ja sam imala 13,4 godina kada se moj brat rodio i da se mene pitala iz ruku ga ne bih bila ispuštala.
koji put bi mama krenula presvući ga, a ja odmah skočim: ja ću!
sad kužim koliko je i ona morala biti jadna, da nije mogla doć do rođenog si djeteta.
ništa u vezi njega se ne sjećam kao tereta. niti sam mu bila druga mama, niti sam mu to mogla biti.
pa šta bi onda radila naša mama?
a meni je sasvim normalno da u jednoj obitelji svatko u nju doprinese s onim što može.
nisam bratu peglala pelene, ali imala sam svoje obaveze kao dijete - koje sam si sama nametnula čim sam mogla, nitko mi ih nije.
moji danas jamraju kad trebaju iznijeti smeće iz kuće, sve se loptaju: de ti, de nek on...
valjda neće danas sutra pričati da su danonoćno izbacivali smeće? loool, u 3 smjene. koliko ih i to mrzi.
a ja vjerujem svima da je taj osjećaj tlake stvaran. ma koliko malen posao bio.