78. krenula sam s 6 god. i 2 mj. upisana sam preko veze jer su mi u gradu rekli da sam pothranjena i nedovoljno velika pa sam tjedan dana išla u školu u jednom malom dalmatinskom mjestu di su mi u to vrijeme roditelji radili i onda sam se prebacila u onu "pravu" gradsku. jedva sam čekala jer sam imala traume od vrtića.

mama mi je kupila smeđu kožnu torbu na 3 puža i do dan danas me taj puž obilježava imam ga i istetoviranog na nozi jer je s godinama taj puž dobio veliku sentimentalnu vrijednost. drugarica se zvala isto ko i ja i u ono vrijeme mi se činila jako stara. mislim da je to ipak bilo do punđe i radne kute. sjećam se da smo imali knjigu "naš put" 1, 2, 3 i unutra je pucko bio baš faca. ostalo mi je u glavi da ga nisu htjeli primiti u pionire jer je došao neuredan u školu i učiteljica ga je poslala kući da se dovede u red. kasnije je naravno ipak primljen i čak je svirao trubu na tom prijemu. sjećam se pjesmice krava čita novine..., a ana i ivo su bili neki cool likovi. išli smo kod pedagoga na kat testirati brzinu čitanja i znam da su mi rekli da sam super pa sam parala nosom nebo neko vrijeme. u matematici mi je uvijek falilo vremena da dovršim zadatke. sjećam se da sam crtala piliće u skupovima i dok bi ih ja lijepo obojala i ulickala drugi bi već bili na nekom drugom zadatku. mama me uvijek zezala da su za to krivi puževi s početka priče

imali smo redara čiji je zadatak bio brisati ploču i svako jutro prije početka nastave stati ispred cijelog razreda i uzviknuti "za domovinu s titom!", na što bi ostali učenici odvratili "naprijed!". to je bila tek posebna čast kad bi te to zapalo kazne se iz nižih razreda ne sjećam baš, više je toga bilo kasnije. najveća kazna nam je zapravo bila kad bi drugarica zaprijetila da će nas poslati kod direktora koji će nas upisati u "crnu knjigu". ta crna knjiga nam je bila dovoljna da niko ne pravi nered iako zapravo nismo bili sigurni da li ona zapravo postoji. to mi je i dan danas misterij.

znam da je moja drugarica vodila zbor pa sam naravno i ja pjevala u njemu i posebno mi se urezala u pamćenje pjesmica koja je govorila o jednoj našoj imenjakinji i njezinom medi. često sam je poslije pjevala svojoj djeci. primanje u pionire mi je ostalo u ružnom sjećanju jer sam se po završetku izgubila od ostatka razreda ispred košarkaške dvorane jazine i našla me uplakanu jedna druga učiteljica koja me odvela doma i predala me starijoj sestri. sestra me odvela na zakusku u školu, ali nije mogla naći moj razred pa me uvalila u neki tuđi tako da sam jedva čekala da sve to završi. znam da smo dobili neke bombone i naranče. tek generacija iza nas je dobila žute marame za promet i pozlaćeni prsten za pionirsku maramu i znam da sam bila ljubomorna ko pas što mi to nemamo.

face su bile djeca pomoraca i gastarbajtera čiji smo školski pribor gledali sa zavišću i znam da bi se bila prodala za gore negdje spomenutu roza bojicu. naveći domet su nam bile mirišljave gumice koje su mrčile ubi bože, ali su bile must have.

svake godine smo uz predsjednika razreda birali i blagajnika i higijeničara. ovaj potonji je imao zadatak svaki dan provjeravati ruke, nokte i uši drugim učenicima i ako bi pali na testu čistoće stavljati im crnu točku u blokić specijalno predviđen za to.

ma sjećam se ja još puno toga i uglavnom imam jako lijepe uspomene na to vrijeme. malo mi je žao što sam godinama izgubila kontakt s razrednim kolegama iz osnovne i osim što se s ponekima čujem preko fejsa za ostatak ekipe ne znam di su završili i to mi je baš žao.