Djeca u kuhinji

[casa]

Nisam spominjala da se djetetu kaže da ću mu ispast čaša iz ruke, već da to imamo kao očekivanje... Niti sam rekla da je u slučaju pada djeteta s tobogana krivac majka koja opominje. Za vatru sam uvjerena da smo mi manje panično opominjali, smanjili bi mogućnost opeklina. Ne, da nismo opominjali, već manje panično... I naše panično opominjanje, kakogod tumačili sve ostalo, očito nije spriječilo ozljedu. Kao što i nefriganje jaja, ne može spriječit ozljedu. Ja sam već u prvom postu rekla da i sama bolujem od iste bolesti...tako da ne mislim da je moje opominjanje na vatru išta drugačije od situacije u parku.
Ne mislim da se samosvijest djeteta razvija time da samo zna skuhati, već time da se dijete osnažuje u svakom aspektu života, pa i u kuhinji. Kažeš da te tvoja kćer iznenadila, znači li to da je svoje prvo kulinarstvo iskutvo iskusila bez nadzora?
Pričuva li moj najstariji braću sam? Pričuva. Smatram li to opasnim? Ne. Treba li pozvati socijalnu službu jer su ponekad sami kod kuće do sat vremena? Ja mislim da ne. Kad su sami, najčešće krenu radit palačinke ili frape. Nisu dovoljno brzi da stignu do friganja prije nego se mi vratimo. Da se dogodi nezgoda, nitko ne bi bio kriv. Kao što nitko nije kriv ni kad se razbije čaša, ni kad padnu. A odgovorni bi bili mm i ja i s tim bismo morali živjeti.
Rano osamostaljivanje jest ulaganje u budućnost, ali ne moju već njihovu. Hoću li ja za 5 godina imati manje posla s njima, ne znam. Meni se sad čini da je puno zahtjevnije odgajati trinaestogodišnjaka nego trogodišnjaka.
Što je prerano? Kad je vrijeme za rezanje kruha? Kad za grijanje mljieka? Kad za kuhanje tjestenine? Kad za pečenje palačinki? Molim te da mi odgovoriš na ova pitanja, jer vjerujem da imamo prilično slične granice, a nekako si stvorila sliku da ja mislim da djeca s 4 goduine trebaju frigat jaja ujutro za cijelu obitelj...