cvijeta73 prvotno napisa
ja ne znam kako te ove naše rode još nisu vrbovale da im se priključiš
 |
|||
|
|
|||
ja ne znam kako te ove naše rode još nisu vrbovale da im se priključiš
ha,ha
prva cura u našem razredu je dobila mjesečnicu u 4. razredu, to smo svi otkrili kad smo išli na bazene, a ona ne jer se nije mogla kupati.
ali, negdje u 7. smo otkrili da najmanja i najmršavija od svih nas nosi grudnjak, u šoku smo bile i drugi dan sve u grudnjaku došle u školu. Ne sjećam se da su dečki bilo koga zezali oko mjesečnice, ali grudnjak je već bila druga priča.
joj sad sam se sjetila kako je drugarica zapela u onom spomeniku na kozari.
bili smo negdje 3. ili 4. razred na ekskurziji,
ona je sirotica ušla unutra, ali kako je bila debeljuškasta nije mogla kroz one otvore van.
na kraju su nas djecu rastjerali, ostali učitelji jel,
a nju su čupali/gurali van
ajme meni, jadna, al suze mi idu
ovo tvoje je odmah poslije čokoladine sa dlakavim madežom
Ajme...
gledam ja što vi to pišete drugarica ovo, drugarica onoočito su mi sjećanja isparila
Da nemam slike iz bolnice gdje sam imala primanje u pionire ne bi ni znala da sam primljena
Nama su u prvom razredu dali da gledamo film Pakleni toranj u skolskoj dvorani za priredbe. Ja sam se toliko bojala da sam zaspala od straha. I sjecam se pjesmice
Ti me pitas koga volim
Evo da ti odgovorim
Brzo citaj prva slova
Eto tebi odgovora
Ajme, koja genijalna tema!
'79. sam rođena, u školu sam krenula '85. Drugarica mi je bila mama (bio je samo jedan razred u smjeni, da sam išla kod druge učiteljice, bila bih u suprotnoj smjeni od mame i nakon škole bih bila sama doma, a to mama nije htjela), jedva sam čekala da dođem u više razrede.
Imala sam plavo-žutu torbu na Štrumpfove. Čitanka je bila Dobro jutro 1, 2, 3; Pucka se sjećam dan-danas. Mučila me pjesma "Jeste li vidjela moga sinka Janka", nikako nisam kužila što mu se jadnom desilo.
Ne sjećam se puno toga, tek par fleševa iz nižih razreda. Dobro se sjećam primanja u pionire i zakuske poslije, bili su prefini sendviči i orandžada. Sjećam se žutih marama.
Jedna od najljepših uspomena iz osnovnjaka mi je moja divna profesorica engleskog. Engleski smo dobili u 4. razredu i tada sam odlučila što ću studirati (i nijednom u toku školovanja nisam se predomislila, diplomirala sam engleski).
Moja škola je nosila ime narodne herojke, a prijateljska škola nam je bila jedna škola iz Aranđelovca u Srbiji.
Cao Cao nismo dobivali u školi, to me asocira na faks.
Sjećam se Mate i Tike i Jacka i Jill.
Posljednje uređivanje od laumi : 16.09.2014. at 19:00
samo sam se došla postrojiti. oš veljko vlahović
sad sam pročitala cijelu temu, jaoooo, pišam od smijeha
Jack i Jill i dlakava bradavica i žvaka
drugarica koja je zapela na Kozari
Zuska,
Mi nismo nosili kute, većina drugarica/drugova nisu tukli djecu. E, da, sjećam se još i Titovih straža na godišnjicu smrti, bila sam si jako važna tih pola sata koliko je trajala moja smjena.
kad je tito dosao 70 i neke u dubrovnik (mislim, dolazio je stalno, ipak je ljetovao tamo lol, tj. flertovao tamo, s liz i to, ali ovo je bio onaj posjet tipa limuzina, bijela rukavica iz nje maše...), cijela moja skola docekala ga je u spaliru, u pionirskim odijelima i s kapama i maramama, samo je moja mama smislila da mi iz karate kluba dodjemo u kimonu pred njega
kad je auto prolazio, ostali su mahali, a mi zauzeli neku katu LOOOOL
Ja ni dan danas ne kužim što mu se desilo.
I ja isto takvu, isto 85. To je valjda bio modni hit te godine
Ja sam uvijek mislila da su ga turci ubili, dajte me demantirajte .Ja ni dan danas ne kužim što mu se desilo.
šta nije janko bio hrabrica i suprotstavio se turcima?
evo, junaČIna
Jeste li vidjeli moga sinka Janka?
