 |
|||
Prvašići 1979/1980
Jel se sjeća netko kak je nama bilo?
počelo mi dijete ić u školu i skužih da se ja ne sjećam uopće kak je meni bilo u 1. razredu..
ko da mi je neko to izbrisal iz memorije..
učiteljica sad priča da se ne ravnaju po školskom zvonu i da rade koliko djeca mogu pratiti
jel i kod nas bilo tak?
nekak mi se čini da nije..
dajte vi s boljom memorijom, sjetite nas
Ja sam godina iza tebe mislim tj. 80/81 i isto se uopće ne sjećam ni polaska ni tog prvog razdoblja u školi
Kako ne. Imala sam 6 godina i 2 mjeseca, bila sam sitna, ali presretna što napokon idem u školu.
Prvi dan škole otišla sam sa susjednom djecom. Škola mi je bila na 100 metara, ali tek sam kasnije skontala da postoji neko pravilo da prvog dana djecu prate roditelji. Kod nas to nije bilo pravilo. Sjeli smo u klupe i krenuli. Podijelili su nam žute marame da se zna da smo prvašići i da vozači paze kad nas vide, to smo nosili sljedećih mjeseci.
Viši razredi išli su ujutro, a mi niži popodne. Mislim da u nižim razredima nismo imali zvono među satima, već samo za početak nastave i za početak i kraj velikog odmora. To je, koliko se sjećam, ujedno i bio jedini odmor. Dakle, radili smo u dva veća bloka, a razredna je nastavnica sama odlučivala kad ćemo prekinuti neki predmet i započeti novi. Samo bi rekla "a sad izvadite knjige iz hrvatskog".
Ustajati iz klupe mogli smo eventualno na likovnom, morali smo biti tihi i mirni, žena je bila prava stroga drugarica po svemu (tim više, bilo mi je čudno kako je kasnije odjednom postala mainstream Hrvatica po svim obilježjima). Inače, prva 2-3 mjeseca škole smo, između ostaloga, uvježbavali i pjesme i recitacije za prijem u pionire "Danas kada postajem pionir", "Crvenu maramu dobit ću ja i plavu kapicu, tralalala" i sl. Nakon toga se krenula uvježbavati priredba za Novu godinu i Djeda Mraza, a kad je to prošlo, uvježbavala se priredba za Dan žena. Nakon toga za Dan mladosti. Negdje u međuvremenu imali smo i Dan škole, Što znam i kako se ponašam u prometu, Smotru općinskog stvaralaštva i razna natjecanja među školama.
Često smo dobivali šibom po rukama. Tipa, netko nešto skrivi (na odmoru je glasan i živ npr.), na početku nastave stane pred ploču, ona kaže "ispruži ruku" i krene lupati šibom. No, dobra stvar je da smo često stajali u grupi pred pločom. Imala je i metode slanja u kut ili stajanja pred cijelim razredom da se posramiš. Jedna takva situacija mi ne ide iz sjećanja.
Obožavala sam školu usprkos učiteljici.
I da, udžbenici za hrvatski zvali su se Sunce na prozorčićui Dobro jutro 1, 2 i 3. Imali smo slovaricu. I štapiće za učenje brojanja. Neki su imali i plastične geometrijske likove.
Na marendi smo jeli paštetu i čaj, krofnu i čaj (ponekad jogurt), griz sa kakom ili čokoladom, puding, variva, pire i meso itd. Dežurni učenik/ca je izlazio zvoniti i pomagao je teti kuharici u dijeljenju obroka. Dežurstvo je trajalo jedan dan, a dežurni su bili četvrtaši u popodnevnoj i osmaši u jutarnoj smjeni.
Na početku šk. godine birao se predsjednik/ca razreda, blagajnik/ca, desetar/ka (to je osoba koja je dijelila mape i sl.) i higijeničar/ka.
Jel ti dosta uspomena?
Možemo otvoriti i temu iz vrtića, hahaha.
ja ne mogu vjerovati, ti se svega toga sjećaš Zuska??
svaka čast!
ja se sjećam slike kad se jedna curka popišala jer ju je bilo sram pitati na wc, ali nemam pojma kad je to bilo..jel početkom godine ili možda kasnije
i da sam sjedila s jednom Sanjom
a jučer sam pitala mamu ko mi je bio u 1. razredu, učiteljica ili učitelj (jer su bili bračni par od 1.-4.) jer ni to nisam sigurna
Još da kažem da smo imali 6 predmeta, HSJ (hrvatski ili srpski jezik), matematiku, prirodu i društvo, te glazbeni, tjelesni i likovni odgoj. Glavni lik u Prirodi i društvu bi je Pucko, neuredan dječak. Moja klinka danas isto zna za Pucka
I da, od 2. razreda nadalje morali smo svi biti u jednoj slobodnoj aktivnosti.
A iz knjiga iz HSJ sjećam se i pjesmica...Krava čita novine u carstvu hladovine, dva je slova pročitala, tri je lista progutala. Npr. kad smo učili slovo Dž, naslov teksta bio je Džafer u Zagrebu (mislim da je išao ZOO). Znala sam čitati i pisati pa sam učila pjesmice i tekstve napamet iz dosade tako da se dan danas sjećam gotovo svega.
