, ali nažalost, bojim se da to nitko ne mjeri i ne plaća. Dobijemo neko povećanje samo na temelju broja godina staža i to je sve. Nema za svakog profesora raspoloživo mjesto ravnatelja, jednako kao što za svakog projektanta nema na raspolaganju mjesto direktora, a i dobro je da je tako.
Mijenjati posao nakon par godina treba samo ako smo došli u zasićenje. U mojoj struci (i mnogim drugim strukama) čovjek tek tada stekne sigurnost i samopouzdanje i počne zaista dobro raditi. Dakako, ako ima posla.