Jeste li vidjeli moga sinka Janka, Janka,
moga sinka Jaaaanka?
Nismo ga vidjeli, al' smo čuli glase.
Nismo ga vidjeli, al' smo čuli glase, glase,
al smo čuli glaaaase.
Da su ga napala tri Turčina mlada.
Da su ga napala tri Turčina mlada, mlada,
tri Turčina mlaaaada...
Prvi mu rekao: Skač' u vodu Janko!
Prvi mu rekao: 'Skač' u vodu Janko, Janko!
Skač' u vodu, Jaaaanko!
Drugi mu rekao: Bjež u šumu, Janko!
Drugi mu rekao: Bjež u šumu, Janko, Janko!
Bjež u šumu, Jaaaaanko!
Treći mu rekao: Predaj nam se, Janko!
Treći mu rekao: Predaj nam se Janko, Janko!
Predaj nam se, Jaaaanko!
Nisam ja žabac da u vodu skačem.
Nisam ja žabac da u vodu skačem, skačem,
da u vodu skačem.
Nit' sam ja jelenče da u šumu bježim.
Nit' sam ja jelenče da u šumu bježim, bježim,
da u šumu bjeeežim.
Nit' sam ja kukavac da vam se predajem.
Nit' sam ja kukavac da vam se predajem, predajem
da vam se predaaajem.
Već sam ja junak Kraljevića Marka.
Već sam ja junak Kraljevića Marka, Marka,
Kraljevića Maaaarka!
Pa je
Ali ako ga poslije toga ni majka ni drugovi nisu vidjeli nego samo čuli glasa, zar nije mrtav?
daj šuti
ja želim vjerovati da janko i dalje skakuće po gorama
pa sam je rekao da nije jelneče
pa nek skače ko zec
s onim ptičicama koje nisu izgorjele
Generacija 80/81
Mala škola, smao 2 razreda, a i b. A je bio cjelodnevni boravak, a b u smjenama.
Sjećam se kuta i crnih šlapa. Svi su imali kute na kopčanje, a moja je bila fensi šmensi preko glave s vezivanjem sa strane. Lijepo izgleda, praktičnost nula. Joj kako me ta kuta namučila.
Sjećam se ručkova u boravku i hrenovki s gomilom senfa. Jednom sam ja dijelila taj senf iz ogromne kante. Više senfa završilo na meni nego na tanjurima.
Janko je k'o Rade Končar, milosti ne tražim niti bih vam je dao. Baba jednom mog poznanika kaže da je gledala strijeljanje Rade Končara i da nije istina da je ono rekao, pače, nije, jadan, uopće progovorio. Čekamo da se javi netko tko će reći da Tito nije stavio brašno u onu glavu.
Moja škola kao rossina, Maršal Tito, danas Juraj Šižgorić. Popriličan pad u prestižu.
Vrlo sam sretna da Pucka više nema u prirodi i društvu jer bi mog sina sigurno svi u razredu onda tako zvali.
Nasmijala sam se više puta na temi i puno je odličnih postova, ali ovi tvoji, ivarice, su mi divni, mogla bih ih čitati po nekoliko puta. Ajde piši knjigu, danas autobiografske proze odlično prolaze!
moje škole su svevremenske
zovu se kako su se i onda zvale
Mladost (Utrine)
Ivo Andrić (Sopot)
Gustav Krklec (Travno)
A možda je to rekao na suđenju (ako je uopće bilo suđenja, zaboravila sam), pa su to poslije povezali sa strijeljanjem u dobru priču
Janko iz pjesmice bi se u današnjoj terminologiji vodio kao nestala osoba.
Kad smo već kod pjesmica iz tog vremena, meni je uvjerljivo bila najdosadnija "Mala partizanka" - ona što je pušku nosila, bombe bacala i poslije kolo igrala. Haj nek se čuje, čuje, haj nek se zna, da je mlada partizanka... (što je već radila). Ali sve na istu melodiju i isti podjednako monoton umjeren tempo.
Dosadne su mi bile i one crnogorske narodne na tri tona koje smo učili u 2. osnovne (Durmitor, Durmitore, pa tako 5-6 puta. Ili ona Pod onom, pod onom gorom zelenom; pa ista melodija do unedogled).