Jednom kad posenilim, imam dojam da ću se sjećati samo takvih stvari, lol.
Ponekad bih radije da se nekih stvari ne sjećammama pticica prvotno napisa
Sjećam se učeničke knjižice i ocjena upisanih unutra, sjećam se razreda, kako je tko sjedio (i to po svim godinama), čak i tko je s kim sjedio... Ajme, koliko nepotrebnih infomacija mi je sad navrlo. O zašto si otvorila tu temu?
Inače, tih godina, popularni su bili Novi fosili, Srebrna krila, Zdravko Čolić... Od TV programa ne sjećam se puno (nisu mi dali da gledam previše
I da, Muzički tobogan, emisija svih emisija.
Zuska svaka čast na detaljima
a moje dijete još spavaaa, a prošlo je 10...
polako mi dolazi koliko je uzbuđenja bilo u ovom prvom tjednu..
Zuska, imaš nevjerojatnu memoriju!
Ja sam krenula '81., sjećam se samo da sam od drugog dana škole išla sama (a imala sam ca km do škole).
Koliko god se trudim, ne mogu se sjetiti niti jednog udžbenika i niti jedne lekcije
mene iskreno zanima ne kaj smo učili, tog se i sjećam donekle, nego
kak nam je bilo?
kak je nastava bila organizirana?
kak su nas učitelji tretirali?
itd
ja se toga opće ne sjećam..
ali, ja sam bila malo poslušno dijete koje kaj mu veliš to i napravi..
82/83. Sjećam se i ja Džafera i Pucka i Mate i Tike (iako mislim da su se ovi posljednji pojavili tek u drugom razredu). I žute marame i velikog zvona s drvenom drškom koje je označavalo početak i kraj sata - ni električni ga rođak nije istisnuo iz upotrebe. I metalnih stalaka na kojima je stajao lavor za močenje spužve. I peći na drva. I brisanja ruku u zastave (u wc-u nikad nije bilo papirnatih ručnika). I žganaca s mlijekom i navlačenja za uši i stajanja u kutu.
Krenula sam u prvi razred s nekoliko dana zakašnjenja. Sjećam se dana kad mi je došao službeni poziv za školu - bila sam jako sretna i ponosna, jedva sam čekala da krenem. I tako sam prošla sistematski pa upis na kojem su me pitali nešto o mojem mačku i najdražim kolačima, upisali me, kupili smo glomaznu, smeđu torbu s djevojčicom i psom, zelene crtančice, žute pisanke A, plave bilježnice za matematiku i knjige koje sam danima uzbuđeno prelistavala. U kolovozu sam proslavila šesti rođendan, a onda je par dana prije početka nastave stigla obavijest da u školi nema mjesta pa se najmlađi stavljaju na čekanje do sljedeće školske godine. Koje razočaranje! Bila sam spremna i fizički i psihički, nisam bila ni premala ni prelagana, znala sam čitati i pisati, štoviše, često sam se igrala škole sa starijom djecom iz susjedstva pa sam od njih učila svašta što su oni radili u školi: tablicu množenja, ćirilicu itd. Na kraju je zavrzlama s upisom ipak nekako riješena. Već prvi dan shvatila sam da su izmislili to da nema mjesta - zadnja klupa do prozora bila je prazna! Sjećam se i svoje prve domaće zadaće. Trebalo je nacrtati skup cvijeća.
U školi sam otkrila mnoge čudesne i neshvatljive pojave. Npr. imala sam komplet drvenih bojica, a među njima i rozu. Popularnost te roze bojice bila je nevjerojatna. Sve su je djevojčice iz razreda željele posuđivati - svaki dan, a ja sam se u čudu pitala u čemu je stvar.
Bilo je i frustrirajućih događaja. U udžbenicima su se nalazile priče ispričane u slikama. Na satu smo gledali te sličice i prepričavali što vidimo. Otkrila sam da mogu ispričati više priča ako iste sličice posložim drugačijim redom. Na moju žalost, to nije bilo dopušteno. Uvijek je trebalo čitati s lijeva na desno i odozgo prema dolje - tako i nikako drugačije. Ja sam se naivno nadala da škola širi poglede umjesto da ih sužava.
Pa napisah nešto od toga. Fizičko kažnjavanje je bilo normalno. U nižim razredima šibom po ruci (ponekad je znala poslati učenike van da donesu šibe), a u višim razredima bilo je čupanja za uši i kosu. Ni vrijeđanje nije bilo nepoznato, posebice u višim razredima kad smo dobili i osebujnije nastavnike (idiot, magarac, glupačo i sl.).
