Ma, ispričavam se , ali baš me naljutilo da me pitaš za opekotine, a ja nisam nigdje spominjala kipuću vodu i četverogodišnjake. Nemam neko mišljenje o opeklinama male djece, osim da mi je jako žao i njih i roditelja im i ne želim to nikome. Objašnjenja ima bezbroj. Moj se jednom opekao na vatru u kući, jer naime neki od nas se i dalje griju na drva. Naravno, mi smo bili uz njega i tisuću puta upozoravali makni se od vatre, i dogodilo se... Nije bilo strašno, ali ga je jaaako bolilo.
O odgoju i očekivanjima, ne znam više što napisati jer vidim da ste vi čvrste u namjeri da me čujete na načina: djeca postaju ono što od njih očekujemo... To niti mislim niti sam napisala. Djeca se razvijaju ovisno i o očekivanjima roditelja.
O kruhu i mojoj djeci... Nisu se moji rodili s afinitetom da rezanje kruha, ali eto zanimljivo im je od jednog napravit dvoje, kao s legićima... Pa im je jednkao tako zanimljivo da su sami svoji kuhari i veseli ih da petogodišnjak reže, a trogodišnjak maže pa da zajedno jedu plodove svog truda. Iskreno, meni je puno lakše da ja to narežem i namažem jer je kolateralna šteta bitno manja. Ali svjesno podnosim žrtvu, uime njihovog ranog osamostaljivanja. Ja čvrsto vjerujem da je jedna od bitnijih stvari koaj djeca mogu ponijeti iz roditeljskog doma samodostatnost, samosvijest, osjećaj da mogu i žele sami, da su oni sami u redu sa sobom.
Ne vjerujem da će ičije dijete biti nespremno za život jer nije kuhalo kući. Vjerujem da će dijete koje je bilo osnaživano u kuhinji, kao i u drugim područjima života, biti spremnije za život kad ode od kuće. Jednako tako vjreujem i vidim da ima mnogo ljudi koji nisu bili osnaživani kao djeca pa su spremni za život i uspješni i zadovoljni ljudi, ali mi se čini da su takvi uložili veći svjesni trud i rad da bi kao odrasli takav život vodili.