Ali sve te pjesmice smo naučili pjevati direkt od učiteljice, a ne sa CD-a s nasnimljenom groznom sintetičkom matricom i klincem koji se dere bez sluha i glasa.
ajde, tanja, barem se moglo razvlačiti, pjevati i izmišljati strofe od zagreba do petrove gore
ta partizanka bi u ta dva sata napravila više nego mi u cijelome životu!
pa kad je vrijedna bila
a sivi sokol je isto jedna od tih legendarnih.
najljepše su mi bile "konjuh planino" i "šume šume velika vam hvala". i to smo isto morali pjevati u školi. i uvijek mi je bilo krivo što ih ne znam lijepo ispjevati
i crveni makovi isto
joj, konjuh planino mi je i danas jedna od dražih
i pjevam je barem jednom tjedno
Partizanske pjesme su bile jako lijepih melodija, jednostavne i zarazne, pravi PP: od cvijetinih Crvenih makova, pa Zavjet, Sred pušaka, bajuneta, Maglica se poljem povijala, omrznuta Po šumama i gorama...
Pjesme sam voljela, baš su za pustiti glas, ali one vječne priče i pjesme... Majko moja dosade! Stalno su nas pilali time.
Još su nam jedne godine prodali pretisak neke partizanske početnice pa smo i po tome morali raditi.
Mrzila sam riječi: socijalističko, partizani, samoupravno, narodnooslobodilački, revolucionarno...
A vidi me sad
Posljednje uređivanje od Jurana : 17.09.2014. at 09:26
Nas nisu vodili na Petrovu goruajde, tanja, barem se moglo razvlačiti, pjevati i izmišljati strofe od zagreba do petrove gore
ta partizanka bi u ta dva sata napravila više nego mi u cijelome životu!
Na izlete se išlo u Pionirski grad, Jastrebarsko, Trakošćan, Koprivnicu i sl. Ali naj-naj izlet bio je u 6. razredu kad su nas vodili u Škocjanske jame
najgora pjesma, tamo negdje 5., 6. razred,
išli smo na natjecanje zborova,
svi pjevaju o ljepotama jugoslavije, žitna polja, more, rijeke,
a mi -alaj smo se sastale seljanke, sve seljanke mlade partizanke...
nikada prije i nikada poslije nisam čula tu pjesmu.
neslavno smo završili, čini mi se zadnji, ali je publici bilo veselo.
mi smo se na petrovoj gori primali u omladince.Nas nisu vodili na Petrovu goru
seljanke su fenomenalne jer se pjevaju u "milijun" glasovanajgora pjesma, tamo negdje 5., 6. razred,
išli smo na natjecanje zborova,
svi pjevaju o ljepotama jugoslavije, žitna polja, more, rijeke,
a mi -alaj smo se sastale seljanke, sve seljanke mlade partizanke...
nikada prije i nikada poslije nisam čula tu pjesmu.
neslavno smo završili, čini mi se zadnji, ali je publici bilo veselo.
melodija je kao za "Letovanič"
Tash... je li smotra bila u Remetincu?
Razred mog prijatelja se primao u omladince u Kninu i onda mu je osobno čestitao Ratko Mladić
To je još luđe od onog mog pregleda kod Jovana Raškovića.
Pregledo te Jovan? Zagrcnila sam se čokoladom s koricom od naranče, uletila mi korica na krivo mjesto, jedva preživjeh.Razred mog prijatelja se primao u omladince u Kninu i onda mu je osobno čestitao Ratko Mladić
To je još luđe od onog mog pregleda kod Jovana Raškovića.
Ja se slabo sjecam kuta (znam da mi ih je mama šila), od knjiga se sjećam Mate i Tike i prve lekcije iz engleskog s Jackom i Jill. Al se zato sjećam pizdarija koje smo radili, Damira koji je u prvom osnovne odjednom plačnim glasom rekao:"Drugarice, ja sam se ukakio.", testova iz brzine čitanja i slično. Primanja u pionire se ne sjećao uopće, iako sam definitivno bila tamo, ima slika....
ne, u slavoniji
jurana, daj nas malo podsjeti i razveseli s pričom o dr jovanu, znam za to, al zaboravih detalje
U Šibeniku se govorilo: Ti si zril za Raškovića, kad se nekome htjelo reći da je lud.
Ali onda je ta specijalizacija bila neuropsihijatrija, pa, kad bi poslalo nekoga da snimi EEG, to je morao očitati specijalist.
On je poznavao moju mamu jer je prije radila u administraciji bolnice pa nas je primio kao "svoje". Ljubazan je bio, u dva poteza preletio onaj nalaz, rekao mi da zatvorim oči i raširim ruke, i još me malo onim čekićićem po koljenu (koje se, usput rečeno, nije ni pomaklo, pa je ponovio, pa kad se opet ništa nije desilo, rekao je - ma sve je to u redu).