Kazne su bile razne, od stajanja pred razredom za posramljivanje, stajanja u kutu, izbacivanja iz razreda, razredne opomene, opomene školskog vijeća, ukor, ukor pred isključenje, isključenje i premještanje u drugu školu (iznimno rijetko). Opomene i ukori su se dijeliti bez beda, a kad bi se dogodili neki ekscesi i takve kazne, onda je dežurni učenik hodao od razreda do razreda i čitao iz dežurne knjige, tako su svi znali tko je dobio ukor
Ponašanje koje se upisivalo u knjižicu bilo je primjerno, dobro i loše. Ja sam znala imati i primjerno i dobro (+ dva ukora kroz 8 godina).
O organiziranoj nastavi sam pisala.
A kako nam je bilo? Pa ovisi, kako kome, kao i danas.
I da, nosile su se kute
Generacija 1979/80. nije generacija Mate i Tike, oni su došli kasnije.
Ja sam generacija 1982/83Sjećam se većine ovoga što Zuska opisuje, ali nas učiteljice nisu fizički kažnjavale (iako je postojala kazna povlačenja za uho, ali to je bilo vrlo, vrlo rijetko, čak nisam ni sigurna jesam li to sama vidjela ili sam čula priče).
Imali smo cjelodnevnu nastavu, koja je bila koncipirana različito od današnjeg produženog boravka. Nismo se ravnali po školskom zvonu, ono se odnosilo na starije razrede. Nismo imali domaće zadaće, nego je cijeli dan bila malo nastava, pa se išlo van na igru, pa opet nastave, pa opet van, negdje između toga ručak i užina.
U razredu nije bilo nikakvih tehničkih pomagala, ni kazetofona, ni televizora, pa nam učiteljica (tj. drugarica, tako smo im se obraćali) nije mogla puštati pjesmice iz glazbenog na cd, nego je sama pjevala i tako nas učila. I nije bilo mumljanja da pol razreda ne pjeva, nego smo svi pjevali.
Imali smo nešto što se zvalo "pionirski voditelji" - učenici iz 7. i 8. razreda koji su nas zabavljali dio vremena, igrali se s nama, pripremali nas za svečanost primanja u pionire, zadavali nam nekakve zadačiće tipa nacrtaj ovo, opiši ono. U 1. razredu imali smo dvije predivne takve pionirske voditeljice, koje smo obožavali kao da su nam prave učiteljice. Jedna od njih je danas popularna tv-voditeljica
Ali bilo je tu i iznimki, u 2. razredu smo dobili neku živčanu pionirsku voditeljicu iz 6. razreda koja se derala na nas i gađala nas kredom
Kute su bile obavezne i svi su ih nosili bez pogovora. Na školske izlete išlo se rijetko, obično jednom godišnje, najčešće u Pionirski grad (današnji Grad mladih). Ondje bi nas od učiteljica preuzeli njihovi voditelji koji su uglavnom bili bezveze. Za ručak na izletu se UVIJEK dobivao grah s kobasom (danas dobivaju pohance i pomfrit jer "djeca to vole pa će sve pojesti").
Udžbenika se slabije sjećam, ali nedavno su mi došli pod ruku (moja mama sve to čuva) i iznenadilo me koliko su zapravo bili snažno ideološki obojeni (to tad nisam uopće doživljavala kao nešto posebno). Puno partizanskih i ratnih priča, iako je rat završio prije više od 35 godina. Ali priznajem i to da su tekstovi u čitankama bili znatno kompleksniji i "odrasliji" od ovih u sadašnjim čitankama za prva tri razreda. Općenito, čini mi se da su tadašnji udžbenici bili sadržajno kvalitetniji, usprkos ideološkoj pozadini.
77. nas nisu tukli
moju sestru je uciteljica jednom zacupala, ali dosla je mama u skolu i vratila joj jednako
sjecam se prvog dana, velikog murala na zidu koji me impresionirao (bice neki partizani)
sjecam se direktora, bio je izuzetno visok, vidjeli bi njegovu glavu kako hoda hodnikom (oni prozori ucionice prema hodniku) pa bi se odma svi umirili.
dovoljno je valjda bilo pustiti njegovu glavu da hoda lol, nemam pojma jel bio svjestan da ga mi vidimo lol
i kad su nas odveli u skolsku ambulantu cijepiti pa rekli da mene nece jer mi je otac pomorac na stranom brodu i ko zna imam li uopce zdravstveno
i kako su mi zabranili da u skoli pisem na biljeznicama koje mi je tata donio s broda, pa smo isli kupiti nove, sivo plave.
i predstave za primanje u pionire
marame koju nisam znala zavezati, netko me je tamo uređivao
i gdje sam se spustala pedagoginji za testiranje u brzom citanju
uglavnom iz prvog razreda sjecam se svih prostora da bi mogla sad nacrtati tlocrte, iako nisam dugo isla u tu skolu
a ljudi, njih se ne sjecam
kad smo se nasli na xd godina osnovne skole, morali su me uvjeravati da su neki ljudi isli s nama u razred
ili da se nesto nije dogodilo na filmu, nego u zivotu lol
za osmoga marta smo morali jedan po jedan ustati i uciteljici na stol donijeti poklon, sjecam se kako sam se sramila jer je moja mama spakirala parfem, a ostali dezodoranse i sl. pa je moja kutijica bila puno manja.
marame koje nam je amsh poklonio, da
zuto narancasta s plavim rubom
slika curice i djecaka
sjecam se kako je mama jedan dan rekla - danas ne ides u skolu, idemo svi zajedno po nas prvi auto (77, zuti golf)
ja sam bila pionirska voditeljica
da, kute
uzas
moja sestra se gadila puca (gumbi) pa sam je ja morala zakopcavati i otkopcavati kad bi trebalo
mi smo generacija od pucka
i kad bi neka curica ili djecak bili neuredni, uciteljica bi rekla - evo naseg pucka
a mi svi ostali u smijeh, aaaaaaaaaaaaaaaaa
dakle, to je bilo sto se nase uciteljice tice, maksimum nekorektnosti
znali smo cesto ostajati sami u razredu, ono, uciteljice nema, pa nas cuva netko drugi - ali na nacin da udje triput u satu u razred
to mi je sad nepojmljivo
Generacija 80' i sjećam se Džafera i Pucka i dosta je toga što je Zuska nabrojila, ali kod nas nije bilo šibe mada je bilo stajanja u kutu. Također, kod nas se nisu nosile kute. Ja sam išla u boravak do 3. razreda, ali nekak mi je ostalo u sjećanju da su mi jednog dana u školi rekli da više ne mogu ići pa sam se vratila i otada bila sama doma.
Ne sjećam se da sam kao boravkaš imala vrijeme za igranje - samo se sjećam da smo bili u prostoriji pored školske knjižnice i tamo smo sjedili i pisali zadaće i učili.
1977.
nije bilo batina, niti stajanja u kutu.
red se znao, ali učiteljica je dopuštala rasprave i promišljanja o svemu.
Tito je visio iznad ploče ,a Božić se slavio polujavno.
Tog se sjećam kao da je bilo jučer, oni koji su slavili nosili su kolače u školu kako je koji praznik dolazio, a mi nesvrstani tj ja smo jeli sve od reda.
Najveći šok mi je bio kad sam skontala da ja jedina u razredu nisam krštena .
Niti nas nitko nije fizički kažnjavao.
Isto sedamdesetih i to sam promijenila četri škole jer smo se selili.
Nosili smo kute, a početnica iz hrvatskog se zvala "Naš put"
Kad je učiteljica ušla u razred obavezno smo ustali i rekli: zdravo.
zdravo, drugarice!
i sad se ustaje, zar ne?
78. krenula sam s 6 god. i 2 mj. upisana sam preko veze jer su mi u gradu rekli da sam pothranjena i nedovoljno velika pa sam tjedan dana išla u školu u jednom malom dalmatinskom mjestu di su mi u to vrijeme roditelji radili i onda sam se prebacila u onu "pravu" gradsku. jedva sam čekala jer sam imala traume od vrtića.
mama mi je kupila smeđu kožnu torbu na 3 puža i do dan danas me taj puž obilježava. ostalo mi je u glavi da ga nisu htjeli primiti u pionire jer je došao neuredan u školu i učiteljica ga je poslala kući da se dovede u red. kasnije je naravno ipak primljen i čak je svirao trubu na tom prijemu. sjećam se pjesmice krava čita novine..., a ana i ivo su bili neki cool likovi. išli smo kod pedagoga na kat testirati brzinu čitanja i znam da su mi rekli da sam super pa sam parala nosom nebo neko vrijeme. u matematici mi je uvijek falilo vremena da dovršim zadatke. sjećam se da sam crtala piliće u skupovima i dok bi ih ja lijepo obojala i ulickala drugi bi već bili na nekom drugom zadatku. mama me uvijek zezala da su za to krivi puževi s početka priče
imali smo redara čiji je zadatak bio brisati ploču i svako jutro prije početka nastave stati ispred cijelog razreda i uzviknuti "za domovinu s titom!", na što bi ostali učenici odvratili "naprijed!". to je bila tek posebna čast kad bi te to zapalo
znam da je moja drugarica vodila zbor pa sam naravno i ja pjevala u njemu i posebno mi se urezala u pamćenje pjesmica koja je govorila o jednoj našoj imenjakinji i njezinom medi. često sam je poslije pjevala svojoj djeci. primanje u pionire mi je ostalo u ružnom sjećanju jer sam se po završetku izgubila od ostatka razreda ispred košarkaške dvorane jazine i našla me uplakanu jedna druga učiteljica koja me odvela doma i predala me starijoj sestri. sestra me odvela na zakusku u školu, ali nije mogla naći moj razred pa me uvalila u neki tuđi tako da sam jedva čekala da sve to završi. znam da smo dobili neke bombone i naranče. tek generacija iza nas je dobila žute marame za promet i pozlaćeni prsten za pionirsku maramu i znam da sam bila ljubomorna ko pas što mi to nemamo.
face su bile djeca pomoraca i gastarbajtera čiji smo školski pribor gledali sa zavišću i znam da bi se bila prodala za gore negdje spomenutu roza bojicu. naveći domet su nam bile mirišljave gumice koje su mrčile ubi bože, ali su bile must have.
svake godine smo uz predsjednika razreda birali i blagajnika i higijeničara. ovaj potonji je imao zadatak svaki dan provjeravati ruke, nokte i uši drugim učenicima i ako bi pali na testu čistoće stavljati im crnu točku u blokić specijalno predviđen za to.
ma sjećam se ja još puno toga i uglavnom imam jako lijepe uspomene na to vrijeme. malo mi je žao što sam godinama izgubila kontakt s razrednim kolegama iz osnovne i osim što se s ponekima čujem preko fejsa za ostatak ekipe ne znam di su završili i to mi je baš žao.