I tako, trajalo je dvije do tri minute i da se par godine kasnije nije "proslavio" u politici, priča ne bi vrijedila ni para
Nisam ni ja premlada, ali u školu sam krenula u 80-tim i kad čitam sve ovo
vidim da je razlika između školstva u Hrvata u 70-tih i 80-tih dosta velika.
mi nismo imali kute, niti zakuske za pionire, omladinci su već bili ukinuti,Tito je već bio umro tako da ništa od idolopoklonstava,
nismo išli na Kozaru itd, a kamoli da smo morali ovo što kaže Ivarica kupovati "obične" bilježnice umjesto inozemnih prelijepih
(baš suprotno, puno djece je imalo nekoga vani ili se je išlo u shopping u Austriju po školske torbe, pribor, nintendo isl.)
a što se poklona za 8 mart tiče,sjećam se da smo prijateljica i ja u 3. razredu išle kupiti poklon za učiteljicu, u ime cijelog razreda
i da smo umjesto staklenih čaša kupile plastične
naravno, prijateljica je bila kriva (duuuugo smo birale, i kad više nismo imale vremena, ona je na brzinu zgrabila ove plastične)
Ja sam imala traume zbog kape zato jer je neko izgubio zvijezdu i onda mi je poskrivečki zamijenio kapu. Tak sam bila jadna zbog te zvijezde a nije bilo toga za nabaviti. Onda mi je deda skinuo neku od neke svoje stare kape, ali opet to nije bilo to jer je bila drukčija od ostalih pa mi je bila muka od tih događaja kad smo morali imati kape i marame. Jedva sam čekala da se riješim tih pionira.
1991. sam išla u 6. razred i nevjerojatno olakšanje mi je bilo kad sam čula da više ne moram tu kapu nositi.
Mislim da je Janko na kraju poturčen
Inače, "Konjuh-planinom" je lijepa pjesma vjerojatno (i) zato što ju je skladao profesionalni glazbenik (Oskar Danon, to nas je naučio spomenuti nastavnik glazbenog), a "Šume, šume" mi je isto prekrasna jer počiva na međimurskom folkloru, ne znam tko je autor.
Da Rašković i MladićI tako, trajalo je dvije do tri minute i da se par godine kasnije nije "proslavio" u politici, priča ne bi vrijedila ni para
Naša generacija je stvarala povijest
Jedna od tih je i moja.
Razred mog prijatelja se primao u omladince u Kninu i onda mu je osobno čestitao Ratko Mladić
To je još luđe od onog mog pregleda kod Jovana Raškovića.Omg...
Jedna od tih je i moja.
A moje čak dvije.
Evo par starih knjigica:
http://www.zlatnadjeca.com/2012/05/n...e-citanke.html
joj, Tanči... ja bih baš voljela da smo se nas dvije srele u nekom razredu, a da to ni ne znamo
ja sam 74. krenula u Mladost
pa 75. u Ivu Andrića
pa 77. u Krkleca
Koji je ovo blast from the past.....
Generacija 83/84, imena škola, Crveni oktobar i Kate Dumbović, revolucionarno su pala.
Primanje u pionire... hmmm moja jadna mama je uredila svoju curicu, ali dok smo čekali da nas uvedu u dvoranu za tjelesni bacali smo se po naslaganim strunjačama tako da imam krasnu fotku s raščupanom kečkom i bijelom košuljom koja je ispala iz suknje.
Najveće traume su iz školske blagavaonice jer sam 4 god bila na boravku; raskuhano tijesto u svih varijantama - sa sirom, makom, šećerom.... Nutricionizam tete Štefke, ali s druge strane nitko nije razglabao o višku kila. Pamtim kad sam naučila da "repete" nisu vrsta jela. Na meniju ćušpajz poriluk, kojeg ni danas ne jedem, ja jedva gutam i pita drugarica tko hoće repete. Ma bilo što drugo, bilo što osim ogavnih polukuhanih trakica poriluka, i samo šta nisam izletila kao supermen s dignutom rukom sa stolca od sreće, kad ono
Imali smo kute, a kad su došle one na prebacivanje preko glave s trakicama sa strane na vezanje, to je bila haute couture
Imali smo genijalnu ženu koja je predavala glazbeni i vodila zborove. Vukla nas je okolo po nastupima kao mačka mlade. I prošle godine mi cure iz razreda pošalju link na jednu od tih snimki. Wow, koji je to bio feeling vidjeti nas 30 godina kasnije: http://www.youtube.com/watch?v=E218xseKbqU
Klinci su mi još daleko od škole, ali mi baš nije toplo oko srca na tu pomisao
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