1975., najbolja učiteljica na svijetu
razred je bio tako malen (a klupa puno u 3 reda) da kad bi netko ušao, jedva se provlačio između zida i klupa.
prvi me dan u školu odvela neka cura koja je kod nas živjela ko podstanar , toliko o roditeljskom uzbuđenju što (drugo) dijete ide u školu
sjećam se čitanke "sunce na prozorčiću" i sivih i narančastih bilježnica, koje je tata omotavao u plavi pakpapir.
na dvorištu smo se igrali partizana i nijemaca.
prva torba mi je bila tamnoplava s dva partizana na džepićima (sjećam se kako sam se svađala s mojima da hoću baš tu, a oni se križali)
učiteljica je sama svirala harmonij (nešto kao današnji sintić) i pjevala s nama.
po kišnom vremenu svi smo nosili debele duge Jugoplastikine kabanice (u butizi su se prodavale plave za dečke, crvene za cure).
posjet direktora bio je poseban praznik (tko, zna možda je to onaj isti ko u ivarice, M.Đ), sjećam se da mi je bio jako zgodan.
najsnažnije sjećanje mi je kad smo, ne znam točno u kojem razredu, obrađivali Kaštelanovu pjesmu o majci (dugo u noć, u zimsku bijelu noć, moja mati bijelo platno tka...), a učiteljica je donijela u razred gramofon i pustila nam tu istu pjesmu u predivnoj izvedbi Buca i Srđana.
tog je jutra u bolnici umrla mama jednog učenika pa je učiteljica nekako htjela iskazati sućut i solidarnost ( dečka su poslali taj dan u školu!)...sjećam se da smo svi zagrljeni s njim plakali. danas bi se to vjerojatno smatralo potpuno neprimjerenim, ali meni je taj dan, koliko god bio tužan, ostao baš nekako zbog te pjesme u toploj uspomeni.
e da. kabanice iz jugoplastike i gumene čizme iz borova također u plavoj i crvenoj boji. tek kasnije su još dodali i žutu. ajme, totalno ste me vratili u to vrijeme sad
Šiš, šiš, šiš.... Siša lava miš...
Čitanka se zvala Sunce na prozorcicu...
Generacija 1978.
Sjećam se da smo za testove stavljali torbe izmedju nas da ne bi prepisivali, imala sam crvenu torbu, sa samtom na 'poklopcu' i mislim bubamarama.
Papuče, kute...
Predstave, pedagoginja sa drugom bojom frizure svaki tjedan, visoki i postojani drug direktor, draga teta podvornica koja nas je sve znala poimence i bila bolji pedagog od mnogih nastavnika.
Perunike u školskom vrtu... Tišina po hodnicima kad preko sata ideš na wc...
i mi smo morali stavljati torbe između nas dok smo pisali testove, a ustajali bi se ko navijeni čim bi netko od starijih ušao u razred. to je bilo posebno bitno i nikom nije padalo napamet ostati sjediti. na tjelesni smo nosili trikoe marke yassa i bili su kratkih i dugih rukava u plavoj ili crnoj boji. jedno vrijeme smo nosili i kute, ali i tu je bilo razlike. ove neke fensi curice su imale kute sa kukičanim okovratnicima ili nečim izvezenim, a mi "obični" smo imali neke jednostavne.
znam da smo tablicu množenja morali znati ko pjesmicu napamet i da nam je drugarica ponavljala stalno da je moramo znati tako dobro da se ne razmišljamo ako nas netko i usred noći probudi i pita. negdje u 2. ili 3. razredu smo počeli učiti ćirilicu i barem jedno štivo tjedno i jedan domaći rad su morali biti na tom pismu. sjećam se diktata i autodiktata koja smo pisali nalivperom koje je ne tako rijetko znalo baš nekako ružno curiti pa sam masu odjeće uništila s time.
a pjesmica Dohvati mi tata mjesec!
nju znam cijelu, a bome i moje dijete i često ju recitiramo kad joj se ne spava..
ja mislim da mi nismo imali kute, ali opet nisam sigurna, na slici iz 1. razreda ih nemam
a torbu smo seka i ja imale po tatinom izboru: Mirko i Slavko smeđa pravokutna
ipak mi se vraća nešto u memoriju, jupiii!
Umirem!
'79.
Nama je drugarica u nekom od prvih par razreda (3-4.?) svima naredila da moramo gledati seriju Nepokoreni grad. Još i sad se sjećam nekih odvratnih scena iz nje. Koji vrag im je bio da nas tjeraju to gledati?!Najpametniji su bili starci od moje frendice koji joj jednostavno nisu dali da to gleda, bez obzira na zahtjev. Bolesno, bolesno.
Sad si me podsjetila na nešto. Imali smo neke testove gdje smo morali prepisivati sa onog projektora na koji se stavljala prozirna folija. I jednom par dana prije takvog testa ja dobijem brisač tinte i odlučim ga isprobati za vrijeme testa.Jednom kad se s njim obrisala tinta, nalivpero više nije moglo pisati preko toga, nego samo kemijska olovka. A ja je nisam imala i nisam više mogla napisati test.
samo da vas pozdravim generacijo 79/80.
nas nitko nije tukao, obožavali smo našu drugaricu. danas mislim da je to bilo s razlogom.
maria71, ja sam išla u lolu a ti?
na prvoj torbi sam imala pinokija, nosila sam kutu i šlape a u dvoranu za tjelesni smo išli na drugu stranu parka.
nemam pojma što sam imala od odjeće, ni kakva mi je bila pernica, ali se sjećam mirisne gumice i kemijske s 4 boje.
Generacija '83/84...sjećam se puno toga, i Dobro jutro i Mate i Tike i Pucka, i zelene crtančice i pisanke i kute koja je imala dvije špagice sa crvenom i žutom kuglicom. I torbe s pčelicom Majom-baš sam neki dan to klincima pričala, i zelene pernice...
I žutih marama, i pionira-i mama mi je, kao pomagač, zavezala maramu pa su me zadirkivali da nisam pravi Pionir. I svih dodatnih aktivnosti, i ekipe iz razreda, mislim da bi ih i danas, po abecedi, nabrojala ( a išla sam samo 3 god. s njima). I, da-nisu nas tukli.
Posljednje uređivanje od Val : 13.09.2014. at 18:52
Ja sam 1975. i nisam imala knjigu o Pucku, on se pojavio koju godinu kasnije.
Drugarica nas nije tukla na redovitoj bazi, ali je imala neku plastičnu palicu koju je zvala "zelena teta" i kojom nam je prijetila, a bome tu i tamo nekoga i pucnula po prstima.
Torba mi je bila neka tamnocrvena sa sličicom autića (!) valjda nije bilo druge u kustošijskoj Nami, pa me mama uvjerila da je to baš zgodno jer joj se nije dalo ići hodati po gradu.
(trebala sam se toga sjetiti prošli tjedan kad sam obijala knjižare u potrazi za ruksakom na kravu koja je na kraju ispala ovca)
Čega se sjećam iz škole - užine koja mi je bila noćna mora, dezinficiranja ruku u halamidu jer je vječno bila epidemija žutice, smrdljivih WC-a, pionirskih voditeljica i duboke povezanosti sa najboljom prijateljicom.
Učiteljica je bila dosta gruba, voljela je narodne poslovice tipa "sjede drvo na drvo" i "što blejiš k'o tele u šarena vrata", sveukupno nije bila baš topla osoba niti smo je voljeli, a opet kad se sjetim kako je rješavala sukobe i probleme u razredu jasno mi je da je bila kraljica nad kraljicama u odnosu na ono što danas srećem u školi.
MIma me sad podsjetila na dezinficiranje ruku... i mi smo ih stalno namakali u one žute lavore, stalno je vladala žutica. A i uši. S tim da su dolazile sestre (ili doktorice? ne sjećam se više) pregledavati glave.
U školskoj kuhinji, standardne užine bile su čaj i piroška (ona masna, smeđa), hrenovka + senf + kuhano jaje, kruh i pekmez (bez putra!), i Cao-cao koji mi je još onda bio odvratan. Možete si misliti kako sam bila oduševljena kad sam vidjela da moj sin također dobiva taj Cao-cao za užinu
Mijenjaju se imena država, vlada, školski programi i udžbenici, ali Cao-cao za užinu ostaje...
I ja sam generacija 79/80. Krenula u školu sa 6,5 god. jer sam jedva čekala da se izvučem iz vrtića. Prvi dan škole, imala sam kožnu plavo crvenu torbu sa Heidi na poklopcu, plavu kutu i one ogavne crne tanke šlape školske. Dobili smo žute marame za prvašiće, nitko nas nikada nije kažnjavao fizički (osim ponekad neki drug učitelj kojeg nestašnog dečka - tu mislim na povlačenje za kosu iznad uha). Prvi dan nastave smo crtali svoju obitelj i sjećam se da me bilo sram pitati da moram na toalet, pa je to za mene pitala moja susjeda
ja sam 80/81, prva generacija koja je krenula u skolu nakon titove smrti. sjecam se price eto umro je tito, ali vi cete pioniri biti, jer bratsvto i jednistvo ne umiru.
ja sam isla u BiH u skolu. mi smo imali bukvar, ja sam ispala cirilcni rezred, jer jedan je ucio prvo latinicu, a drugi cirilicu. sjecam se slovarice, sjecam se prve zadace, morali smo u biljeznici ispuniti cijeli red s ravnim, kosim crtama i krugovima. prva prica u bukvaru je bila "išla maša u šumu" i svaceg se jos sjecam. sjecam se svoje kute, koja je imala usiveno lose drugi gumb odozgo, pa nikad mi to nije izgledao uredno. mi smo nosili na te kute i jos kukicane kragne bijele. to je bilo must have.
sjecam se i skole, i direktora prigodnog imena Strahimir, pa smo stvarno bili svi tihi i mirni kad bi ga vidjeli, isto je bio kao od stijene odvaljen. sto je meni kao prvasicu bilo jako dojmljivo. a dobila sam ime po njegovoj kceri, koja je godinu starija od mene i mojoj sestri se svidjelo (ona mi ga je birala).
sjecam se svih kabineta di je koji, zabranu ulaska u Zbornicu, sto mi je veci dio skolovanje ostala kao neka mitska prostorija, jer u nju nisam smjela uci.
sjecam se biranja predsjednika, zamjenika, blagajnika i higijenicara koji nas je svaki podnedjeljak pregledavao, nokte, usi
cak se sjecam i dosta mjesta di je ko sjedio
Ja se još uvijek sjećam kad je kome bio rođendancak se sjecam i dosta mjesta di je ko sjedio
Generacija 82./83. Sjećam se prvog dana, vodila me mama, sjedila sam s curicom koja mi je poslije postala najbolja prijateljica, do tad sam ju vidjela jednom u dućanu. Kasnije nas je učitelj razmjestio cure s dečkima i ja sam sjedila s jednim dečkom koji je imao smeđi remen na hlačama i jako sam se bojala da će me nalupat s tim remenom, iako doma nikad nisam dobila batina remenom, ali moja sestrična je pa sam tako mislila da to sigurno užasno boli. Svi smo se dizali kad je u razred ušao neko odrasli i glasno pozdravljali-zdraaaavoooo!
Na tjelesnom smo obavezno trebali imati crveni yassa dres i bijelu majicu, dečki plavi dres. Za užinu je jako često bio čaj i pašteta ili bijela kava i kolut parizera, koji je naša kuharica najprije par minuta prokuhala, valjda da bude deblji. To znam jer su joj po dvije cure iz razreda svaki dan išle pomagati, prije užine to narezati ili namazati namaz, a poslije smo joj još pomogle oprati suđe. Ne znam točno jesmo li prije ili poslije jela dobivali male tabletice za zube, redari su kontrolirali da li smo ih progutali, meni je od njih bilo zlo pa ovisi o tome tko je bio dežuran pila sam ili bacala.
Razreda se sjećam cijelog, čak i gdje je tko sjedio i s kim, sve ih po abecedi znam i sad poredati, bilo nas je 12 cura i 12 dečkiju. Nastupala sam na svakoj priredbi i pjevala u zboru, za ples nisam bila ni tad kao ni sad, ali sam se i tamo gurala i bila uvrijeđena ako me nisu izabrali iz prve. Probe smo imali doma kod svake od nas.
Kute smo imali samo u prvom razredu, dalje su ih ukinuli. Nikad nisam bila predsjednica razreda, ali sam od 8 razreda valjda u njih 6 bila higijeničarka.
Ja se Pucka ne sjećam, sjećam se Ane i Ive te u 4. razredu iz njemačkog Tante Lotte i Onkel Franz. Puno pjesmica ovdje navedenih se isto sjećam, a moje dijete je prošle godine recitiralo 'Dohvati mi tata mjesec' pa sam se i te podsjetila. I glazbenog mi je bila najdraža 'O maju dragi dođi', nju si i dandanas zapjevam.
Torbe se uopće ne sjećam, sjećam se tek roze torbe na jedno rame iz petog razreda, roza boja mi je tada bila nešto najnaj.
Ja isto za skoro sve njih znam kad imaju rođendane, čak se taj dan tog i sjetim, iako sam samo sa dvije cure u kontaktu od svih njih. Sve cure su imale spomenare, također smo imali neke bilježnice u kojima je na vrhu svake stranice pisalo pitanje, počelo je sa ime, prezime pa datum rođenja (tako sam i zapamtila), onda najbolji/najgori predmet, učitelj, pjevač, grupa, sportaš, imaš li brata/sestru itd. sve do zadnje strane bilježnice su bila ta pitanja. Ne mogu se sad sjetiti kako se zvala ta bilježnica, ali imala je ime
Leksikon
Čokolada, nije isti ravnatelj, tek za par godina došla sam u tvoju školu.
E da, leksikon. Šteta što nisam koji sačuvala
Posljednje uređivanje od rayna : 13.09.2014. at 21:28
ja se sjecam samo zute marame
Pozdrav generaciji 1980/81.
Baš je lijepo sjetiti se svega.
Moja prva torba je bila plava sa mapetima, Kermit i Miss Piggy.
ofkors
tada najbolja škola u gradu.
po puno parametara
........krasna tema.....i ja se dosta toga sjećam.
-------generacija 80/81.--------
Prvi dan nastave nam je naša drugarica stavila kartončiće s imenima na klupu, a ja nikako da pronađem svoga jer mi je jedan dečko sjeo na mjesto, a ja glupača sam tražila po razredu slobodna mjesta a mog imena nigdje! Užas!
Sjećam se najviše pjesmica iz knjiga Naš put 1, 2 i 3 ; Pucka iz prirode, a najmanje toga iz matematike iako sam je voljela!
Školska marenda mi je bila živi užas, skoro ništa nisam jela!
Sjećam se prijatelja,,,,,,,,,
Nama je škola trajala od 1330 do nekih 16:30 ili 17:00 sati i redovito smo dobivali zadaće. Ne sjećam se baš da smo nešto često izlazili van na igru, osim na velikom odmoru kad smo imali marendu.
Ali super si me sjetila, da, i naša nas je učila pjevati tako da je sama pjevala. A sat glazbenog odgoja se ponekad sastojao od toga da bi donijela gramofon i s njega puštala ploču s 2-3 dječije pjesme, dok smo mi mirno sjedili u klupi i slušali
Netko je spomenuo harmonij. To smo imali na zboru (na koji si se mogao upisati od 4. srednje na dalje) i na glazbenom u višim razredima.
Lol, da, stavljanje torbi između na testovima!
I ustajanje kad bi netko vanjski došao u razred.
I trikoi.
I kute kroz cijelu osnovnu. U višim razredima su se šivale da budu drugačije od ostalih
I tablica množenja koja se morala znati napamet "ako nas netko probudi usred noći" (neko vrijeme sam mislila da će me stvarno netko probuditi zbog toga).
Ćirilica se počinjala učiti u 3. osnovne. Sjećam se pravila u višim razredima OŠ - kod zadaćnica iz hrvatskog gdje nema pogrešaka pa se ne moraju pisati ispravci, taj se sastav prepisivao na ćirilici.
I da, nalivpero i krasopis...
Ajme, sve isto
Sjećam se svoje žute torbe. Ne sjećam se odjeće jer nam to tada nije bilo važno.
Isto se sjećam rođendana ekipe iz razreda, znam tko je bio u kojoj slobodnoj aktivnosti, koji predmet je/nije išao kome...
Raspored sjedenja se mijenjao, ponekad smo mogli birati s kim ćemo sjediti, ponekad nas je razmještala dobre s lošim učenicima, ponekad mirne s nemirnim, ili nemirne ispred, a mirne u stražnje klupe.
Sjećam se slobodnih aktivnosti, isto sam ko Rayna bila po svuda, s tim da sam bila i funkcionerka
I sjećam se tete čistačice koje smo se svi bojali. A kuharica nam je bila druga mama, kod nje smo se sve išle povjeravati, i dobivale razne savjete o ženskim stvarima. Obožavale smo je i danas kad je vidim, sad je stara žena, raznježim se.
Čini mi se da je jedini dulji crtić tada bio Pčelica Maja nedjeljom ujutro.
A, sad sam se sjetila i najomiljenije stvari koja se kupovala na početku školske godine. "Moj kalendar i dnevnik"!
netko spomenuo cao cao, i ne bi vjerovale moj malac ovaj pon krenuo u prvi razred i počastili ih prvi dan škole sa njime, ja sam ostala u čudu, nisam ni znala da toga još ima
I ja sam 80/81.
Ja se isto sjecam da je bio red, nosili smo kute, morala je biti mir i tisina, ustajanje kad netko ulazi, odlazak na wc iskljucivo pod odmorom, jednom me uciteljica poslala na hodnik jer nisam mogla dockati uzinu pa sam poskrivecki jela sendvic, koja sramota, dan danas to pamtim
Meni je baka radila sendvic pa nisam cesto jela uzinu u skoli, ali sjecam se da mi je najgora stvar bila srdele iz konzerve, godinama sam imala averziju dok ih napokon nisam kao odrasla probala i zakljucila da su u stvari sasvim ok. Pohani kruh posut kristal secerom nam je bio najdrazi, kao i ona masna piroska sa sirom (neki dan sam je kupila iz nostalgije i duboko se razocarla , nema ni pola sira u njoj sto je nekad bilo).
Nasa drugarica je bila jako jako dobra, strpljiva, viljela svoj posao i nas, nikakvo fizicko kaznjavanje nisam dozivjela od skolskog osoblja cijelo djetinjstvo iako se u visim razredima prepricavalo da je jedan orofesor dao pljusku jednom uceniku. To je bio pravi skandal. Nije bilo ni dezinfekcijskih mjera, ali je cinjenica da je puno djece imalo zuticu (ja nisam) i znalo je bit epidemija usljivosti (to i sad imam s mojima u vrticu)
Uglavnom, meni je bilo lijepo, ali brzo s na zalost isto vidjelo ciji roditelji su gastarbajteri pa se ima haribo bonbonei prave barbike, a ciji su se morali snalaziti s izborom u lokalnim ducanima (npr moja majka).
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom